Crkva potkopava vlastiti autoritet
Je li legitimno kritizirati Papu, tako su me nedavno pitali. Mislim da jest. Papa je prvorazredni učitelj Crkve i kad on stvara pomutnju, legitimno je da se čuje i vaš glas, čak i ako sami ne ispunjavate u potpunosti ono što se od dobrog katolika očekuje (sâm Bog zna koliko je to kod mene slučaj). Sâm Papa redovito poziva na dijalog u Crkvi. I sâm je nedavno rekao da nije grijeh kritizirati papu.
Imam dojam da većina katolika ne shvaća što se događa, naime promjenu nauke u pogledu ćudoređa kako je Crkva uvijek naučavala. Shvaćam, papa koji djeluje kao karizmatični vođa, koji mazi djecu po glavi, zabrinut je za klimu, povremeno govori smiješne stvari, ma dobro, nema razloga za brigu. Doista? Ali u isto vrijeme, isti papa želi da se crkveni moral pomakne u smjeru zapadnih standarda u pogledu spolnosti kakve poznajemo od kraja 1960-ih. Primjer toga je pristup pričesti rastavljenih osoba koje su ušle u novi građanski brak, a da crkvena ženidba nije proglašena ništetnom. Sredstvo za taj cilj je decentralizacija. Kako bi se to postiglo, zemljama je sada dana prilika za provode pokuse, tako da postaje moguće da se crkveno učenje razlikuje od zemlje do zemlje, pa čak i unutar državnih granica. Ono što je razlog posjeta ispovjedaonici u Biskupiji A može biti dopušteno u Biskupiji B. Govorimo o besprimjernoj krizi. Na taj će način Crkva proturječiti sama sebi i potkopavati vlastiti autoritet.
Pobudnicom Amoris laetitia (pričest moguća za rastavljene-pa-ponovovjenčane) ne napadaju se samo Predaja i Učiteljstvo, nego – još dalekosežnije – riječi samoga Isusa u Novom Zavjetu! To je posve besprimjerno. Isus doduše ne govori ništa o homoseksualnim brakovima i rastavljenim-pa-ponovovjenčanim parovima, ali je potpuno jasan kada je riječ o nerazrješivosti braka. Ne ostavlja prostor za tumačenje, a čak i za njegove vlastite učenike to su zapanjujuće riječi. U postupku proglašenja ženidbe ništavom pronađen je način suočavanja s neposlušnom stvarnošću podupirući u isto vrijeme načelo kako ga je izrazio Isus. Ali papa Franjo ide mnogo dalje: čak i ako ne možete dobiti proglašenje ništavosti, ipak postoji mogućnost da vam pod određenim okolnostima bude dopušteno primati Pričest. Sve to premda je Ivan Pavao II. 25 godina ranije izjavio suprotno. To se doista ne može smatrati razvojem crkvene nauke, nego preokretom. Tu nema nastavljanja onoga što su naučavali Ivan Pavao i Benedikt, nego postoji raskid.
Neki to vide kao nastavljanje učenja Drugoga vatikanskoga sabora koji da su Ivan Pavao i Benedikt prekinuli. Čudno je što upravo oni koji se pozivaju na Drugi vatikanski sabor nisu okusili taj sabor, a Ivan Pavao i Benedikt jesu. Ne čudi da mladi kler koji je stasao u vrijeme tih papa razmišlja sasvim u skladu s njima. To objašnjava zašto je mladi kler „konzervativan“, a stariji naraštaj „naprednjački“, dok je obično obrnuto.
Pogrješno je misliti kako će pragmatično dušobrižno približavanje svjetovnoj spolnoj ćudorednosti Zapada omogućiti Crkvi postizanje nove evangelizacije. To približavanje podrazumijeva napuštanje izrazito katoličkih stajališta koje je Crkva stoljećima proglašavala. Sekularisti će to doživjeti kao pobjedu i ostati svjetovni, a vjernici će razočarano odustati. To je predaja zapadnoj kulturi koju označavaju sekularizam, relativizam i skepticizam prema Svetomu Pismu i nadnaravnom, kultura koja je potpuno zaokupljena s ovdje i sada. Gdje god je liberalizam dobio prevlast u kršćanskim krugovima, uvijek je vodio otpadništvu i potresnom opadanju crkvene prakse. Svakako je izvanredno da katolici koji sebe nazivaju naprednima ne razlučuju katoličku reformu od prilagođavanja svjetovnomu društvu. Ovo zadnje promiču kao „obnovu“ s geslom: „spasiti svijet“ umjesto spasiti duše.
Što je s otvorenim dijalogom koji papa Franjo tako uživljeno zagovara? Da budem iskren, to je prilično razočaravajuće. Tko god oprezno izrazi zabrinutost zbog trenutačnoga razvoja događaja prilično se lako odbacuje kao farizej i fundamentalist. To odmah znači kraj rasprave prije nego što je uopće počela. Inače, upravo su farizeji napali Isusa u predmetu ženidbe. Isusov odgovor na to bilo je još snažnije stajalište o nerazrješivosti braka. Farizeji su pokušavali izbjeći strogi Isusov zakon. Upravo zagovornici popuštanja u ovom slučaju postupaju poput tadašnjih farizeja u tom pitanju kako bi izbjegli stroge Isusove riječi. Papa može davati smjernice sinodama; za to je on papa. Ali retorika „slušanja” i „otvorene rasprave” ne postaje ništa vjerodostojnija.
Zbunjenost ostaje velika. Na čemu je papa Franjo sada? S jedne strane potpuno je u skladu s Predajom. U Evangelii gaudium kaže da Crkva inzistira na postojanju objektivnih normi koje vrijede za sve. U intervjuu u zrakoplovu (28.7.2013.) kaže:
„Rastavljeni se mogu pričestiti, nema problema, ali kada su u drugom braku ne mogu.“
U jednom drugom intervjuu (25.9.2014.) za Catholic News Agency kaže:
„Osoba vjenčana u Crkvi, koja se (civilno) rastala i sklopila novi građanski brak ne može pristupati sakramentima. To je ustanovio Isus Krist i papa to ne može promijeniti.”
Kako se to može pomiriti s Amoris laetitia i sinodnošću sa svim mogućnostima eksperimentiranja, nitko ne zna. Bojim se da će tako biti i s Papinim poslijesinodnim pismom. S jedne strane celibat će biti hvaljen. S druge strane otvorit će se procijepi za svećeništvo oženjenim muškarcima. Ne će biti puno dručije ni s đakonicama. Ne, to nije odskočna daska prema svećeništvu za žene, ali u međuvremenu…
