Utorak, 5 srpnja

33. nedjelja kroz godinu (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Svakodnevno molimo Boga da nam dade kruha svagdanjega. To, naravno, ne znači da očekujemo da Bog dade da nam pada kruh s neba, nego znači da molimo Boga da nam omogući da mognemo sebi i svojoj obitelji priskrbiti kruh. A mi, eto, dopustimo da nas koji puta obuzme lijenost, koji puta zanemarimo svoje obveze, pa onda druge – pa i samog Boga! – optužujemo da su protiv nas. O tome nam danas govori sveti Pavao. Da bismo tu poruku čuli i prihvatili i ova sveta otajstva dostojno proslavili, pokajmo se za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti si ljudima povjerio ovu zemlju da je čuvaju i obrađuju. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si u svom nazaretskom domu radom svojih ruku zasluživao za svagdanji kruh. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da svojim radom i svojom molitvom budemo drugima primjer. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Kad netko tek počne učiti svirati glasovir, javlja se ozbiljna poteškoća: kako postići to da desna ruka svira svoju melodiju, a lijeva svoju. Nije lako misliti na obje ruke istodobno… Nešto se slično događa i s mladim ljudima. Događa se da pred očima imaju jedan cilju, jednu svoju želju te kao da nisu kadri vidjeti i nešto drugo, što je s tim povezano. Tako se redovito događa da misle na nešto što svakako trebaju imati (ima jedan ružan engleski izraz „moraš imati“), ne uzimajući u obzir da za to jednostavno nema dovoljno novaca, odnosno da će sutra oskudijevati u temeljnim stvarima, budu li to kupili. Svi mi pokatkad zapadamo u takav uskogrudan i smiješno pojednostavljeni način gledanja. To se događa i u našem ljudskom i kršćanskom životu. Koji puta zapadamo u silnu opsjednutost radom i zaradom, zaboravljajući ono duhovno, a koji puta se toliko zanesemo onim duhovnim, da zaboravimo na svoje ljudske dužnosti i obveze, pa zbog takozvanog duhovnog života trpi i naš posao i naša obitelj i naša međusobna ljubav. Jer gledamo jednostrano.


Ničiji kruh nismo badava jeli


Tako Pavao danas piše Solunjanima (2Sol 3, 7-12). Netko je bio krivo shvatio neke Pavlove riječi i zaključio da će vrlo skoro doći kraj svijeta. Ludost. Međutim, neki su išli i dalje od toga. Ako sutra ili prekosutra dolazi kraj svijeta, čemu onda raditi? Pa su se upustili u ljenčarenje. Izgovarali su se da je to neko „sveto ljenčarenje“. Tako se stvorio nered u kršćanskoj zajednici. Oni koji su i inače bježali od posla, sad su imali izgovor da uopće ništa ne rade, pa su čak, štoviše, smatrali da se drugi trebaju skrbiti za njih. Pavao im stavlja sebe za primjer. Veli: Sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Pavao je bio Židov, farizej. U židovstvu je snažno naglašeno da treba raditi svojim rukama i uvijek su cijenili rad kao način da čovjek surađuje s Bogom u stvaranju i uređivanju ovoga svijeta. Zato su svi njihovi najveći duhovni učitelji radili i nisu živjeli samo od propovijedanja. Pavao je i sam tako postupao. Pavao se bavio izrađivanjem platna za šatore i tim se obrtom bavio cijeloga vremena svoje apostolske službe. On nije htio opterećivati svoje vjernike. Naprotiv, radeći svojim rukama i marljivo zaslužujući za svoje životne potrebe, dao je vjernicima primjer, da i oni trebaju tako postupati.

I za nas je važan rad. Važno je da u radu budemo čestiti i predani te da svoju djecu odgajamo da budu odgovorni i radišni. Jer, veli Sveto pismo, Bog nam je naredio da zemlju sebi podlažemo, to jest, da budemo suradnici u njegovu djelu stvaranja. Po svom radu slični smo Bogu Stvoritelju, njegovi smo prijatelji i suradnici. Predavati se neradu jest bezbožno, predstavlja kršenje temeljne zapovijedi koju je Bog dao prvim ljudima. Konačno, veli stara duhovna mudrost: Ako sebi ne nađeš posla, đavao će ti ga već pronaći…


Ne što ne bismo imali prava…


Pavao dalje objašnjava. On je apostol. Krist ga je pozvao i postavio u tu službu. A sam je Isus rekao da je radnik vrijedan svoje plaće. Svojim je apostolima rekao da u svojoj propovjedničkoj službi mirno uzimaju i blaguju ono što se pred njih stavi. Znamo da se i Isusu zajedno s apostolima uzdržavao od dobrovoljnih priloga nekih pobožnih žena. Tako je i Pavao, po sebi, mogao mirno živjeti od priloga vjernika. Konačno, od vjernika u gradu Filipima čak je i primio neke darove za sebe. Međutim, kada su u pitanju bili svi ostali, uključujući i Solunjane, Pavao se čuvao od toga da prima njihove darove. Naime, u grčkom visokom društvu vladao je određeni prezir prema radu. Bogataši su smatrali da je rad za niže slojeve društva, a da se obrazovan i bogat Grk treba baviti umjetnošću, govorništvom, politikom… Pavao, naprotiv, donosi zdrav evanđeoski nauk da je rad od Boga. Ta i Isus je u Nazaretu do svoje tridesete godine radio kao i svi ostali…

Sada dolazi ono posebno. Pavao je imao pravo uzdržavati se od darova svojih vjernika, ali se toga prava odrekao. Pavao veli da nije htio opterećivati nikoga od njih: Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Mogao je uzimati, a nije. Time im je htio dati primjer, kako i oni trebaju raditi. Tu dolazimo do nečega što danas olako zaboravljamo. Ne razlikujemo pravo i pravednost. Nije to isto. Pravo jest ono što je određeno, propisano, ono što piše u zakonima i uredbama. Međutim, koji puta to pravo može biti itekako nepravedno. Ili u nekom posebnom slučaju, bit će pravednije da se pravom ne poslužimo. Evo primjera koji se u nas često ponavlja. Veli se da su se u nas neki u privatizaciji nepravedno obogatili, a da pri tome nisu prekršili nikakvo pravo, to jest, nikakav zakon… I mi toliko puta naglašavamo da je pravo na našoj strani. Pa se onda događa da svoje pravo provodimo i uzimamo, makar kosti pucale. Štoviše, u svojoj smo ludosti spremni i sebi načiniti štetu, samo da nad drugim izvršimo svoje pravo. Pa onda znamo kazati: Neka sve propadne, ali on neće od moga ništa dobiti. I tako hranimo u sebi oholost, nemilosrđe, neljubav. A Pavao, naprotiv, veli: Već vam je to nedostatak što se parničite među sobom. Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto se radije ne pustite oplijeniti? (1 Kor 5,7). Upravo to. Oplijeniti. Jer, onaj tko ljubi, ne gleda u prvom redu na svoja prava. Baš kao što roditelj – iz ljubavi! – prvenstveno gleda što je za dobro njegova djeteta. Ljubav Božja koja je u nama treba biti glavni pokretač našega djelovanja. Tko ljubi, razumjet će.


Tko neće da radi, neka i ne jede!


Gdje je ljenčarenje, tamo se događa svako zlo. Rad je od Boga, rad oplemenjuje, ako se vrši u jednostavnosti i poštovanju Boga. Pavao se čudi ludosti nekih vjernika i oštro im govori: Dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu. Nije čudo što je jedan od najvećih duhovnih učitelja, zaštitnik cijele Europe, sveti Benedikt zapovjedio svojoj redovničkoj braći: Ora et labora ! to jest, Moli i radi! Važno je to danas naglasiti. U sredini u kojoj smo, s jedne strane, okruženi kultom nerada, isprazne zabave, ludovanja, zadovoljavanja najnižih strasti, u okruženju, u kojem smo, s druge strane, uronjeni u ozračje brze i lake zarade po svaku cijenu, za nas je kršćane važno naglasiti i naglašavati vrijednost poštenog rada iz ljubavi prema Bogu i prema čovjeku. Važno je naglašavati duhovnu vrijednost rada koji čovjeka oplemenjuje i čini suradnikom Božjim u divnom djelu stvaranja i spašavanja ovoga svijeta.