Biblijska slika u zbilji Velike Paklenice

Pred otvorenim vratima Velike Paklenice, koja skrivaju ljepotu i stasitost, divljinu i pitomost, kamenje i stijene vlastite samo Velebitu, sjetih se Dantea i njegove Božanstvene komedije, koji Paklenicu ni iz daleka vidio nije, ali kao da u svome Paklu, za nju, našu Paklenicu, reče:

Vrletno bješe mjesto gdje se slazi
I svak bi ondje mogo da očaja
Zbog onog kog bi sreo na toj stazi (…)
Gdje od vrhunca brijega visoka
Pa do nizine stijena tako zinu
da ne da saći ozgo ni koraka.[1]

Vrata su Paklenice bez nadvratnika što se krije negdje u samom nebeskom svodu. Stijene pod nogama, sa strana dvije okomite stijene vrhom dostupne samo orlovima. Divovske stijene, put po tjesnacu – u prostoru smo Velike Paklenice!

Biblija kaže da je početna Božja zamisao za prostor čovjekova života bio vrt, tj. prostor ljepote, plodnosti i svekolika blagostanja, a zvao se je Edenski vrt. Čini mi se da poslije čovjekova pada, onoga nesretnoga Grijeha, prostor njegova života najprikladnije dočarava zbilja Paklenice:

– Tvrd teren i škrtost u njegovoj plodnosti.[2]

– Zmija što će ti vrebati petu upravo se je ovdje udomila.

– Iskustvo čestih porođajnih bolova vlastito ženama koje su ovdje živjele.

– Česta žeđ uz potok koji ponire.

– Svakojaka raslinja, ali jabuke nigdje! Možda ju na ovom mjestu zamjenjuje Anića kuk koji, kao da svojom strminom govori – posvuda možeš, ići ali po meni da nisi išao – mnogi hod okušaše i odmah umriješe.

– Na ovom je prostoru i jedan veoma uzak put koji vodi nekamo gore – u pitomost, plodnost, put kao nagovještaj boljega što oko iz Paklenice ne može vidjeti, a što je već Bog pripravio onima koji se o kamenje ne spotiču i koji ga na kamenu i kroz tjesnace ljube.