Preplašena preljubnica
Pete korizmene nedjelje u godini C čitamo Evanđelje o Isusovu susretu s farizejima i pismoznancima koji mu dovedoše ženu u preljubu zatečenu (Iv 8,1-11).[1]
Isusova molitva
A Isus se uputi na Maslinsku goru (Iv 8,1).
Isus svu noć provede u sinovskoj molitvi Ocu nebeskomu na Maslinskoj gori. Naslonjen na onaj kamen na kojem će se njegov znoj u usrdnoj molitvi pretvarati u kaplje krvi za koji mjesec, u noći s Velikoga četvrtka na Veliki petak.
Što Isus ima moliti? – Je li on Božji Sin, svemoćan? On se u prvom redu u iskrenoj ljubavi susreće sa svojim Ocem. Molitva i jest ljubavni razgovor s Bogom. On u Oca moli kako bi najučinkovitije odgovorio na sutrašnja pitanja svojih slušatelja ili kušatelja, i koji najbolji odgovor smisliti.
Dok Isus na jednoj strani Jeruzalema s pouzdanjem Boga Oca moli, neki drugi na drugoj strani grada gaze Božje zapovijedi. S punom sviješću i slobodnom voljom hotimično griješe u mjestu gdje se izdiže Božji Hram. I za njih Isus moli da spoznaju kako im takav tajni grijeh ne daje nikakvu trajnu sreću nego ih vodi u veliku neizbrisivu nesreću, daleko od Boga. Moli da se grijeha okane i da više ne griješe.
Hram
U zoru eto ga u Hramu (Iv 8,2).
Nije dosta što Isus provede noć na Gori u gorljivu razgovoru s Ocem, nego ga, evo, i na službenu mjestu u Hramu na Jutarnjim pohvalama. Sjeća se kako kao 12-godišnjak otkri Hram kao kuću Božju, Dom molitve, a ljudi od te kuće znaju trgovinom i mjenjačnicom napraviti pećinu razbojničku. On ih jednom takvom prigodom sve potjera iz predvorja Hrama (Iv 2,13-22).
Eto Isusa toga jutra tu, moli Oca da jutarnjim hodočasnicima, koji se pomalo okupljaju na molitvu i žrtvu, dadne rješenje na njihove upite i molbe. A još više da odgovori dvoličnim farizejima i napuhanim pismoznancima ovoga svijeta koji kane Sina Božjega, Krista Gospodina prokušati, optužiti i osuditi.
Narod
Sav je narod hrlio k njemu (Iv 8,2).
Čim bi ga netko ugledao i povikao: „A, eno, Isusa!“, ljudi bi pohrlili k njemu da ga čuju, da ga zamole za koju milost, da im izliječi bolesnika, da stavi ruku na duševno i tjelesno nerazvijenoga, da blagoslovi umornu majku, da oproštenjem olakša teret krivnje u ljudskome srcu. Njemu su grnuli da im, kao Svjetlo od Svjetla, osvijetli mračni dio životnog šipražja.
Pouka
On sjede i stade poučavati (Iv 8,2).
A on nikada ne priča basnoslovne bajke. Nego konkretno, istinito, jasno i uvjerljivo. Evanđelist nam ne prenosi što je Gospodin govorio, vjerojatno neku prispodobu. – Uto ugleda Isus čudnu strku s lijeve strane hramskoga dvorišta.
Preljubnica
Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: „Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?“ To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti (Iv 8,3-5).
Odvratan je to prizor bio. Uhvatili jadnu ženu u činu preljuba i doveli je pred Isusa. I kušaju ga: Mojsijev Zakon nalaže ovakve kamenovati. Što ti na to kažeš, Učitelju mudri, koji naučavaš milosrđe? Kao što su uhvatili nju u grijehu, tako sada žele uhvatiti i Isusa u neznanju, u kršenju Mojsijeva zakona, u protuslovlju.
Prvo, ako kaže da se žena kamenuje, onda je on protiv samoga sebe, protiv Milosrđa koje toliko ističe i navješćuje.
Drugo, ako kaže da se žena kamenuje, onda nije samo protiv sebe, nego i protiv rimskoga zakona koji naređuje da se ne smije nikoga ubiti bez dozvole carskoga Rima, koji ima pravo života i smrti – ius vitae necisque.
Treće, ako kaže da se žena ne kamenuje, onda je protiv Mojsija, pa treba i preljubnicu i onoga koji tako naučava kamenovati. Što god izabere, pogriješit će, misle protivnici.
Što će Isus učiniti? Mogao ih je glatko odbiti i presudu odgoditi: „Žena je preljub činila s nekim. Gdje je taj neki? Zašto toga nekoga niste doveli, da ih kamenujete oboje, jer Ponovljeni zakonik (22,22) kaže da treba kamenovati i preljubnika i preljubnicu. Kako to samo ženu grješnicu kamenovati, a muškarca grješnika pustiti da i dalje griješi?“ Ali Isus tako ne odgovara. Nije on došao „suditi nikoga“ (Iv 8,15) na ovome svijetu. Doći će Dan kada će suditi sve. On je noćas molio kako bi točno na slučaj odgovorio.
Pisanje
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu (Iv 8,6).
Sagnut Isus nešto prstom povlači po tlu. Kao da piše neke crteže. Što je pisao?
Neki drže da je samo šarao onako bez reda. Htio je uhvatiti vremena, da smisli što bi im odgovorio na podmuklo pitanje; da više ne zanovijetaju.
Drugi kažu da se Isus zastidio cijele iznenadne situacije. Proniknuo u dušu svima i vidio im u srcu jamu grijeha ljudskih i odvratio pogled od njih te počeo pisati. Kao da im je rekao: „Kako vas nije stid! Svoje teške grijehe pokrivate, a tuđe svima razotkrivate. Svoje ste razvratne bludnosti protiv zakona aromama namirisali, a tuđe biste grijehe po zakonu kamenovali! Vi, čuvari zakona!“
Treći opet misle da ih je Isus pustio da ponove svoj upit dva-tri puta. Da dobro čuju sami sebe, zakonoznance a bezakonike. Što oni stvarno i učiniše, i to ne jednom, nego upravo bezočno nasrtahu na nj dok Gospodin ne podiže oči, sve ih proniknu božanskim pogledom i reče im rečenicu koja je neočekivano uzburkala njihovu naopaku savjest.
Navaljivanje
A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji (Iv 8,7-8).
Možemo zamisliti kakav je to bio tragično uzbudljiv prizor: požudni pogledi farizeja i pismoznanaca na ženu, opakost u njihovim očima i srcima, radoznalost u nazočnu mnoštvu koje se sve više prikuplja, sramota preljubnice, sve složeno da izazove u Isusu samilost i milosrđe. U takvoj tjeskobi znamo samo to da je Isus rekao tri-četiri božanske rečenice, ne zna se koja je od koje božanskija.
Prva, budući da su farizeji nasrtali da rekne svoju, Isus im odgovori: U redu. Kamenujte je! Ali – Tko je bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen. I ponovo se sagne nastavljajući pisati. Eto to je Isusovo rješenje! Nitko mu se nije nadao. A najmanje umišljeni protivnici. Razumije se da u Isusovu kontekstu riječ „bez grijeha“, ne znači samo bez grijeha preljuba i bluda, nego znači bez ikakve želje za ikakvim grijehom na cijeloj ploči božanskoga Dekaloga.
Pa ako i nismo počinili faktična grijeha, jesmo li požudnim okom pogledali?
Kako smo poštovali Dan Gospodnji u slovu i duhu?
Jesmo li prezirali sveto Ime Božje?
Svađali se sa susjedima svojim?
Sudjelovali u pobačaju?
Krali u bližnjega svoga?
Otimali mu dobar glas?
Klevetali kolegu, mlađega i starijega?
Lagali javno štiteći lažne, a šteteći ostalima?
Poželjeli, a ne samo počinili?
Povlačenje
A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih (Iv 8,9).
Dobro ga razumješe, koliko god bili plitki. I savršeno ostadoše pogođeni božanskim kamenom. Ranjeni u srce, u savjest. Počeše uzmicati i konačno odmagliše, počevši od starijih.
– „A jest nas uhvatio! Mi mislili njega, a vidi ti njega!“ šapću jedan drugomu gurajući se jeruzalemskim ulicama.
Koja je uopće uloga auktoriteta farizeja i pismoznanaca?
Vidješe li farizeji u ženi ženu ili samo neko sredstvo da Isusa optuže i osude? Po njima ona nema ni glave, ni srca, ni slobode, ni časti, ni prava na život.
Isusova čistoća. Zapravo po Isusovu načelu samo je on imao pravo baciti kamen na nju, jer je jedini on bez grijeha. S Isusom dolazi posve nov pojam čistoće u odnosu na opću nečistoću i na razvrat poganskoga svijeta. Na Isusa su se čule svakakve optužbe, ljudske izmišljotine svake vrste, ali ne bijaše prigovora na račun njegove ljudske čistoće. Štoviše, kao da se ni evanđelisti nisu usuđivali prenijeti ijednu takvu vrašku optužbu, makar je neki od farizeja i izgovorili.
Studentski upit. U ovom okviru jednom jedan student postavi pitanje: „A što da se našao koji odvažnik pa bacio kamen na nju? Kako bi Isus reagirao?“
Mogli bismo razmišljati ovako:
Prvo, je li ih sve naveo da priznaju da su s osobnim grijehom, počevši od starijih?
Drugo, da se ipak netko našao pa slučajno bacio kamen a bio s grijehom, možda bi mu Isus rekao: „Tri si žene imao i s njima preljube činio, a i ova četvrta s kojom sada živiš nije tvoja“, kao što reče onoj Samarijanki koja mu slaga da nema muža (Iv 4,18).
Treće, da se stvarno našao netko bez grijeha, možda bi ga Isus zavolio i rekao mu kao onomu mladiću: „Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom” (Mk 10,21). Ali nitko se ne nađe u savjesti čist. Inače ne bi mogao odoljeti Isusovu izazovu.
Razgovor
Osta Isus sam ‑ i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: „Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“ Ona reče: „Nitko, Gospodine.“ Reče joj Isus: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti“ (Iv 8,9-11).
Osta Isus sam i žena u sredini. Isus prestade pisati. Podiže oči prema ženi i poče razgovarati s njom. On dođe radi grješnika i grješnica, da ih od grijeha preljuba odvrati i Bogu obrati.
A gdje su oni? To je druga božanska rečenica. „Kada prije nestadoše? Zar nijedan od njih deset ne baci ni kamenčić na tebe?“
“Nitko, Gospodine!” odvrati mu zaprepaštena sugovornica. Samo si Ti ostao. Vidim da bi me samo Ti, koji si sigurno bez grijeha, imao pravo osuditi i kamenovati.
Ni ja te ne osuđujem. To je treća božanska rečenica za pamćenje.
Idi i nemoj više griješiti. To je četvrta božanska rečenica. Ima nešto veoma čudesno, zagonetno i izazovno u ovim dvjema posljednjim Isusovim rečenicama.
Najprije je li Isus ženu osudio?
Isus ženu nije osudio. To je izričito napisano da je ne osuđuje. Osuđuje on grijeh preljuba, ali ne osuđuje osobu grješnice. On razlikuje grijeh od grješnice. Peccatum et peccatricem. On osuđuje njezin grijeh, njezino bezakonje, za koje vrijedi zakon kamenovanja. A još više osuđuje njihov farizejski grijeh. Oni nisu mogli izdržati pred njim, ni kada sagnut piše, kamoli kad u njih gleda. Ali Isus gleda ženu. To je Isusov zov na promjenu, izazov na obraćenje. Grješnike zove na pokoru i kajanje. Isus kaže da je ne osuđuje. Ne da je nikako ne osuđuje zbog njezina preljuba, nego je ne osuđuje u ovome trenutku, sada. Zato Isus trenutačno odgađa presudu. Kao da kaže: „Ni ja te ne osuđujem sad za sad. Čuj, ženo, nije bilo u redu što si do sada činila. A grijeh je to, teški grijeh, smrtni grijeh, koji si počinila. I stade joj Isus ispitivati savjest:
– Prevarila si svoga muža, kojemu si na vjenčanju, pred svjedocima, po Mojsijevu zakonu obećala vjernost do groba, i koji je uvjeren da si mu vjerna.
– Prevarila si djecu, koja misle da imaju čistu i svetu majku.
– Prevarila si samu sebe, svoju savjest. Nema većega mira od mira u savjesti. I nema većega nemira od nemira u savjesti. Vidiš li kako si nemirna i kako se treseš. Mogla si jutros biti kamenovana. Na tebi je zvono preljubnice. Vidiš li koliko ljudi zna za tvoj preljub. Svi te osuđuju.
– Ali ja te ne osuđujem za sada. Dajem ti novu priliku, životnu šansu da se pokaješ i prestaneš griješiti. Možeš i ne griješiti. I ne budi nevjerna nego vjerna!
Drugo pitanje: Je li Isus ženi oprostio?
Jedni kažu da jest!
Kako jest kad se nije kajala?
Kako se nije kajala? Ako se ikada kajala, sad se u sebi kajala u trenutku kad su farizeji i pismoznanci zamahnuli da je zaspu kamenjem.
Kako joj nije oprostio kad joj je Isus udijelio „mir“.[2]
Isus joj nije udijelio mir. Nije to rekao. Ne piše to sv. Ivan. Držimo se teksta.
Drugi kažu da joj nije oprostio. I dokazuju: Kako će joj oprostiti kada ga nije ni molila za oproštenje? Kako će joj oprostiti kada je uhvaćena u grijehu i na silu dovedena na ispovijed? Isus želi susret sa svjesno i slobodno raskajanom osobom. A ne na prepad, iz zasjede. Nije znala od premrlosti kuda bi sa sobom. Nije ništa razmišljala nego samo gledala kako bi pobjegla iz te mučne situacije.
Kakav prizor tu pred slavnim zidinama hramskim: Tu je Isus, Bog i čovjek, Ljubav, Milosrđe, Milost, Praštanje, sama Dobrota na jednoj strani. – A grješnica, grijeh, nevolja, praznina na drugoj. To veličanstveno izreče sv. Augustin: Na jednoj strani božanska Misericordia – Milosrđe, a na drugoj ljudska Miseria – Bijeda.[3]
Gdje su? upita je Isus.
– Nema ih, Gospodine.
Nitko se ne nađe bez grijeha?
Žena šuti.
Nitko te ne osudi?
– Nitko, Gospodine.
Idi i ne griješi više!
– Kako mogu ne griješiti? pita sugovornica.
Možeš! Odgovori joj Sugovornik.
Isus reče da možemo i ne griješiti. Ako Isus kaže, onda je to istina! Da smo ne znam kako ogrezli u navici grijeha, opet ima mogućnosti da se odatle izbavimo. To je Evanđelje! Možemo i ne griješiti. Isus vjeruje u našu narav, dobru volju, u odluku da ne ćemo više griješiti. Ali, ne možemo zaista ne griješiti, ako nismo uz Boga; ako se Bogu ne molimo i ako se s pouzdanjem u Boga ne pokušamo podizati sa zemlje. Bog će nam pomoći da ne griješimo. On sakramentno oprašta. Okanimo se grijeha, osobito onoga smrtnoga koji vodi u propast vječnu.
Ženino razmišljanje
Ode žena svojoj kući, okrećući se krišom prate li je oči radoznala i zlurada svijeta. I ovako razmišljaše u sebi:
„Danas doživjeh najveću sramotu u svome životu kada me uhvatiše u grijehu i povedoše na suđenje, da me kamenuju, a onoga bestidnika Amnona, koji me zavede, pustiše da pobjegne“, zaključuje rasplakana žena.
„Danas doživjeh najveći strah u svome životu. Umalo me ne kamenovaše. Od smrtnoga straha ne pade mi na pamet ni da se kajem. A kakva sam ja, žalosna mi pamet moja! Iako se privremeno spasih, ako mi muž dozna, a ne može ne doznati, ubit će i mene i onoga bezakonika.“
„Kakvi su samo ti muškarci. Za šaku šekela uzima mi svu moju žensku čast, bračno dostojanstvo, vjernost na koju ima pravo samo moj muž, koji se nesebično brine za mene i za djecu. A ja ovakva? Jadna li sam ja, tko će me izbaviti od ovoga tijela smrtonosnoga!“
„Ali ipak nisu ni svi muškarci takvi. Onaj što sjedi i piše po tlu ispred Hrama, On je nešto posebno. On me uze u zaštitu pred onim požudnim hajducima. On sa mnom priča kao s osobom. Čudesna li Sugovornika! Bez požudna oka. Bez pohotna pogleda. Bez dohvata ruke. On razgovara s nekim neviđenim dostojanstvom i ulijeva u me snagu kakvu ne osjetih u svome životu. I izaziva u meni zahvalnost. Kako bih ja mogla njemu nečim zahvaliti? Ne mogu ostati na ovome!“
Neki tumači kažu da je ova preljubnica iz Ivanova 8. poglavlja prešla u Lukino 7. poglavlje gdje je prikazan Šimun farizej i javna grješnica.[4] Moguće.
Opširniji prikaz u: Isusove sugovornice, Mostar, 2010., str. 41-60.
[1] W. Barclay, The Gospel of John, vol. I., Edinburgh, 1972., str. 1-10 i 335-336.
[2] S. Garofalo, Parole di vita, III., str. 123, tako slobodno prevodi: „Ni ja te ne osuđujem, idi u miru i od sada nemoj više griješiti“. Ali na istom biblijskom mjestu ne spominje se „mir“, str. 119.
[3] Sv. Augustin, In Joannis Evangelium, cap. VIII, tractatus XXXIII; PL, vol. 35, col. 1650: “Relicti sunt duo, misera et misericordia”.
[4] W. Barclay, The Gospel of Luke, Edinburgh, 1973., str. 92-94.
