4. nedjelja kroz godinu (C)
Jer 1,4-5.17-18; 1Kor 13,4-13; Lk 4,21-30
Iz prvog čitanja vidljivo je kako je Jeremija poziv dobio u mladoj dobi; vjerojatno je planirao nastaviti živjeti u Anatotu, osnovati svoju obitelj itd… Međutim, daleko prije negoli je to počeo snovati, već u majčinoj utrobi Gospodin ga je oblikovao u vidu buduće misije koju će mu povjeriti. Pozvan za proroka, navješćivat će Božju riječ koja je suprotna od očekivanja njegovih sunarodnjaka jer od najvećeg do najmanjeg – svi gramze za plijenom, od proroka do svećenika svi su varalice. A u isto vrijeme uvjeravaju druge da je sve u redu olako proglašavajući mir, mir. Jeremija je poslan reći: tako dalje ne može. Čim je čuo poziv, slutio je teško protivljenje svom djelovanju. Vjerojatno ga je uhvatio i strah. No, Gospodin mu obećava svoju pomoć: borit će se s tobom, al’ te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim…
Ipak, Božja prisutnost i pomoć ne dokida prisutnost, čak šokantnost protivljenja s kojim će se prorok suočiti. Gospodin ih stoga neće umanjivati, nego ih Jeremiji ih iznosi u punoj težini i strahoti. Pred oči mu stavlja realnu sliku – pred njim je strašna borba, pravi rat: Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđeni, kao stup željezni, k’o zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje! Da, Gospodin se ne bori samo protiv nekih drugih naroda i njihovih nazovi bogova nego se hrva sa svojim Izabranim narodom! Isus je doživio ozbiljno protivljenje već prvi svom prvom javnom nastupu u nazaretskoj sinagogi! Odudaraju li ovakvi tonovi od uobičajenog crkvenog govora? Koliko god čudno zvučali, izraz su trezvenog biblijskog gledanja na stvarnost: narodu koji ne živi po volji Božjoj neće se dopasti nepatvoren navještaj Njegove riječi nego je odbacuje i zanemaruje! U takvim okolnostima prihvaćen može biti samo lažni prorok koji olako obećava mir, koji ne ugrožava „interese“ naroda tj. njegovu utabane putove odaljavanja od Gospodina.
Današnji evanđeoski odlomak počinje gdje je završio onaj od prošle nedjelje. Isus u nazaretskoj sinagogi proglašava ispunjenim navještaj proroka Izaije. I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi… Sve je, čini se u najboljem redu. Međutim, ipak dolazi do dizanja tenzije. Teško je objasniti razlog po svoj prilici iznenadnog zaokreta. Umjesto poći za nagađanjima, čini se najpouzdanijim ovu promjenu shvatiti temeljem signala u tekstu. Naime, vidjeli smo prošle nedjelje kako je Gospodin – govoreći da će blagovjesnikom biti siromašnima i na slobodu pustiti potlačene – navodio retke iz proroka Izaije proroka koji su uobičajeno prihvaćani trijumfalističkim i nacionalističkim nabojem u očekivanju obnove na Sionu; a to, smatralo se, treba uključiti i osvetu nad okupatorom i svima koji su na bilo koji način oštetili Izraelce. Međutim, Isus zaobilazi ovakve detalje te daju impuls univerzalnoj perspektivi obnove – Božji izabranici su siromašni, slijepi, hromi tj. svi oni potrebni konkretnog zahvata spasenja, bez potenciranja bilo koje nacije. Prema svima pa i prema vjekovnim neprijateljima ide ponuda godine milosti Gospodnje! A gdje mu je patriotizam? – zgrozili su se! Očigledno Isusovi Nazarećani nisu očekivali da milost Božja može ići tako daleko. Između čuđenja i srdžbe prijelaz je označen pitanjem: odakle Mu pravo tako tumačiti sveti tekst? Što misli da je – nije li sin običnog tesara Josipa? Da je prorok izvanredan čovjek, obdaren neslućenim karizmama, to je za očekivati. Ali da se proroštvo, dolazak žive riječi Božje događa u svakidašnjici, preko tesarovog sina koji nije ni svećenik a kamoli učeni teolog nego, naprotiv, ima žuljevite ruke, koji stanuje na susjednom kućnom broju, to nije za očekivati (E.M. Ronchi).
Isus ne nastoji smiriti buru strasti, još manje ublažiti ono što je rekao a pogotovo ono što nije rekao, ali su naslutili. Otvoreno poručuje: ono što se dogodilo u kafarnaumskoj sinagogi, u nazaretskoj nećete vidjeti jer ne prihvaćate proročku – živu Božju riječ! U biti, radi se o pra-napasti: Božju poruku i Njegovu ponudu spasenja shvaćati i potom upotrebljavati po svome. Sve instrumentalizirati pa i Božji dar. Tko god se ne može uzdržati od egocentrizma nužno i božanske stvari nastoji podvrći sebi i svojim ne uvijek jasnim ciljevima. Isus stoga ne staje nego rečenom dodaje još i svetopisamsku argumentaciju: navodi Nazarećanima dobro znane primjere proroka Ilije i Elizeja koji su izvanredna spasenjska djela učinili u prilog – poganima! Upravo onima drugima zbog kojih su se Isusovi sugrađani počeli ljutiti. On jest na liniji Pisma, ali oni nisu! Njihova pretjerana usredotočenost na sebe, koja prelazi u isključivost, nije na liniji Božjeg gledanja.
Epilog (ne)zgode veoma je tužan: Isusov izvanredni govor o milosti koja se počinje ostvarivati Nazarećane čini izbezumljenima od mržnje. Čak Ga pokušavaju ubiti. No, ovaj epilog zapravo je uvertira: cijelo Isusovo javno djelovanje proteći će u naviještanju i ostvarivanju godine milosti Gospodnje na jednoj i u protivljenju sve do smrtne presude na drugoj strani. Sve do trenutka kad će mu razapetom na križ slično dobacivati: spasi sam sebe! Kao što je pri prikazanju u Hramu starac Šimun najavio, godina milosti Gospodnje dana je na uzdignuće mnogima u Izraelu, no poradi podvojenosti ljudskih srdaca mnogi će je okretati sebi na propast. Ni tu Gospodin neće mirovati – kao u doba Jeremije, borit će se ne bi li ih izbavio od pogubna puta. Pa i žrtvom svoga Sina.