Subota, 4 prosinca

Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Od onoga trenutka kad je Bog rekao: “Nije dobro da čovjek bude sam!”, započela je povijest braka i obitelji kao prvotne zajednice. Bog je, dakle, od samih početaka ljudima odredio i navijestio: “Plodite se i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite”. Bog je od početaka odredio obitelj kao onu prvu zajednicu u kojoj će čovjek nastajati i odrastati i u kojoj će kao čovjek i živjeti. Danas, na blagdan Svete obitelji Božja nam riječ progovara o smislu i vrednotama obitelji o odnosima i obvezama među pojedinim članovima. Božja je to mudrost! Htjeli bismo tu riječ s osobitom pomnjom i čuti i prihvatiti. Zato ćemo na početku ovog misnog slavlja zazvati na sve nas Božje milosrđe.

  • Gospodine, ti si čovjeka stvorio kao muško i žensko da svojom ljubavlju i svojim potomstvom napuče i blagoslove zemlju. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojim rođenjem u obitelji Marije i Josipa ti si na poseban način blagoslovio sve naše obitelji. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i naše obitelji pozivaš da svetu obitelj nasljeduju ljubavlju i pobožnošću. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


U običnom govoru roditelji redovito kažu: “Imam sina”, ili: “Imam kćer”, odnosno: “Imamo četvero djece”. Što to znači “imati dijete”? Može li se dijete posjedovati, imati, može li se reći da netko ima dijete kao što ima neku stvar? Naravno, ne. Upravo nam današnja Božja riječ govori o tome kakav treba biti odnos djece prema roditeljima, ali osobito, kakav treba biti stav roditelja prema djeci.


Izmoljen od Gospodina


U prvom čitanju (1Sam 1,20-22.24-28) susrećemo povijest Ane koja je bila nerotkinja, ali je nakon usrdne molitve rodila sina. Dala mu je ime Samuel i ona sama daje značenje tome imenu: “Izmoljen od Gospodina”, iako to etimološki i ne odgovara. U svakom slučaju, Ana je snažno doživljavala da je to dijete čisti Božji dar, da je od Boga izmoljeno, zato je smatrala da je ispravno da toga svoga sina, kad je on bio navršio tri godine, preda na službu u hram. Ova zgoda s Anom je samo jedan primjer kako su Židovi stvarno shvaćali da je dijete dar Božji i kako dijete, zapravo, Bogu pripada, kako ono nije “vlasništvo” svojih roditelja. To se osobito očitovalo kod sinova prvorođenaca koji su se smatrali Božjim vlasništvom u potpunom smislu, tako da su roditelji morali otkupljivati svojega sina, baš kao što su se otkupljivali robovi.


Djeca Božja


I taj se nauk proteže kroz cijelo Sveto pismo. Tako danas u drugom čitanju (1Sam 1,20-22.24-28) Ivan Apostol jednostavno veli: “Djeca se Božja zovemo i jesmo”. Na svoj način Ivan utvrđuje i potvrđuje staro shvaćanje izraženo u psalmu: “Evo: sinovi su Gospodnji dar, plod utrobe njegova je nagrada” (Ps 127,3). Doista, Bogu jedinomu sve pripada! Od njega je sve, po njemu je sve i sve nalazi svoj konačni smisao u njemu.


Zašto ste me tražili?


U Evanđelju je taj nauk doveden do potpune jasnoće. Čuli smo u evanđelju što se zbilo (Lk 2, 41-52). U prvi mah nam može biti neobično da je Isus tolike neprilike stvorio svojim roditeljima. On je ostao u Jeruzalemu dok su Marija i Josip, uvjereni da je među rodbinom i on krenuo kući, otišli dan hoda. Kad su vidjeli da ga nema, vratili su se u Jeruzalem. To su već dva dana kako ga nije bilo. Onda su ga tek trećega dana našli u hramu. Dakle, dvanaestogodišnjeg dječaka nije bilo pet dana. Možemo samo zamisliti koliko su se bili zabrinuli Marija i Josip. Nije, dakle, čudno da Marija kori Isusa govoreći mu da su ga ona i Josip žalosni tražili. I sada dolazi ona tvrda Isusova riječ: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” Koje značenje imaju te njegove riječi? Isus je, naravno poštivao Josipa kao oca i Mariju kao majku, ali im daje do znanja da roditelji nisu najviši autoritet. Tu je Bog, tu je Kristov nebeski Otac. I kasnije, kad je počeo propovijedati, Isus nije dopuštao da bi njegova ljubav prema majci bila zaprekom onom poslanju koje je primio od svoga Oca. Tako, jednom zgodom kad su Isusu bili rekli da izvan kuće gdje je propovijedao čekaju njegova majka i braća, on je rekao da su mu majka i braća oni koji njegovu riječ slušaju.


Tko je moja majka?


Danas nam se veoma važnom čini ova poruka. Djeca ne pripadaju svojim roditeljima, djeca su roditeljima od Boga povjerena. Djeca nisu vlasništvo svojih roditelja. Djeca nisu stvorena na sliku i priliku svojih roditelja, nego na sliku i priliku Božju. Djeca nisu rođena zato da bi u svemu vršila volju svojih roditelja, nego volju Božju. Djeca nisu pozvana sav svoj život usmjeravati prema svojim roditeljima, nego prema Bogu. Djeca nisu rođena da bi uvijek i u svemu vršila volju svojih roditelja, nego zapovijedi Božje. Djeca pogotovo nisu tu da ostvaruju neke ciljeve i ambicije koje roditelji nisu mogli ili nisu znali ostvariti. Roditelji su, ako ćemo pravo, dobili zadatak od Boga da u njegovo ime odgajaju svoju djecu pomažući im da se razviju u odgovorne ljude i vjernike. Djeca su roditeljima od Boga povjerena, nisu im bespovratno dodijeljena. O tome govori suvremena psihologija i pedagogija, o tome, evo, govori i današnja Božja riječ.

Zato treba poštovati plan koji Bog ima sa svakim čovjekom i učiniti sve da naša djeca rastu u ozračju ljubavi i prihvaćenosti. Naravno, odgoj traži i stegu i zahtjevnost da djeca budu vjerna i Božjim zapovijedima i Božjim planovima s njima. Pri tome valja imati uvijek na pameti da je najveći uspjeh roditelja ako svojoj djeci pomognu da odrastu u samostalne i odgovorne ljude, ljude koji će u nekim životnim pogledima i izborima biti drugačiji od svojih roditelja, ljude koji će moći jednoga dana biti zahvalni svojim roditeljima za ozračje ljubavi, povjerenja i odgovornosti u kojima su odrastali.

Nije lako pomiriti četvrtu zapovijed i Božji naum da djeca imaju svoj poseban od Boga određen poziv. Koji puta nije lako povući granicu između zapovijedi da se roditelji trebaju poštovati i zapovijedi da se ide onim putem koji nam je Bog namijenio. Tako je moglo površnom oku izgledati da su u sukob došli čak Isus i Marija. Međutim, poniznost, međusobno uvažavanje i iznad svega ljubav siguran su zalog da će i današnji roditelji i djeca ići putem Isusa i njegovih zemaljskih roditelja, putem poštovanja, ali iznad svega vjernosti Božjem glasu.