Čišćenje Hrama – Isus novi Hram
Kontekst – Židovska Pasha
Nakon što je Isus na svadbi u Kani Galilejskoj pretvorio vodu u vino i time objavio svoju slavu, najavio Novi savez i učenici u Njega povjerovali (Iv 2,1-12), hodočasti s njima za blagdan Pashe u Jeruzalem da se objavi kao Novi Hram. Za razumijevanje cijele zgode potrebno je malo detaljnije osvijetliti dva središnja pojma: Pasha i Hram.
Pasha
Svaki punoljetni Židov muškarac, morao je triput na godinu hodočastiti u Jeruzalem na proslavu triju velikih blagdana, koji se zovu hodočasnički blagdani, a to su: Blagdan Pashe, odnosno Beskvasnih kruhova, blagdan Pedesetnice i blagdan Sjenica. U Knjizi Izlaska stoji:
Triput na godinu održavaj u moju čast svetkovinu. Slavi blagdan Beskvasnoga kruha… Blagdan žetve… zatim Blagdan berbe… triput na godinu neka svi tvoji muški stupe pred Gospodara Boga (Izl 23,14-17).
Pasha je u početku bila nomadski proljetni obiteljski blagdan. Ime joj potječe iz pastirskoga života. Hebreji su od davnina bili stočari i pastiri; živjeli su poput nomada; radovali se proljeću kao vjesniku novoga života, vremenu kad se ovce janje i janjci skakuću. Njihovo skakutanje i preskakivanje prozvali su pasah, a žrtvovano janje iz zahvalnosti za prirast stada Pesah.
Po ulasku u obećanu zemlju proljetni pastirski blagdan veže se s ratarskim blagdanom Beskvasnih kruhova. Priroda se u proljeće pokazuje blagonaklonom ne samo pastirima nego i poljodjelcima; zemlja, oslobođena zimskih okova, otvara svoje krilo, u kojem je preko zime čuvala posijano sjeme, budi ga na novi život. Prva proljetna žetva slavila bi se beskvasnim kruhom (mazah) kao obiteljski blagdan beskvasnih kruhova, nazvan Mazoth.
U Obećanoj zemlji nisu svi pastiri postali poljodjelci. Pastirski blagdan Pesah i ratarski blagdan Mazoth ujedinili su se u jedan blagdan od sedam dana pod zajedničkim hebrejskim imenom Pesah, aramejski Pasha. Biblija još uvijek razlikuje između blagdana Pashe koji počinje 14. dana prvoga mjeseca u godini i sedmodnevnoga blagdana Beskvasnih kruhova koji počinje 15. dana istoga mjeseca. Janje i beskvasni kruhovi simboličko su jelo toga obiteljskoga proljetnoga blagdana i označuju novo rađanje i novi život.
Pastirski i ratarski blagdan Pesah sa svojim simbolima dobiva s vremenom povijesno značenje, postaje Izraelovim nacionalnim blagdanom slobode i zahvalnosti. Kao što se pastirska stada u proljeće umnažaju, kao što se priroda oslobađa zimskih okova i rađa novim životom, tako je Bog oslobodio Izrael iz egipatskoga ropstva i pozvao na novi život. Proljeće se stoga činilo najprikladnijim vremenom za proslavu toga povijesnoga događaja i toga proljetnoga nacionalnoga blagdana.
Svjestan toga Isus po prvi put putuje sa svojim učenicima u Jeruzalem na proslavu Pashe. Ivan u svom evanđelju spominje još dvije Pashe: u šestom poglavlju kad je umnožio kruh, nahranio pet tisuća ljudi i objavio sebe kao kruh života (6,4 sl.) te u jedanaestom i dvanaestom poglavlju prije muke na kojoj će proslaviti posljednju večeru (11,55; 12,1). Budući da se u Ivanovu evanđelju spominju tri Pashe, zaključujemo da je Isus javno djelovao više od dvije godine. Uzlazeći sa svojim učenicima u Jeruzalem na proslavu židovskoga blagdana Pashe, Isus želi pokazati da je došao kraj Hramu i hramskom kultu i da je on u osobi novi Hram, novo mjesto Božjega prebivališta.
Hram
Davidov naum
Zamisao hrama u Izraelu ne potječe od Boga nego od čovjeka. Izabrani narod, za razliku od drugih naroda, nije imao u početku nikakav hram. Bog se Izraelu objavio kao putujući Bog; nije vezan uz mjesto, nego uz osobu, odnosno narod i uvijek je tamo gdje je Njegov narod. Dok se je Izrael nalazio na putu u obećanu zemlju, imao je pokretno svetište, koje je zajedno s Kovčegom saveza i oblakom, označavalo Božju nazočnost. Tek kralj David na vrhuncu svoje slave dolazi na pomisao da u Jeruzalemu pokraj svoje palače gradi veličanstveni Hram Božji.
Kad se David nastanio u svojem dvoru i kad mu je Gospodin pribavio mir od svih njegovih neprijatelja unaokolo, reče kralj proroku Natanu: ‘Pogledaj! Ja, evo, stojim u dvoru od cedrovine, a Kovčeg Božji stoji pod šatorom’. A Natan odgovori kralju: ‘Idi i čini sve što ti je na srcu, jer je Gospodin s tobom’ (2Sam 7,1-3).
Ali još iste noći dođe Natanu ova Gospodinova riječ: ‘Idi reci mome sluzi Davidu: Ovako govori Gospodin: Zar ćeš mi ti sagradit kuću da u njoj prebivam? Nisam nikad prebivao u kući otkako sam izveo iz Egipta sinove Izraelove pa do današnjega dana, nego sam bio lutalac pod šatorom i u prebivalištu. Dok sam hodio sa svim Izraelovim sinovima, jesam li ijednu riječ rekao nekomu od Izraelovih sudaca kojima sam zapovjedio da budu pastiri mojem narodu izraelskom, i kazao: ‘Zašto mi ne sagradite kuću od cedrovine?’ Zato sad ovo reci mome sluzi Davidu: Ovako govori Gospodin nad vojskama: Ja sam te doveo s pašnjaka, od ovaca i koza, da budeš knez nad mojim izraelskim narodom. Bio sam s tobom kuda si god išao, iskorijenio sam sve tvoje neprijatelje pred tobom Ja ću ti pribaviti veliko ime… podići ću tvoga potomka nakon tebe… On će sagraditi dom imenu mojemu, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin (2Sam 2-16).
David je htio Bogu sagraditi Hram, međutim Bog obećava da će on njemu sagraditi dom za svagda. To Natanovo proročanstvao spada među najvažnije tekstove Staroga Zavjeta. Određivat će svu kasniju povijest izabranoga naroda. To je novost kakve nema u religioznoj povijesti čovječanstva. Bog čovjeku, a ne čovjek Bogu gradi kuću. Ta kuća nije od kamena ni mrtva materijala, nego od ljudi. Davidova kuća koju će mu Bog sagraditi jest njegov potomak kojega će kraljevstvo trajati dovijeka.
Salomonova izvedba
Što je David planirao, to će njegov sin Salomon ostvariti. Međutim to nije ono što je Bog najavio po proroku, nego neizbježno među rješenje, Izraelovo prilagođivanje okolnim narodima. Gradnja Salomonova hrama trajala je sedam godina. Za vrijeme posvete Hrama Salomon je izrekao jednu od najljepših molitava Staroga zavjeta:
Tada Salomon stupi, u nazočnosti svega zbora Izraelova, pred žrtvenik Gospodinov, raširi ruke prema nebu i reče: ‘Gospodine, Bože Izraelov! Nijedan ti bog nije sličan ni na nebesima ni dolje na zemlji, tebi koji držiš Savez i ljubav svojim slugama što kroče pred tobom sa svim svojim srcem… Gospodine, Bože Izraelov, neka se ispuni tvoje obećanje koje si dao svome sluzi Davidu, mome ocu! Ali zar će Bog dosita boraviti s ljudima na zemlji? Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu Ga obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom što sam ga sagradio! Pomno počuj molitvu i vapaj svoga sluge, Gospodine, Bože moj, te usliši vapaj i molitvu što je tvoj sluga k Tebi upućuje! Neka tvoje oči obdan i obnoć budu otvorene nad ovim Domom, nad ovim mjestom za koje reče: ‘Tu će biti moje Ime’. Usliši molitvu koju će sluga Tvoj izmoliti na ovome mjestu. I usliši molitvu sluge svoga i naroda svojega izraelskoga koji bude upravljao prema ovome mjestu. Usliši s mjesta gdje prebivaš, s nebesa; usliši i oprosti…
Ako narod tvoj bude potučen od neprijatelja jer se ogriješio o tebe, ali se ipak k tebi obrati i proslavi Ime tvoje i u ovom se Domu pomoli, onda ti čuj to s neba, i oprosti grijehe svome narodu izraelskom i dovedi ga natrag u zemlju koju si dao njihovim očevima.
Kad se zatvori nebo i ne padne kiša jer su se ogriješili o tebe, pa ti se pomole na ovome mjestu i proslave Ime tvoje i obrate se od svojega grijeha kad ih ti poniziš, tada ti čuj na nebu i oprosti grijeh svojim slugama i svojem izraelskom narodu, pokazujući im valjan put kojim će ići, i pusti kišu na zemlju koju si svojem narodu dao u baštinu.
Kad u zemlji zavlada glad, kuga, snijet i rđa, i kad navale skakavci, gusjenice, kad neprijatelj ovoga naroda pritisne koja od njegovih vrata, ili kad bude kakva druga nevolja ili boleština, ako koji čovjek, ili sav tvoj narod, Izrael, osjeti tjeskobu, svoga srca pa upravi molitvu ili prošnju te raširi ruke prema ovom Hramu, ti čuj s neba, s mjesta gdje prebivaš, i oprosti i postupi; vrati svakome čovjeku prema putu njegovu, jer ti poznaješ srce njegovo – ti jedini poznaješ srce sviju – da te se uvijek boje sve dane dokle žive na zemlji što je ti dade našim očevima.
Pa i tuđinca, koji nije od tvojega naroda izraelskog, nego je stigao iz daleke zemlje radi Imena tvoga, jer je čuo za veliko Ime tvoje, za tvoju snažnu ruku i za tvoju mišicu podignutu – ako dođe i pomoli se u ovom Hramu, usliši ga s neba, gdje prebivaš, usliši sve vapaje njegove, da bi upoznali svi zemaljski narodi Ime tvoje i bojali se tebe kao narod tvoj Izrael, i da znaju da je tvoje Ime zazvano nad ovaj Dom koji sam sagradio… Neka oči tvoje budu otvorene na prošnju tvoga sluge i na prošnju naroda tvoga Izraela, da čuješ sve njihove molbe što će ih tebi uputiti…o Gospodine Bože (1Kr 8,22-53).
Hram u Jeruzalemu stvorio je s vremenom u narodu lažnu religioznu sigurnost, jednu vrstu praznovjerna pouzdanja, o čemu govore i protiv čega se bore proroci.
Proročka kritika Hrama
Prorok Mihej iz sredine osmoga stoljeća opisuje tu lažnu sigurnost:
Sramota na nas ne će pasti! Zar će biti proklet dom Jakovljev? Zar je Gospodin izgubio strpljivost? Zar on tako postupa?… Nije li Gospodin u našoj sredini? Ne će na nas zlo navaliti (Mih 2,6-7; 3,11).
Izrael ne će spasiti ni religiozna samosvijest izabranja, ni ponos na Jeruzalem i Hram, ni brojne žrtve u njemu. Sve će to propasti, jer se Izrael stilom života udaljio od Boga svojih otaca i stoga prorok Mihej najavljuje propast Jeruzalema i Hrama u njemu kad veli:
Sion će biti polje preorano, Jeruzalem ruševina, a Goru Doma prekrit će šuma (Mih 3,12).
Jamstvo spasa nije ni u činjenici izabranja, ni u svetosti Hrama, nego u djelima pravde, milosrđa i zajedničkoga hoda s Bogom. Stoga prorok veli:
Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospodin traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi (Mih 6,8).
Jeremija, sto godina kasnije, napada još žešće lažnu religioznu sigurnost svoga naroda koja se temeljila na obrezanju, Hramu i žrtvama koje su se u njemu prikazivale. On je prvi upozorio da fizičko obrezanje samo po sebi ne vrijedi ništa (9,24-25). Pripadnost Bogu i Božjem narodu ne postizava se automatski činom obrezanja. Nužno je obrezanje uha (6,10) kojim se sluša Božja riječ i obrezanje srca iz kojega izlazi dobro, a ne zlo, a to Izraelu nedostaje i stoga ih prorok poziva:
Obrežite se Gospodinu, skinite obrezak sa srca svojega, Judejci i Jeruzalemci, jer će bijes moj buknuti kao vatra, i gorjet će, a nikoga da ugasi, zbog zlodjela i opačina što ih počiniste (Jer 4,4).
U više navrata Jeremija, po Božjem nalogu, govori protiv Hrama zbog čega zamalo nije glavu izgubio (7,1-15; 26). U glasovitom govoru pred vratima Doma Gospodinova poručuje svima koji ulaze da žrtvuju da ne će u njemu naći Boga dok ne usklade svoj život i svoje odnose prema njegovu Zakonu, ispisanu prije svega na drugoj ploči Dekaloga. Tu Jeremija slijedi proroka Amosa izvodeći religioznu kritiku iz socijalne.
Stani pred vrata Doma Gospodinova, objavi ondje ovu riječ. Reci: Čujte riječ Gospodinovu, svi Judejci koji ulazite na ova vrata da se poklonite Gospodinu. Ovako govori Gospodin nad Vojskama, Bog Izraelov: Popravite svoje putove i djela svoja, pa ću boraviti s vama na ovome mjestu. Ne uzdajte se u lažne riječi: ‘Svetište Gospodinovo! Svetište Gospodinovo! Svetište Gospodinovo!’ Ali ako zaista popravite svoje putove i djela svoja, i ako zaista budete činili što je pravo, svatko prema bližnjemu svome, ako ne budete tlačili stranca, sirote i udovice i ne budete prolijevali krvi nedužne na ovome mjestu, ako ne budete trčali za tuđim bogovima na svoju nesreću – boravit ću s vama na ovome mjestu, u zemlji koju sam dao vašim ocima zauvijek. Ali se vi uzdate u lažne i beskorisne riječi! Zar da kradete, ubijate, činite preljub, krivo se zaklinjete, palite tamjan Baalu i trčite za tuđim bogovima kojih ne poznajete, a onda da dolazite i stojite preda mnom u Domu ovome koji nosi moje Ime i govorite: ‘Spašeni smo! i da nakon toga opet činite nedjela i opačine? Zar je Dom ovaj, koji se zove mojim imenom, u vašim očima pećina razbojnička? Ali ja dobro vidim – riječ je Gospodinova (Jer 7,1-11).
Kao što je nekoć Mihej najavio propast Jeruzalema i Doma Gospodinova (Mih 3,12), tako i Jeremija proriče da će Bog učiniti od Jeruzalema gomilu kamenja (9,10), a od Hrama isto što i od drevnoga svetišta Sjevernoga kraljevstva u Šilu, ako se Jeruzalem ne obrati (7,12-15; 26). Bogu nije stalo do Hrama kamena zdanja, nego do ljudskoga srca, koje je, prema Jeremiji prkosno, nepokorno (5,23), okorjelo (9,13), neobrezano (9,25), podmuklije od svega, jedva popravljivo (17,9). Jeremija uviđa sve više i više da Izrael sam od sebe nije u stanju promijeniti svoje srce. Kao što crnac ne može promijeniti boju svoje kože, ni leopard svoje krzno, tako ni Izrael, naviknut činiti zlo, ne može činiti dobro (13,23). Do te spoznaje Jeremija dolazi na temelju vlastita iskustva i u svojoj molitvi vapi:
Iscijeli me, Gospodine, i bit ću zdrav, spasi me, i bit ću spašen, jer ti si pjesma moja (Jer 17,14).
Do istoga uvjerenja doći će i Izrael kojem su patnje sužanjstva otvorile oči kad moli: Obrati me, da se obratim (31,18). Jeremija gleda u budućnost i u svojoj Knjizi utjehe najavljuje da će Gospodin osobno zahvatiti ne samo u povijest, to nije dovoljno, nego u ljudsko srce i utisnuti u nj svoj Zakon:
Evo dolaze dani – riječ je Gospodinova – kad ću s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopiti Novi savez. Ne Savez kakav sam sklopio s ocima njihovim u dan kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske,… ovo je Savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim … Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I neće više učiti drug druga ni brat brata govoreći: ‘Spoznaj Gospodina!’ nego će me svi poznavati, i malo i veliko… jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih ne ću više spominjati (Jer 31,31-34).
Propast Hrama
Proroci su upozoravali na mogućnost da Bog napusti svoj Hram (Jer 7,12-15). I to se dogodilo. Hram je godine 586. prije Krista razorio babilonski kralj Nabukodonozor II. Izgubivši Hram Izrael u babilonskom sužanjstvu dolazi do spoznaje da je cijeli svemir veličanstveni hram Božji i da je čovjek liturg, pozvan da sve stvorenje uvede u slavu Božju.
Drugi Hram
Nakon Babilonskoga sužanjstva po dopuštenju perzijskoga cara Kira Izrael gradi na ruševinama Salamonova hrama Drugi hram (520.–515.), ali puno skromniji i jednostavniji. Dolaskom Heroda Velikoga na vlast (37.–4. pr.Kr) Hram će dobiti svoj prvotni sjaj. Svojom veličinom i ljepotom ubrojen je među sedam svjetskih čuda antike. Govorilo se: Tko nije vidio jeruzalemski Hram, taj ne zna što je ljepota. Toj ljepoti divili su se i Isusovi učenici, o čemu govori sv. Marko:
Kad je (Isus) izlazio iz Hrama, rekne mu jedan od njegovih učenika: ‘Učitelju, gledaj! Kakva li kamenja, kakvih li zdanja!’ Isus mu odgovori. Vidiš li ta veličanstvena zdanja? Ne, ne će se ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen (Mk 13,1).
Znajući za njegovu propast i propast Jeruzalema, Isus je, prema sv. Luki, zaplakao:
Kad se približi i ugleda grad zaplaka nad njim govoreći: O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir. Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritisnuti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi I ne će ostaviti u tebi ni kamen na kamenu zbog toga što nisi upoznao čas svoga pohođenja (Lk 19,41-44).
Isusovo proročanstvo ostvarilo se godine 70. po Kristu kad je rimski vojskovođa Tit zapalio Hram i grad. Ostao je Zapadni zid hramskoga zdanja visok 18 m., nazvan Zidom plača, kod kojega Židovi i dan danas mole, i svoje zapisane molitve ostavljaju u pukotine zida vjerujući da zid ima Božje uši i da će ih uslišiti.
Isus – Novi Hram
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem (Iv 2,13). Izraz židovska Pasha govori o izvjesnoj distanci sv. pisca prema tome blagdanu. To je shvatljivo, ako znamo da je 90-tih godina, kad sv. pisac piše svoje evanđelje, došlo do razlaza između Židova i kršćana, da su kršćani bili izbačeni iz židovske sinagoge. Stigavši u Jeruzalem Isus odmah uđe u Hram. Kod Židova je bio običaj da hodočasnici po ulasku u Jeruzalem idu najprije u Hram. Toga se držao i Isus ispunjajući na taj način proročanstvo posljednjega proroka Staroga Zavjeta Malahije, koji reče:
I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već (Mal 3,1).
Isusova akcija
Ušavši u Hram, Isus je uzbuđen, Hram je izgubio svoju sakralnost, pretvoren je u sajmište, u kuću trgovačku (2,16), ili, kako sinoptici još jače ističu: u pećinu razbojničku (Mt 21,13; Mk 11,17; Lk 19,46). Zgranut nad time, načini bič od užeta i sve istjera iz Hrama: prodavače volova i ovaca, mjenjačima rimskoga novca u hramski rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče:
Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku (Iv 2,16).
Isusov gnjev usmjeren je samo protiv prodavača, a ne protiv kupaca, protiv životinja i mjenjačnice, kratko, protiv svih sastojnica nužnih za žrtveni kult. Nalog upućen prodavačima golubova trajnoga je karaktera, a to znači kraj kulta.[1] Proročanstvo proroka Zaharije iz šestoga stoljeća pr. Kr. postaje stvarnost: I u onaj dan ne će više biti trgovaca u Domu Gospodina nad Vojskama (Zah 14,21). Već je Origen u svom komentaru Ivanova evanđelja zastupao mišljenje da je s Isusovim dolaskom došao kraj židovskom kultu:
Nakon što je Isus… jednom istjerao volove i ovce i naredio da se odande odnesu golubovi, više ne bi trebali žrtvovati volovi, ovce i golubovi prema običaju Židova.[2]
Dvostruka reakcija
Na Isusov zahvat uslijedila je dvostruka reakcija. Njegovi učenici prepoznaše da se na njemu ostvaruje ono što je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj (Ps 69,10), a Židovi ga pozivaju na odgovornost, s kojim pravom to čini:
Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činit? (Iv 2,18).
Svojim odgovorom Isus će Židove zbuniti:
Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići! (Iv 2,19).
Židovi shvatiše to doslovno pa mu u čudu rekoše:
Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti ćeš ga u tri dana podići? (Iv 2,20).
Očito, ivanovski nesporazum, koji u Ivanovu evanđelju često susrećemo. Isus i njegovi subesjednici ne stoje na istoj razini i ne misle isto, oni na naravnoj, a Isus na nadnaravnoj, svojoj Božanskoj razini. Židovi misle na Hram od kamenoga zdanja, a Isus na hram svoga tijela. Učenici će taj nesporazum shvatiti tek nakon Isusova uskrsnuća: Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći (Iv 2,22). Čišćenjem Hrama o blagdanu Pashe, tom simboličkom proročkom radnjom, Isus je najavio svoju smrt i uskrsnuće, a time i kraj starozavjetnoga kulta i starozavjetnoga Hrama. Uskrsli Krist odsada je novi Božji hram, mjesto Božje nazočnosti i Božjega štovanja. Na mjesto židovske Pashe stupa kršćanski Uskrs. Hram je u povijesti spasenja bio privremena trajanja. Na početku ga nije bilo, a ne će ga biti ni na kraju o čemu sv. Ivan u viziji novoga Jeruzalema tvrdi:
Hrama u gradu ne vidjeh. Ta Gospodin, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac (Otkr 21,22).
Gradu nije potreban Hram, jer Bog u njemu prebiva:
I začujem jaki glas s prijestolja: ‘Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod njegov, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju te ni smrti više neće biti, ni tuge ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu’ (Otkr 21,3,4).
[1] Vidi o tome u: R. SCHNACKENBURG, Das Johannesevangelium I, Herder, 1979, 359-371; J. BLANK, Das Evangelium nach Johannes I, Patmos, 1981, 201- 202; M. THEOBALD, Das Evangelium nach Johannes 1-2, Pustet Regensburg, 2009, 223-238; F. PORSCH, Johannes-Evangelium, 34-35; C. H. DODD, L’Interpretation du quatrireme Evangile, ed. Du Cerf, Paris, 1975, 384-388; X. LEON-DUFOUR, Lecture de l’evangile selon Jean, I, ed du Seuil, Paris, 1987, 252-269; I. DUGANDŽIĆ, Evanđelje ljubljenog učenika, KS, Zagreb, 2012, 88-94.
[2] Origenes, Comm in Joh 139, GCS 10, 196, Navedeno prema M. THEOBALD, Das Evangelium nach Johannes 1-2, Pustet Regensburg, 2009, 231.
