“Dignitas infinita” i neizmjerno ljudsko dostojanstvo

Uvod

Prije pet godina tadašnja Kongregacija za nauk vjere počela je pripremati deklaraciju koja je objavljena 8. travnja 2024., a naslovljena je Dignitas infinita. Riječ je o dokumentu koji je, prema predgovoru sadašnjeg predstojnika Dikasterija za nauk vjere Victora Manuela Fernándeza, prošao nekoliko turbulentnih faza, a nakon kojih se čini da je u njemu ostalo vrlo malo ili čak nimalo od prvotnoga sadržaja. U crkvenoj javnosti nije izazvao veće zanimanje, a dok ga jedni hvale, drugi ističu manjkavosti.

Deklaracija je vrijedna, ali…

Iako bismo rekli da Dignitas infinita ima izvrsnih rečenica, brojeva i odlomaka, ipak ima i ozbiljnijih nedostataka. Ti se nedostaci najviše odnose na raspored sadržaja, na neujednačenu kvalitetu odlomaka, na davanje veće pozornosti jednim temama nauštrb drugima te na neke tvrdnje koje nisu usklađene s ranijim Učiteljstvom. Uz to, ne čini se baš ni primjerenim da jedan takav crkveni dokument o ljudskom dostojanstvu više ističe doprinos Opće deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. nego značenje Svetog pisma, a upada u oči i činjenica da preko polovice bilježaka čine reference na papu Franju. U tom smislu, Deklaracija više puta upućuje na encikliku Fratelli tutti i naziva je Magnom Chartom zadaća koje su usmjerene na promicanje i očuvanje ljudskog dostojanstva (br. 6), iako ta okružnica nije baš dobro primljena u vjerničkoj javnosti i teško je u njoj prepoznati iznesenu ocjenu. No, u njoj se, kao i u drugim citiranim dokumentima pape Franje može prepoznati otisak kardinala Fernándeza, pisca iz sjene, pa se i ovdje, kao i u mnogim drugim prilikama, pokazuje predstojnikova potreba da navodi sam sebe, stavljajući vlastite misli pod pero pape Franje. Zato dođe pomalo smiješno, a pomalo žalosno to što je svoju encikliku Fratelli tutti stavio ispred dokumenata koji je daleko nadvisuju: Humanae vitae, Persona humana, Familiaris consortio, Donum vitae, Veritatis splendor, Katekizam Katoličke Crkve, Evangelium vitae itd.

Uz navedeno, stječe se dojam da nije načinjena završna revizija koja bi postigla protočnost misli i pitkost teksta, nego su brojevi pomalo nespretno složeni. To se posebno odnosi na uvodno objašnjenje značenja sintagme dignitas infinita te na poredak nabrojanih oblika povreda ljudskog dostojanstva u 4. dijelu Deklaracije. S obzirom da kritičari češće iznose primjedbu na sam naslov, tvrdeći da je teološki neispravan, čini nam se da je vrijedno analizirati koliko je to utemeljeno.  

O čovjekovom neizmjernom dostojanstvu

Najprije valja primijetiti da deklaracija Dignitas infinita nije napisana na latinskom jeziku, nego je dosad službeno objavljena na engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom, poljskom, portugalskom i španjolskom, a na latinskom je samo naslov. Hrvatski prijevod Deklaracije prva je objavila IKA. Usporedimo li te tekstove, vidjet ćemo međusobno odudaranje, a to stvara ozbiljnu pomutnju jer ne znamo koji je tekst mjerodovan. Naime, Deklaracija govori o ljudskom dostojanstvu, ali se iz prijevoda ne može dokučiti je li ono bezgranično, beskrajno, nemjerljivo, neotuđivo, beskonačno, neizmjerno ili možda neograničeno. Svi su ti pojmovi u hrvatskom jeziku donekle bliski pa se može izvući smisao, ali je teško procijeniti kojemu bi od njih trebalo dati prvenstvo.

No, problem nije toliko ni u tom nedostatku, nego više u tvrdnji da Deklaracija pridaje čovjeku takvo dostojanstvo koje ne pripada ljudima, nego Bogu. Je li ono beskrajno, neograničeno ili neizmjerno, zapravo ulazi u red finesa. S druge strane, prema aksiomu ontologije: Biće jest, nebiće nije, proizlazi da se samo Bogu koji je odvijeka, koji je jedini apsolutno svet i koji sve natkriljuje može pridati bezgranično dostojanstvo, dok čovjek kao stvoreno i nenužno biće nikada ne može dosegnuti tu razinu. Stoga se čini opravdana iznesena kritika jer proizlazi da Deklaracija divinizira čovjeka. Pogotovo tvrdnjom da svaki čovjek, pa bio on i najveći zločinac, ima neograničeno dostojanstvo koje nadilazi sve okolnosti, stanja ili situacije (usp. br. 1, 6, 34 i drugdje).

Četiri vrste ljudskog dostojanstva

Ipak, pozornijim čitanjem može se uočiti da Deklaracija razlikuje četiri vrste ljudskog dostojanstva i da se neograničeno dostojanstvo odnosi tek na jednu od njih. Tako u br. 7 govori o ontološkom, moralnom, društvenom i egzistencijalnom dostojanstvu, a čovjekovo neizmjerno dostojanstvo filozofski i teološki ispravno smješta u ontološko. Čini nam se da je ovdje veći problem u metodologiji, nego u sadržaju, odnosno mnoge bi se nedoumice izbjegle da je Deklaracija započela s objašnjenjem četiri vrste ljudskog dostojanstva, da se striktno držala njihovih okvira i da je prema njima oblikovala dokument, a ovako su ostale kao nedovoljno razrađene, iako potencijalno odlične ideje. 

Ljudsko se, dakle, neizmjerno dostojanstvo odnosi na ontološko dostojanstvo, tj. na činjenicu da svoju bezgraničnost crpi od Stvoritelja koji ga je želio i darovao mu život, i zato mu to dostojanstvo nitko ne može oduzeti. U br. 11 čitamo: “Naše dostojanstvo nam je darovano, ono se niti ne traži niti zaslužuje. Svakog čovjeka Bog ljubi i želi za sebe i zato je svaki čovjek nepovrediv u svom dostojanstvu.” To je sasvim ispravan teološki zaključak, štoviše izvorno potječe od pape Ivana Pavla II., a to je i navedeno u 1. fusnoti. Misao postaje još vrjednija ako se uoči da Deklaracija, uz činjenicu da Bog svakog čovjeka stvara iz ljubavi, naglašava da čovjek svoje bezgranično dostojanstvo dobiva i po Kristovom utjelovljenju, jer je Druga Božanska Osoba preuzela ljudsko tijelo i ljudsko postojanje (br. 19). Uz ta dva izvora ljudskog bezgraničnog dostojanstva Deklaracija navodi i treći, koji se nalazi u Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi, a napose u uskrsnuću. Tako ističe da je čovjek pozvan u zajedništvo s Bogom, određen za vječni život i po toj Božjoj nakani da ga privuče k sebi u trajno zajedništvo čovjek dobiva puninu neizmjernog dostojanstva. 

To su iznimno lijepe i duboke misli, ali ipak valja primijetiti da je češće teže uočiti granicu između bezgraničnog ontološkog i ostale tri vrste ljudskog dostojanstva. To oslabljuje vrijednost Deklaracije. Istina je da su sve četiri vrste objašnjene u brr. 7-8, ali se u drugim dijelovima ta važna razlikovna dimenzija ne uočava u potrebnom opsegu. Kao da su Deklaraciju pisale različite osobe, sa svojim bitno drukčijim naglascima i neujednačenom dubinom, a dijelovi nisu dobili završni ujedinjujući sloj. Zato nam se čini važnim ukratko naznačiti i ostale tri vrste dostojanstva kako su objašnjene u Deklaraciji, jer one pokazuju da je kritika bezgraničnog ljudskog dostojanstva neopravdana.

Moralno dostojanstvo odnosi se na čovjekovu slobodu, a po njoj može raditi u skladu sa svojom savješću, ali i protiv nje, do mjere da izgubi ljudskost. To dostojanstvo, za razliku od ontološkog, nije bezgranično. Društveno dostojanstvo također nije bezgranično i ovisi o stanju u kojem se čovjek nalazi. Tako onaj tko živi u krajnjem siromaštvu ili u nekim drugim neljudskim uvjetima nema jednako dostojanstvo kao drugi, a ono nije uvjetovano njegovom osobom, nego izvanjskim okolnostima. Konačno, egzistencijalno dostojanstvo promatra čovjeka pod vidom odnosa prema vlastitom ili tuđem postojanju pa će iz te perspektive neki krivo procjenjivati je li nečiji život vrijedan življenja. Šteta što tom četverostrukom ljudskom dostojanstvu nije pridodano i kršćansko dostojanstvo, utemeljeno na sakramentu krsta, jer bi sigurno bitno produbilo sadržaj i značenje Deklaracije.

Unatoč solidnoj terminološkoj analizi, uočljivo je da Deklaracija na više mjesta tvrdi da Crkva priznaje dostojanstvo svake osobe u svim okolnostima, a pritom uglavnom ne precizira da se to odnosi samo na ontološko dostojanstvo. Tako se može donijeti krivi zaključak da čovjek ne gubi svoje dostojanstvo grijehom, kako je to npr. i izravno priznato u prethodnoj deklaraciji predstojnika Dikasterija za nauk vjere Fiducia supplicans, a kojom su odobreni blagoslovi istospolnih i drugih parova koji žive protivno ljudskom i kršćanskom dostojanstvu. Taj nam primjer pokazuje manjkavost deklaracije Dignitas infinita, u kojoj se, kao i inače u dokumentima predstojnika Fernándeza i pape Franje, izbjegava jasno govoriti o grijehu, čime se i neki drugi važni dogmatski naglasci bacaju u ropotarnicu, a napose dolazi u pitanje razumijevanje razloga i načina Kristove otkupiteljske žrtve. Zato se može reći da je možda i najslabija točka Deklaracije u minimaliziranju prostora posvećenog moralnom ljudskom dostojanstvu, onome koje može izobličiti čovjeka do životinjske razine. 

O važnosti izdvojenih povreda ljudskog dostojanstva

Uz to, veliki nedostatak vidimo i u redoslijedu nabrajanja ozbiljnih povreda ljudskog dostojanstva u četvrtom, ujedno i zadnjem dijelu Deklaracije, kao i koliko je kojoj povredi posvećeno prostora. Iako bi se br. 34 mogao smatrati srcem Deklaracije i odličnim polazištem za razradu cijelog poglavlja, ipak valja uočiti da se u njemu tek taksativno navodi učenje Drugog vatikanskog sabora, po kojem se razlikuje tri skupine i tri stupnja povreda ljudskog dostojanstva: ono koje se protivi životu (svakovrsna umorstva, genocidi, pobačaj, eutanazija i svojevoljno samoubojstvo), ono koje narušava integritet ljudske osobe (sakaćenja, tjelesna i moralna mučenja i psihološke prisile) te ona koja vrijeđaju ljudsko dostojanstvo (neljudski uvjeti života, proizvoljna uhićenja, deportacije, ropstvo, prostitucija, trgovanje bijelim robljem i mladima te nedostojni uvjeti rada). Deklaracija tome navođenju dodaje i smrtnu kaznu, tvrdeći da “narušava neotuđivo dostojanstvo svake ljudske osobe u svim okolnostima”, iako je Učiteljstvo do pape Franje redovito tumačilo da je smrtna kazna legitimna kao krajnja i iznimna mjera društvene obrane.

Za razliku od stupnjevitosti ljudskog dostojanstva u učenju Drugog vatikanskog sabora, Deklaracija kao ozbiljne povrede ljudskog dostojanstva redom nabraja ove: 1. drama siromaštva, 2. rat, 3. muke migranata, 4. trgovanje ljudima, 5. seksualno zlostavljanje, 6. nasilje nad ženama, 7. pobačaj, 8. zamjensko majčinstvo, 9. eutanazija i potpomognuto samoubojstvo, 10. odbacivanje osoba s invaliditetom, 11. rodna teorija, 12. promjena spola i 13. digitalno nasilje. Neobično je da Deklaracija povrede koje se protive životu i koje su po naravi stvari najteži oblici vrijeđanja ljudskog dostojanstva nije stavila na vrh, a iako među nabrojenima ima izvrsno obrazloženih (posebno rodna teorija i promjena spola), uočava se kako nekima pristupa necjelovito, pa čak i ideološki (muka migranata, nasilje nad ženama, femicid, odbacivanje učenja Crkve o pravednom ratu i umanjivanje značenja zakonite obrane, klimatske promjene, ekologija i drugo). Povrh toga, još je neobičnije da Deklaracija ne spominje izravno umjetnu oplodnju, nego svu njezinu mnogostruku moralnu, pravnu i društvenu problematiku svodi na nedostojnost zamjenskog majčinstva. No, i tu, kao i kod pobačaja, eutanazije i potpomognutog samoubojstva, izbjegava izravno govoriti o grijehu, nego se zadržava u okviru zakonskog, socijalnog ili kulturnog prekršaja. U svakom slučaju, izostankom navođenja umjetne oplodnje kao teške povrede ljudskog dostojanstva i igranja Boga učinjen je veliki propust, jer je riječ o genocidu nad milijunima nerođene djece i postupku čije se negativne posljedice osjećaju na svim životnim područjima. S obzirom da se takav izostanak nije mogao zbiti slučajno, pitanje je zašto je taj u nebo vapijući grijeh prešućen i nije li možda u pripremi neki novi Fernándezov dokument kojim će se proglasiti njegova moralna prihvatljivost.  

Iako bi se moglo izdvojiti još necjelovitih ili problematičnih točaka u Deklaraciji, a jednako tako i lijepih i vrijednih, želimo još samo izraziti žaljenje zašto u njoj svoje mjesto nisu našle muke duhovno, duševno i tjelesno oštećenih od virusa korone, od posljedica zatvaranja (posebno crkava) i od cjepiva. S obzirom da je gotovo cijelo čovječanstvo pogođeno barem nekom od posljedica, čini se prirodnim očekivati da se i takav oblik gaženja ljudskog dostojanstva našao u Deklaraciji. Također, s obzirom na aktivnu ulogu pape Franje u promicanju cjepiva, moglo se izraziti barem žaljenje jer je riječ o ozbiljnoj zapreci u poslanju Crkve, kako je to učinjeno pri spominjanju seksualnog zlostavljanja u broju 43.

Zaključak

Na temelju svega rečenog zaključujemo da je Deklaracija kvalitetom i teološkom dubinom daleko iznad deklaracije Fiducia supplicans i bolja je od gotovo svih dokumenata Dikasterija za nauk vjere u mandatu Victora Manuela Fernándeza, ali ima i većih nedostataka koje nije pošteno prešutjeti. Oni se ne tiču kritika vezanih uz ljudsko neizmjerno dostojanstvo, jer je ono u ontološkom smislu doista takvo i prilično je lijepo teološki objašnjeno, ali se tiče nedovoljne preciznosti i razrade drugih vrsta ljudskog dostojanstva koje se spominju u Deklaraciji. To se posebno odnosi na moralno ljudsko dostojanstvo, koje razara grijeh i ranjenost ljudske naravi, a izravno utječe na društveno i egzistencijalno. U svemu tome nedostaje i isticanje kršćanskog dostojanstva.

Kad su u pitanju izdvojeni oblici povrede ljudskog dostojanstva i njihovo pojašnjenje, uočljivo je da oni najteži, usmjereni protiv života, nisu navedeni među prvima, neki su u potpunosti izostali, a drugi imaju ideološke konotacije. S obzirom na to, nameće nam se pitanje tko je i na koji način imenovan članom Dikasterija za nauk vjere, jer bi u tom tijelu trebali biti najizvrsniji teolozi koji znaju izraditi toliko vrijedan dokument da ni jedna riječ ne izaziva protivljenje, nego tek pristanak uma i volje. Zato se u ranijim vremenima i govorilo: Roma locuta, causa finita. No, budući da je taj Dikasterij s imenovanjem kardinala Fernándeza predstojnikom osjetno srozao svoje dostojanstvo, i svaki njegov iole solidan dokument poput deklaracije Dignitas infinita čini se kao veliko blago. Nadajmo se samo da se smjer neće promijeniti.