Dometi i granice Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva
Objava novoga prijevoda Svetoga Pisma uvijek je događaj od iznimne važnosti – ne samo za crkveni život, nego i za jezik, kulturu i duhovni identitet jednoga naroda. Biblija nije tek književni tekst među drugima: ona je temelj vjere, mjerilo teologije, ishodište liturgije i trajni sugovornik savjesti. Upravo zato svaki novi prijevod, a osobito onaj koji teži biti „standardni“, mora podnijeti zahtjevnu i odgovornu prosudbu, kako u pogledu vjernosti izvorniku, tako i u pogledu ukorijenjenosti u vlastitu jezičnu i crkvenu predaju.
Ovaj se tekst ne zaustavlja na površnim dojmovima niti na općim mjestima pohvale ili osporavanja. On nastoji razmotriti domete i granice Biblije hrvatski standardni prijevod Hrvatskoga biblijskoga društva i partnera (2025.) polazeći od konkretnih, provjerljivih činjenica: od nakladničkoga i uredničkoga okvira, preko jezičnih i stilskih rješenja, do metodoloških i autorskopravnih pitanja. Takav pristup ne proistječe iz suprotstavljanja prema pothvatu prevođenja, nego iz svijesti da se prema Svetom Pismu – upravo zbog njegove svetosti i normativnosti – mora pristupati s najvećom mogućom ozbiljnošću, stručnošću i odgovornošću.
Nakladnik
U impresumu je naznačeno da je izdavač Hrvatsko biblijsko društvo te da za izdavača odgovara Damir Lipovšek. Prema podatcima iz Registra udruga Republike Hrvatske, Hrvatsko biblijsko društvo udruga je građana, osnovana 6. lipnja 1995. Sjedište joj je u Zagrebu, Prolaz Jurja Ratkaja 2. Cilj joj je „promicanje Svetoga Pisma“. Djelatnosti kojima se ostvaruju ciljevi jesu: „Prevođenje, izdavanje, raspačavanje i promicanje Svetoga Pisma, drugotne biblijske literature i audio-vizualnih materijala vezanih za biblijski tekst.“ Područje djelovanja udruge jest „duhovnost“. Udruga ima registriranu jednu gospodarsku aktivnost: „Prodaja Svetoga Pisma po umjerenim cijenama koje osiguravaju dugoročno održivu politiku izdavanja.“ Damir Lipovšek izvršni je direktor udruge od 16. prosinca 2014.[1]
Prema Statutu iz 2014., znak je Hrvatskoga biblijskoga društva otvorena knjiga na čijoj se lijevoj stranici nalazi grčko slovo alfa, a na desnoj omega. Iznad knjige nalazi se tekst pisan glagoljicom iskoni bje slovo. To su prve tri riječi Ivanova Evanđelja u prijevodu svete braće Ćirila i Metodija na staroslavenski. Bjȅ je pritom glagolski oblik u imperfektu, kao i u današnjem hrvatskom.
Hrvatsko biblijsko društvo ravna se prema načelima, mjerilima i ustrojstvu Sjedinjenih biblijskih društava (engl. United Bible Societies), kojega je član.
Dvije inačice
Knjiga Biblija hrvatski standardni prijevod, 1. izdanje, 2025. objavljena je u dvije inačice knjižnoga bloka i s više inačica korica, u ukupnoj nakladi od 8.000 primjeraka.[2]
Prva inačica knjižnoga bloka na stranici [2] navodi da su sunakladnici knjige Verbum iz Splita i Naša ognjišta iz Tomislavgrada, ima katalogizaciju u publikaciji (CIP), međunarodne standardne knjižne brojeve (ISBN-ove) 978-953-8588-00-6 (Hrvatsko biblijsko društvo) i 978-953-399-018-7 (Verbum). Druga inačica na stranici [2] navodi da je sunakladnik Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu, nema katalogizaciju u publikaciji i ima međunarodni standardni knjižni broj 978-953-8588-01-3 (Hrvatsko biblijsko društvo).
Opseg
Biblija hrvatski standardni prijevod opseže ukupno 94 arka po 16 stranica, a čine je: impresum (str. [2]), unutarnja naslovnica (str. [3]), Proslov nadbiskupa Dražena Kutleše (str. [5]–[6]), Proslov nadbiskupa Tome Vukšića (str. [7]–[8]), Sadržaj (str. [9]–[11]), Predgovor (str. I–III) i Opći uvod u Bibliju (str. V–IX) te prijevod Svetoga Pisma (str. 1–1479). To je čini tanjom od nekih nedavnih jednosveščanih imprimaturskih Biblija na hrvatskom: Jeruzalemske Biblije (1994., XXIII + 1814 stranica) i Franjevačke Biblije (2010., XI + 1673 str.).
Prijelom
Prijelom knjige vrlo je uredan, čist, bez suvišnih crta. Stranice su označene na tri načina: bez obrojčenja, obrojčenjem rimskim i arapskim brojkama. Neobrojčene stranice (str. [1]–[12]) i rimski obrojčene stranice I–IX prelomljene su jednostupačno, a Sveto Pismo na str. 1–1479 dvostupačno, osim Psalama (str. 627–795), koji su prelomljeni jednostupačno. Nema bočnih uputnica, nego su na dnu stranice dolje desno podrubne bilješke – uputnice na usporedna svetopisamska mjesta i pokoja objasnidbena bilješka.
Minimalistički broj bilježaka posljedica je prihvaćanja savjeta Thomasa Kauta, konzultanta u ime Sjedinjenih biblijskih društava za hrvatski prijevod Biblije u organizaciji Hrvatskoga biblijskoga društva:[3]
„Svaka bilješka smanjuje broj čitatelja za tisuću.“
Zbog toga nije proveden zahtjev kanona 825. i konstitucije Dei Verbum br. 25. da prijevod Svetoga Pisma
„bude opremljen potrebnim i uistinu dostatnim tumačenjima kako bi se djeca Crkve sigurno i s korišću družila sa Svetim Pismima i napajala se njihovim duhom“.
Sveti tekst otisnut je vitičastim (serifnim) pismom, a brojevi glava, redaka, podnaslovi i bilješke (dolje desno) nevitičastim (sans-serifnim) pismom.
Sveti četveroslov
Za svaku je pohvalu što su prevoditelji ime svemogućega Boga izraženo hebrejskim četveroslovom na hrvatski preveli riječju: Gospodin. To je u skladu s davnom predajom, koja potječe od starozavjetnih Hebreja koji su sveto Ime, koje se u obliku četiriju slova (sveti četveroslov) bilježilo Ime kojim se Bog objavio Mojsiju – izgovarali Adonai (Gospodin). Ta je predaja napismeno vidljiva od III. stoljeća prije Krista, u Septuaginti, gdje je to Ime prevođeno na grčki uvijek riječju Kýrios (Gospodin), i kasnije na latinski uvijek riječju Dominus (Gospodin). U ovom je prijevodu i na hrvatski to izrečeno istovrijednom riječju Gospodin, a ne staroslavenskom Gospod, ili dodavanjem samoglasnika svetom četveroslovu (kako su činili Ivan Matij Skarić 1859.–1860. i Biblija Stvarnosti 1968.). Time se Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva pridružuje dobrim primjerima kakve su dali Bartol Kašić u XVI. i Petar Katančić u XIX. stoljeću, također pišući Gospodin.
Janje
Do sada se u crkvenom stilu promicao izraz Jaganjac (što potječe iz staroslavenskoga kao umanjenica za janje). No, međuoblik jagnje nije hrvatski, a janje je samo po sebi mlado, pa je upitno postojanje umanjenice koja je kao izraz iščezla iz hrvatskoga jezika osim u liturgiji, a umanjenicu od standardne riječi janje – janješce imamo samo u božićnim pjesmama. Prevoditelji Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva dobro su učinili što su se odlučili za standardnu riječ janje. Jaganjac je bio ostao u hrvatskom prijevodu obreda Pavla VI. samo zato jer je imenica muškoga roda, a janje je srednjega. Ali ako smo prihvatili druge Ivanove izraze, Lógos (Ivan 1, 1.14, u grčkom muškoga roda), da je u staroslavenskom Slovo (srednjega roda), a u hrvatskom sada ustaljeno Riječ (ženskoga roda), i Vrata (Ivan 10, 9, i u grčkom ženskoga roda) i Istina (Ivan 14, 6, i u grčkom ženskoga roda), onda je vrijeme i da Jaganjac postane Janje, ne samo u tom prijevodu, nego svuda u biblijskom stilu i u cijelom crkvenom govoru.
Poticaj na bavljenje Pismom
Objava novoga prijevoda sama po sebi itekako je dobra stvar.
Trud uložen u prevođenje Svetoga Pisma i svako novo izricanje Božje riječi sadržane u njemu može biti od pomoći i stručnjacima, i proučavateljima, i čitateljima, i moliteljima.
Drukčije prericanje poznatih mjesta može potaknuti istinsko čitanje, razumijevanje, razmatranje, dublje pronicanje i valja ga dočekati otvorena srca i uma.
Osnovna misao sudionika pothvata novoga prijevoda, da se njime Sveto Pismo učini razumljivijim, pristupačnijim, u sebi je izvrsna i vjerovjesnička.
Prevoditelji
Dana 18. prosinca 2025. od Hrvatskoga biblijskoga društva zamolio sam podatak tko je preveo koju od biblijskih knjiga u novom prijevodu Biblija hrvatski standardni prijevod jer su u impresumu na stranici [2] abecedom prezimena navedeni prevoditelji, ali nije naznačeno tko je od njih preveo koju knjigu. Predsjednik Hrvatskoga biblijskoga društva odgovorio mi je 23. prosinca 2025.:
„u ovom izdanju u impresumu smo namjerno naveli sve sudionike prevoditeljskog projekta, ali bez povezivanja pojedinih imena s konkretnim biblijskim knjigama. Razlog tomu je činjenica da se radi o dugogodišnjem, kolegijalnom i višeslojnom radu u kojem su gotovo sve knjige Biblije prolazile kroz više faza.“
Nenavođenjem tko je preveo koju od svetopisamskih knjiga čitatelje se može dovoditi u zabludu da su svi oni zajedno preveli cijelo Sveto Pismo, jer su naznačeni skupno kao da ih je svih dvadeset i troje zajedno prevelo sve 73 svetopisamske knjige. Time Hrvatsko biblijsko društvo kao nakladnik nije poštovalo pravo na priznavanje autorstva svim tim prevoditeljima. Naime, članak 28. stavak 1. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (Narodne novine, br. 111/21) određuje: „Autor ima pravo biti priznat i označen kao autor djela“, a članak 15. stavak 1. istoga zakona precizira da je prijevod „originalna intelektualna tvorevina individualnoga karaktera“ i da je „zaštićen kao samostalno autorsko djelo“.
Budući da se u Predgovoru ističe:
„Ovaj prijevod načinili su biblijski stručnjaci i stručnjakinje koje je okupilo Hrvatsko biblijsko društvo, sve redom doktori znanosti, a tipično i sveučilišni predavači“ (str. II),
morao im je biti relevantan naputak Matičnoga odbora za područje humanističkih znanosti koji u uputama za izbore pristupnika na znanstveno-nastavna i znanstvena radna mjesta od 23. svibnja 2024. ističe:
„Kod rada u koautorstvu potrebno je istaknuti individualni doprinos pristupnika“ (str. 2).
U crkvenom zakonodavstvu Tridentski sabor je odredio:
„Sabor je odredio… da nitko ne smije… učiniti da se tiskaju, bilo koje knjige o svetopisamskim stvarima bez imena autora, niti ih ubuduće prodavati, niti ih zadržavati kod sebe, ako prije toga ne budu provjerene i odobrene od ordinarija“ (Denzinger, 1508).
Osim što prevoditelji nisu označeni kao prevoditelji biblijskih knjiga koje su preveli, za dva preminula prevoditelja i jednoga urednika ime nije uokvireno crnim kvadratićem niti je križem ili drukčije naznačeno da su pokojni, što je također standard pri objavi knjige kada je suradnik ne dočeka. Davorin Peterlin umro je 14. lipnja 2010., a fra Božo Lujić 3. lipnja 2021., ali je na stranici I u Predgovoru navedeno kao da su još živi i to da obojica prebivaju u Zagrebu.
K tomu je za više autora na stranici I navedeno prebivalište koje oni nisu imali u godini izlaska prvoga izdanja. Primjerice, Darko Tepert je u Rimu, a ne u Zagrebu; Stipe Jurič je u Dubrovniku, a ne u Rimu; Ivan Šporčić je u Žejanama, a ne u Rijeci.
Dvojici prevoditelja netočno je navedeno prezime: prof. Stipe Jurič kao da se preziva Jurić (str. [2] i I), a dr. Anđela Jeličić Krajcar kao da se preziva Jeličić.
Promjene fantomskoga urednika u Joni 4
Urednik je osoba koja posljednja pregledava i odobrava tekst za tisak. Na knjizi Biblija hrvatski standardni prijevod četiriju nakladnika 2025. kao urednik svetopisamskih knjiga napisanih na hebrejskom i aramejskom potpisan je Božo Lujić. No, fra Božo Lujić umro je 3. lipnja 2021. Za života je uredio knjigu Hrvatski standardni prijevod Biblije: Tradicijska podloga, lingvistička načela i prevedeni tekstovi koju je Hrvatsko biblijsko društvo objavilo u Zagrebu 2018. U njoj se na str. 94 ističe da je on „urednik Staroga Zavjeta“ (str. 94) i dodaje: „Na kraju knjige izabrali smo neke dijelove iz pojedinih biblijskih knjiga Staroga i Novoga zavjeta prevedene prema načelima koja su na početku bila postavljena, dotjerane također od jezičnih i književnih stručnjaka.“
Dakle, u izdanju iz 2018. izabrani dijelovi bili su prevedeni, jezično i književno dotjerani. Na toj je knjizi kao lektor i korektor potpisan Boris Beck (str. 2). No, za izdanje iz 2025. isti su tekstovi dodatno mijenjani. Ako je fra Božo umro 2021., a izabrane dijelove koje je 2018. objavio smatrao dovršenima i spremnima za objavu, postavlja se pitanje tko je nepotpisani urednik koji je naložio i odobrio dodatne promjene teksta napravljene između 2018. i 2025.
Evo za primjer četvrte glave Knjige proroka Jone.
Redak 2.: 2018. (str. 124: „Ovako se pomoli […]“ – 2025. (str. 1162): „Ovako se pomolio […]“.
Redak 4.: 2018.: „Gospodin mu uzvrati […]“ – 2025.: „Gospodin mu je uzvratio […]“.
Redak 5.: 2018.: „Jona iziđe iz grada na istočnoj strani i sjedne. Ondje si napravi sjenicu i smjesti se […]“ – 2025.: „Jona je izišao iz grada na istočnoj strani i sjeo. Ondje si je napravio sjenicu i smjestio se […]“.
Redak 6.: 2018.: „Tada je Gospodin Bog zapovjedio da iznad Jone izraste bršljan […]. Jona se bršljanu veoma razveselio […]“ – 2025. (str. 1163): „Tada je Gospodin Bog zapovjedio da iznad Jone izraste grm […]. Jona se grmu vrlo razveselio […]“.
Redak 7.: 2018.: „Sljedećega dana u praskozorje Bog pošalje crva koji izgrize bršljan, pa se on osuši.“ – 2025.: „Sljedećega dana u praskozorje Bog je poslao crva koji je izgrizao grm, pa se on osušio.“
Redak 8.: 2018.: „Čim je sunce izišlo, Bog zapovjedi […]“ – 2025.: „Čim je sunce izišlo, Bog je zapovjedio […]“.
Redak 9.: 2018.: „[…] »Da, opravdano sam ljut – toliko da želim umrijeti«, uzvrati Jona.“ – 2025.: „[…] »Da, opravdano sam ljut – toliko da želim umrijeti«, uzvratio je Jona.“
Redak 10.: 2018.: „Tada mu Gospodin reče […]“ – 2025.: „Tada mu je Gospodin rekao […]“.
Dakle, gdje god je godine 2018. predikat bio u povijesnom prezentu ili aoristu, godine 2025. objavljen je u perfektu. Ako su Božo Lujić kao urednik i Boris Beck kao redaktor svoj posao na tim tekstovima dovršili 2018., koji je onda urednik odlučio da se tekstovi ponovo lektoriraju i to prebacujući sva prošla glagolska vremena u perfekt?
Također se nameće pitanje: ako se u toj glavi godine 2018. tri puta spominje „bršljan“, tko je nakon prevoditelja, jezikoslovne, književne i biblijske redakture odlučio da se ta riječ mijenja u „grm“?
Još neke promjene gotova teksta između 2018. i 2025.
Prve dvije glave Evanđelja po Ivanu „Hrvatskoga standardnoga prijevoda“ otisnute su 2018. u knjizi koju je objavilo Hrvatsko biblijsko društvo Hrvatski standardni prijevod Biblije: Tradicijska podloga, lingvistička načela i prevedeni tekstovi, ur. Božo Lujić, str. 133–137. Isti tekst ponovo je tiskan u Bibliji hrvatski standardni prijevod, Zagreb-Split-Tomislavgrad, odnosno Zagreb-Sarajevo, 2025., na str. 1294–1296.
Jedna od promjena bila je preinaka pridjeva (Čovjekov Sin) u genitiv (Sin Čovjeka):
Ivan 1, 51: 2018. „[…] vidjet ćete otvoreno nebo i Božje anđele kako se penju i silaze nad Čovjekovim Sinom“ – 2025. „[…] vidjet ćete otvoreno nebo i Božje anđele kako se penju i silaze nad Sinom Čovjeka“.
Zamjena pojma Čovjekov Sin pojmom Sin Čovjeka nije napredak nego nazadak, jer hrvatski standardni jezik zahtijeva da, kada je jedna riječ u genitivu, ona prijeđe u pridjev. To zasigurno nisu promijenili lektori, nego je to morala biti redaktorska ili urednička odluka.
Druga promjena tiče se zamjene povijesnoga prezenta perfektom. Primjerice,
Ivan 2, 5: 2018. „Nato njegova majka reče poslužiteljima […]“ – 2025. „Nato njegova majka rekla poslužiteljima […]“.
Zamjena povijesnoga prezenta perfektom neprobitačna je, jer oduzima živahnost i nepotrebno usporava pripovijedanje. No, ovdje se pri tom zaboravilo da je perfekt složeno vrijeme koje osim glagolskoga pridjeva radnoga (rekla) čini i nenaglašeni prezent glagola biti (za treću osobu: je), pa je on izostavljen.
Treća promjena tiče se zamjene jedne mjerne jedinice (vjedro) drugom (mjerom):
Ivan 2, 6: 2018. „[…] U svaku su stala dva do tri vjedra“ – 2025. „[…] U svaku su stala dvije do tri mjere“.
No, pri tom se zaboravilo složiti predikat (stala) s dvije do tri mjere (stale).
Zaostali zatipci u redcima 5 i 6 druge glave Evanđelja po Ivanu ukazuju da je izostala završna korektura, a takva je pojava uobičajena kada ista osoba radi lekturu i korekturu. Te je poslove trebalo razdvojiti.
Imprimaturska Biblija?
U Bibliji Hrvatskoga biblijskoga društva i partnera nema riječi imprimatur ni „odobrenje“ biskupske konferencije (koje je trebalo pribaviti prema kanonu 825. Zakonika kanonskoga prava). To nije spriječilo nakladnika (v. ovdje) i sunakladnika (v. ovdje i ovdje) da tvrde:
„Novi prijevod ima službena crkvena odobrenja Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.“
Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine nikada nije imala pred sobom zamolbu da izda odobrenje na taj prijevod, a nejasno je što je Hrvatsko biblijsko društvo od Hrvatske biskupske konferencije tražilo i što u kanonskom smislu znači „suglasnost“ koju mu je ona izdala 6. lipnja 2024. (prema priopćenju) te zašto u samoj Bibliji u impresumu piše da je to bilo 7. lipnja 2024.
Komu je prijevod namijenjen?
Prvi urednik navodi da je namjena prijevoda godine 2001. određena kao „pastoralno-katehetska“, a godine 2002. kao „pastoralno-katehetsko-misionarska“.[4] No, tako ambiciozan plan nemoguć je bez određenja prijevoda kao bogoslužnoga (liturgijskoga), jer je samo on predmet homiletike (propovijedanja), dušobrižništva (pastorala), vjeronauka (kateheze) koji se čini u ime Crkve i crkvenoga vjerovjesništva (misionarstva). Sve ostalo prijevod je za osobne potrebe i za protestantske načine pastorala, kateheze i misionarenja.
Drugi urednik jasno je rekao koja je ciljna skupina prijevoda:
„Složili smo se i u namjeri da naš prijevod bude razumljiv suvremenim hrvatskim čitateljima koji ne idu na kršćansko bogoslužje i ne poznaju židovsku ni kršćansku tradiciju“.[5]
Toj razumljivosti, tj. želji da prijevod bude vjeran komunikaciji s tom ciljnom skupinom odkršćanjenih sugrađana žrtvovani su vjernost prijevodu, vjernost smislu, jezik, stil i pravovjernost.
Po čemu se prevodilo?
Priređivači ističu da su kao predložak rabili
„posljednja kritička izdanja hebrejskog i grčkog izvornika“ (str. III).
No, pokazano je da nisu (ovdje).
Kako se prevodilo?
Priređivači su u Predgovoru ustvrdili i da taj prijevod
„prevodi tekst onako kako je napisan“ (str. II).
No, pokazano je da je tekst Svetoga Pisma koji su objavili manjkav, jer su brojni redci ispušteni ili kraćeni (v. ovdje s poveznicama na primjere), a da ono što jest prevedeno ne prevodi tekst „onako kako je napisan“, nego da umeće riječi kojih u izvorniku nema (v. ovdje i ovdje) i da projicira shvaćanja suvremene kulture u biblijsko doba.
Svakidašnji jezik
Ljudsko biće treba između 500 i 800 riječi za osnovni razgovor, između 1.000 i 2.000 često rabljenih riječi za svakodnevne tekstove i oko 8.000 riječi za napredni razgovor. Treba mu 10.000 do 20.000 riječi (isključujući ustaljene izričaje i izraze) za čitanje na sveučilišnoj razini.
Strongova konkordancija popisala je 8.674 hebrejskih korijenskih riječi (Stari Zavjet na hebrejskom) i 5.624 grčkih korijenskih riječi (Novi Zavjet na grčkom), što ukupno iznosi 14.298 jedinstvenih biblijskih pojmova, ne računajući one u deuterokanonskim starozavjetnim knjigama.
Septuaginta (cijeli Stari Zavjet na grčkom) sadržava 13.827 jedinstvenih leksema ili oko 5.800 jedinstvenih riječi isključujući vlastita imena, čime premašuje rječničko blago Novoga Zavjeta.
Vulgata ima oko 45.500 jedinstvenih riječi (leksema), od kojih se značajan dio, 20.664 pojavljuje samo jednom (pa se zovu ἅπαξ λεγόμενον / hápax legómenon, jednom rečeno).
Na početku prevođenja Svetoga Pisma njegov organizator, tada se zvao Hrvatsko ekumensko biblijsko društvo, 4. svibnja 2001. priredio je simpozij profesora biblijskih znanosti. Na njem je doajen hrvatskoga jezikoslovlja Stjepan Babić (1925.–2021.) upozorio pothvatnike:[6]
„Orječje, tekst Svetoga Pisma ne može biti isto što i svakidašnji jezik već i stoga što se razlikuje i opsegom svojih pojmova, a to znači brojem riječi.“
Svakidašnji, svakodnevni ili razgovorni (kolokvijalni) jezik prirodni je, opušteni govor svagdanjega života, u uobičajenoj porabi, obilježen neusiljenošću. Govorni jezik obuhvaća sve uobičajene oblike govora, za razliku od uobičajenoga pisanoga jezika, a opisuju ga kraćenje i jednostavnija slovnica od uobičajena pisanja. Stjepan Babić i tu je pravodobno opomenuo prevoditelje Biblije:
„Svetopisamski tekst nije običan tekst pa iako je svakidašnji, on nije običan, razgovorni tekst, nego je uzvišeni, pjesnički tekst i treba biti pisan takvim jezikom: svečanim, a to znači biranim, pažljivim. Treba doticati same vrhunce pjesničkoga jezika, uostalom i biblijski je tekst većinom pjesničke naravi“.[7]
Neki promicatelji novoga prijevoda hvale ga da je progovorio „jezik mladih“, reklamiraju ga kao suvremen, ostvaren na govornom, uličnom jeziku, što jezikoslovni redaktor prijevoda opovrgava:
„Nema razgovornog jezika. Prijevod je na standardnom hrvatskom jeziku“ (izvor).
Novi biblijski stil?
No, hrvatski standardni jezik ima više stilova. Do sada se Biblija prevodila biblijskim stilom. Biblijski stil prepoznatljiv je način kako se svetopisamski tekstovi prevode, kojim se jezičnim sredstvima i postupcima izražavaju. Nepotpisani Predgovor Biblije Hrvatskoga biblijskoga društva i partnera ističe:
„čitatelju se nudi osuvremenjeni biblijski stil prijevoda, to jest takav koji čuva dostojanstvo izvornika, ali ne na račun razumljivosti“ (str. II).
U čem se sastoji „osuvremenjeni“ biblijski stil? U odustanku od biblijskoga stila.
Koje su značajke biblijskoga stila od kojih je odustala Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva i partnera?
Biblijski redoslijed riječi (ustaljene veze, obilježeni red riječi):
- pridjev nakon imenice: cedar libanonski, čovjek bogobojazan, čovjek Božji, čovjek neporočan, čovjek pravedan, Duh Sveti, Gora sionska, Gospodina Boga svojega, ime Božje, ime Isusovo, ime Kristovo, kćeri jeruzalemske, kći sionska, Kraljevstvo Božje, Kraljevstvo Nebesko, kruh nebeski, ljubav Njegova, More crveno, muž pravedan, oči slijepčeve, put pravednikov, ptice nebeske, ribe morske, ruka Božja, Sin Božji, Sin čovječji, Sin Davidov, sluga dobri, spasenje Božje, šljunak potočni, voda duboka, vode beskrajne, vode jordanske, vode goleme, vode meripske, vode morske, vode potočne, vode potopne, vode silovite, vojska nebeska, život vječni;
- zamjenica nakon imenice: braća vaša, duša moja, jaram moj, Otče naš, otci naši, srce moje, štit moj, život svoj;
- glagol nakon objekta: bolesne liječite, mrtve uskrisujte, slijep se rodio.
Jezikoslovac Ivo Pranjković, za kojega urednik Biblije godine 2007. piše da obavlja jezičnu lekturu prijevoda Svetoga Pisma,[8] smatra to sržnim biblijskomu stilu:[9]
„S obzirom na red riječi posebno je obilježena i vrlo frekventna te kao osobitost biblijskoga stila hrvatskoga jezika također izrazito prepoznatljiva postpozicija sročnoga atributa u nominalnim konstrukcijama.“
Je li se zbog toga odustajanja od te osobitosti biblijskoga stila on i povukao iz projekta? Naime, pri izlasku knjige iz tiska godine 2025. nije spomenut u impresumu.
Drugi jezikoslovac Stjepan Babić na početku prevođenja te Biblije bio je istaknuo:[10]
„Ustaljene veze poslijeimeničkoga pridjeva ne bi trebalo mijenjati bez posebno opravdanih razloga.“
Nisam mogao pronaći članak u kojem bi bio objašnjen razlog za odustanak od ustaljenih veza. No, neprijeporno je da se tim odustankom oponaša Bibliju suvremeni hrvatski prijevod, tiskanu u Bjelorusi godine 2020., čiji je nakladnik Međunarodna biblijska liga iz Teksasa, glavni urednik Goran Medved, čiju je teološku provjeru radio pokojni Davorin Peterlin i čiji je savjetnik za jezična pitanja bio Boris Beck, a obojica su radila i na Bibliji hrvatski standardni prijevod.
Vrlo izražajne riječi: ljubiti (mijenjano u voljeti, što bitno smanjuje jakost), zboriti (mijenjano u govoriti).
Neke stare hrvatske riječi: lupež, koji je u Bibliji hrvatski standardni prijevod postao lopov, mekoputnik -> muška prostituka, muškoložnik ->homoseksualac, četverovlasnik -> tetrarh, trpeza -> stol, a postelja je zamijenjena turcizmom krevet (ali ne svuda).
Neki etnici: Šimun Cirenac.
Učestala poraba glagolskih priloga prošlih[11] i sadašnjih.[12]
Poraba nekih glagola: zboriti (opstao samo u Postanak 24, 50),
Poraba jednostavnih prošlih vremena: aorista i imperfekta.
Progon aorista i imperfekta
Pravilo prevođenja koje je Hrvatsko biblijsko društvo postavilo pred svoje prevoditelje godine 2003. bilo je zabrana porabe aorista, imperfekta i drugih glagolskih oblika i vremena koja po njihovoj ocjeni nisu dio svakodnevnoga govora na cijelom hrvatskom jezičnom prostoru. Zahtjev pokazuje svu oprječnost Hrvatskoga biblijskoga društva kao udruge koja s jedne strane u znaku, kao geslo, ima rečenicu u imperfektu: iskoni bjȇ slovo, i odstupanja od hrvatske tradicije i njegovana jezika u ime nečije vodilje da se prijevod Knjige nad knjigama napravi na „govornom“, a ne književnom jeziku.
Aorist jeziku daje pripovjedalačku živost i pokretljivost (za razliku od perfekta) pa odustajanje od njega znači osiromašenje jezika. Kako se perfekt rabi za sva stanja, on ne može dočarati fine razlike u trajanju ili trenutačnosti radnje onako kako to čine imperfekt (dugotrajna prošlost) ili aorist (doživljena, brza prošlost). Pretjerana poraba perfekta može dovesti do stilske jednoličnosti i smanjene dinamičnosti pripovijedanja. Kao složeno glagolsko vrijeme perfekt traži više riječi i slogova (u pravilu dva sloga više) nego jednostavna vremena (usporedi vidjeh nasuprot vidio sam). Konačno, perfekt otvara mogućnost dvoznačnosti jer bez širega okružja perfekt nesvršena glagola ponekad ne označava je li radnja potpuno završena ili je samo trajala u prošlosti.
Sudionicima pothvata Hrvatskoga ekumenskoga biblijskoga društva Stjepan Babić još je 2001. godine skrenuo pozornost:
„Aorist i imperfekt u razgovornome su jeziku veoma rijetki, čak i iznimni, ima i književnih djela koji ih i nemaju, osobito imperfekta pa neki smatraju da ih ne bi trebalo biti ni u Bibliji ili bar u Evanđeljima. […] Aorist izražava određenu živost, iznenadnost i on se treba upotrebljavati u cijeloj Bibliji prema svojim stilskim vrijednostima. […] Ukloniti potpuno oba ta vremena [aorist i imperfekt] iz Biblije, bilo bi nasilje i na Bibliji i na hrvatskomu književnom jeziku“.[13]
Aorist postoji u indoeuropskoj jezičnoj obitelji, bio je u vrlo čestoj uporabi u staroslavenskom jeziku te je imao ključnu ulogu u svakodnevnom govoru. U razgovornom jeziku mnogim porabnicima hrvatskoga zvuči zastarjelo i književno, ali aorist se još nije izgubio u svakodnevnom govoru svih govornika hrvatskoga, a nedvojbeno je jako važan u razumijevanju narodnoga stvaralaštva, starijih tekstova i književnih djela. K tomu nije posve zamjenjiv perfektom. Naime, dok perfekt ističe rezultat ili stanje nakon radnje, aorist se rabi kada se želi istaknuti sama radnja u trenutku kada se dogodila.
Grčki jezik, posredstvom kojega smo primili cijeli Stari Zavjet u Septuaginti i cijeli Novi Zavjet, ima aorist. Stoga je logično rabiti aorist i u prijevodu Svetoga Pisma na hrvatski.
Slično se može reći za imperfekt. On se rabi namjesto perfekta kada se želi istaknuti trajanje, ponavljanje ili nastavak radnje u prošlosti. Dok perfekt opisuje završenu radnju u prošlosti, imperfekt se rabi za prizore (opis prošlosti), navike, radnje u tijeku, kada se želi oživiti prošlost, a perfekt služi za ono što se dogodilo, za nabrajanje ili opisivanje činjenica o prošlosti.
Onima koji su se odazvali pozivu Hrvatskoga ekumenskoga biblijskoga društva Stjepan Babić dao je godine 2001. do znanja kako imperfekt
„izriče radnju koja je u prošlosti trajala ili se ponavljala, a upotrebljava se osim u književnosti i u povijesnim, povijesno-pjesničkim, pjesničko-znanstvenim tekstovima i slično. […] To je vrijeme izrazno sredstvo hrvatskoga književnoga jezika i treba se naći u Bibliji, samo je pitanje mjere zbog njegove posebne stilske vrijednosti. Ukloniti potpuno oba ta vremena [aorist i imperfekt] iz Biblije, bilo bi nasilje i na Bibliji i na hrvatskomu književnom jeziku. Perfekt može u potpunosti zamijeniti imperfekt, a aoriste historijski prezent, ali jadan bi to bio prijevod Sv. pisma koji bi bio preveden samo perfektom i historijskim prezentom“.[14]
Hebraisti rado ističu kako aorist ne postoji u hebrejskom na kojem je izvorno napisana većina knjiga Staroga Zavjeta. Tvrdnja je istrgnuta iz konteksta, jer u hebrejskom uopće ne postoje glagolska vremena kakva imamo u indoeuropskim jezicima, pa bi se po toj logici moglo tvrditi da pri prevođenju s hebrejskoga ne valja rabiti ni perfekt ni futur. Namjesto vremenâ, hebrejski ima dva glagolska vida: svršeni (sprezanjem dometka) za završenu radnju, prošlu, buduću ili sadašnju, i nesvršeni (sprezanjem predmetka) za nepotpunu/tekuću radnju, buduću/sadašnju/uobičajenu, s kontekstom, participima i modalnim glagolima koji određuju točno vrijeme, uza zapovjedne/poticajne oblike za naloge/želje. Ti vidovi izražavaju kako se radnja odnosi na vrijeme (završeno naspram odvijanju), a ne samo kada, što prijevod čini slojevitim.
Osim toga, prilagoditi prijevod cijeloga Svetoga Pisma tezi u odnosu na hebrejski jezik, znači bitno oslabiti glavninu poruke Svetoga Pisma. Naime, na hebrejskom nismo primili cijelo Sveto Pismo, niti u Crkvi imamo hebrejski predložak za taj izvor Objave. Naprotiv, još od prije Kristova dolaska imamo cijeli Stari Zavjet na grčkom. A kako je Novi Zavjet napisan na grčkom, upravo je grčki ključan za prevođenje Svetoga Pisma. On, pak, ima i aorist i imperfekt, pa razlog za njihovo odbacivanje ne može biti vjernost izvorniku, nego samo prohtjev da prijevod na hrvatski bude na niskoj razini učenosti, priučeni jezik, nešto između poznavanja jezika na razini A2 i B1, na „razgovornom“, a ne na književnom, standardnom, normiranom, pisanom, kulturnom, školovanom, nacionalnom jeziku.
Usadak
Osnova za prevođenje Svetoga Pisma mogu biti najpouzdaniji drevni hebrejski rukopisi (masoretski tekst, svitci s Mrtvoga mora), aramejski rukopisi i grčki rukopisi kao izvorni tekstovi. No, ako svim sudionicima pothvata izvorni jezik nije poznat, oni mogu pokvariti prijevod. Stoga prijevod s dobra predloška s nekoga poznatoga jezika može ispasti uspješniji. Prijevodi Vulgate, s latinskoga (Kašićev i Katančićev) do danas su klase. Francuska Bible de Jérusalem znatno je pomogla prevoditeljima Biblije Stvarnosti 1968. Prijevodi Ivana Vrtarića i Rajka Telebara, nepotpuni su jer ne sadržavaju deuterokanonske knjige, ali u dosljednosti i odmjerenosti u konačnici su uspješniji nego rad cijele skupine stručnjaka.
Prevođenje se može voditi načelom formalne istovrijednosti (riječ po riječ, idealno za studijski prijevod) ili dinamične istovrijednosti (misao po misao) radi jasnoće. No, živost postaje pogubna kada prijeđe u opisno prepričavanje, kada se u želji da tekst bude shvatljiviji, današnje kulturološke prilike unatražno prikazuju u prostoru i vremenu kada ih nije bilo.
Prevođenje mora voditi računa o uravnoteženju tekstovne vjernosti s čitljivošću. Prema povratnim informacijama od prevoditelja, uži tim Hrvatskoga biblijskoga društva imao je poteškoća s tim, jer su jezičar, stilističar, egzegetski redaktori, lektori i/ili urednici grubo prepravljali prevoditeljska rješenja. Prevoditelji su bili uvjereni da su sukladno primljenim i prihvaćenim smjernicama bili postigli ravnotežu između vjernosti izvorniku i čitljivosti. Oni koji su nakon njih radili na tekstu, prionuli su preinačavanju ili svojem poimanju ujednačavanja uvjereni kako barem neki prevoditelji nisu uskladili prijevod sa zahtjevom da bude dovoljno razgovoran jezik. Prevoditelji do izlaska prijevoda iz tiska nisu imali nikakvu povratnu informaciju o svojem tekstu i neki ga sada više ne mogu prepoznati kao svoj.
Druga neskladnost koja dolazi do izražaja jest neukorijenjenost prijevoda. Izostanak htijenja da prijevod bude organski proizvod razvoja hrvatskoga jezika i ustaljenosti svetopisamskih misli najveći je nedostatak nove Biblije kao cjeline. Prijevod Svetoga Pisma teško može biti dobar ako nije ukorijenjen. Upravo je u tom najveći metodološki promašaj prevođenja „bez ikakvih posrednih prijevoda“ (Predgovor novom prijevodu Hrvatskog biblijskog društva, str. I). Pisac Predgovora time se hvali, što pokazuje da je izostanak kontinuiteta bio cilj.
Drugim riječima, Hrvati od pokrštenja do godine 2025. nisu čitali Sveto Pismo prema hebrejskom, nego preko grčkoga i latinskoga, čiji su izrazi i rješenja obilježili i cijelu hrvatsku kulturu, a odbijanjem da se prevoditelji uopće zagledaju u rješenja i smisao koji pojedinim redcima daju Vulgata i svi prijašnji hrvatski prevoditelji ima se ubrani (odrezani), a ne ukorijenjeni cvijet. Takva Biblija je usadak (navrtak, cijep, kalem) bez povijesnoga kontinuiteta u jeziku koji ima očuvane pisane spomenike od XI. stoljeća, dakle sada već deseto stoljeće zaredom. Svaki valjani prijevod Biblije trebao bi se moći ponosno nasloniti na niz Pet stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske i Zore.
Sljedeći problem koji je došao do puna izražaja jest što jezični i stilistički zahvati nisu obavljani u dogovoru s prevoditeljima, ne radi njihova zadovoljstva, pa čak ni iz poštovanja autorskoga djela prevođenja, nego radi primanja povratne informacije od prevoditelja mogu li redaktorske preinake ući u okvir vjernosti svetomu tekstu, jer, prema onomu što je objavio jedan od urednika Biblije, redaktori nisu poznavali jezike izvornika.[15]
Sam pak prijevod ima najveći problem s dosljednošću. Pojedine misli navode se u Svetom Pismu više puta. Budući da su to navodi, primjerice pojedinoga proroka, oni bi morali svuda biti jednako navedeni. A nisu, jer tekst nije usklađen, navodi nisu ujednačeni.
Pravopis
Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva i partnera mahom je, ali ne posve, lektorirana prema Hrvatskom pravopisu koji je predložio Slavko Goldstein, uredio Željko Jozić i odobrio Željko Jovanović.
Veliko i malo slovo
U toj Bibliji ne piše Novi Zavjet, Stari Zavjet, Sveto Pismo, nego je druga riječ u tim višerječnicama uvijek malim slovom.
No, tomu nasuprot, dosljedno piše Kovčeg Saveza (podrubna bilješka uz Izlazak 16, 34; naslov iznad Izlazak 25, 10; Brojevi 10, 33; 14, 44; Ponovljeni zakon 10, 8; 31, 9.25.26; Jošua 3, 3.6.8.11.14.17; 4, 7.9.10.15; 6, 6; 8, 33; Sudci 20, 27; Prva Samuelova 4, 3.4.5.11.13; Druga Ljetopisa 4, 7).
S druge strane, ne piše ni Nebesko Kraljevsko, ni Nebesko kraljevstvo, nego kao opća imenica nebesko kraljevstvo (Matej 3, 2; 4, 17; 5, 3.10.19.20; 7, 21; 8, 11; 10, 7; 11, 11.12; 13, 11.33.44.45.47; 16, 19; 18, 3.4.23; 19, 12.14.23)
Ne piše ni Velika Bludnica, ni Velika bludnica, nego kao opća imenica velika bludnica (Otkrivenje 17, 1; 19, 2).
Dvovrsno pisanje velikoga slova
Piše Obećana Zemlja (naslov iznad Brojevi 13, 1), a drugdje Obećana zemlja.
Piše Sveti Grad (Matej 4, 5) i sveti grad (Daniel 9, 24; Matej 27, 53; Otkrivenje 11, 2; 21, 2).
Piše Gospodinov Kovčeg (Prva Samuelova 4, 6; Druga Samuelova 6, 3; 7, 2; 15, 29), ali i Gospodinov kovčeg (Jošua 7, 6; Prva o Kraljevima 8, 4; Prva Ljetopisa 15, 2.26).
Piše Božji Kovčeg (Prva Samuelova 4, 18.19.21.22; 5, 1.2; Druga Ljetopisa 1, 4) i Božji kovčeg (Prva Ljetopisa 13, 7.12.14; 15, 1.2.15.24; 16, 4).
Piše Kovčeg Svjedočanstva (Izlazak 25, 22; 26, 33.34; 30, 6.26; 39, 35) i Kovčeg svjedočanstva (Izlazak 40, 3.5.21; Brojevi 4, 5).
Neujednačeno i dvovrsno pisanje imena
Nije ujednačeno pisanje slova j. Piše Kain (Postanak 4, 6 i naslov iznad Mudrost 10, 3) i Kajin (Postanak 4, 1.2.3.5.8.13.15.16.17.24; Brojevi 24, 22; Jošua 15, 57; Sudci 4, 11; Hebrejima 11, 4; Prva Ivanova 3, 12).
Piše Ezekiel (Prva Ljetopisa 24, 16; Sirah 49, 8; Ezekiel 1, 3) i Ezekijel (podrubne bilješke uz Ezekiel 40, 5 i uz Otkrivenje 16, 16).
Piše Saul (Sirah 46, 20) i Šaul (Postanak 36, 37.38; 46, 10; Brojevi 26, 13; Prva i Druga Samuelova; Prva o Makabejcima 4, 30; Izaija 10, 29; Djela apostolska 13, 21) i Savao (Djela apostolska 8, 1.3; 9, 1.8.11.19.22.24.26.27.28; 12, 25; 13, 1.4.9).
Piše Daniel (Prva Ljetopisa 3, 1; Ezra 8, 2; Prva o Makabejcima 2, 60; Ezekiel 14, 14.20; 28, 3; cijela Knjiga proroka Daniela i Matej 24, 15), a ne Danijel. Piše Gabriel (Daniel 8, 16.17; 9, 21; Luka 1, 19.26), a ne Gabrijel. Isto tako piše: Amiel, Ananiel, Ariel, Asriel, Gamliel, Haniel, Itiel, Jaaziel, Jahaziel, Jehiel, Jesmiel, Jukutiel, Kadmiel, Magdiel, Malkiel, Melhiel, Nahaliel, Neiel, Otniel, Pagiel, Putiel, Salamiel, Suriel, Šealtiel, Šelumiel, Uziel i Zabdiel.
Sastavljeno i rastavljeno pisanje
Provedeno je nepotrebno sastavljeno pisanje: nasmrt (Job 5, 2; Ezekiel 30, 24; bilješka uz Hošea 9, 9), nažalost (str. II, Tobija 14, 4; Psalam 119, 107), uime (uvod u Jeremiju).
Neprovedba preporuka Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika
Nije provedeno rastavljeno pisanje niječnice i glagola htjeti (ne ću).
Iza pokrivenoga r nije proveden jekavski odraz jata, nego piše: bezvredniji, bezvredniji, grešni, grešnički, grešnik, grešno, grešnost, kreposni, krepost, nepovredivost, pogreška, pogrešno, strelica, unapređuje, uvreda, uvredljiv, vrednije, vredniji, vrednovati, zavređuje.
Ne piše d, t ispred c, č u imenica na -dac, -tac, -dak, -tak i -tka, nego: oca, praoca, preci, precima, suca, sveca, svece, sveci, svecima.
Samo u tragovima provedena je odlika visokoga standarda, da imenice, pridjevi i zamjenice muškoga i srednjega roda u genitivu množine imaju nastavak -oga/ega; da se dativ razlikuje od lokativa nastavcima, da dativ ima -u, a lokativ -e ili ništa.
Neosnovan podnaslov
Iz svega navedenoga slijedi da nema opravdanja za podnaslov „Hrvatski standardni prijevod“ koji je dan tomu djelu, jer jezikoslovna rješenja koja su u njemu primijenjena nisu određena normativnim priručnicima. To je prijevod Biblije na jednostavan hrvatski jezik i bilo bi prikladnije, poštenije i pogođenije da to bude istaknuto u podnaslovu, a ne pridjev „standardni“.
Zatipci
Slovnih pogrješaka za suvremeno hrvatsko tiskarstvo nema puno, ali oni koji su zaostali u prvom izdanju svjedoče da korektura nije bila temeljita. Evo nekoliko primjera.
„Naši su stručnjaci bibljski tekst“ (str. II) – treba biblijski.
„Efod je dio svećenićke odjeće koji je prekrivao ramena.“ (uz Levitski zakonik 8, 7) – treba svećeničke.
„Nemoj lažno svjedoči protiv svoga bližnjega!“ (Ponovljeni zakon 5, 20) – treba svjedočiti.
„Učinio je da hramske prostituke odu iz zemlje“ (Prva o kraljevima 15, 12) – treba prostitutke.
„Nato njegova majka rekla poslužiteljima“ (Ivan 2, 5) – treba rekla je.
„U svaku su stala dvije do tri mjere“ (Ivan 2, 6) – treba stale.
„Bog prvi i poljednji“ (uz Otkrivenje 1, 8) – treba posljednji.
Zaključak
Iz svega iznesenoga postaje jasno da Biblija Hrvatskoga biblijskoga društva u pojedinim vidovima pokazuje vrijedne domete – osobito u nastojanju da se Sveto Pismo ponovno stavi u središte čitanja, razmatranja i molitve – ali kao cjelina otvara ozbiljna pitanja o metodi, jeziku i uredničkoj odgovornosti. Ta pitanja nisu rubna, nego zadiru u samu vjerodostojnost prijevoda koji se nudi kao standard. Zanemarivanje autorskih prava prevoditeljâ te nejasan kanonskopravni položaj prijevoda ne mogu se smatrati sporednima. Zabrinjava raskid s hrvatskom biblijskom predajom, podnaslovljavanje „standardnim“ i predstavljanje „katoličkim“ prijevodom, odricanje od biblijskoga stila, sustavno potiskivanje aorista i imperfekta, neujednačenost nazivlja, kao i činjenica da su već gotovi tekstovi mijenjani bez jasna i transparentna uredničkoga potpisa.
Time se ne osiromašuje samo jezik, nego se narušava i povjerenje u tijek nastajanja svetopisamskoga teksta, koji u Crkvi nikada nije bio privatni ili proizvoljni pothvat, nego čin služenja Objavi. Sveto Pismo ne traži „razgovorni“ minimum razumljivosti, nego razboritu ravnotežu između jasnoće i dubine, između suvremenosti i kontinuiteta, između živa jezika i njegovana standarda. Prijevod koji se ne naslanja na povijest, koji se odriče organskih jezičnih slojeva i koji zanemaruje odgovornost prema prevoditeljima i čitateljima, ostaje usadak bez korijena. A Sveto Pismo, da bi doista bilo Riječ života, pravilo vjere, izvor molitve i hrana bogobojazna života, ne može biti usadak bez pamćenja, nego mora rasti iz tla koje poznaje, pamti i poštuje vlastitu predaju.
Biblija hrvatski standardni prijevod plod je pojednostavljivanja do granice stilske osiromašenosti i iskliznuća u stvarima vjere i ćudoređa uz zanemarivanje hrvatske biblijske baštine i „osuvremenjen“ po mjeri izvancrkvene ciljne skupine. Sveto Pismo time ne postaje bliže, nego siromašnije; ne jasnije, nego pliće. Prijevod koji želi biti standardni ne može se graditi na prekidu s vlastitim jezičnim i crkvenim pamćenjem, nego na njegovu razboritu razvoju. Standardni prijevod Svetoga Pisma ne oblikuje samo jezični ukus, nego i teološko mišljenje, liturgijsku osjetljivost i način na koji vjernici razumijevaju Objavu. Mjerila za takav prijevod ne mogu se spuštati na razinu opće razumljivosti ili prilagodbe pretpostavljenu čitatelju bez crkvenoga iskustva. Stoga ovaj prijevod može imati ograničenu uporabu kao jedan od mnogih suvremenih pokušaja približavanja biblijskoga teksta, ali ne može preuzeti izvorno zamišljenu ulogu u pastoralnom i katehetskom životu.
[1] Prema Statutu iz 2014., Hrvatsko biblijsko društvo udruga je ljubitelja Svetoga Pisma koji pripadaju različitim Crkvama odnosno kršćanskim zajednicama. Upravni odbor društva ima 12 članova, koji pripadaju Crkvama (7) i kršćanskim zajednicama (5) prema sljedećem ključu: Katolička Crkva: Latinskoga obreda (rimokatolici) 4, Bizantsko-slavenskoga obreda (grkokatolici) 1, Pravoslavne Crkve: Srpska Pravoslavna Crkva 1, Makedonska Pravoslavna Crkva 1, Evanđeoska Pentekostna Crkva 1, Evangelička Crkva 1, Kršćanska adventistička Crkva 1, Reformirana kršćanska Crkva 1 i Savez baptističkih Crkava 1.
[2] Darko Pavičić objavio je izjavu odgovornoga urednika nove Biblije Damira Lipovšeka da je naklada prvoga izdanja 8.000 primjeraka (vecernji.hr, 7.12.2025.), a Glorija Lujanović da joj je isti izvršni direktor Hrvatskoga biblijskoga društva rekao: „prvo izdanje objavljeno je u nakladi od 6000 primjeraka“ (Tportal 25.12.2025.).
[3] Božo Lujić, Lingvističke teorije prevođenja i novi hrvatski prijevod Biblije, Bogoslovska smotra (Zagreb), 77/2007., br. 1, str. 84.
[4] Božo Lujić, Lingvističke teorije prevođenja i novi hrvatski prijevod Biblije, Bogoslovska smotra, 77/2007., br. 1, str. 82 i 83.
[5] Mato Zovkić, Moje iskustvo prevođenja i lektoriranja dijelova Svetog pisma za novo izdanje na suvremenom hrvatskom jeziku (2001. – 2018.), Bogoslovska smotra (Zagreb), 88/2018., br. 2, str. 491.
[6] Stjepan Babić, O današnjim problemima prevođenja Biblije, Jezik (Zagreb), 49/2002., br. 2, str. 46.
[7] Stjepan Babić, O današnjim problemima prevođenja Biblije, Jezik, 49/2002., br. 2, str. 47.
[8] Božo Lujić, Lingvističke teorije prevođenja i novi hrvatski prijevod Biblije, Bogoslovska smotra, 77/2007., br. 1, str. 85.
[9] Ivo Pranjković, Hrvatski jezik i biblijski stil, u: Raslojavanje jezika i književnosti: zbornik radova 34. seminara Zagrebačke slavističke škole, ur. Krešimir Bagić, Zagreb: FF press, 2006., str. 23–32; Zagrebačka slavistička škola (26.5.2008.); stilistika.org (6.11.2016.).
[10] Stjepan Babić, O današnjim problemima prevođenja Biblije, Jezik, 49/2002., br. 2, str. 50.
[11] Rabe se glagolski prilozi prošli: bacivši, davši, došavši, dovršivši, izbavivši, izišavši, izloživši, iznevjerivši, izručivši, načinivši, naklonivši, napunivši, naškodivši, nazvavši, objesivši, ogrebavši, okusivši, opozvavši, ostavivši, osudivši, otišavši, otjeravši, otvorivši, pobivši, pobunivši, podigavši, podijelivši, pogledavši, poklonivši, ponudivši, porazivši, postavivši, postavši, postupivši, povjerivši, pozvavši, predstavivši, prekrivši, pretvorivši, pribivši, pričvrstivši, primivši, probivši, protjeravši, razgnjevivši, razorivši, rekavši, rodivši, sakrivši, sazvavši, shvativši, sklopivši, skupivši, spasivši, stavivši, stigavši, svrstavši, učinivši, udaljivši, ugledavši, uputivši, uskrisivši, uspravivši, ustavši, uzvrativši, zapovjedivši, zatvorivši, zavikavši.
[12] Rabe se glagolski prilozi sadašnji: bacajući, blagoslivljajući, blebećući, brinući se, čekajući, čupajući, dajući, djelujući, dodirujući, dršćući, gađajući, gledajući, hodajući, htijući, idući, imajući, iskazujući, iskorjenjujući, ispunjavajući, istražujući, iščekujući, izazivajući, izvršavajući, jašući, kazujući, klanjajući se, kličući, kolebajući, mažući, mijenjajući se, nadajući se, nadajući se, nadgledajući, namećući, namjeravajući, namjeravajući, napasajući, napuštajući, naričući, navješćujući, negodujući, obavljajući, obazirući se, obnavljajući, obnavljajući, obraćajući se, očekujući, odbijajući, odmahujući, odražavajući, ohrabrujući, okružujući, omogućujući, opisujući, oslanjajući se, oslobađajući, osuđujući, pjevajući, plačući, plešući, podižući, podliježući, podsjećajući, pohranjujući, ponavljajući, postavljajući, poštujući, potičući, poučavajući, pouzdajući se, pretvarajući se, prezirući, prihvaćajući, primajući, pripadajući, priželjkujući, promatrajući, propitkujući, propuštajući, putujući, računajući, radujući se, ranjavajući, raspravljajući, ratujući, razarajući, razgovarajući, razmatrajući, razvijajući, ričući, riskirajući, robujući, sijevajući, skrećući, slušajući, smatrajući, smišljajući, spuštajući se, stavljajući, stječući, suobličavajući se, šaljući, šećući, štujući, tapkajući, tresući se, tresući, tugujući, ubijajući, ublažujući, udarajući, ujedinjujući, urlajući, uspinjući se, uspoređujući, uzdajući se, uzdižući, uzimajući, uživajući, varajući, veličajući, veslajući, vičući, vraćajući se, zahvaljujući, zamahujući, zanemarujući, zastrašujući, zazirući, znajući, žrtvujući.
[13] Stjepan Babić, O današnjim problemima prevođenja Biblije, Jezik (Zagreb), 49/2002., br. 2, str. 47 i 48.
[14] Stjepan Babić, O današnjim problemima prevođenja Biblije, Jezik (Zagreb), 49/2002., br. 2, str. 48.
[15] Mato Zovkić, Moje iskustvo prevođenja i lektoriranja dijelova Svetog pisma za novo izdanje na suvremenom hrvatskom jeziku (2001. – 2018.), Bogoslovska smotra, 88/2018., br. 2, str. 490.
