O zatajivanju novozavjetnih redaka
U članku se iznosi teološko promišljanje o ispuštanju mnoštva svetopisamskih redaka koji su sve do nedavno neupitno smatrani Božjom riječju, a koje je uzalud tražiti u prijevodu Svetoga Pisma na hrvatski iz 2025., koji nosi naslov Biblija hrvatski standardni prijevod. Hrvatsko biblijsko društvo i tri partnera izdali su ih na način da su od njih ostali samo broj retka i praznina. Izdali su ih u oba značenja te riječi: napustili (otkazali) i objelodanili (ali kao da ne postoje).
Mjerilo prosuđivanja
Sv. Toma Akvinski na više mjesta ističe neoboriv poučak:[1]
„Dobro se događa od jednoga i cjelovita uzroka, a zlo od pojedinačnih nedostataka.“
Djelo je dobro kada je dobro u svakom pogledu, a loše kada je pogrješno u bilo kojem smislu. To je posljedica toga da se dobro vrjednuje sa svih strana, a loše po bilo kojem nedostatku. Zato je djelo istinski dobro samo ako su sve njegove sastavnice dobre, a postaje loše ako nedostaje koja od sastavnica ili je ona nedostatna.
Moderna kritička izdanja Svetoga Pisma, mahom pod utjecajem racionalističkoga pristupa i u želji da se oponaša, prihvaća ili preuzima protestantsko rezoniranje i isključiva povijesno-kritička metoda, izostavljaju niz redaka, osobito iz Novoga Zavjeta u ime opreza ili nesigurnosti jesu li oni doista, sigurno i pouzdano bili u pretpostavljenu izvornu rukopisu svetoga pisca.
Crkva je tijekom povijesti, suprotno učinila s deuterokanonskim knjigama i Staroga i Novoga Zavjeta: radije ih je prigrlila, nego odbacila.[2] Za Latinsku Crkvu to je doživjelo dogmatsku formulaciju na Tridentskom saboru te je uobličeno u izričaj koji treba vjerovati kao objavljenu vjeru (de fide divina), da se Sveto Pismo u konačnici sastoji od 73 knjige, 46 Staroga Zavjeta i 27 Novoga Zavjeta. A s nizom novozavjetnih redaka posljednjih smo desetljeća nesretni – i hrvatski ih prevoditelji odbacuju.
Nije li Isus zapovjedio:
„Colligite fragmenta ne pereant –
Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!“ (Ivan 6, 12)?
Ako je Biblija Božja riječ, onda se na nju kao cjelinu odnosi Božja riječ:
„Caelum et terra transibunt, verba autem mea non praeteribunt –
Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, ne će uminuti“ (Matej 24, 35; Marko 13, 31; Luka 21, 33).
Stoga bi svako možebitno izbacivanje bilo kojega slova, potezića, točke ili zareza trebalo biti plod apsolutne sigurnosti i suda Crkve, a ne proizvoljne odluke jednoga ili više priređivača, prevoditelja, redaktora ili urednika pojedinoga izdanja.
A ovo se svodi upravo na to: u jednom izdanju ima nekih redaka, a u sljedećem izdanju istoga nakladnika i iste skupine priređivača više ih nema. Dakle, prije koju godinu pojedini je redak bio pretpostavljeni dio izvornika, vjerodostojna sastavnica Svetoga Pisma, a onda odjednom nije. Stvar se obrazlaže najnovijim spoznajama iz kodikologije, egdotike, tekstovne kritike. Takav je pristup izrugivanje s onim što Biblija u sebi jest, njezino posvemašnje posvjetovljenje, obeščašćenje na razinu skupa čisto ljudskoga djelovanja, svođenje na puki spis ljudskih zapisa, na rezultate sadašnjega stanja istrage o pisarskim zabunama, previdima, homoeoteleutonima, haplografijama i parablepsama.
Prireditelji najnovijih inačica Svetoga Pisma za te svoje odluke, preinake, ispuštanja i vraćanja nikomu ne odgovaraju, iako se zna da bi preinačavanje Svetoga Pisma bila zloraba akademskih sloboda i krivotvorenje Svetoga Pisma.
Crkva je ili odustala, ili je ne traže, ili se sama više ne smatra mjerodavnom ili pozvanom dati svoje odobrenje na ta kritička izdanja Svetoga Pisma. Kako onda očekivati da, nakon što je podloga prepravljana, njezin prijevod bude vjerodostojan, potpun i odobren?
Poučci svetoga Roberta Belarmina
Sa sličnim se poteškoćama susretala Crkva i prije pola tisućljeća. Odgovor na to tada je dala sama Apostolska Stolica. U Proslovu čitatelju Vulgate Clementine[3] godine 1592. sv. Robert Belarmin ističe:
„Čini se da je nemali broj nedavnih izdanja [Svetoga Pisma] bio razuzdano iskrivljen kako bi se potvrdila krivovjerja današnjega vremena. […] Jer sada je jasno da se u naše doba gotovo dogodilo, što sveti Jeronim svjedoči da se to zbilo u njegovo vrijeme, naime da je bilo onoliko inačica koliko je bilo i rukopisa, jer je svatko dodavao ili oduzimao prema vlastitom nahođenju“.[4]
Više kršćanskih i nekršćanskih zajednica u Hrvatskoj danas ima „svoje“ Biblije, a prvo izdanje Hrvatskoga standardnoga prijevoda imalo je prigodu nadići podjele, ali u tom nije uspjelo. Namjesto toga, ući će u povijest kao ono koje zbunjuje i otvara više pitanja, nego što daje odgovora.
Ono kao cjelina ne ostavlja dojam da je nastalo po uzoru na samoprijegor sv. Jeronima, na ramenima toga diva, a isticanje kako je hrvatski prijevod 2025. napravljen „bez ikakvih posrednih prijevoda“ (str. I) upućuje i na zanemarivanje metode sveobuhvatnosti, tako svojstvene sv. Jeronimu, koja je sržno evanđeoska i evangelizatorska (Luka 1, 3).
O svetom Dalmatincu iz Stridona u istom Proslovu čitatelju sv. Robert Belarmin ističe:
„O svetom Jeronimu postoje mnoga izvrsna svjedočanstva starih Otaca: njega, naime, sveti Augustin naziva najučenijim čovjekom i najstručnijim u tri jezika, te potvrđuje da je njegov prijevod istinit svjedočanstvom samih Hebreja. Sveti Grgur toliko ga hvali da kaže kako je njegov prijevod, koji naziva novim, iz hebrejskoga govora sve prenio točnije i da je stoga najdostojniji da mu se u svemu vjeruje. Sveti pak Izidor na više mjesta pretpostavlja Jeronimovu inačicu u odnosu na sve ostale i potvrđuje da je kršćanske Crkve općenito prihvaćaju i odobravaju, jer je jasnija u svojim riječima i istinitija u svom značenju. […] Katolička Crkva slavi svetoga Jeronima kao najvećega naučitelja i kao božanski uzdignuta da tumači Sveto Pismo, tako da više nije teško osuditi sud svih onih koji se ili ne prepuštaju razmišljanjima tako izvrsna naučitelja ili koji su uvjereni da mogu stvoriti bolja, ili barem jednaka djela.“[5]
Kao polazište rada na Bibliji hrvatski standardni prijevod nije bilo prihvaćeno da je Jeronim bio puno bliže izvorima te je mogao bolje utvrditi najvjerodostojnije čitanje izvornoga svetopisamskoga teksta. U spomenutom Proslovu sv. Robert Belarmin zaključuje:
„U ovom raširenom čitanju […] neke stvari za koje se činilo da treba promijeniti namjerno su ostavljene nepromijenjenima […] i zato što je lako povjerovati da su naši predci, koji su prevodili s hebrejskoga i grčkoga na latinski, imali bogatstvo boljih i poboljšanijih knjiga od onih koje su nama prispjele nakon njihova doba, koje su zbog ponovljena prepisivanja tijekom tako duga razdoblja možda postale manje čiste i potpune.“[6]
Važnost cjelovitosti Svetoga Pisma
Sveto Pismo jest materijalni predmet čina vjere, ono što se vjeruje, jer je izričito utvrđeno, to jest proglašeno objavljenim. Stoga njegov opseg ima oznaku kao nauka „božanske i katoličke vjere“ (de fide divina et catholica).[7] Drugim riječima za katolika je dogma[8] sve što čini Sveto Pismo.
Ivan Pavao II. kaže:
„Objavljena istina sadržana je u Svetome Pismu, a prenošena u kršćanskoj Predaji koju ovlašteno tumači učiteljstvo Crkve, a teološki produbljuju otci i naučitelji, osobito sv. Toma.“[9]
Mnoge rečenice Svetoga Pisma sadržavaju ono što je objavljeno (od božanske vjere, de fide divina), to jest ono za što jamči sâm Božji ugled, a što je čovjek, koji traži istinu, pošto je spozna, dužan prigrliti i ima pravo čuvati. Drugim riječima, ono što vjernik mora vjerovati.
Ispovijest vjere, koju polažu Kristovi vjernici (laici i klerici) iz kanona 833., prije preuzimanja službe u ime Crkve, nakon Nicejsko-carigradskoga vjerovanja, ističe:
„Čvrstom vjerom vjerujem i sve što je sadržano u pisanoj ili predanoj Božjoj riječi i što Crkva kao od Boga objavljeno predlaže vjerovati…“.[10]
Kanon 750. paragraf 1. Zakonika kanonskoga prava tumači i određuje:
„Božanskom i katoličkom vjerom treba vjerovati sve što je sadržano u pisanoj i predanoj Božjoj riječi, jednim pologom vjere povjereno Crkvi, a što svečano učiteljstvo Crkve ili njezino redovito i opće učiteljstvo izlaže kao od Boga objavljeno, i što se očituje zajedničkim prianjanjem vjernika pod vodstvom učiteljstva; svi su dužni kloniti se bilo kojega tomu protivna učenja“.[11]
Tridentski sabor 8. travnja 1546. godine kao istinu vjere utvrdio je i proglasio:
„Sveti ekumenski i opći sabor, zakonito sazvan u Duhu Svetom, … stavljajući sebi stalno pred oči da se, uklonivši zablude, u Crkvi uščuva prava čistoća Evanđelja, što je prije po prorocima bilo obećano u Svetom Pismu, a što je Gospodin naš Isus Krist, Božji Sin, vlastitim ustima prvi objavio. Zatim je preko svojih apostola zapovjedio [usp. Marko 16, 15] da se to propovijeda svakomu stvorenju kao izvor svake i spasonosne istine i ćudoredne stege. Uviđajući da se ta istina i stega nalaze u pisanim knjigama i u nepisanim predajama koju su apostoli primili iz usta samoga Krista ili su je govorom Duha Svetoga sami apostoli tako reći rukama izručili, te je stigla do nas, slijedeći primjere pravovjernih otaca, (Sabor) s jednakim osjećajem pobožnosti i s poštovanjem prihvaća i časti sve knjige i Staroga i Novoga Zavjeta, jer je jedan Bog začetnik obaju, kao i same predaje, i one koje se odnose na vjeru, i one koje se odnose na ćudoređe tako kako ih je Krist izgovorio ili Duh Sveti kazivao u pero, i u neprekinutu slijedu očuvao u Katoličkoj Crkvi“ (Denzinger, 1501).
Prvi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o katoličkoj vjeri Dei Filius (2. poglavlje) 24. travnja 1870. to je ponovio:
„nadnaravna objava, prema vjeri sveopće Crkve, koju je proglasio Tridentski sabor, sadržana je ‘u pisanim knjigama i nepisanim predajama koju su apostoli primili iz usta samoga Krista ili su je govorom Duha Svetoga sami apostoli tako reći rukama izručili, te je stigla do nas’“ (Denzinger, 3006).
Potpunost svetopisamskoga teksta
Tridentski sabor 8. travnja 1546. za Latinsku je Crkvu utvrdio i proglasio:
„Ako tko ne prihvaća te knjige u cijelosti, sa svim njihovim dijelovima, kako se običavaju čitati u Katoličkoj Crkvi i kako su sadržane u starom raširenom [Vulgata] latinskom izdanju, za svete i kanonske, te svjesno i namjerno prezire rečene predaje, neka bude kažnjen anatemom“ (Denzinger, 1504).
Na to se vratio Prvi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o katoličkoj vjeri Dei Filius (2. poglavlje) 24. travnja 1870.:
„Te pak knjige Staroga i Novoga Zavjeta, cjelovite, sa svim svojim dijelovima, kako su navedene u Dekretu istoga sabora, i kako se nalaze u starom latinskom izdanju Vulgati, treba prihvatiti kao svete i kanonske. Njih pak Crkva smatra za svete i kanonske, ne zbog toga jer su sastavljene samom ljudskom marljivošću i jer ih je zatim potvrdila svojim ugledom, a niti zbog toga jer sadrže Objavu bez zablude, nego zato što su napisane po nadahnuću Duha Svetoga, imaju Boga za pisca, i jer su kao takve predane samoj Crkvi [kanon 4.]“ (Denzinger, 3006.).
Papa Pio XII. u okružnici Divino afflante Spiritu od 30. rujna 1943. piše:
„Taj dakle izvrstan ugled ili vjerodostojnost Vulgate Sabor nije odredio iz nekih osobito kritičkih razloga, nego više zbog njezine zakonite porabe u Crkvama koja traje tijekom tolikih stoljeća. Ta pak poraba dokazuje da je Vulgata, kako ju je Crkva shvaćala i kako je shvaća, potpuno čista od svake zablude u stvarima vjere i ćudoređa, tako da se prema svjedočenju i potvrdi same Crkve može rabiti sigurno i bez opasnosti od zablude u raspravama, čitanjima i propovijedima“ (Denzinger, 3825).
I Drugi vatikanski sabor uči da je Sveto Pismo cjelovito i da u sebi ne može sadržavati zabludu:
„Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom Pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer, knjige i Staroga i Novoga Zavjeta u cjelini, sa svim svojim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetog napisane (usp. Ivan 20, 31; Druga Timoteju 3, 16; Druga Petrova l, 19–21; 3, 15–16) – imaju Boga za začetnika i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude kojima se, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći poslužio, da – njegovim djelovanjem u njima i po njima – kao pravi pisci pismeno predaju sve ono i samo ono što On hoće. Budući da sve ono, dakle, što nadahnuti pisci ili hagiografi izjavljuju valja držati izjavljenim od Duha Svetoga, mora se dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu koju Bog htjede da radi našega spasenja bude zapisana u Svetom Pismu. I tako je ‘svako Pismo Bogom nadahnuto i korisno za poučavanje, karanje, ispravljanje i odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude savršen, za svako dobro djelo opremljen’ (Druga Timoteju 3, 16–17)“.[12]
Namjesto zaključka
Kako su te smjernice provedene u Bibliji čiji je podnaslov „hrvatski standardni prijevod“?
Nedostaju novozavjetni redci
Gdje je nestao Matej 17, 21 (u nekim izdanjima 17, 20)?
Zašto je preskočen Matej 18, 11?
Je li održivo isključivanje Mateja 23, 14?
Marko 9, 45 i 47 (u nekim izdanjima 9, 44 i 46)
Marko 11, 26
Marko 15, 28
Luka 23, 17
Čijom se vlašću ispušta Ivan 5, 3b–4
Djela apostolska 8, 37
Djela apostolska 15, 34
Djela apostolska 24, 7
Djela apostolska 28, 29
Rimljanima 16, 24
Kraćeni novozavjetni redci
Matej 20, 16b
Luka 1, 28b
Luka 9, 55–56
Luka 17, 35b
Djela apostolska 9, 5b–6a
Djela apostolska 24, 6–8
Za sva ta ispuštanja nisu krivi hrvatski prevoditelji, redaktori ni urednici, nego odluka Hrvatskoga biblijskoga društva da se Novi Zavjet prevodi prema 28. izdanju Nestle-Alanda koje je navedene retke ispustilo, odnosno kratilo. Zbog toga je Novi Zavjet prije početka prevođenja bio osakaćen.
Ostaje razmotriti kako je preveden i je li čist od svake zablude u stvarima vjere i ćudoređa.
[1] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II–II, 92. pitanje, 2. članak, odgovor na 1. razlog: „bonum contingit ex una et integra causa, malum autem ex singularibus defectibus“.
[2] Deuterokanonske knjige Novoga Zavjeta (Hebrejima, Druga Petrova, Druga Ivanova, Treća Ivanova, Jakovljeva i Judina poslanica) s vremenom su prihvatili svi kršćani i danas vlada suglasje da Novi Zavjet čini 27 knjiga. Protestanti ne priznaju deuterokanonske knjige Staroga Zavjeta, a priznaju kao Bogom nadahnute novozavjetne knjige u kojima se potvrđuju te deuterokanonske knjige.
[3] Vulgata Clementina (Klementovska Vulgata) naziv je za izdanje Svetoga Pisma objavljeno na latinskom 1592. kao službeno izdanje Svetoga Pisma za Katoličku Crkvu.
Vulgata je prijevod Svetoga Pisma na latinski koji je priredio sveti Jeronim. Zove se Vulgata poimeničenjem pridjeva vulgatus (proširen u puk / vulgus, raširen, razglašen, svima ostavljen, prepušten, općenito poznat, poznat posvuda, zajednički svima) iz sveze vulgata editio, prošireno izdanje.
Clementina jest pridjev od Klement, klementovski, po papi Klementu VIII. (1592.–1605.) koji je dao tiskati Vulgatu godine 1592. s nepotpisanim Predgovorom čitatelju (Praefatio ad lectorem), a inače ga je napisao kardinal sveti Robert Belarmin (1542.–1621.). Objavljena je s papinskom pečatnicom Cum Sacrorum od 9. studenoga 1592., u kojoj se ističe da se svako nadolazno izdanje mora uskladiti s tim i da se nijedna riječ teksta ne smije mijenjati.
[4] Sv. Robert Belarmin, Praefatio ad lectorem editionis Vulgatae Clementinae (1592.): „ex recentibus editionibus non paucae ad haereses huius temporis confirmandas licenter detortae videbantur. […] Iam enim hac nostra aetate illud fere evenisse constat, quod sanctus Hieronymus tempore suo accidisse testatus est, tot scilicet fuisse exemplaria, quot codices; cum unusquisque pro arbitrio suo adderet, vel detraheret“ (izvor).
[5] Sv. Robert Belarmin, Praefatio ad lectorem editionis Vulgatae Clementinae (1592.): „De sancto vero Hieronymo multa exstant veterum Patrum egregia testimonia: eum enim sanctus Augustinus hominem doctissimum, ac trium linguarum peritissimum vocat, atque eius translationem ipsorum quoque Hebraeorum testimonio veracem esse confirmat. […] Eundem sanctus Gregorius ita praedicat, ut eius translationem, quam novam appellat, ex Hebraeo eloquio cuncta verius transfudisse dicat: atque idcirco dignissimam esse, cui fides in omnibus habeatur. Sanctus autem Isidorus non uno in loco Hieronymianam versionem ceteris omnibus anteponit, eamque ab ecclesiis Christianis communiter recipi ac probari affirmat, quod sit in verbis clarior, et veracior in sententiis. […] Catholica Ecclesia sanctum Hieronymum Doctorem maximum, atque ad Scripturas sacras interpretandas divinitus excitatum ita celebrat, ut iam difficile non sit illorum omnium damnare iudicium, qui vel tam eximii Doctoris lucubrationibus non acquiescunt, vel etiam meliora, aut certe paria praestare se posse confidunt“ (izvor).
[6] Sv. Robert Belarmin, Praefatio ad lectorem editionis Vulgatae Clementinae (1592.): „in hac tamen pervulgata Lectione […] quae mutanda videbantur, consulto immutata relicta sunt; […] tum quod facile fieri posse credendum est, ut maiores nostri, qui ex Hebraeis, et Graecis Latina fecerunt, copiam meliorum, et emendatiorum librorum habuerint, quam ii, qui post illorum aetatem ad nos pervenerunt, qui fortasse tam longo tempore identidem describendo minus puri, atque integri evaserunt“ (izvor).
[7] Oznaka de fide (o vjeri) teološka je kvalifikacija koja upućuje da je neko religiozno učenje bitan dio katoličke vjere, zasnovan na Objavi, i da je njegovo nijekanje krivovjerje (hereza).
[8] Premda izraz potječe iz Djela apostolskih 16, 4–5, riječ dogma u današnjem se smislu upotrebljava od XVIII. stoljeća, a odnosi se na istinu koja se tiče vjere ili ćudoređa, koju je Bog objavio i koju su od apostola prenijeli Sveto Pismo ili Predaja, a Crkva predlaže vjernicima da je prihvate.
[9] Ivan Pavao II., Govor IX. međunarodnom tomističkom kongresu (29. rujna 1990.): Ivan Pavao II., Naučitelj čovječnosti, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1998., str. 55.
[10] Acta Apostolicae Sedis, 81 (1989.), str. 105.
[11] Acta Apostolicae Sedis, 75/II (1983.), str. 137–138.
[12] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Dei verbum o božanskoj Objavi (18. studenoga 1965.), br. 11: Acta Apostolicae Sedis, 58 (1966.), str. 823.
