Fernández ide protiv katoličke nauke
Kardinal Gerhard Ludwig Müller objavio je 13. listopada 2023. otvoreno pismo kardinalu Dominiku Duki.
Uzoritosti, dragi brate Dominiče Duka,
s velikom sam pozornošću pročitao „Odgovor“ Dikasterija za učenje vjere na tvoju dvojbu o poslijesinodnoj apostolskoj pobudnici „Amoris laetitia“ i želio bih s tobom podijeliti svoju ocjenu.
Jedna od dvojbi koju si predočio Dikasteriju za učenje vjere odnosi se na tumačenje „Amoris laetitia“ sadržane u pismu biskupâ buenosaireške crkvene pokrajine od 5. rujna 2016., koje dopušta pristup sakramentima rastavljenim osobama koje žive u drugom građanskom braku, čak i ako se nastavljaju ponašati kao muž i žena, bez želje za promjenom života. Prema „Odgovoru“ taj tekst iz Buenos Airesa pripada redovitomu papinskomu učiteljstvu, jer ga je prihvatio sam papa. Franjo je zapravo potvrdio da je tumačenje koje nude buenosaireški biskupi jedino moguće tumačenje „Amoris laetitia“. „Odgovor“ zaključuje da se toj ispravi iz Buenos Airesa mora dati vjerski pristanak uma i volje, kao što je slučaj s drugim tekstovima redovitoga papinskoga učiteljstva (usp. Lumen gentium, 25,1).
U odnosu na to potrebno je prije svega razjasniti, s gledišta opće hermeneutike katoličke vjere, što je predmet pristanka uma i volje koji svaki katolik mora dati vjerodostojnomu učiteljstvu pape i biskupa. Kroz cijelu naukovnu predaju, a osobito u „Lumen gentium“ 25, taj vjerski pristanak odnosi se na nauku vjere i ćudoređa koja odražava i jamči punu istinu objave. Privatna mišljenja papa i biskupa izričito su isključena iz učiteljstva. Nadalje, svaki oblik učiteljskoga pozitivizma proturječi katoličkoj vjeri, jer učiteljstvo ne može naučavati ono što nema nikakve veze s Objavom, ni ono što izričito proturječi Svetomu Pismu („norma normans non normata“ [koje je „odredba koja određuje i koju se ne može određivati“]), apostolskoj predaji i prethodnim konačnim odlukama samoga učiteljstva (Dei verbum, 10; usp. Denzinger, br. 3116–3117).
Postoji li, dakle, vjerski pristanak na tekst iz Buenos Airesa? Formalno gledano, upitno je uopće tražiti vjerski pristanak uma i volje na teološki dvosmisleno tumačenje djelomične biskupske konferencije (buenosaireška crkvena pokrajina), koja pak tumači izjavu iz „Amoris laetitia“ koja zahtijeva objašnjenje i čija je sukladnost s Kristovim naukom (Marko 10, 1–12) dvojbena.
Zapravo, tekst iz Buenos Airesa čini se nepovezan (u diskontinuitetu) barem s učenjima Ivana Pavla II. (Familiaris consortio, 84) i Benedikta XVI. (Sacramentum caritatis, 29). Premda „Odgovor“ to ne kaže, vjerski pristanak uma i volje duguje se i ispravama redovitoga učiteljstva te dvojice papa.
Međutim, u „Odgovoru“ se tvrdi kako tekst iz Buenos Airesa nudi tumačenje „Amoris laetitia“ u skladu s prethodnim papama. Je li to doista slučaj?
Pogledajmo prvo tekst sadržaj teksta iz Buenos Airesa, sažet u „Odgovoru“. Ključni odlomak „Odgovora“ odnosi se na treću dvojbu. Nakon što je rečeno kako su još Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. dopuštali pristup pričesti kada rastavljeni-pa-ponovo-vjenčani pristanu živjeti u suzdržljivosti, ističe se Franjina novost:
„Franjo zadržava prijedlog pune suzdržljivosti za rastavljene i [građanski] ponovno vjenčane u novoj zajednici, ali priznaje kako mogu postojati poteškoće u njezinu obdržavanju te stoga dopušta, u određenim slučajevima, nakon odgovarajućega razlučivanja, udjeljivanje sakramenta pomirenja čak i kada se ne uspijeva biti vjeran suzdržljivosti koju predlaže Crkva“ [kurzivom istaknuto u samom tekstu].“
Sam po sebi, izraz „čak i kada se ne uspijeva biti vjeran suzdržljivosti koju predlaže Crkva“ može se tumačiti na dva načina. Prvi je da ti rastavljeni pokušavaju živjeti u suzdržljivosti, ali, s obzirom na poteškoće i zbog ljudske slabosti, ne uspijevaju. U tom slučaju, „Odgovor“ bi mogao biti u neprekidnosti s učenjem svetoga Ivana Pavla II. Drugi je da ti rastavljeni ne prihvaćaju živjeti u suzdržljivosti i čak ni ne pokušavaju (dakle, nema namjere promijeniti se) s obzirom na poteškoće s kojima se susreću. U tom slučaju, došlo bi do prekida s prethodnim učiteljstvom.
Sve upućuje na to da se „Odgovor“ odnosi na drugu mogućnost. U stvarnosti ta je dvosmislenost riješena u tekstu iz Buenos Airesa, koji odvaja slučaj u kojem se barem pokušava živjeti u suzdržljivosti (br. 5) od drugih slučajeva u kojima to nije slučaj (br. 6). U tim potonjim slučajevima, biskupi iz Buenos Airesa navode:
„U drugim, složenijim okolnostima i kada nije bilo moguće dobiti utvrđenje ništavosti, spomenuta opcija [pokušaj života u suzdržljivosti] zapravo možda ne će biti izvediva.“
Istina je da ta rečenica sadržava još jednu dvosmislenost kada navodi: „i kada nije bilo moguće dobiti utvrđenje ništavosti“. Primjećujući da tekst ne kaže „i kada je ženidba bila valjana“, neki su te složene okolnosti ograničili na one u kojima se ti razlozi, čak i kada je ženidba ništava iz objektivnih razloga, ne mogu dokazati pred crkvenim sudištem. Kao što se može vidjeti, iako je papa Franjo predstavio spis iz Buenos Airesa kao jedino moguće tumačenje „Amoris laetitia“, hermeneutičko pitanje nije riješeno, jer još uvijek postoje različita tumačenja spisa iz Buenos Airesa. U konačnici, ono što primjećujemo, i u „Odgovoru“ i u tekstu iz Buenos Airesa, jest nedostatak preciznosti u formuliranju, što može dopuštati različita tumačenja.
U svakom slučaju, međutim, čak i ako se zanemare te netočnosti, značenje i „Odgovora“ i teksta iz Buenos Airesa čini se jasnim. Moglo bi se izreći na sljedeći način: postoje osobiti slučajevi u kojima je, nakon razdoblja razlučivanja, moguće dati sakramentno odrješenje kršteniku koji, nakon što je sklopio sakramentnu ženidbu, održava spolne odnose s osobom s kojom je u drugom braku, a da krštenik ne mora odlučiti kako ne će nastaviti te odnose, bilo zato što je razlučio da mu to nije moguće, bilo zato što razlučuje da to nije Božja volja za njega.
Vidimo prije svega može li ta izjava biti u nastavljanju, bez prekida, s učenjem svetoga Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Argument „Odgovora“ prema kojem je Ivan Pavao II. već pripustio pričesti neke od tih rastavljenih i da stoga Franjo samo čini korak u istom smjeru, neodrživ je. Nastavljanje bez prekida zapravo ne treba tražiti u činjenici da bi se nekoga sada moglo pripustiti pričesti, nego u mjerilima za to pripuštanje. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. dopuštaju primati pričest rastavljenima koje iz ozbiljnih razloga žive zajedno, a ne održavaju spolne odnose. Ali to ne dopuštaju kada te osobe uobičajeno imaju spolne odnose, jer postoji objektivno težak grijeh u kojem hoće ustrajati i koji, ukoliko utječe na sakrament ženidbe, poprima javno obilježje. Prekid učenja spisa iz Buenos Airesa s učiteljstvom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. očit je kada se gleda bît, a to je, kao što sam rekao, mjerilo za pripuštanje sakramentima.
Da budem jasniji, zamislimo apsurdno da budući spis Dikasterija za učenje vjere predloži slično obrazloženje za dopuštanje pobačaja u određenim slučajevima na ovakav način: „Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo već su dopustili pobačaj u određenim slučajevima, primjerice kada majka ima rak maternice i taj se rak mora liječiti; sada se pobačaj dopušta u određenim drugim slučajevima, primjerice u slučajevima malformacija ploda, u nastavljanju bez prekida s onim što su učili prethodni pape.“ Može se primijetiti lažnost takva tvrđenja. Slučaj operacije raka maternice moguć je jer nije riječ o izravnom pobačaju, nego o nenamjernoj posljedici lječidbena djelovanja na majku (prema onome što se naziva načelom dvostrukoga učinka). Ne bi postojala neprekidnost, nego prekid povezanosti između dvije nauke, jer druga niječe načelo koje je upravljalo prvim stajalištem i koje je osuđivalo svaki izravni pobačaj.
No, poteškoća s učenjem „Odgovora“ i teksta iz Buenos Airesa, prema predloženoj formulaciji, nije samo u njihovu prekidanju s učenjem svetoga Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Zbilja, to učenje proturječi drugim naukama Crkve, koje nisu samo tvrdnje redovitoga učiteljstva, nego su se naučavale na konačan način kao ono što pripada pokladu vjere.
Tridentski sabor, zapravo, uči sljedeće istine: da je sakramentna ispovijed svih teških grijeha nužna za spasenje (Denzinger, 1706–1707); da je život u drugoj zajednici kao muž i žena dok postoji bračna veza teški grijeh preljuba (Denzinger, 1807); da je uvjet za davanje odrješenja kajanje pokajnika, koje uključuje žaljenje zbog grijeha i namjeru da više ne griješi (Denzinger, 1676; 1704); da nije nemoguće da kršteni obdržavaju božanske propise (Denzinger, 1536, 1568). Sve te tvrdnje ne samo da zahtijevaju vjerski pristanak, nego se moraju vjerovati čvrstom vjerom, jer su sadržane u Objavi, ili barem prihvatiti i čvrsto držati jer ih je Crkva neopozivo predložila. Drugim riječima, više nije izbor između dva prijedloga redovitoga Učiteljstva, nego je u pitanju prihvaćanje tvorbenih elemenata katoličke nauke.
Svjedočanstvo Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Tridentskog sabora u konačnici proistječe iz jasnoga svjedočanstva Božje riječi, kojoj Učiteljstvo služi. Na tom se svjedočanstvu mora temeljiti sve dušobrižništvo katolika koji žive u drugom braku nakon građanske rastave braka, jer samo poslušnost Božjoj volji može služiti spasenju pojedinaca. Isus kaže:
„Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub“ (Marko 10, 11–12).
A posljedica je:
„Ni bludnici… ni preljubnici… ne će baštiniti kraljevstvo Božje“ (Prva Korinćanima 6, 9–10).
To također znači da ti rastavljeni nisu dostojni primati pričest prije nego što prime sakramentno odrješenje, koje pak zahtijeva kajanje za vlastite grijehe, zajedno s odlukom da će se popraviti. Tu nije riječ ni o kakvom nedostatku milosrđa, nego upravo suprotno, jer se evanđeosko milosrđe ne sastoji u dopuštanju grijeha, nego u preporađanju srca vjernika kako bi živjeli prema punini ljubavi koju je Krist živio i koju nas je naučio živjeti.
Iz toga slijedi da se oni koji odbacuju tumačenje „Amoris laetitia“ koje nude tekst iz Buenos Airesa i „Odgovor“ ne mogu optužiti za neslaganje. Njihov problem nije u tome što uočavaju proturječje između onoga što razumiju i onoga što Učiteljstvo naučava, nego u tome što uočavaju proturječje između dva različita učenja istoga Učiteljstva, od kojih je jedno već neopozivo potvrđeno. Sveti Ignacije Lojolski poziva nas da vjerujemo da je ono što vidimo kao bijelo crno ako to hijerarhijska Crkva tako utvrdi. Ali sveti Ignacije nas ne poziva da vjerujemo, povjeravajući se Učiteljstvu, da je ono što nam je samo Učiteljstvo prije na neopoziv način reklo da je crno – bijelo.
Nadalje, poteškoće koje je izazvao tekst „Odgovora“ tu ne završavaju. Zapravo, „Odgovor“ nadilazi ono što je navedeno u Amoris laetitia i spisu iz Buenos Airesa u dvije ozbiljne točke.
Prva točka dotiče se pitanja: tko odlučuje o mogućnosti udjeljivanja sakramentnoga odrješenja rastavljenima u drugom braku na kraju postupka razlučivanja? U dvojbi koju si predočio Dikasteriju za učenje vjere, dragi brate, predlažeš nekoliko alternativa koje ti se čine mogućima: to bi mogao biti župnik, biskupski vikar, pokornik… Rješenje dano u „Odgovoru“ moralo te je uistinu iznenaditi, takvo nisi mogao ni zamisliti. Zapravo, prema Dikasteriju za učenje vjere, konačnu odluku svaki vjernik mora donijeti u savjesti (br. 5). Iz toga slijedi da se ispovjednik ograničava na poslušnost toj odluci savjesti. Zapanjujuće je da se kaže kako se osoba mora „staviti pred Boga i izložiti vlastitu savjest, s njezinim mogućnostima i ograničenjima“ (isto). Ako je savjest Božji glas u čovjeku („Gaudium et spes“ 36), nije jasno što znači „staviti svoju savjest pred Boga“. Čini se da je ovdje savjest prije privatno gledište svakoga pojedinca, koji se zatim stavlja pred Boga.
No, ostavimo to po strani i usredotočimo se na iznenađujuću izjavu sadržanu u tekstu Dikasterija za učenje vjere. Vjernici sami odlučuju hoće li primiti odrješenje ili ne, a svećenik jednostavno mora prihvatiti tu odluku! Ako se to općenito odnosi na sve grijehe, tada sakrament pomirenja gubi svoje katoličko značenje. To više nije ponizni zahtjev za oproštenje onoga tko se nađe pred milosrdnim sudcem, koji prima vlast od samoga Krista; nego je to samoodrješenje nakon istraživanja vlastita života. To nije daleko od protestantskoga poimanja sakramenta, koje je Trident osudio, kada ustrajava na svećenikovoj ulozi sudca u ispovijedi (usp. Denzinger, 1685; 1704; 1709). Evanđelje, misleći na vlast ključeva, tvrdi: „što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“ (Matej 16, 19). Ali Evanđelje ne kaže: „Što god ljudi u savjesti odluče da ti moraš odriješiti na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ Iznenađujuće je kako je Dikasterij za učenje vjere mogao Svetomu Otcu, tijekom audijencije, na potpis predočiti tekst s takvom teološkom zabludom, sramoteći tako ugled Svetoga Otca.
Iznenađenje je još veće jer se „Odgovor“ pokušava osloniti na Ivana Pavla II. kako bi tvrdio da odluka leži na pojedinom vjerniku, prikrivajući činjenicu da je navedeni tekst Ivana Pavla II. izravno suprotan „Odgovoru“. Doista, „Odgovor“ navodi „Ecclesia de Eucharistia“ 37b, koja u slučaju primanja Euharistije navodi:
„Sud o stanju milosti, dakako, pripada samo pojedinoj osobi koje se tiče, jer je riječ o procjeni savjesti.“
No, pogledajmo rečenicu koju Ivan Pavao II. dodaje kasnije, a koju „Odgovor“ ne prenosi, a koja se pokazuje kao glavna misao toga odlomka iz „Ecclesia de Eucharistia“:
„U slučajevima pak izvanjskoga ponašanja koje je teško, očito i trajno suprotno ćudorednoj odredbi, Crkva se, u svojoj pastirskoj brizi za dobar zajednički poredak i zbog poštovanja prema Sakramentu, ne može ne osjetiti izravno uključenom. Na to se stanje očite ćudoredne neraspoloživosti (nespremnosti) odnosi odredba Zakonika kanonskoga prava o nepripuštanju na euharistijsku pričest onih ‘koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu’ (kanon 915.; usp. Zakonik kanona Istočnih Crkava, kanon 712.).“ (isto).
Kao što se vidi, Dikasterij za učenje vjere probrao je premisu teksta svetoga Ivana Pavla II., a izostavio glavni zaključak, koji se protivi tezi Dikasterija za učenje vjere. Ako Dikasterij za učenje vjere želi predstaviti učenje suprotno onomu svetoga Ivana Pavla II., najmanje što može učiniti jest ne pokušavati koristiti ime i autoritet svetoga pape. Bilo bi bolje pošteno priznati da je, prema Dikasteriju za učenje vjere, Ivan Pavao II. pogriješio u tom učenju svoga Učiteljstva.
Druga promjena sadržana u „Odgovoru“ jest da se svaka biskupija potiče da izradi vlastite smjernice za taj postupak razlučivanja. Slijedi neposredan zaključak: ako se smjernice razlikuju, rastavljeni će moći primati Euharistiju prema smjernicama jedne biskupije, a ne prema smjernicama neke druge. Jedinstvo Katoličke Crkve od najranijih je vremena značilo jedinstvo u primanju Euharistije: budući da jedemo isti kruh, jedno smo tijelo (usp. Prva Korinćanima 10, 17). Ako katolički vjernik može primiti pričest u jednoj biskupiji, može je primiti u svim biskupijama koje su u zajedništvu sa sveopćom Crkvom. To je jedinstvo Crkve, koje se temelji na Euharistiji i izražava u njoj. Stoga je činjenica da osoba može primiti pričest u jednoj mjesnoj Crkvi, ali je ne može primiti u drugoj dokazivo određenje raskola. Nezamislivo je da bi „Odgovor“ Dikasterija za učenje vjere želio promicati takvo što, ali to bi bili vjerojatni učinci prihvaćanja njegova učenja.
Suočeni sa svim tim poteškoćama u „Odgovoru“ Dikasterija za učenje vjere, koji je izlaz za one koji žele ostati vjerni katoličkoj nauci? Već sam rekao da tekst iz Buenos Airesa i onaj iz „Odgovora“ nisu precizni. Ne navode jasno ono što kane reći i stoga ostavljaju otvorenim druga tumačenja, ma koliko malo vjerojatna bila. To ostavlja prostora za dvojbu u njihovo tumačenje. S druge strane, neobičan je način na koji „Odgovor“ bilježi odobrenje Svetoga Otca, jednostavnim potpisom i nadnevkom na dnu stranice. Uobičajeni izričaj bio bi: „Sveti Otac odobrava tekst i nalaže (ili dopušta) da se objavi“, ali ništa se od toga ne pojavljuje u ovoj loše uređenoj bilješci. To izaziva daljnje sumnje u ugled „Odgovora“.
Ova pitanja nam omogućuju da postavimo novu dvojbu, prema onome što sam prethodno uobličio: postoje li slučajevi u kojima je, nakon razdoblja razlučivanja, moguće dati sakramentno odrješenje krštenoj osobi koja održava spolne odnose s osobom s kojom živi u drugom braku, ako ta krštena osoba ne želi donijeti odluku kako ne će nastaviti imati te odnose?
Dragi brate, dok se ta dvojba ne riješi, ugled „Odgovora“ na tvoje dvojbe i pisma iz Buenos Airesa ostaju nejasni, s obzirom na netočnosti koje ti tekstovi sadržavaju. To ostavlja malo prostora za nadu da će biti negativnoga „Odgovora“ na ovu dvojbu. U tom slučaju, korisnici ne bi na prvom mjestu bili vjernici, koji ni u kojem slučaju ne bi bili obvezni prihvatiti pozitivan „Odgovor“ na dvojbu jer on proturječi katoličkoj nauci. Poglaviti korisnik bio bi ugled koji odgovara na dvojbu, koji bi ostao netaknut, jer više ne bi zahtijevao od vjernika da daju vjerski pristanak uma i volje tvrdnjama suprotnima katoličkoj nauci.
Nadajući se kako će ovo objašnjenje razjasniti značenje „Odgovora“ koje si primio od Dikasterija za učenje vjere, šaljem ti bratske pozdrave u Gospodinu Isusu,
Gerhard Ludwig kardinal Müller
