Sveti papa Silvestar I.
Spomendan svetoga pape Silvestra I. slavimo 31. prosinca, na prijelazu stare u novu građansku godinu. Taj je datum sam po sebi snažan simbol: završetak jednog vremena i otvaranje novoga. Upravo je takvo bilo i Silvestrovo poslanje – stajati na povijesnoj prekretnici kada je Crkva izišla iz katakomba i prvi put prodisala u slobodi.
Silvestar je bio Rimljanin, sin Rufina, rođen vjerojatno sredinom 3. stoljeća. Kao mladić je, prema staroj predaji, bio povjeren na odgoj jednom svećeniku kako bi se oblikovao u vjeri i Svetom pismu. U doba najžešćih progona nije se povukao, nego je otvarao svoj dom izbjeglim kršćanima. Posebno se pamti njegova briga za mučenika Timoteja Antiohijskog: dok su se drugi bojali primiti ga, Silvestar je smatrao da mu je čast ugostiti ga, prati mu noge i služiti mu kao Kristu. Kada je Timotej podnio mučeničku smrt, Silvestar je pokopao njegovo tijelo i zbog toga bio zatvoren. Na optužbe da je prisvojio “blago mučenika” odgovorio je riječima koje odzvanjaju evanđeoskom jasnoćom: „Timotej mi nije ostavio ništa osim baštine vjere i hrabrosti.“
Nakon smrti pape Miltijada, Silvestar je 314. godine izabran za rimskog biskupa – prvog papu nakon Milanskog edikta (313.), kojim je car Konstantin zajamčio slobodu kršćanima. Svi njegovi prethodnici živjeli su u ozračju progona; on je prvi upravljao Crkvom u vremenu mira i javnog priznanja. Taj prijelaz bio je velik izazov: trebalo je izgraditi ne samo nove crkve od kamena, nego i “nutarnju Crkvu”, vjernu Kristu, a ne dvorskoj politici.
Za njegova se pontifikata podižu ili posvećuju velike bazilike: Lateranska, bazilika Svetog Petra nad apostolovim grobom, crkve sv. Agneze, sv. Lovre i sv. Pavla izvan zidina. No važnije od gradnje bilo je čuvanje pravovjerja. U Silvestrovo vrijeme izbija arijanska kriza – nauk koji je nijekao božanstvo Isusa Krista. Papa, već u poodmakloj dobi, nije osobno sudjelovao na Prvom nicejskom saboru 325. godine, ali je poslao svoje legate. Ondje je Crkva izrekla jedno od najdubljih ispovijedanja vjere: „Jednorođeni Sin Božji… pravi Bog od pravoga Boga… rođen, a ne stvoren, istobitan s Ocem.“ Tako je, po Petrovoj službi, i u Silvestrovu vremenu potvrđeno ono što Isus govori Šimunu: „Pasi ovce moje!“ (Iv 21,17)
Uz Silvestra su se isplele brojne legende, osobito o krštenju cara Konstantina i njegovu čudesnom ozdravljenju. Povijesna znanost s pravom razlikuje činjenice od pobožnih predaja, ali te legende ipak nose duboku poruku: Crkva je vidjela u Silvestru lik pastira po kojem Krist ozdravlja ne samo tijelo nego prije svega srce – “gubu grijeha”.
Sveti papa Silvestar umro je 31. prosinca 335. godine, nakon dvadeset i jedne godine služenja. Bio je prvi papa koji je preminuo prirodnom smrću. Crkva ga časti kao zaštitnika od gube, a njegov se lik u hrvatskoj tradiciji veže uz Silvestrovo – dan zahvale Bogu za proteklu godinu. U mnogim se župama toga dana pjeva Tebe Boga hvalimo, mole se zahvalnice i u molitvi se u ruke Gospodnje polažu i radosti i rane proteklih mjeseci.
Na pragu Nove godine, dok s Crkvom slavimo svetoga Silvestra, pozvani smo činiti isto što je činio on: u vremenu promjena ostati vjerni Kristu, čuvati istinu vjere i, s pastirskom ljubavlju, hraniti Njegove ovce. Jer svaki novi početak ima smisla samo ako se rađa iz zahvalnosti Bogu – iz kojega dolazi svaki dobar dar i svaki savršen poklon (usp. Jak 1,16–18).
