Četvrtak, 20 siječnja

Krštenje kao prekretnica – razmišljanje uz blagdan Krštenja Gospodinova (C)


Čitanja: Iz 40,1-5.9-11; Ps 104,1b-4.24-25.27-30; Tit 2,11-14; 3,4-7; Lk 3,15-16.21-22


Slavimo danas blagdan Gospodinova krštenja koje je bilo višestruka prekretnica. Najprije njegovo krštenje bilo je prekretnica njegova života, jer je nakon krštenja započeo svoje javno djelovanje. Prije toga nije se pokazivao u javnosti, a sveti je Ivan Krstitelj naviještao njegov dolazak kao neposredan: “Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.” Doista, nakon krštenja Ivan se povukao, to jest bio je potom i uhvaćen i utamničen, a Isus je onda započeo propovijedati i naviještati kraljevstvo nebesko. Prekretnica je bila i u snazi krštenja, jer je ono Ivanovo bilo nemjerljivo s Isusovim, kao što se voda i pokora ne mogu mjeriti sa snagom Duha Svetoga i njegovim svetim ognjem. No trenutak Isusova krštenja bio je prekretnica i u snazi Očeva očitovanja svijetu, jer je njegov Sluga počeo na zemlju donositi pravo kojim će opravdati ljudski rod, te se pojavio kao Savez narodima i Svjetlost pucima, sukladno proročanstvu proroka Izaije koje smo čitali u prvom čitanju. Bog više nije imao potrebu govoriti na otajstven i sjenovit način, već je kao Otac nebeski mogao otvoreno ukazati cijelom svom narodu tko je njegov Sin, njegov Ljubljeni, te je mogao s ponosom svima reći da je u njemu sva njegova milina. A to što je očitovao svoj ponos prema Sinu, itekako ima veze s cijelim narodom, jer je svima istaknuo da se trebaju i sami usmjeriti prema takvom životu u kojem će Otac biti ponosan na njih.

Zato se i od puka Božjega očekivalo da napravi i sam prekretnicu u svome životu. Iziskivalo se od onih koji su živjeli prema Zakonu i odredbama da se izgrade u one koji žive prema Bogu živomu i za Boga živoga. Ako je bilo onih koji su grijesima bili izvan Zakona ili protiv Zakona, došao je trenutak da postanu novi ljudi koji žive iznad Zakona, u ljubavi Sina Ljubljenoga. Od susreta s Kristom koji započinje svoje djelovanje, svaki član Božjega naroda ima prigodu za prekretnicu svoga života, jer on je došao krstiti Duhom Svetim i ognjem, kako reče Krstitelj. A to njegovo krštenje je nosilo obvezu velike životne prekretnice i životnog angažmana većeg nego je bio angažman s obzirom na Ivanovo krštenje. S Isusovim dolaskom i pojavkom među ljudima nema onih starih nerješivih i zapetljanih situacija u koje ljude zapetljava stari čovjek sputan sponama grijeha, već sada nastaje nova situacija u kojoj se oslobađamo svih spona za život u slobodi djece Božje.

S druge pak strane, Isusovo krštenje na Jordanu predstavlja i liturgijsku prekretnicu, to jest prijelaz iz božićnog vremena u vrijeme kroz godinu. Sukladno tome i za kršćanina blagdan Kristova krštenja postaje prekretnicom u svjetlu kojega promatra i svoje krštenje kao prekretnicu kojom ulazimo u novu životnu stvarnost. Krštenje koje smo primili nije samo liturgijski obred koji je obavljen nekoć davno, već je stvarni događaj koji je označavao i označava prekretnicu života. Zahvaljujući toj prekretnici život svakoga od nas je pošao novim tijekom. Točnije, život svakoga od nas je pošao tijekom i smjerom ljubavi Božje koja se kao rijeka na nas izlila. Pošao je smjerom oproštenja i obnove ljudskosti, smjerom milosrđa i milosti. Gotovo bismo se morali prepasti samih sebe kada bismo zamislili kakvi bismo bili da nismo primili sveto krštenje i postali kršćani. A kako se tek trebamo prepasti samih sebe kad mi ne živimo dosljedno svoj život u skladnu s krsnim zaokretom, to jest novošću koju je u nama proizvelo krštenje. Kako bismo se trebali prepasti samih sebe kad ne živimo svoje krštenje kao stvarnu prekretnicu života, kao što ono uistinu to jest.

Zbog svega rečenoga blagdan Gospodinova krštenja koji se očituje kao prekretnica u njegovu životu, poticaj je i nama da otkrijemo da naše krštenje ima svoje ishodište u njegovoj svetoj volji i u njegovu životu. Kao što je on bio spreman za prekretnicu nakon krštenja na Jordanu, od nas očekuje još veću spremnost, jer smo mi kršteni svetim krštenjem kojemu je on začetnik i uporište, te je time još revolucionarnija preobrazba života nego je bilo Ivanovo krštenje. Time što je Gospodin svoje krštenje živio kao prekretnicu, htio je samo nama dati do znanja kako i naše krštenje mora biti stvarna prekretnica u našem duhovnom životu. Zato nije dovoljno da krštenje za nas bude tek samo obred, ma koliko svet, već nam treba doprijeti do svijesti da je krštenje stvarno životno uporište koje našem životu daje novi tijek. Nismo više bezimena siročad, već po krštenju otkrivamo da na nebu imamo Oca koji nas ljubi. Nismo više niti zapuštene lutalice jer nam on daje milost otkriti da je u nama sva njegova milina. Napravimo stoga temeljit zaokret pa se od zemlje okrenimo nebu, od vremena vječnosti, od ljudske ispraznosti božanskoj punini, od stvorenja Stvoritelju, od svoga ega Bogu živomu, i živimo svoje krštenje kao istinsko zajedništvo s Ocem nebeskim. Neka nam događaj krštenja našeg Gospodina bude dokaz Očeve ljubavi, jer je i svakome od nas Otac posvjedočio da smo djeca ljubljena. Neka nam bude i poticaj da i sami poput Gospodina uzvraćamo Ocu iskrenom i čistom ljubavlju, do mjere da nam se milina razlije po usnama i srcu dok izgovaramo njegovo sveto Ime. I živimo dosljedno svoga kršćanskog imena i poziva, jer većeg dara i milosti od njega nema na ovome svijetu.