Srijeda, 18 svibnja

4. nedjelja kroz godinu (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Ima nekih stvari koje nije lako opisati, objasniti, definirati. Tako je i s ljubavlju. Što je to ljubav? Rekao bi sveti Augustin: „Ako me ne pitaš – znam; ako me pitaš – ne znam“. Danas nam Pavao na osobito lijep način progovara o ljubavi. Znamo da se naša ljubav prema Bogu ponajviše očituje u tome koliko ljubimo svoje bližnje. Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe, poglavito kada nismo iskazivali dovoljno ljubavi jedni prema drugima. Zamolit ćemo Boga za oproštenje. Tako ćemo biti dostojni njegove riječi i ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, ti si nas ljubio još prije postanka svijeta. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, iz ljubavi prema nama predao si sama sebe na drvo križa. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da svoju ljubav prema tebi izražavamo poglavito ljubavlju prema svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Evo jedne anegdote iz školskih klupa. Jedan je učenik bio poznat kao dobar pripovjedač, pravi mali pisac. Jednom su za školsku zadaću trebali napisati sastav pod naslovom „Majka“. Ovaj naš učenik, tankoćutan kakav je već bio, zastao je. Nije znao što bi napisao. Jer, što god da bi napisao činilo mu se preobičnim, prebanalnim otrcanim, plitkim. Što napisati o majci? Nakon dugog razmišljanja i stvaralačke tjeskobe, napisao je samo jednu rečenicu: „Majka je – majka“. I zatvorio bilježnicu. Drugi učenik, nevješt u pisanju, to je prepisao. Profesor je dobro poznavao obojicu učenika. Prvi je, veli anegdota, dobio ocjenu „izvrstan“, a drugi „nedovoljan“.

Braćo i sestre, danas pred vama stojim kao onaj prvi učenik. Ne stoga što bih ja bio genijalni propovjednik, nego jednostavno zbog toga što je riječ o ljubavi. O ljubavi Boga prema čovjeku, čovjeka prema Bogu, o ljubavi prema bližnjemu. Što reći o ljubavi, a da ne bude već sto puta rečeno, otrcano, plitko, isprazno? Kako opisati neopisivo, ono na čemu stoji nebo i zemlja, jer Bog, koji je Ljubav, sve je stvorio iz ljubavi. Preostaje i meni i vama da još jednom pokušamo iščitati ono što veliki sveti Pavao govori o ljubavi (1Kor 12-31-13, 13).

Često se govori kako je znanje moć. Pomislimo samo kako je privlačna pomisao da puno toga znamo. Recimo da znamo mnoštvo starih jezika. Ili da posjedujemo neka znanja kojima se posebno divimo, na primjer iz nuklearne fizike ili astronomije! A što tek reći o znanju koje jedva da čovjek može imati: o prorokovanju. O tome da čovjek poznaje sva otajstva u prošlosti, kad bi čovjek imao pred očima budućnosti pojedinaca, naroda, ovoga svijeta. Kako li je to samo privlačno! A pogledajmo što veli Pavao:

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

Pavao jednostavno govori. Sva mudrost ljudska i božanska, zemaljska i nebeska ništa je bez ljubavi. Hladna kao santa leda, sama sebi svrhom.

A što je s duhovnim vrednotama? Vjeru kao prevažan Božji dar trebalo bi posebno vrednovati. Međutim, Pavao ne stavlja vjeru na vrh onoga za čime bi čovjek trebao težiti. Veli:

Kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

To isto na pomalo duhovit način veli i apostol Jakov: Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću (Jak 2,19). Sve to, vele ova dvojica velikana, može biti tek poza, nešto kao trik koji ima jedinu svrhu da zadivi mnoštvo. I vjera bez ljubavi je nekorisna, prazna, pa i štetna, jer čovjeka samo utvrđuje u oholosti.


I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže


A što je s dobrim djelima? Apostol Jakov naglašava kako svojim djelima možemo i trebamo pokazati svoju vjeru. Pavao govori svojim vjernicima kako je važno i dobro davati milostinju onima koji su u potrebi. Na koncu, po djelima se vjera poznaje, složit ćemo se. Međutim, i ovdje je Pavao na oprezu. Zato veli:

Kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.

Jednostavno. Ako ljubav ne pokreće naša dobra djela, što to onda pokreće? Osjećaj nadmoći? Oholost? Sačuvaj nas Bože od toga! Što je ljubav u našem sadašnjem životu? Evo jedne slike. Zamislimo odjedanput sunce prestane sjati. Vrlo brzo bi se na zemlji sve smrznulo. Svekolik život bi se ugasio. Nikakve koristi ne bi bilo ni od čega što smo stekli i stvorili. Sva naša industrija, gradovi i sela, umjetnička djela. Kompletna naša civilizacija, sav život na zemlji bi se ugasio. Upravo tako je i s ljubavlju. Ona daje smisao svemu, ona je kao sol hrani, kao svjetlost životu. Sve što činimo bez ljubavi je hladno, mehaničko, isprazno, mrtvo. Ona prožima sve i svemu daje smisao.

Zašto toliko Pavao uzdiže ljubav iznad svih drugih vrednota? Jednostavno, veli on:

Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.

Upravo tako. Sve ono što nam danas izgled veličanstveno, proći će. Mudrost će proći – ionako je ograničena. Prorokovanje će prestati – jer ćemo u vječnosti sve jasno vidjeti, tako da će proroštva postati nepotrebna. Čak i vjera će nestati. Ni ona neće biti ni važna ni potrebna, jer, kad budemo Boga gledali licem u lice, vjere nam neće trebati. Jedino što ostaje to je ljubav. Ona je temeljni zakon odnosa čovjeka prema čovjeku i čovjeka prema Bogu (i Boga prema čovjeku), kako ovdje na zemlji, tako i na nebu, kako ovdje u našem prolaznom vremenu, tako i u vječnosti. Jer – otkriva nam sveti Ivan – Bog je ljubav.

Pa kako se onda prava Božja ljubav treba očitovati u našem životu? Hajde da zajedno još jedanput polako iščitavamo što Pavao posve određeno govori o ljubavi! Veli:

Ljubav je velikodušna, dobrostiva, raduje se istini, ona sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. S druge strane, ljubav ne zavidi, ne hvasta se i ne nadima, ona nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi.

Možemo li se pronaći u nečem od ovoga? Jesmo li stvarno velikodušni i dobrostivi? Imamo li dobrohotno srce koje „sve pokriva, svemu se nada“, koje u svemu nastoji vidjeti dobro? Naprotiv, udaljavamo li iz svoga srca zavist, hvalisanje, nadimanje, nepristojnost, razdražljivost, zlopamćenje, zluradost…? Zar ne, braćo i sestre, da je u vrtu našega srca nabujao korov koji guši sve dobre plodove prave ljubavi, o kojoj upravo govori Pavao. Zamolimo Boga da nam podari mudrosti i milosti da iz svoga srca taj korov isplijevimo, pa da u nama zablistaju mnogovrsni, bogati, radosni i blaženi plodovi Kristove ljubavi.