Don Karol, župnik svijeta
uz 20. obljetnicu njegova Prijelaska, 2005. – 2. IV. – 2025.[1]
Ne bojte se!
Krist je često upućivao taj poziv ljudima koje je sretao. To je rekao Anđeo Mariji: Ne boj se (usp. Lk 1, 30). To je rekao i Josipu: Ne boj se (usp. Mt 1, 30). Krist je tako govorio apostolima, Petru, u raznim prilikama, a posebno nakon svoga Uskrsnuća. Govorio je: Ne bojte se! Jer, osjećao je da se boje. Nisu bili sigurni da je onaj kojega vide isti Krist koga su poznavali. Strah ih je obuzeo kad je bio uhićen, još više kad se, uskrsli, pojavio pred njima.
Riječi koje je izgovarao Isus ponavlja i Crkva. I s Crkvom ponavlja ih i papa Ivan Pavao II. Izrekao ih je Gradu i svijetu prvom homilijom 22. listopada 1978. ili u svom prvom nastupu na Trgu sv. Petra: Ne bojte se! To nisu prazne riječi. Duboko su ukorijenjene u Evanđelju. To su jednostavno riječi samoga Krista.
Čega se ne trebamo bojati? Ne trebamo se bojati istine o sebi samima. Petar je to posebno jasno shvatio jednoga dana i rekao Isusu: Idi od mene, grješan sam čovjek, Gospodine! (Lk 5, 8). Mislim da nije bio samo Petar svjestan te istine. To razumije svaki čovjek. To razumije i svaki Petrov nasljednik.
Svi smo mi zahvalni Petru zato što je toga dana rekao: Idi od mene, jer sam grješnik! Krist mu je odgovorio: Ne boj se! Od sada ćeš loviti ljude! (Lk 5, 10). Ne boj se ljudi… I Petar je postao stijena i Krist gradi svoju Crkvu na Petru. Na Petru, Pavlu i apostolima. Crkva je apostolska po Kristu.
Dakle, ne bojte se! Ne bojte se tajne Božje; ne bojte se Njegove ljubavi; ne bojte se slabosti čovjekove niti njegove veličine! Čovjek je velik i u svojoj slabosti. Ne bojte se biti svjedoci dostojanstva svakoga ljudskoga bića od trenutka njegova začeća sve do smrti…
Zašto se ne moramo bojati? Jer je Bog otkupio čovjeka. Dok sam izgovarao te riječi na Trgu sv. Petra, već sam bio svjestan da će prva enciklika i cijeli pontifikat morati biti povezani s istinom otkupljenja. U njoj se nalazi najdublja potvrda onog: Ne bojte se! Bog je ljubio svijet! Ljubio ga je tako da je dao svoga jedinorođenoga Sina! (usp. Iv 3, 16). Ovaj Sin ostaje u povijesti čovječanstva kao Otkupitelj. Otkupljenje prožima cijelu povijest čovjeka, i onu prije Krista, i priprema njegovu eshatološku budućnost. To je svjetlost koja svijetli u tami i tama ju ne obuze (usp. Iv 1, 15). Moć Kristova križa i Njegova Uskrsnuća veća je od svakoga zla kojeg bi se čovjek mogao i morao bojati…
Primjećujete da se suvremeni čovjek teško vraća vjeri jer ga plaše moralni zahtjevi što ih vjera stavlja pred njega. I to je, u nekoj mjeri, istina. Evanđelje je svakako zahtjevno. Zna se da Krist nikad nije zavaravao svoje učenike i one koji su ga slušali. Naprotiv, vrlo često ih je pripremao na sve moguće poteškoće, vanjske i unutarnje, uvijek vodeći računa o tome da ga oni mogu i napustiti. Dakle, ako On kaže Ne bojte se! svakako ne govori to da bi na neki način poništio ono što zahtjeva. Dapače, ovim riječima potvrđuje svu istinu Evanđelja i sve zahtjeve što ih ono sadržava. Istodobno, ipak, otkriva kako ono što traži ne nadilazi čovjekove mogućnosti. Ako to čovjek prihvaća u vjeri, nalazi u milosti, koju mu Bog ne uskraćuje, snagu koja mu je potrebna da to ostvari.
Evanđelje
Evanđelje je prije svega velika radost zbog spasenja čovjeka. Stvoritelj čovjeka je njegov Otkupitelj. Spasenje ne samo da se suočava sa zlom u svakom njegovu obliku u svijetu, nego objavljuje i pobjedu nad zlom. Ja sam pobijedio svijet kaže Krist ((Iv 16, 33). To su riječi koje imaju svoje puno jamstvo u Pashalnom otajstvu tj. u događajima Isusove Muke, Smrti i Uskrsnuća. Tijekom uskrsnoga bdijenja Crkva zanosno pjeva: O sretne li krivnje, kojom smo zaslužili takva i tolika Otkupitelja!…
Razlog je naše radosti što imamo snage pobijediti zlo i primiti Božje sinovstvo u kojem je bît Radosne vijesti. Tu snagu Bog daje čovjeku u Kristu… Radost pobjede nad zlom ne zamagljuje realističnu svijest o postojanju zla u svijetu i u svakom čovjeku. Dapače, čak je pojačava. Evanđelje uči zvati pravim imenom dobro i zlo, ali uči također da se zlo može i mora pobijediti dobrim…
Evanđelje nije obećanje lakih uspjeha. Ne obećava nikomu udoban život. Postavlja zahtjeve. A istodobno je Veliko obećanje: obećanje Vječnoga života za čovjeka podvrgnuta zakonu smrti; obećanje pobjede po vjeri za čovjeka kojemu prijete toliki porazi. Evanđelje sadržava jedan osnovni paradoks: da bi se našao život, treba ga izgubiti; da bi se čovjek rodio, treba umrijeti; da bi se spasio treba uzeti križ. To je bitna istina Evanđelja koja će uvijek i svuda naići na čovjekov prosvjed. Uvijek i svuda će Evanđelje biti izazov za ljudsku slabost. Ali upravo u tom izazovu stoji sva njegova snaga.
Bio jednom jedan komunizam
Ono što nazivamo komunizmom ima svoju povijest: to je povijest prosvjeda pred nepravdom (v. Laborem exercens), prosvjed velikoga broja radnika koji je postao ideologija. Ali takav prosvjed postao je i dio Crkvenoga učenja. Dovoljno je sjetiti se enciklike Rerum novarum na kraju devetnaestoga stoljeća. Dodajmo: učiteljstvo Crkve nije se ograničilo na prosvjed, nego je bacilo dalekovidan pogled na budućnost. Zapravo, papa Lav XIII. na neki je način predvidio komunizam, čiji bi dolazak na vlast mogao skupo stajati čovječanstvo i Europu, jer bi se lijek – pisao je u spomenutoj Enciklici iz 1891. radnicima i državama – mogao pokazati opasnijim od same bolesti! To je Papa govorio s ozbiljnošću i s autoritetom Crkve učiteljice.
A što reći o troje portugalske djece iz Fatime koja su iznenada uoči izbijanja Listopadske revolucije, čula: Rusija će se obratiti i: Na kraju će se proslaviti moje srce… ? Oni nisu mogli izmisliti takvo proročanstvo. Nisu poznavali povijest ni zemljopis, a još manje su znali o društvenim kretanjima i razvoju ideologija. Ipak, dogodilo se upravo kako su najavili.
Možda je i zato Papa pozvan iz jedne daleke zemlje, možda se zato morao dogoditi atentat na Trgu sv. Petra upravo 13. svibnja 1981., na godišnjicu prvoga ukazanja u Fatimi, da bi sve postalo jasnije i razumljivije, da bi se glas Boga koji govori u povijesti čovjeka pomoću znakova vremena, lakše čuo i razumio.
To je dakle Otac koji neprestano radi, to je Sin koji također radi, a to je i nevidljivi Duh Sveti, koji je Ljubav i kao Ljubav je stvarno stvaralačko, spasenjsko, posvećujuće i oživljujuće djelovanje.
Dakle, bilo bi pojednostavljeno reći da je božanska Providnost srušila komunizam. Komunizam je kao sustav, u određenom smislu, pao sam od sebe. Pao je zbog vlastitih zabluda i zloporaba. Pokazao se lijekom opasnijim i u praksi štetnijim i od same bolesti. Nije ostvario istinsku društvenu reformu, iako je za čitav svijet postao moćna prijetnja i izazov. Ali pao je sam od sebe, zbog vlastite imanentne slabosti.
Crkva
U čemu je prava snaga Crkve? Snaga Crkve na Zapadu i na Istoku, tijekom svih stoljeća, jest u svjedočanstvu svetih, tj. onih koji su od Kristove istine načinili vlastiti život, onih koji su slijedili put koji je On sâm, koji su živjeli život koji dolazi od njega u Duhu Svetom. Takvih svetaca nikad nije nedostajalo Crkvi na Istoku i na Zapadu.
Svetci našega stoljeća većim su dijelom bili mučenici. Totalitarni režimi što su polovicom XX. st. prevladali u Europi, pridonijeli su povećanju njihova broja. Koncentracijski logori, logori smrti što su, između ostaloga, proizveli i monstruozni holokaust, otkrili su istinske svetce među katolicima, pravoslavnima i protestantima. Radi se o pravim mučenicima. Dovoljno je prisjetiti se lika oca Maksimilijana Kolbea i Edith Stein i, još prije, mučenika građanskoga rata u Španjolskoj. Na Istoku Europe golema je vojska svetih mučenika, osobito pravoslavnih: ruskih, ukrajinskih, bjeloruskih, i na golemim područjima iza Urala. Bilo je i katoličkih mučenika u samoj Rusiji, u Bjelorusiji, u Litvi, u baltičkim zemljama, u Ukrajini, u Galiciji, u Rumunjskoj, u Bugarskoj, Albaniji, u zemljama bivše Jugoslavije. Veliko je mnoštvo onih koji, kakao je rečeno u Otkrivenju: prate Jaganjca (usp. 14, 4). Svojim mučeništvom oni su dopunili Kristovo otkupiteljsko svjedočanstvo (usp. Kol 1, 24) i, istodobno, nalaze se u temeljima jednoga novoga svijeta, nove Europe i nove civilizacije.
Obrana svakoga života
Pitanje začetoga nerođenoga djeteta osobito je osjetljiv problem, a ipak jasan. Ozakonjenje prekida trudnoće samo je dopuštenje odraslomu čovjeku, uz jamstvo donesena zakona, da oduzme život nerođenomu čovjeku i stoga nesposobnu da se brani. Teško je zamisliti nepravednije stanje i doista je teško tu govoriti o opsesiji kad je riječ o osnovnom imperativu svake ispravne savjesti: tj. obrani prava na život nevina i nemoćna ljudskoga bića.
Često se problem stavlja kao pravo žene na slobodan izbor u odnosu na život koji već postoji u njoj, koji ona već nosi u utrobi: žena bi trebala imati pravo birati između davanja ili oduzimanja života začetoga djeteta. Svatko može vidjeti da je riječ tek o prividnoj alternativi. Ne može se govoriti o pravu na izbor kad je u pitanju očito moralno zlo, kad je jednostavno riječ o zapovijedi Ne ubij!… Treba priznati da smo na tom polju svjedoci pravih ljudskih tragedija. Žena je često žrtva muškoga egoizma, u smislu da se muškarac koji je sudjelovao u začeću novoga života ne želi za njega brinuti i prebacuje odgovornost na ženu kao da je ona jedini krivac. Tako, upravo kad je ženi najpotrebniji oslonac muškarca, on se pokazuje samoživim cinikom, sposobnim iskoristiti osjećaje i slabost, ali odbija svaku odgovornost za svoj čin. Te probleme dobro poznaju ne samo ispovjedaonice nego i sudovi čitavoga svijeta, i, danas više, sudovi za maloljetnike. Dakle, odbijajući čvrsto formulu za izbor (‘pro choice’), treba hrabro stati na stranu formule za ženu (‘pro woman’), tj. za izbor koji bi doista bio u korist žene. Jer upravo ona plaća najvišu cijenu ne samo za svoje majčinstvo nego još više za njegovo uništenje, tj. za prekid života začetoga djeteta koje nosi. Ako joj se pomogne i, istodobno, oslobodi zastrašivanja sredine u kojoj živi, tada je čak sposobna za junaštvo. O tome svjedoče mnoga savjetovališta i mnogi domovi za djevojke majke. Čini se da mentalitet društva počinje sazrijevati u dobrom smjeru, iako ima još mnogo samozvanih dobročinitelja koji tvrde kako pomažu ženi oslobađajući je perspektive majčinstva.
Žene
Ako naše stoljeće, u liberalnim društvima, obilježava sve veći feminizam, može se pretpostaviti da je takvo usmjerenje reakcija na nedostatak poštovanja koje se duguje svakoj ženi. Sve što sam o tome napisao u Mulieris dignitatem nosio sam u sebi od svoje najranije mladosti, na neki način od djetinjstva. Možda je na me utjecala klima vremena u kojem sam odgojen, obilježena velikim poštovanjem i obzirom prema ženi, osobito ženi – majci. Mislim da izraziti suvremeni feminizam nalazi svoje korijene upravo tu, u nedostatku pravoga poštovanja prema ženi. Objavljena istina o ženi je nešto drugo. Poštovanje prema ženi, čuđenje pred tajnom ženstvenosti i na kraju, zaručnička ljubav samoga Boga i Krista što se izražava Otkupljenjem, sve su to elementi vjere i života Crkve što nikad nisu bili potpuno odsutni. O tome svjedoči bogata tradicija i običaja i ponašanja što je i danas, nažalost, u zabrinjavajućem padu. U našoj civilizaciji žena je postala prije svega predmet užitka.
[1] Priređeni tekstovi probrani su odgovori pape Ivana Pavla II. na dvadesetak pitanja koja mu je postavio novinar Vittorio Messori. Izvorno su objavljeni u knjizi: Giovanni Paolo (con Vittorio Messori) Varcare la soglia della speranza u Milanu, 1994., a u hrvatskom prijevodu iste godine u Zagrebu (Mozaik knjiga) pod naslovom Ivan Pavao II., Prijeći prag nade.
