Savez u srcu, u krvi koja šiklja
Budući da je sveta Misa nekrvna žrtva Novoga Saveza, razmišljat ćemo o Isusu koji je svojom kalvarijskom žrtvom sklopio Novi savez s ljudima. A ljudi, za koje je prolio svoju krv, postali su novim Božjim narodom, „novim Izraelom“.
„Ova je čaša Novi savez u mojoj krvi“, piše sv. Luka u svom izvješće s Posljednje večere (Lk 22, 20). Prorok Jeremija davno je to najavio kad je zapisao:
„Evo, dolaze dani kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi Savez. I bit ću njihov Bog, a oni moj narod“ (Jer 31, 31).
Tijekom povijesti izraelskoga naroda postojalo je više saveza (berîth), poput onoga s patrijarhom Noom (Post, 9, 8–17) i Abrahamom (Post 15), te po Mojsiju sklopljeni „Sinajski savez“ (Izl 19–24). Novi savez, koji najavljuje prorok Jeremija, ne će obuhvaćati ni zemlju, ni narod, a ni Hram, nego srce čovjekovo.
Jeremijino proroštvo nije, međutim, nikakva utopija ili pjesničko maštanje. On, zapravo, „u duhu i vjeri vidi onaj dan“ kada će Gospodin stvoriti nešto posve novo, „novi savez u svojoj vječnoj ljubavi“. To će sve ostvariti po prorocima najavljeni „Izdanak pravedni i Pravda naša“, Isus Krist Gospodin.
Bog, dakle, po Jeremiji obećava novi savez koji će biti vrjedniji od onoga na Sinaju. To ne će više biti savez kamenih ploča, nego savez srdaca. Formula pak saveza jest: „bit ću njihov Bog, a oni moj narod“. To je obećanje vezano uz dolazak Mesije i njegovoga vremena. Kad je Isus na Posljednjoj večeri uzeo čašu i rekao: „Ovo je čaša moje krvi, novoga i vječnoga saveza“, bilo je jasno da nastupa mesijansko doba; da se sklapa Novi savez u krvi Kristovoj po kojoj se čovječanstvo povezuje s Bogom. Obred Sinajskoga saveza sastojao se u tomu da je Mojsije polovicu krvi žrtava paljenica i prinosnica prolio i po narodu koji je izrazio svoju poslušnost riječima:
„sve što Gospodin, Bog naš, rekne, mi ćemo poslušati i izvršiti“ (Pnz 5, 27).
Savez je, dakle, sklopljen na temelju Gospodinovih riječi i spremnosti naroda da prihvati volju Božju. I novi savez, o kojem pišu evanđelisti, sklapa se u krvi, i to Isusovoj, koju Krist na Posljednjoj večeri nudi svojim učenicima kao krv novoga i vječnoga saveza, koja se prolijeva za njih i za mnoge. Isus tako postaje novi Adam koji „rađa novo čovječanstvo, novi Božji narod“, a on početak „novoga i vječnoga saveza“, kako su ga proroci najavili.
Sveto društvo za svetim stolom
Poslanica Hebrejima veli da je „Krist posrednik jedinoga novoga saveza“ (Heb 9, 12). Stoga, mi više ne stojimo „u hramskom predvorju“, nego kod njega i s njime. Jer, objavio je kad smo dvojica ili trojica sabrani u njegovo ime, on je s njima. On nam je svojim utjelovljenjem i posebice pashalnim događajem otvorio slobodan pristup k Bogu. Zato je čaša Krvi Kristove koju pijemo, čaša novoga i vječnoga saveza. To je konačni savez koji Bog sklapa s ljudima. Ne samo do svršetka svijeta, nego savez koji ulazi u eshatološku stvarnost, a o njoj je pisao sv. Ivan u svom viđenju na Patmosu:
„Potom vidjeh novo nebo i novu zemlju. I Sveti grad, novi Jeruzalem, silazi s neba. I začujem jaki glas s prijestolja: Evo Šatora Božjega s ljudima. On će prebivati s njima. Oni će biti njegov narod“ (Otk 21, 1–3).
Po Isusu Kristu, dakle, koji je bio mučen i razapet, te treći dan slavno uskrsnuo, Bog se trajno povezao s ljudima. U činu njegove Golgotske žrtve dogodilo se otkupljenje ljudi i svijeta. Po njemu je sklopljen novi savez kako je davno predvidio prorok Jeremija. To se ostvarilo u Kristu i po Kristu koji je za se nas na križu, kao novi Adam „izrekao Ocu svoj DA“.
Euharistija koju zahvalno slavimo, kao nekrvnu žrtvu Novoga Saveza, prigoda je za svakoga osobno da se uključi u taj Kristov čin novoga saveza koji se rađa. On je, naime, na Posljednjoj večeri ostvario svoje obećanje da je „živi kruh koji je s neba sišao“, te da je „čaša njegove Krvi, čaša novoga i vječnoga saveza“. A mi, kad god slavimo svetu Misu i hranimo se tijelom i krvlju njegovom, „ostajemo u njemu i on u nama“ (Iv 6, 51). Svetim obredom ujedno činimo spomen njegove pregorke muke i smrti na nekrvan način, te ispunjavamo i njegovu oporučnu želju: „Ovo činite meni na spomen“.
„O sveta gozbo, na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave“.
Zbog toga se klanjamo Kristu i blagoslivljamo ga, jer je svojom smrću i uskrsnućem sklopio s nama novi i vječni savez, a svojim svetim križem svijet otkupio!