Otac izgubljenih sinova

Razmišljamo o ovoj najljepšoj i najobrađenijoj Isusovoj prispodobi koju čitamo 4. korizmene nedjelje u godini C. Netko je rekao: da se slučajno od svega Evanđelja nije ništa očuvalo i do nas doprlo nego samo ova prispodoba o plemenitom ocu i neplemenitim sinovima (Lk 15,11-32),[1] očuvala bi se jezgra Evanđelja. Drugi vele da je ovo „Evanđelje u Evanđelju“.[2] Tu je Isus prikazao kakav je Otac nebeski i kakvi su sinovi zemaljski: mlađi, koji je otišao od oca u daleku zemlju, a to može predstavljati sve poganske narode, i kakav je stariji sin, koji je ostao blizu oca, a ipak tako daleko od njega, a to predstavlja izabrani židovski narod.

Dioba i seoba 

I nastavi Isus: “Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno” (Lk 15,12-13).

Je li mlađi sin imao pravo na svoj čin diobe?

Naravno da jest, jer knjiga Ponovljenog zakona (21,17) propisuje da se, prigodom obiteljske diobe, prvijencu dadne „dvostruk dio od svega što ima“, bez obzira bio on od prave supruge ili od sluškinje. A ostalima ostalo. Dakle ovomu mlađemu pripala bi jedna trećina. To je ono što mu određuje židovski zakon.

Međutim, otac nije dužan, ni po kakvu zakonu i pravu, razvlastiti sama sebe za svoga života, ostajući bez igdje ičega, odnosno dijeleći svoje imanje sinovima, i to onakvim sinovima! Dok je on živ, on je vlasnik svoga imanja, a pogotovo to nisu njegovi nedorasli i maloljetni sinovi. On raspolaže svojim posjedom po svojoj slobodnoj odluci. A ako sinovi nisu zadovoljni očevim postupcima i odlukama, širok im je svijet. Dakle potencijalno ili virtualno pravo sinova ne može natjerati živa oca na diobu njegova blaga i imanja. U pitanju je njegova osobna sloboda, ljubav, njegov odnos prema sinovima: ako hoće, hoće; a uopće nije im dužan ništa dati. On može reći: „Ostanite ovdje sa mnom. Što je moje, to je i vaše. A nakon moje smrti, sve je vaše.“ On ih je dužan držati na svome imanju ako oni žele ostati, ali nije im dužan dati da oni to razdaju drugima ili spiskaju u svoje sebične svrhe, pa da ostane bez imanja i on i oni. Što će onda?

Bio neki otac koji je za života spisao na djecu svoje imanje. Još bi nekako izišao na kraj sa sinovima, ali ne može s nevjestama. A ne može više vraćati zemlju na se. Smisli on ovu „prispodobu“: Nabavi jednu škrinju više zlatnu negoli srebrnu. I svake bi je večeri stavio pokraj glave da mu je tko ne ukrade. Vide nevjeste da se radi o veliku blagu. I one promijene držanje prema svomu svekru: jedna bolja od druge. Kada je stari preminuo, svi na onu škrinju. Otvore je i nađu mali papirić na kojem bijaše čitljivo napisano: „Za života nikada nikomu ne spisuj svoga imanja!“

Ali otac je u ovoj Isusovoj prispodobi htio ne samo zakonski nego i velikodušno udovoljiti razvignjaloj želji i buntovnoj strasti svoga mlađega sina, vjerojatno s nakanom da mlađarac doživi što je život: kako je nemilosrdno bespoštedan, nesuzdržljivo neumoljiv, tragično nepredvidljiv, naravno osvetljiv, posve drukčiji negoli ga sinovi zamišljaju u svojoj nepouzdanoj mašti i neobuzdanoj strasti.

Mlađi, dakle, sin primio od oca „svoje“, pretvarao kroz onih „nekoliko dana“ svoju trećinu darovana mu imanja u novac da mu je lakše u zavežljaju nositi u „daleku zemlju“! On nema nikakva životnog iskustva osim malo svojih nabujalih tjelesnih strasti usađenih u sedam glavnih nagona koji se veoma lako pretvore u grijehe, u zločine. Žmigavac je razuma na rezervi, na crvenom, a strasti jure u petoj brzini. Možeš misliti gdje će završiti.

Mlađi sin ne bijaše samo uvjeren da ima „pravo“ na svoju trećinu imanja, nego mišljaše da ima potpuno pravo sva „svoja dobra“ protratiti „živeći razvratno“, razuzdano, raskalašeno. Uvjeren da ima pravo raspolagati svojim kao što i otac ima pravo raspolagati svojim. Samo što otac raspolaže odgovorno, a sin želi raspolagati neodgovorno. Ali nije teško dokazati da sin nije imao nikakva prava: ni ljudskoga, pogotovo ne Božjega, prokockati to svoje imanje. On se upustio u grijeh, u promašaj, prekršaj, prijestup.

U čemu je promašaj mlađega sina?

Grijeh je, najprije, u tome što je naprasito zatražio „svoje“, a nije uopće to bilo njegovo. Jest na teoretskom papiru, ali nije u konkretnoj praksi.

Grijeh je jer je prezreo pedeset i toliko očevih godina rada i dvadeset godina svoga odgoja. To znaš da je on nemilosrdno zalupio vratima iza sebe, misleći da se više nikada ne će vratiti u kuću očevu. Bijaše uvjeren da je svugdje ljepše nego li na očevini. Ćaćin dvor za njega bijaše životni zatvor! A svijet je za njega arena slobode, bazen uživancije; otvor prema oblakoderima ljudske neuništive sreće i trajna užitka.

Grijeh je u tome što je prekinuo s očevom ljubavlju, odustao od sinovskoga odnosa poštovanja prema ocu. Četvrta Božja zapovijed kaže: „Poštuj oca…“. A ovaj mlađi sin ne pokazuje nikakva znaka poštovanja prema ocu. Nije se čak ni pozdravio, kamoli poljubio, ni s ocem ni s bratom, barem ne nalazimo toga normalna čina u biblijskom tekstu. A kamoli da bi to učinio s „najamnicima“ oca svoga.

Grijeh je u tome što je on mislio da ima pravo raditi što god hoće, komu god hoće, kako god hoće, koliko god hoće i gdje god hoće, ne razlikujući lijevo i desno, dobro i zlo, pravedno i nepravedno.

A na to nema prava jer takvim djelovanjem udara u živac života, siječe mu žive korijene, provodi kažnjivo bezakonje protiv zakona života.

Nema prava na bezakonje, na grijeh, na zlo, razvrat, rasipanje imanja, koje uostalom nije njegovo.

Nema prava na samoubojstvo kako se zametnuo i kako bi mogao završiti, ako se drukčije ne zavrne.

Ima doduše mogućnost, priliku, šansu da počini zlo, pa i samoubojstvo, ali nema prava na to. On je, dakle, zamijenio „pravo“ grijehom, a životne zakone bezakonjem. Udario na život, na Petu Božju zapovijed koja glasi: „Ne ubij“. A on svojim djelovanjem ubija zakon života. On je na takav način pošao izravnim putom da sebe dotjera do toga da u konačnoj završnici počini nerazuman čin suicida.

Grijeh je mlađega u tome što je naumio pustiti uzde putenomu naboju, kako ćemo vidjeti iz teksta, i vladati se bez ikakve odgovornosti pred tom činjenicom života, držeći da mu je ta spolna moć dana samo radi njegova vlastita i sebična uživanja, bez obzira što je to po naravi svojoj isključivo u službi života, zakonita bračnoga života. Božja zapovijed kaže: „Ne sagriješi bludno!“ A on sebi kaže: Samo se upusti u bludne radnje! Imaš pravo na sve vrste bludništva, na sve seksualne ludorije, spolne razuzdanosti i homoseksualne razvrate, mladenačke raskalašenosti i zle igre. Nitko ti ništa ne smije i ne može. To je tvoje pravo! Svatko mora poštovati te tvoje neodgovorne bludorije. 

Današnja Europska unija, bilo kao cjelina, bilo pojedine članice njezine, sve više ulazi u fazu toga biblijskog izgubljena sina. Ona misli i vlada se da može dosegnuti materijalnu sreću i ekonomsko blagostanje bez Boga, bez Deset Božjih zapovijedi, bez ikakva naravnoga, dakle, vječnoga morala. Štoviše, uvjet je te sreće što dalje od naravnoga ljudskog morala, posebno na području Šeste Božje zapovijedi. Svaku vrstu nemorala smatra svojim „pravom“, prema tomu nema nikakve kazne. To pravo može potvrditi predsjednička odluka, parlamentarno glasovanje, narodni referendum. Što te instancije kažu, to je pravo. Tko se želi uključiti u tu i u takvu Uniju, mora potpisati neka radikalno perverzna i protuprirodna „prava“:

– „pravo“ na istospolne brakove, tj. pravo na grijeh – protiv naravi;
– „pravo“ na pobačaje ili ubijanje začete a nerođene djece – protiv života;
– „pravo“ na posvojenje djeteta od strane istospolnih „udruženih partnera“, tj. muških homoseksualaca i ženskih lezbijki – protiv zdrava razuma;
– „pravo“ na eutanaziju ili ubijanje živih a onemoćalih osoba;
– „pravo“ da se životinje počinju izjednačavati s čovjekom: u pravima, u zaštiti, u kućnoj njezi, u bolničkom liječenju, u sprovodima, u oporukama…

Ali vratimo se svojoj biblijskoj prispodobi, da ne odlutamo.

Zašto u „daleku zemlju“?

Da bude daleko od svojih, od očeva pogleda, od bratovih komentara. On je mislio da će mu „daleka zemlja“ biti prava „obećana zemlja“, sami med i mlijeko. I da je on isključivi kovač svoje sreće. Kako on htjedne, tako mora biti. Tako hoću, tako mogu! Sve ovisi o njegovoj volji, odnosno samovolji.

Htio je „u daleku zemlju“ da živi što razularenije, gdje ga nitko ne će moći nadzirati, ograničavati u njegovoj neodgovornoj slobodi i raspojasanim strastima, u njegovu puštanju mašte na pašu, u raspuštanju tjelesnih strasti niz livadu.

Ljudsko srce uvijek hoće nekih novotarija, zadovoljno nikad posve nije: čim željenih svrha se dovreba, opet iz njeg sto mu volja klije. Tako oni mladići i djevojke, koji već žive u toj „dalekoj zemlji“, planiraju poći u još dalju zemlju, na daleki istok ili na „divlji“ zapad, na kraj svijeta, jer su vidjeli da nije sreća ondje gdje oni žive, nego negdje iza brda, iza mora, iza izlaska sunca ili iza zalaska sunca.

A ne žele priznati ni pristati da je jedina čovjekova sreća konačno u Bogu. A Bog je oduvijek na nebu, a ne u nekoj zemlji grijeha, pa čak ni u najudaljenijoj zemlji na kugli zemaljskoj. Svaka tuđa zemlja – tuga je golema! Suzna iskonska dolina!

Glad, a nema posla 

Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao (Lk 15,14-16). 

Što se dogodilo?

Mlađi sin našao se pred životnim zidom. Nije ni u snu predviđao takvu mučnu sudbinu. Do jučer se raskošno nosio: karirane košulje, kangarna odijela, raznobojne cipele, kravate, šeširi, prstenja, sandale. Vazda sve ko „misno“, kao u onoga Gavana u drugoj Isusovoj prispodobi. Rasipno mlađi sin razdavao i neuračunljivo častio druge, muške – ženske, sve po redu i bez ikakva reda. Nikada nitko nije njega počastio, niti je on očekivao takva odgovora od drugih.

Bio je neubrojivo uvjeren da se toj životnoj česmi ne će nikada zavrnuti slavina:
– da je život dan samo zato da se čovjek naigra, najede, napije, naspava i naodmara: bez ikakva rada;
– da ututanj protrati dan, mjesec, godinu, egzistenciju: posve bezbrižan;
– da ulupa sve svoje sposobnosti: vid, sluh, govor, pokret, hod, želju, misao: bez razumna uposlenja osjetila i organa;
– da razvratno ispuni svoj spolni nagon sam sa sobom, sa ženskima, s muškima; pojedinačno, kolektivno: bez životna zadatka;
– da je život kao neka neodgonetiva činjenica, čudesna datost ni od koga darovana, da ni pred kim nema nikakve odgovornosti, da se ni pred koga ne mora stati i polagati račune, nikomu podnositi izvješća.

Život je anonimno povjerenje bez ikakva provjerenja,
– puki dar bez ikakva uzdarja,
– slučajna poruka bez ikakva odgovora,
– trošak bez računa,
– kredit bez kamata,
– izložbeni odjevni i prehrambeni artikli bez cijene,
– trgovina bez inventure. Gdje to ima? 

A kad tamo…

Nastupila „ljuta glad” u onoj „dalekoj zemlji”. Ljuta glad = daleka zemlja, nespojivo! Nitko joj se nije nadao, toj gladi. Nitko ovomu strancu – mlađemu sinu – više ništa ne nudi. Do jučer u njegova oca svega u milju i obilju, a on ni ne zna odakle je sve to bilo. A ovo „svoje“, koje mu je otac darovao, on neodgovorno i blesavo razdao i besavjesno rasuo. Nema oca da mu i dalje besplatno daje. Tek sada uviđa da bi i on morao nešto privrijediti.

Dolazi do spoznaje da je glava zato da se njome misli;
– da su ruke zato da se njima radi;
– da je život samo nečiji  d a r  na koji on mora uzvratiti  r a d o m;
– da je život nečiji tihi, nečujni, tajni, mudri Govor na koji mora dati neki svoj svjesni, savjesni i sinovski Odgovor. 

Rasipnik

koji je prolupao do daske, stao tražiti doručak, ručak i večeru po kontejnerima. Ali nigdje ni kore kruha ni čaše vode. Do hrane se dolazi zaposlenjem. A nigdje posla ni za lijeka.

– Oj, živote!
– Uživaj sad, neodgovorni stvore!
– Jučer sin, a danas ne može biti ni najamnik!
– Jedva svinjar.
– Rogači na svinjski način.
– Dopao do svinjca, do svinjskih rogača, ali nema mu ih tko dati.
– Život se krvavo osvećuje: što si bacio u zlo, u zlu se i vraća; što si bacio u dobro, u dobru se i vraća.

Obrat – Obraćenje 

Došavši k sebi, reče: „Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika“. (Lk 15,17-19). 

Zakon trbuha.

Jest mlađi sin neuračunljivo rasipao, živio razvratno, doživio katastrofu, ispraznio mu se trbuh, tjelesni život, ali, evo, ne pada mu na pamet da se ubije, da završi svoju egzistenciju. Hrabar dečko! Želio bi i dalje živjeti, ako ne može onim standardom, barem malo manjim: životariti, životinjariti. Prelazi životni put od sina do najamnika. Pomalo se osvješćuje. Budi se iz mrtvila. Dojučerašnja egzistencijalna budaletina počinje se stupnjevno opamećivati, osvješćivati, dozivati. Sve počinje od trbuha, od žlijezda, od želudčanih sokova. Do sada mu je trbuh bio njegovo malo božanstvo. Sada mu otkazao taj mali bog. Ogladnio, a nema što pojesti. Ožednio, a ne može se samo vode napiti. Nema je za čim ni piti. Ne može ništa zaraditi. Tuđe je raspiskao, a svoga nema ništa. On bi radio i zaradio, ali ne će nitko da ga primi na posao, da mu dadne metlu, da po zidovima briše grafite. Nitko mu ne da besplatno ni doručka ni pića, kao što je on besplatno davao i bespametno razdavao. Svaki dan uviđa da život ima i druge zakone, zakone duha, a ne samo zakone trbuha. 

Zakon duha

Postoji zakon duhovne svijesti, tj. savjesti kao Božjega glasa i patenta. Uviđa mlađi sin gdje je promašio, sagriješio, zlo proizveo. Dvostruki je grijeh počinio: protiv Neba, dakle protiv pravoga Boga i svih njegovih Deset zapovijedi. A onda i protiv zemaljskoga oca i njegove riječi, njegove ljubavi, odnosa sin-otac. Nije savjesno odgovorio ni Bogu nebeskomu ni ocu zemaljskomu. On je bio namjerno neodgovoran, hotimično besavjestan, svjesno bezbožan. Stoga se u savjesti kaje zbog prijestupa svojih. Evo ga u duši raskajana kao nikada u životu. Fizički skršen, pa onda i duhovno skrušen. Dokazao mu trbuh da ima i duh. Preko vidljivoga do nevidljivoga. Vjeruje u život na drugi način, način odgovornosti, odgoja, ozbiljnosti, savjesti. Misli da ima nade i izlaza. Odlučuje vratiti se ocu svomu, iako ga nije uopće dostojan. U njega će biti – razmišlja i odlučuje – barem najamnik ako već ne može biti pravi sin. Prizna da je proigrao sinovstvo, da je prokockao sve imanje svoje, da nema više nikakva prava na svoj dio. Proigrana šansa!

Povratak 

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: „Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.“ A otac reče slugama: „Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!“ I stadoše se veseliti (Lk 15,20-24). 

Odlučeno – učinjeno. Rasparanih hlača, razvaljenih cipalčina, neobrijana obraza i brade, usahla trbuha, vraća se „svom ocu“. Smislio je što će reći i kako će postupiti. Sve same riječi kajanja, priznanja, obraćenja, poniženja:

– ni blizu onoj oholosti prije nekoliko godina kada se zametnuo glavom i nije se htio pozdraviti ni s ocem ni s bratom, sada bi bio počašćen da ga otac hoće primiti i brat se s njime rukovati;

– ni blizu onomu oholom naglašavanju prava na imanje prije nekoliko godina kada je tražio „svoje“, sada je spoznao: daj što daš, bit ću zadovoljan i s najamništvom, samo da nisam među krmcima;

– ni blizu onoj goropadnosti prije nekoliko godina da bude što dalje od oca i brata, sada samo da je u očevoj kući, makar i u podrumu, makar i u najzabitnijem kutku. 

Očeve akcije

A na drugoj strani otac nema živa mira pred kućom godinama. Sve ulazi u kuću, a ne zna zašto je ušao; izlazi i poviruje kada će se rasipni i izgubljeni sin vratiti doma. Samo neka se vrati, sve će mu biti oprošteno, sve vraćeno u prijašnje stanje. I bez traženja oproštenja, misli u sebi ljubavlju rasipni otac.

I u jednome trenutku:
– Otac ga „ugleda“ i razveseli se mimo svake mjere;
– „ganu se“, zagrca i umalo ga kap ne strefi od radosti;
– „potrča“, posrnu i jedva se zaustavi da ne padne na zemlju;
– „pade mu oko vrata“ kako bi se od ganuća zadržao na vlastitim nogama;
i „izljubi ga“ dajući oduška svojoj ljubavi, čeznuću, nadi. 

Sinovljeva ispovijest:

– Oče, sagriješih protiv Neba, protiv Boga i njegova vječnoga zakona, zakona života i svakoga dara u životu;
– Oče, sagriješih protiv tebe, protiv tvoje ljubavi i dobrote, tvoje velikodušnosti i darežljivosti;
– Oče, ti si pravi pravcati otac, a ja sam pravi pravcati gad, nisam dostojan zvati se sinom tvojim.

Otac od suza nije ništa mogao odgovoriti sinu svomu, nego je samo naredio slugama svojim da iznesu
– najbolje haljine – vraća mu čast;
– najbolje sandale – vraća mu sinovstvo, jer su robovi hodali bosi;
– zlatno prstenje – vraća mu znak gospodstva;
– osigurao mu stan i hranu, rad i život.         

Stariji se sin izgubio 

A stariji mu sin bijaše u polju. Kada se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: „Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.“ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: „Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.“ Nato će mu otac: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!“ (Lk 15,25-32). 

Koje su oznake starijega sina?

Stariji sin bijaše negdje na njivi, u polju, u vinogradu, kada se mlađi vratio. Došao je kući umoran i ljutit. Otkako je mlađi otišao od kuće, nije s ocem progovorio ni tri riječi. A pogotovo kada je primijetio da bi ocu bilo drago da mu se taj mlađi vrati. Kako začu čudnu svirku u kući, upita slugu što je to. Sluga mu protumači o čemu se radi:

„Tvoj se brat pojavio. Brat. Tvoj brat“, misli sluga da će razveseliti starijega kada mu naglašava ono „brat“. „Otac zaklao ugojeno tele što je sina, tvoga brata, dočekao živa.“

A stariji se brat tako žestoko nasrdi na mlađega brata da ne htjede ni u kuću ući. Ne prihvaća ni oca ni brata, ni društva ni gozbe, ni pjesme ni glazbe.

Uto i otac iziđe na dvorište i stade nagovarati starijega sina:
– da uđe u veliku dvoranu,
– da pozdravi družinu,
– da zapjeva veselicu,
– da sudjeluje u slavlju zbog povratka brata svoga razmetnoga,
– da uzme plećku teletine,
– da okusi čašu vina u čast i u zdravlje bratu svomu povratniku,
– da se raspoloži u ovakvoj nenadanoj fešti.

A on ne samo ne htjede ući, nego nerazumno i uvrjedljivo sasu vatru na svoga oca. Svojim bezobraznim interventom zabode ova četiri žalca ocu u srce:

– Prvo: „Služim ti godinama, opslužujem tvoje zapovijedi ko rob, a nu tebe!“ On je, očito, shvatio svoj sinovski odnos prema ocu kao ropsku dužnost, kao da se uopće nije osjećao sinom, nego robom. Mlađi se sin osjeća barem „najamnikom“, a ovaj pravim „robom“!

– Drugo: „Taj tvoj sin, a ne moj brat“. Kolika samo količina prijezira i sarkazma u tim riječima bratovim!

– Treće: „Bludnice su mu ispile mozak! A nu tebe!“ Tek iz bratovih usta prvi put doznajemo da je mlađi s prostitutkama sve spiskao. On to izričito i razgovijetno zna i kaže. Kako mu ne ćeš vjerovati?!

– Četvrto: „Meni ni janjeta ni jareta, a njemu ugojeno tele! I to mi je otac!“

Ne htjede ni ovaj put, na očev nagovor i suze, ući u kuću. Čovjek ne bi vjerovao da brat može imati ovolik raspon mržnje prema svomu rođenomu bratu i rođenomu ocu.

Jesu li se braća pozdravila i pomirila?

Rado zamišljam – s onom marljivom sudionicom na Marindvoru u Sarajevu kada razmišljasmo o ovoj prispodobi na Studentskom vjeronauku – da je ipak mlađi brat izišao iz kuće i rekao starijemu: „Brate, je li ti to krivo što i ti nisi išao kud i ja?! Po ovoj bolnoj životnoj trnovini i paklini? Ne dao ti Bog proći ni u sanji kuda sam ja prošao u javi. Ne ljuti se, brate, hajde poslušaj malo glazbe! Možda ti srce drukčije zakuca i zaigra? Žao mi te, brate, evo ja sam se u kući nekako našao, a kao da si se ti sada izgubio!“ 

Tko koga predstavlja?

Otac je Otac nebeski, Milosrdni, Dobri, koji prašta i jednomu i drugomu bezakoniku i nepoštenjaku.

Stariji sin jest Izrael, izabrani narod, koji se nema za što kajati, jer on služi Bogu savršeno, doduše ropski, ali on se nema za što kajati.

Mlađi sin jest poganstvo, koje luta, griješi, traži i nalazi. Kaje se, opet griješi, opet se kaje. Mrtav bijaše i oživje. Izgubljen i nađe se – darom premilosrdnog Srca Boga našega.

Jesam li ja kao svećenik stariji ili mlađi sin? Ili postoji nešto treće? Postoji treće – otac.
Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski! (Mt 5,48).
Budite sveti kao što je svet Onaj koji vas pozva! (usp. 1 Pet 1,15).
Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš nebeski! (Lk 6,36). 

Zaključak ili kako je priča završila?

Priča nije završila. Ostala je otvorena. Stariji sin ili brat, svejedno, nije se htio pomiriti s mlađim, do dana današnjega.
A mlađi je, nažalost, opet nakon nekoga vremena otišao “u daleku zemlju“.
Opet je zatražio „svoje“ i udario na stotinu jada.
I opet se pribio kod nekoga žitelja ili žiteljke u tuđini.
I opet pao na razinu svinjskih rogača. 
I opet se vratio ocu.
I opet ga otac primio.
I opet ga isto obdario.
I ponovo zalupio očevima vratima.
I tako 70 puta 7.
Je li to sv. ispovijed?

---

Opširniji prikaz u: Isus silan na riječi, Mostar, 2014., str. 26-37.

[1] W. Barclay, The Gospel of Luke, Edinburgh, 1973.,  str. 210-214; Isti, And Jesus said, Edinburgh, 1980., str. 180-187.

[2] S. Garofalo, Parole di vita, Città del Vaticano 1979., vol. III., Godina C, str. 114.