18. prosinca: O, Gospodine

Predpjev sa zazivnim O, za dan 18. prosinca u latinskom izvorniku i hrvatskom prepjevu glasi:

Njegov je doslovan hrvatski prijevod:

O Adonaju (Gospodine) i Vođo doma Izraelova, koji si se ukazao Mojsiju u ognju gorućega grma i dao mu zakon na Sinaju: dođi otkupiti nas rukom ispruženom.

Stariji hrvatski prijevod iz 1923.:

„O Adonai i Vođo doma Izraelova, koji si se ukazao Mojsiju u ognju grma gorućega, i njemu na Sinaju dao zakon: dođi, da nas otkupiš uzdignutom desnicom“.[2]

i iz 1934.:

„O Adonai i Vođo doma Izraelova, koji si se objavio Mojsiju u ognjenom grmu i dao mu zakon na Sinaju: dođi da nas otkupiš uzdignutom desnicom“.[3]

Latinski napjevi mogu se slušati ovdje i ovdje, a hrvatski ovdje.

Svetopisamski izvori

O Adonái: „Ego Dominus qui apparui Abraham, Isaac et Jacob in Deo omnipotente: et nomen meum Adonai non indicavi eis“ (Exodus 6, 2–3) – „Ja sam Gospodin. Abrahamu, Izaku i Jakovu objavljivao sam se kao Bog Svemogući [El Šadaj]. Ali njima se nisam očitovao pod svojim imenom Gospodin [Adonaj]“ (Izlazak 6, 2–3).

Dux dómus Israel: „dux in populo Israel“ (Secundus Paralipomenon 6, 5) – „da vlada nad mojim narodom izraelskim“ (Druga Ljetopisa 6, 5).

qui Móysi in ígne flámmae rúbi apparuísti: „apparuit ei Dominus in flamma ignis de medio rubi“ (Exodus 3, 2) – „prikaza mu se Gospodin u plamenu ognjenomu iza sriede od kupiene“ /Kašić/; „ukaza mu se Gospodin u plamenu ognju od srid grma“ /Katančić/; „Gospodin mu se ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednoga grma“ (Izlazak 3, 2).

et éi in Sína légem dedísti: „Haec sunt praecepta, quae mandavit Dominus Moysi ad filios Israel in monte Sinai“ (Leviticus 27, 34) – „Ovo su zapovijedi koje je Gospodin dao Mojsiju za narod Izraelov na gori Sinaj“ (Levitski zakonik 27, 34).

ad rediméndum nos in bráchio exténto: „redimam in brachio excelso“ (Exodus 6, 6) – „otkupit ću vas rukom ispruženom“ / „izbavit ću vas udarajući jako“ / „spasit ću vas rukom visoko podignutom“ / „izbavit ću vas mišicom podignutom“ (Izlazak 6, 6).

Osvrt

„Adonaj“ je na hebrejskom Gospodin, Gospodar, Vladar. To je ime dano Bogu u Starom Zavjetu. Ono je izraz poštovanja jedinomu pravomu Bogu. Ističe Njegovu posvemašnju vlast, vjernost savezu i bliskost u odnosima. Iako se ljudski vladari mogu nazivati „adon“ (gospodin), množinski oblik Adonaj, s prepoznatljivim pokazivanjem na Njega, pridržan je u Svetom Pismu za Vladara svih, pa se rabi isključivo kao vlastito ime Boga. Adonaj je zadržan u Jeronimovu prijevodu Svetoga Pisma na latinski (Vulgata) i prijevodima Svetoga Pisma koji se temelje na Vulgati. Nijedno drugo ime primijenjeno na Boga nije određenije i lakše razumljivo od ovoga. To je Ime koje je Bog dao sebi kada je govorio Mojsiju na gori Sinaj:

„I progovori Gospodin [Elohim] Mojsiju kazujući: Ja sam GOSPODIN, koji se ukazah Abrahamu, Izaku i Jakovu kao Bog svemogući [El Šadaj], a ime moje ADONAJ nisam objavio njima“ (Izlazak 6, 2–3).

Iako se na mjestu riječi ADONAJ u hebrejskom izvorniku nalazi sveti četveroslov JHVH, Židovi su imali vjersku zabranu izgovaranja toga svetoga Imena, nego su ga čitali Adonaj. Tako je Adonaj postala hebrejska riječ kojom su se Židovi služili kada su shvatili da je četveroslovna riječ za Božje ime previše sveta da bi se izgovarala naglas. Zato su još stari Židovi, kada su u III. stoljeću prije Krista u Aleksandriji prevodili Zakon (Petoknjižje, Toru, Nauk) na grčki (Septuaginta) taj redak preveli zamjenjujući hebrejsku riječ JHVH (Adonaj) riječju Κύριος/Kýrios (Gospodin):

ἐλάλησεν δὲ ὁ Θεὸς πρὸς Μωυσῆν καὶ εἶπεν πρὸς αὐτόν ἐγὼ Κύριος. καὶ ὤφθην πρὸς Αβρααμ καὶ Ισαακ καὶ Ιακωβ Θεὸς ὢν αὐτῶν καὶ τὸ ὄνομά μου Κύριος οὐκ ἐδήλωσα αὐτοῖς (Έξοδος 6, 2–3).

elálēsen dè ho Theòs pròs Mōusē̃n kaì eĩpen pròs autón egṑ Kýrios. kaì ṓphthēn pròs Abraam kaì Isaak kaì Iakōb Theòs ṑn autō̃n kaì tò ónomá mū Kýrios ūk edḗlōsa autoĩs (Éxodos 6, 2–3).

I progovori Bog Mojsiju i reče mu: Ja sam Gospodin. I pojavio sam se Abrahamu, Izaku i Jakovu (kao) Bog njihov, ali ime svoje Gospodin nisam očitovao njima (Izlazak 6, 2–3, prema Septuaginti).

Kršćanska predaja i kršćansko bogoslužje preuzeli su tu svetu predaju, pa, za razliku od protestantskoga pomodarstva, svjesni katolik ni katoličko bogoslužje nikada ne izgovaraju JHVH. Uostalom, ni ne znamo koje su samoglasnike izvorno stari Hebreji umetali između tih suglasnika, a sigurno je da ga nikad nisu izgovarali Jehova.

Krist je Adonaj, Gospodar stvaranja. O tome pjeva predpjev O Sapientia.

Krist je isto tako Gospodar Saveza s narodom koji je izabrao. Gospodin je sklopio saveze s Noom, Abrahamom i Mojsijem. Vodio je njih i sav narod. Dao im je Zakon. Štitio ih je i hranio. Gospodin ih je izbavio iz robovanja faraonu i beskrajnoga ropstva. Išao je pred njima

„rukom ispruženom“ (Psalam 136, 12; Jeremija 21, 5; 27, 5; Djela apostolska 13, 12);
„rukom jakom“ (Ponovljeni zakon 5, 15);
„rukom moćnom“ (Ponovljeni zakon 26, 8; Jeremija 32, 21);
„ispruženom mišicom“ (Ponovljeni zakon 5, 15; 9, 29; 26, 8);
„mišicom jakom“ (Izlazak 13, 3; Psalam 136, 12);
„mišicom podignutom“ (Jeremija 32, 21);
„mišicom snažnom“ (Psalam 89, 11; Izaija 62, 8; Jeremija 21, 5);
„mišicom uzdignutom“ (Ezekiel 20, 33.34).

Gospodin još uvijek ide pred nama ruke ispružene i naši neprijatelji bježe čim vide Njegov stijeg. Egipat nije bio ništa drugo nego simbol grijeha, a faraon je bio simbol đavla, od kojega ih je Bog izbavio preko Mojsija, koji je bio pralik Kristov. A Krist Gospodin je došao nastaviti to djelo i, ispruženih ruku na križu spasio nas od okrutna robovanja grijehu i vragu.

„A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena“ (Mihej 5, 1).

„A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela!“ (Matej 2, 6).

„Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, mišicom svojom vlada!“ (Izaija 40, 10).

„po pravdi će sudit’ ubogima i sud prav izricat’ bijednima na zemlji. Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit’ bezbožnika. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove“ (Izaija 11, 4–5).

„Gospodin je sudac naš, Gospodin naš zakonodavac, Gospodin je kralj naš – on će nas spasiti (Izaija 33, 22).

„Teško vama, bezbožnici, koji zapostavljate zakon Boga svevišnjega“ (Sirah 41, 8).

„Slava se Gospodinova nastani na Sinajskom brdu i oblak ga obavijaše šest dana. Sedmoga dana zovne Gospodin Mojsija iz oblaka. Slava Gospodinova na vrhuncu brda bijaše očima Izraelaca kao vatra koja sažiže“ (Izlazak 24, 16–17).

Mojsije se penje na goru i ostaje ondje, poučen od Gospodina, četrdeset dana i noći. Konačno silazi s Gospodinovim Zakonom.

Bog voli vatru kao simbol koji predstavlja Njega samoga, i to je vrlo prikladno, jer „Bog je ljubav“ (Prva Ivanova 4, 8). „I Gospodin mu se [Mojsiju] ukaže u plamenu ognjenu iz grma. On gleda: grm ognjem gori, ali ne će da izgori“ (Izlazak 3, 2).

Govorimo o „vatri ljubavi“ u molitvi Duhu Svetomu, koji je sišao na Gospu i apostole na Pedesetnicu u obliku ognjenih jezika. Gospodin je k tomu rekao: „Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!“ (Luka 12, 49).

Dakle, vatra jasno predstavlja i Boga i ljubav. Postoji veza između zakona koji je dan Mojsiju i vatre koju Mojsije vidi u gorućem grmu, ta veza je veza ljubavi: ljubav prema Gospodinu i ljubav prema Gospodinovu Zakonu.

„Strah Božji početak je njegove ljubavi“ (Sirah 25, 16).

„Samo pazite da vršite zapovijedi i Zakon što vam ga dade Mojsije, sluga Gospodinov: da ljubite Gospodina, Boga svojega, da uvijek idete putovima Njegovim, da čuvate zapovijedi Njegove, da se držite uz Njega i da Mu služite svim srcem i svom dušom“ (Jošua 22, 5).

Stari Zavjet odjekuje i na usta Gospodina Isusa: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“ (Ivan 14, 15).

Rimljanima 13, 10:

„ljubav je ispunjenje Zakona“ (Gracijan Raspudić i Ljudevit Rupčić).
„Punina dakle Zakona jest ljubav“ (Bonaventura Duda i Jerko Fućak).
„Ljubav je dakle izvršenje zakona“ (Bogoslav Šulek, Ivan Evanđelist Šarić).
„Punoća je dakle zakona ljubav“ (Petar Vlašić).
„Ljubav je dakle ispunjivanje zakona“ (Ivan Matij Skarić).
„Potpunost dakle zakona jest ljubav“ (Petar Katančić).
„I tako isplnen^ьe zakona lûbav^ь est^ь (Šimun Kožičić Benja).
„Napunjenje zakona jest ljubav“ (Bernardin Drvodilić Splićanin).

„Gospodin štiti sve one koji njega ljube, a zlotvore sve će zatrti“ (Psalam 145, 20).

Osvrt priređen prema Antiphon No. 2 for December 18th.

[1] Milan Pavelić, Crkveni himni, Zagreb, 1945., str. 40–41.

[2] Petar Vlašić, Hrvatski bogoslužbenik, Dubrovnik, 1923., str. 444.

[3] Život s Crkvom (Split), ur. Josip Kirigin, I/1934., br. 3 / 16. XII., str. 30.