Iscjeljenje u Djelima apostolskim: Pavlov „egzorcizam“ u Filipima (Dj 16,16–18)

Tekst prikazuje znamenja Božja kroz iscjeljenja i uskrsnuća u ranokršćanskoj zajednici i sadržajno je dio veće cjeline. Svim povezanim dijelovima može se pristupiti na kraju ovog priloga.

Dj 16,16-18

Jednom nas na putu u bogomolju sretne neka ropkinja koja je imala duha vračarskoga i gatajući donosila veliku dobit svojim gospodarima. Pošla je za Pavlom i za nama te vikala: „Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega; navješćuju vam put spasenja.“ To je činila mnogo dana. Pavlu to napokon dodija pa se okrenu i reče duhu: „Zapovijedam ti u ime Isusa Krista: iziđi iz nje!“ I iziđe toga časa. 

Da bismo bolje razumjeli ovaj kratki ulomak koji je smješten u 16. poglavlje Djela apostolskih, u grad Filipi, potrebno je baciti pogled u širi kontekst. Radnja se odigrava u vrijeme Pavlova drugog misijskoga putovanja, što je opisano u Dj 15, 36 – 18, 22. Prvo Pavlovo i Barnabino misijsko putovanje kreće iz Antiohije i prikazano je u 13. i 14. poglavlju Djela apostolskih. Njima slijedi poglavlje Dj 15, 1 – 35 koje govori o saboru (konvenciji) apostola u Jeruzalemu, na što se naslanja drugo Pavlovo misijsko putovanje. Između toga u Antiohiji dolazi do razdora i konačnoga razilaženja između Pavla i Barnabe. Pavao nakon toga uzima Silu kao novoga pratitelja i s njime odlazi u Siriju i Ciliciju.

Stigavši u Malu Aziju, posjećuju i poučavaju zajednice Derbe i Listru (Dj 16, 1 – 5), osnovane već na prvome misijskom putovanju. Nakon što su, prema Djelima apostolskim, proputovali Frigiju i Galaciju do Mizije, vođeni „Isusovim Duhom“ i noćnom vizijom koju je Pavao imao, neki Makedonac „stajaše i zaklinjaše ga: ’Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam’“(Dj 16, 9). Od Dj 16, 11 nastavlja se s većim, suvislim pripovijedanjem o Pavlovu i Silinu zadržavanju u Filipima.

Grad Filipi leži u kontinentalnom dijelu, udaljen oko 15 km od obale i Luke, na glasovitoj Via Egnatia, glavnoj prometnici između Istoka (Male Azije) i Zapada (Italije i Rima). Grad je dobio ime po Filipu II., makedonskom kralju i ocu Aleksandra Velikoga. Prema Dj 16, 11, Filipi su u Pavlovo vrijeme bili rimska kolonija (Collonia Iulia Augusta Philippensis), u čijoj se blizini odigrala odlučujuća bitka između Cezarovih ubojica Bruta i Kasija, te trijumvira Oktavija – kasnijega cara Augusta – i Marka Antonija. August je zapravo pravi utemeljitelj grada, koji je 31./30. prije Krista naselio stanovnike iz Italije. Konačno je Marko Antonije darovao posjede veteranima svojih jedinica (42. pr. Krista). Filipi su, dakle, „kolonija“, nije kao takva tipičan grčki grad (polis) sa strukturom helenističkih gradova, nego s rimskom upravom i službenicima na vrhu. To upućuje na činjenicu da je u Filipima vladao rimski mentalitet, što je ponosno čuvano.

U religioznom pogledu, na temelju iskapanja i arheoloških nalaza: hramova, kipova, natpisnih ploča i kovanica, može se zaključiti da su bili prisutni različiti oblici religija. Štovanje grčkih božanstava bilo je slabo zastupljeno. Osim onih s Istoka uvezenih, najviše su štovana rimska božanstva, iznad svega kult cara. Udio Židova u sastavu stanovništva nije poznat; no, vjerojatno ih je bilo jer u Dj 16, 16 čitamo da je Pavao u subotu išao posjetiti „bogomolju“ (grč. proseuhê), što je u židovskoj dijaspori služilo kao čvrsta poveznica sa sinagogom. Da je Pavao doista utemeljio zajednicu u Filipima, da ju je cijenio kao voljenu zajednicu koju je „nosio u srcu“, možemo vidjeti po poslanici Filipljanima (usp. Fil 1, 3 – 11). No Luka svoj pogled ne usmjeruje na prijateljski odnos između Pavla i Filipljana, nego na početak ove kršćanske zajednice, kako je zaživjela u kući žene imenom Lidija, prodavačice „grimiza iz grada Tijatire“ (Dj 16, 14). Ovdje iznosi programske naglaske:

• prvi europski kršćanin jedna je žena: kršćanstvo donosi Europi novi rodni odnos (usp. Gal 3, 28: „.. Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko!“)
• prvi je Pavlov zahvat „egzorcizam“: kršćanstvo oslobađa Europu od praznovjerja
• Pavlovo uhićenje javno ja osuđeno kao nepravda: kršćanstvo donosi Europi slobodu govora i religijsku slobodu.

Pridavanje važnosti ženama u skladu je s prikazom Isusova života u Lukinu evanđelju (Lk 8, 1 – 3), ali također s početkom Pavlova misijskoga djelovanja. Lidija je „žena poduzetnica“: u gospodarstvu uspješna i zainteresirana za religiju, obiteljski neovisna i socijalno zauzeta. Ona se ne pojavljuje u poslanici Filipljanima, ali detaljni podatci koje Luka navodi jamče povijesnost osobe. Na ovu kratku pripovijest o Lidiji naslanja se ulomak o ženi ropkinji (Dj 16, 16 – 18), koja je posjedovala „duha vračarskoga“ (grč. pneuma pythôna).

Pojam paidiskê (r. 16.) može označivati mladu ženu, (mladu) ropkinju ili mladu prostitutku. Budući da je služila „gospodarima“, tj. pripadala dvojici ili više gospodara, Isusova riječ podsjeća da „nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara“ (Lk 16, 13). Sve upućuje na to da je bila ropkinja bračnoga para, jer kako bi dijelila dobit s različitim gospodarima.

Glagol manteuomai, „vračati, predviđati, pogađati“, nalazi se u Novom zavjetu samo ovdje. U Starom se zavjetu pojavljuje na različitim mjestima i označuje poganska vračanja ili proricanja krivih proroka (usp. Pnz 18, 10; 1 Sam 28, 6 – 9; 2 Kr 17, 17; Ez 13, 6; 21, 28. 34; 22, 28; Mih 3, 11). U tome smislu treba ovdje tumačiti Dj 16, 16.

Sposobnost gatanja ropkinja je mogla zahvaliti „vračarskom duhu“ (grč. pneuma pythôna). Točnije rečeno, nije ropkinja gatala, nego „vračarski duh“. Grčka riječ pyton (= vračanje) usko je vezana uz proročanstvo u Delfima. Naime, Delfi su izvorno slovili kao proročanstvo zemaljske božice Gaje, koju je čuvala zmija (ili: zmaj) Pyton, a taj je bio gorostasna grdosija koja je proždirala ljude. No bog Apolon usmrtio ju je strijelom i nakon toga prisvojio proročansko mjesto Delfi. Nadimak „Piton“ od tada je pripisivan mjestu i božanstvima. Delfi su se s vremenom razvili u najpoznatije proročansko svetište u antičkom svijetu.

Poznato je da je neka vidjelica u Apolonovu hramu, zahvaćena duhom, odgovarala na pitanja upućena proročanstvu, bilo da su postavljena pismeno bilo usmeno. Njezino je ime bilo „Pytia“. Osim toga „Pyton“ može značiti također običnoga trbuhozborca koji se služi određenim trikovima. No, za trbuhozborca se nigdje ne kaže da iz njega govori duh. Je li ropkinja u Filipima bila ovladala tehnikom trbuhozborca ili je na drugi način vračala, ostaje otvorenim. Činjenica je da se ovdje nalazimo u okruženju antičke mantike, kako se naziva umjetnost vračanja i proročanstava.

Spominje se da je ropkinja „imala duha vračarskoga / Pythona (ehousan pneûma pythôna), međutim pythôn se nigdje ne pojavljuje zajedno s pojmom pneûma (= duh), niti da je duh. Znakovito je također da ropkinja „posjeduje“ duha. Grčko poimanje nadahnuća poznaje ekstazu vidjelice, ali ne i opsjednuće. No ropkinja ovdje u usporedbi s egzorcizmima u evanđeljima slovi kao opsjednuta, doduše, ne od đavla, zloga ili nečistoga duha, ali duhom s višeznačnim imenom „Piton“. Prema tome, Pavao nije sučeljen s osobom, ženom vračarom, nego u njoj vidi svojega protivnika, đavla. Tako se ovdje očituje izravan sukob nositelja Svetoga Duha s poganskim fenomenom duha. To Pavlu omogućuje da primijeni poznatu egzorcističku tehniku.

Ropkinja je išla za Pavlom i njegovom skupinom i vikala: Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega; navješćuju vam put spasenja. Usprkos tomu što djeluje nekulturno, njezino vikanje na prvi pogled djeluje kao ispovijest Bogu Izraelovu i Isusu Kristu. Misionari su nazvani slugama Boga Svevišnjega, gdje su Židovi i kršćani povezani s Bogom Izraelovim. U helenističkom židovstvu naslov Svevišnji (grč. ho hypsistos) jako je poznat. U grčkom prijevodu Staroga zavjeta (tzv. Septuaginta) pojavljuje se 110 puta. Prevoditelji vjerojatno nisu uzeli u obzir činjenicu da pojam uključuje i druga (poganska) božanstva, poput Panteona nad kojim jedno božanstvo predstoji kao „svevišnji“. No, u židovstvu je naslov „Svevišnji“ primjenjivan samo za Gospodina, odnosno prijevod od El ili Elohim. Pojam se najčešće spominje s članom, kao ho hypsistos ili također kao ho theos ho hypsistos (Bog Svevišnji). Značajno je da se u židovskim natpisima pojam pojavljuje u 2. st. prije Krista. Ovaj se uzvišeni naslov u Novom zavjetu pojavljuje 9 puta: prvi put u pripovijesti o iscjeljenju opsjednutoga u Gerazi (Mk 5, 7; Lk 8, 28). U Lukinu evanđelju i Djelima apostolskim susrećemo ga 6 puta: pri anđelovu najavljivanju Isusova rođenja (Lk 1, 32; 1, 35; 1, 76) i u „Govoru na ravnu“ (6, 35), u Djelima apostolskim, osim u 16, 17, također u 7, 48. Konačno pojam se susreće još u Hebrejima 7, 1 (preuzeto iz knjige Postanka). Očito je da Luka najčešće u Novom zavjetu upotrebljava pojam „Svevišnji“, što znači da mu pridaje posebnu važnost.

Sadržaj naviještanja u r. 17. opisan je kao put spasenja. „Put“ kao motiv spominje se već u vezi s vračarem Barjesu koji želi „iskrivljavati ravne putove Gospodnje“ (Dj 13, 10). Djela apostolska nazivaju kršćanstvo jednostavno kao „Put“; Pavao ide kao progonitelj kršćana u Damask: „da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem“ (Dj 9, 2; usp. također 24, 14. 22). No u izričaju ropkinje put stoji bez člana, a to znači o „jednom putu spasenja“. Kršćanstvo bi, prema tome, bilo samo jedan od više puteva spasenja. Spasenje (grč. sôtêria) bilo je uostalom također obećanje antičkih mističnih kultova, gdje su „spasiteljem“ slovili bog Asklepije i pobožanstvenjeni carevi. No zanimljivo je da ropkinja Pavla i njegovu pratnju prepoznaje kao sluge Boga Svevišnjega, što znači da razlikuje njihov duh od onoga kojim su u Likaoniji Barnaba i Pavao bili zamijenjeni Zeusom i Hermesom. Da su ovi misionari Filipljanima pokazali „put spasenja“, govori o kvaliteti tajnovite (pitijske) snage ove ropkinje. Moguće je da je Luka preuzeo određenu tradiciju ili svjesno formulirao značenje puta spasenja koji misionari naviještaju.

Ako je ropkinja misionare pratila na njihovu putu u bogomolju mnogo dana (r. 18.), to znači da nisu išli samo subotom; ostaje otvoreno zašto su misionari to opetovano činili. Pavlu je to dodijalo i rasrdi se (grč. diaponêtheis). Iza ove Pavlove reakcije vjerojatno stoji nešto dublje, a ne samo njezino vikanje. Iza ovoga psihološkoga u pozadini se krije i jedno istinsko pitanje. Postojala je opasnost da istinsko evanđelje Isusa Krista bude zamijenjeno jednim poganskim kultom. Tomu se trebalo suprotstaviti. Pavlova nakana nije bila navijestiti jedan put spasenja između mnogih drugih. Pavao nije želio biti smatran zastupnikom kulta-boga-svevišnjega ili nekoga drugog kulta. On naviješta evanđelje Božje i nudi nešto sasvim samostalno i novo. Luka je ovom epizodom u Filipima htio svjesno čitateljima i slušateljima predočiti da je upotreba pojma Svevišnji (hysistos) kao oznaka za Boga višeznačna i semantički dvojaka i time riskantna za uporabu.

Ostanimo kod Lukina opisa a da ne postavljamo pitanje je li se to sve doista povijesno tako odigralo. Na kraju se ipak nameće pitanje zašto je Pavao dugo bio suzdržan s ropkinjom (paidiskê) i njezinim neshvatljivim djelovanjem. Da je Pavao ipak od samoga početka razumio o čemu je riječ, vidi se iz njegova kasnijega reagiranja. Našao se pred pitanjem isplati li se izgonjenjem vračarskoga duha izazivati bijes kod njezinih vlasnika i kod vlasti, biti uhićen i time dovesti u opasnost tijek cijelih misija. No ipak je morao reagirati i ušutkati duha koji je govorio iz ropkinje. Odlučuje se na model egzorcizma zapovijeđu napuštanja. Pavao se okreće ropkinji i govori duhu izravno: Zapovijedam ti u ime Isusa Krista: iziđi iz nje! I iziđe toga časa (r. 18.). Pavao je pokazao da djeluje kao onaj tko ima moć, jer vračarski je duh trenutačno slijedio njegovu zapovijed. Doduše, Pavlova djelotvorna moć ne počiva u njegovoj osobi, nego u imenu Isusa Krista. Izgon duha pripisuje se konačno moći Isusa Krista. Vračarski je duh bio u pravu kada je iz ropkinje govorio: Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega; da je Bog misionara i Isusa Krista „Svevišnji“. Pavao se upustio u sukob s krivim, vračarskim duhom, i uspješno se izborio za vlastitu stvar. Njegov je egzorcizam na razini Isusovih egzorcizama (usp. Lk 4, 31 – 37; par Mk 1, 21 – 28). Kao što Isus izgoni đavle da bi stvorio prostor za slobodnu i prosvijećenu vjeru, tako čini i Pavao.