Duh Božji u Svetom pismu i karizmatski pokret

Pentekostalni pokret, kao i iz njega nastali karizmatski pokret, oslanja se na činjenicu „izlijevanja Duha“ na Pedesetnicu (Dj 2, 1 – 13). Druga im je poluga pozivanje na citat iz proroka Joela (3, 1 – 5), kojega tumače u smislu da će Bog njegovoj zajednici u „posljednje vrijeme“ izliti Duha na svako tijelo. Drugim riječima, to bi značilo da će prirediti „drugu Pedesetnicu“. Na taj se način vraća „snaga odozgo“ u izvornom obliku i slijeva na zajednicu, čime je osposobljava svjedočiti evanđelje znamenjima i čudesima. S druge strane, „izlijevanje Duha“ znači da kršćani izravno primaju Duha Svetoga, odnosno, prema njihovu shvaćanju, bivaju „kršteni Duhom“. U tome smislu uobičajeni su njihovi molitveni zazivi: „Gospodine, izlij snagu svoga Duha na nas!“

Nečiji doživljaji i iskustva, pripovijesti i svjedočanstva, pristaša i protivnika, ne mogu biti mjerodavni u prosudbi istinitosti ovih pokreta, nego istinski pristup Riječi Božjoj. Pogrešno je i zavodljivo jednostrano se pozivati samo na pojedina mjesta Svetoga pisma vadeći ih iz konteksta. Nije pravilno uzimati samo neke izreke iz Staroga ili Novoga zavjeta, nego treba proučiti sve izričaje koji se odnose na određenu temu kako bismo dobili cjelovitu sliku i izvukli pravilan poučak. Zato ćemo poimanju duha Božjega pristupiti od Staroga zavjeta, zatim evanđeljâ i Djela apostolskih. Posebno je riječ o karizmama i darima Duha kod Pavla.

1.  Duh Božji u Starom zavjetu

Hebrejska riječ ru’ah  znači „dah“, „vjetar“, „zrak u pokretu“. Upotrebljava li se s obzirom na čovjeka, tada je srodna s nefeš (životni dah) ili leb (srce). U povezanosti s Bogom ru’ah označue od Boga izlazeći vjetar: „Bog pokrene vjetar (ru’ah) nad zemljom da uzbije vodu“ (Post 8, 1). Na početku izvješća o stvaranju izvorno je također takvo mišljenje: „I vjetar (ru’ah) Božji lebdio je nad vodama“ (Post 1, 2). Na starom Istoku vjetru se općenito pripisuje snaga koja život daruje, bilo je svojstveno ru’ahu u prenesenom smislu pripisati stvarateljsku, čudesnu moć i Božju životnu snagu (usp. Ps 104, 30). Ovaj od Boga izlazeći i stvaralački ru’ah čovjekov je duh, on je čovjekov „životni dah“.

Stari zavjet i spisi ranoga židovstva poznaju ne samo obećanje nego realno, izvorno iskustvo Duha. Izrael je doživio djelovanje Duha prvotno kao misterioznu, u svagdanju neuračunljivu prodornu snagu (usp. 1 Sam 19, 18 – 24), posebno u vezi s teško definiranim primjerom proročanstva. Pregledan primjer toga susrećemo u knjizi Brojeva:

Mojsije izađe i kaza narodu Jahvinu riječ. Onda skupi sedamdeset muževa između narodnih starješina i smjesti ih oko Šatora. Jahve siđe u oblaku i poče s njima govoriti. Zatim uze od duha koji bijaše na njemu i stavi na onu sedamdesetoricu starješina. Kad duh počinu na njima, počeše prorokovati, ali to više nikada ne učiniše. Dvojica ostadoše u taboru. Jednome je bilo ime Eldad, a drugome Medad. Duh je i na njima počinuo – bili su i oni među upisanima premda nisu došli u tabor – te počeše u taboru prorokovati. Neki mladić otrča te javi Mojsiju: ’Eldada i Medad – reče – prorokuju u taboru!’ Jošua, sin Nunov, koji je posluživao Mojsija od svoje mladosti, prozbori i reče: ’Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!’ Mojsije mu odgovori: ’Zar si zavidan zbog mene! Oh kad bi sav narod Jahvin postao prorok! Kad bi Jahve na njih izlio svoga duha!’ Potom se Mojsije i starješine izraelske vrate u tabor (Br 11, 24 – 30).

Jasno je da je Duh po sebi različit od Boga, ali ujedno je izvan čovjeka i djeluje na njega kao takvoga. Duh se nikada ne poistovjećuje kao „dio“ čovjeka, nešto kao duša-duh, jedno nad ja. Stari zavjet poznaje čovjekovu cjelinu, što tek kasnije u dodiru s filozofijama poprima dvodijelnu i trodijelnu podjelu: duša, tijelo, duh. U ranom židovstvu ovaj cjeloviti starozavjetni pogled nije nestao. No na temelju sučeljavanja tradicionalnoga pogleda s modernim filozofskim prosvjećenjem nastaje razlučivanje koje je, ne ponudivši rješenje, preneseno dalje u Novi zavjet, među ostalim: (1) kako čovjek ima udjela na Duhu Božjem?, (2) koja je čovjekova sudbina kao pojedinca nakon smrti?

Izraelcima je duh Božji u stvaranju i njihovoj povijesti iskustven i djelotvoran kao Božja „snaga“:

• Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama (Post 1, 2)
• Gospodinovom su riječi nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova (Ps 33, 6)
• Od daha iz tvojih nosnica vode narastoše, valovi se u bedem uzdigoše (Izl 15, 8)
• A ti dahom svojim dahnu, more se nad njima sklopi; ko olovo potonuše silnoj vodi u bezdane (Izl 15, 10; usp. Post 8, 1).

Kod proroka se susreće eshatološka crta koja po kazuje da Bog i njegov duh nisu pregledno vezani za svijet; ovo je također u suvislosti s gore spomenutim pitanjem što je čovjekova sudbina nakon smrti. Prorok Ezekiel (usp. Ez 1) upućuje na svijet iznad ovoga svijeta, čovjeku još nedostupan, u kojemu će Božji duh vladati. Proroci gledaju također prostorno i vremenski u jednu još nepoznatu budućnost. U njoj će, tako prorokuju, Bog uspostaviti Izraela, ali još unutar njegove povijesti. Očit primjer toga je Ezekielova prispodoba o suhim kostima:

I spusti se na me ruka Gospodinova, i Gospodin me svojim duhom izvede i postavi usred doline pune kostiju. … Ovako govori Jahve Gospod ovim kostima: Evo, duh ću svoj udahnuti u vas, i oživjet ćete. … Žilama ću vas ispreplesti, mesom obložiti, kožom vas obaviti i duh svoj udahnuti u vas, i oživjet ćete … Ovako govori Jahve Gospod: Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive! I stadoh prorokovati kao što mi zapovijedi, i duh uđe u njih, i oživješe i stadoše na noge – vojska vrlo velika (Ez 37, 1 – 14).

Istinski novo na ovoj obećanoj budućnosti sastoji se u tome da će Božji duh sve zlo ukloniti i čovjeku darovati novo srce i novi duh. Stari se zavjet tako otvara Božjoj budućnosti.

2. Duh (pneuma) u Novom zavjetu: Isus i Duh Božji

Kao podloga za razumijevanje pojma duh (pneuma) u Novom zavjetu poslužit će nam Lukino dvodjelo, Evanđelje i Djela apostolska. Riječ je o Isusovu spasenjskom djelu. Dobro je poći od prvoga pojavljivanja pojma duh (pneuma) u Markovu i Lukinu evanđelju:

Mk 1, 12: „I odmah ga Duh nagna (grč. ekballe in) u pustinju“;

Lk 4, 1: „Isus se pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio (grč. êgeto) pustinjom“.

Kod Marka čitamo da je Duh Isusa, prema starozavjetnom shvaćanju, nagnao, a kod Luke vraća se Isus s Jordana gdje je u sceni krštenja „na nj Duh Sveti sišao“ (Lk 3, 22), i vodi ga pustinjom. Prema starozavjetnom shvaćanju, Isus ovdje nije objekt „obuzete snage Božje“, nego subjekt djelovanja, i to „pun Duha Svetoga“ (Lk 4, 1). Odnos Duha prema Isusu nije u starozavjetnome smislu „obdaren duhom“, kao u Knjizi Brojeva 11, pneumatik; pogotovo ne govori o njegovu identitetu da bi Duh i Isus bili jedan u drugome prožeti, nego Isus je gospodar Duha. Prema Luki, proizlazi da se Isus nakon krštenja sam dao na put, za razliku od Marka da je „nagnan“. Luka ima u motrištu Božji plan spasenja; Bog je onaj koji ga planira, Isus ga izvodi, a Duh je onaj „u kojemu“ se to događa. Ovaj je koncept prepoznatljiv na nekim mjestima u Lukinu evanđelju, prije svega u Lk 1, 35: „Duh Sveti sići će na te i sila (dynamis) će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to dijete i biti sveto, Sin Božji.“

Luka – poput Mateja – vidi Isusovo začeće Duhom i naglašava da je Duh Božja stvaralačka snaga. Isus je Duhom začet i rođen, od samoga početka posjednik Duha, a ne samo objekt, pneumatik. No, može se čuti prigovor da je Isus tu „puninu Duha“ dobio tek pri krštenju. Pozivaju se kod toga na Djela apostolska, gdje se kaže da je Isus kao uzdignuti „primio od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate“ (Dj 2, 33). Luka ovo doista tako opisuje, ali to u smislu stupnjevitoga rasta udjela Duha. Ovdje treba svakako imati u motrištu kontekst Isusova krštenja kako ga Luka prikazuje. U prethodnom tekstu Lk 3, 16: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući“, Ivan krstitelj ostavlja otvorenim tko je taj „jači“. Isus će pri krštenju u prisutnosti „cijeloga naroda“ s neba biti objavljen kao onaj na koga se to odnosi: „I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti … a glas se s neba zaori …“ (Lk 3, 21 sl.).

Krštenje je opisano trima glagolima: otvoriti se, sići i zaoriti. Prvi glagol: otvoriti se spominje mogućnost drugom i trećem; nad Isusom se otvara nebo, i na njega silazi u obliku vidljive objave – poput goluba, u tjelesnom obličju – Duh Sveti i čuju Božji glas: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina! To je konačno vrijeme objave. Bog se opet očituje i opet govori. Ovdje nastupa prorok konačnih vremena, koji se bitno razlikuje od svih prijašnjih proroka, kako to Luka naglašava u 16, 16: „Zakon i Proroci do Ivana su, a odatle se navješćuje kraljevstvo Božje i svatko se u nj silom probija.“ Riječ poveznica svakako je „naviještanje“.

Tekst o „silasku Duha na ili u Isusa ne govori nam o tome što je njegov učinak. Činjenica „silaska“ govori dovoljno vjernicima tko je Isus. Ovdje se ne misli na „obdarenost duhovnom snagom“, ni na neki oblik „začeća“ Sina Božjega po Duhu. Glagol „silaženje“ (grč. katabenai), kao i „lik goluba“ upućuje na to da je ovdje riječ o pretpostavci osobnoga bića, čiji silazak služi javnom očitovanju; „silazeći Duh Sveti“ očituje Isusa iz Nazareta kao budućega „krstitelja ognjem“. Kao „Sin Božji“ na kojega je Duh Sveti sišao i sila ga Svevišnjega osjenila u majčinu krilu (usp. Lk 1, 35), Isusu je zapravo potrebno još samo očitovanje. I to se događa upravo pri krštenju.

Luka (4, 14 – 30) Isusovo krštenje dodatno do vodi u kontekst Mesijina pomazanja Duhom, pri čemu se naslanja na proroka Izaiju: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza“! (Iz 61, 1). Zanimljivo da Luka ovo također komentira u Djelima apostolskim: „Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom …“ (Dj 10, 37 sl.). Pomazanje čini da je Isus „pun Duha Svetoga“ (Lk 4, 1; usp. 4, 14).

Izričaj na nj (Lk 3, 22), čitajući u kontekstu, Lk 4, 18 izražava „ostajanje“, što je pretpostavka Kristova „krštenja Duhom“ (Lk 3, 16; Dj 1, 5; 11, 16). „Pun Duha“ treba gledati u pogledu na sljedeće prikazivanje događanja: odbijanje Sotone u kušnji u pustinji (Lk 4, 1 – 13) i naviještanju u Nazaretu (Lk 4, 16 – 30). Izvješće o krštenju služi kao priprema naviještanju u Nazaretu. Ovdje kratak osvrt na Isusov, prvi put nastup u sinagogi, u njegovu gradu Nazaretu, što je od temeljnoga značenja za shvaćanje Isusova „pomazanja“ Duhom.

Ulomku o Isusovu nastupu u Nazaretu (Lk 4, 16 – 30) prethode dva retka kao uvod (r. 14. – 15.). Redak 14. posebno nam je bitan: „I Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici.“ Izričaj u snazi Duha pojavljuje se u Novom zavjetu samo još u poslanici Rimljanima: „A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga“ (Rim 15, 13). Na Isusu je od trenutka krštenja Duh „na njemu“, kao što je Iz 61, 1 navijestio. Dobro je još jednom naglasiti da Duh ne vlada Isusom, nego Isus djeluje „u Duhu“. U „snazi Duha“ Isus, prema uvodnim redcima 14. – 15., započinje mesijansku službu za koju je bio pomazan, naime, za naviještanje Radosne vijesti, ozdravljenja svih vrsta bolesti i izgonjenje zlih duhova.

Luka svjesno ovaj ulomak stavlja na početak svojega evanđelja o Isusovu javnom djelovanju. Perikopa se može podijeliti u dva dijela: prvi dio (4, 16 – 22) i drugi dio (4, 23 – 30). Svršetak obilježava neprihvaćanje Isusa u njegovu zavičaju i Izraelu, i dolazak spasenja poganima. U cijelome ovom kontekstu nas zanima r. 18.: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti… U ovom Izaijinu citatu (61, 1) treba obratiti pozornost na tri elementa: izričaj da Duh Gospodnji počiva/ostaje na Isusu, pomazanje i naviještanje Radosne vijesti. U Lk 4, 18 riječ je o potvrdi i pojašnjenju događaja krštenja, o njegovu značenju kao demonstraciji, proklamaciji, legitimnosti i pomazanju Duhom. Izvješće o krštenju priprema je ulomka o Isusovu nastupu u Nazaretu. Luka baca pogled na krštenje i unaprijed na Isusovo vrijeme: Isus je u krštenju pomazan Duhom Svetim i snagom (Dj 10, 38; usp. Lk 4, 27), tako da „punina Duha“ ostaje počivati „na njemu“ (usp. 3, 22). Luka omogućuje da Isus sam na ovome važnom mjestu citira proročku riječ i primjenjuje ju na samoga sebe, dakle, tumači mesijanski. Prema Lukinu shvaćanju, spoj se proteže od Staroga zavjeta, vremena obećanja (Br 11, Izaija, Joel) na Novi zavjet, što nazivamo poviješću spasenja. Pod time mislimo na Božji zahvat u povijesti njegova izabranoga naroda Izrael, počevši od Mojsija, preko proroka, pa do konačnoga Božjeg poslanika, Isusa Krista, koji ovdje vlastitim ustima izjavljuje: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“ (r. 21.). Ovim danas Luka naglašava da se povijest spasenja ispunila u Isusu Kristu. U snazi Duha koji povezuje Oca i Sina, Sin započinje njegovo djelovanje.

Kao što Djela apostolska 2, 33 formuliraju: „Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate“, Isus koji od početka posjeduje Duha, nakon uskrsnuća i uzdignuća jest onaj koji zajednici daruje Duha: „I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite u gradu dok se ne obučete u Silu odozgo“ (Lk 24, 49). Duh o kojemu je ovdje riječ, prema Luki, bio je u povijesti starozavjetnoga i židovskoga naroda kao Božja snaga, kontinuitet jamstva Božjega plana spasenja. Da Isus djeluje u istom Duhu Božjem, koji se objavio već u Starom zavjetu i židovstvu, na to upućuje nastavak Božjega djelovanja u povijesti, pri čemu Isusova punomoć upućuje na jedinstvenost ovoga Božjeg čina u povijesti. Odlučujuće je da Duh u kojemu zemaljski Isus obavlja svoje djelovanje postaje darom uzdignutoga Isusa u kojemu se nastavlja njegovo ranije djelo.

Sažeto se može reći: povijest spasenja nastavlja se Božjim vodstvom u povijesti Crkve. Cjelokupna povijest spasenja zajamčena je djelovanjem Duha Svetoga. Ta prisutnost Duha Gospodnjega nastavljena je izravno u Isusu, počevši od Galileje kao polazne točke (Lk 4, 14), preko Jeruzalema kao mjesta ostvarenoga spasenja (Lk 9, 51; 19, 28), sve do Rima kao središta Carstva, odnosno „sve do kraja zemlje“ (Dj 1, 8). Svi događaji u Isusovu životu (Lk 4, 43; 9, 22; 13, 33; 17, 25; 24, 7. 26. 44; Dj 17, 3) i Crkve (Dj 1, 16; 19, 21; 23, 11) odgovaraju Božjoj volji, koji stoji iza svega i ima jamca Duha Svetoga. Duh Sveti je djelotvoran:

• pri Isusovu poslanju (Lk 4, 18)
• pri oboružavanju izaslanika nakon Uskrsa (Dj 1, 8)
• pri izaslanju apostola (Dj 13, 2)
• kao voditelj na putu (Dj 8, 29 – 39; 10, 19 – 23 a; 16, 6 sl.; 20, 22)
• kao voditelj i nadahnitelj „apostolskoga sabora/ konvencije“ (Dj 15, 28: „Zaključismo Duh Sveti i mi!“)
• kao onaj koji postavlja prezbitere, odnosno episkope u službu (Dj 20, 28).

Očito je da sve stoji pod vodstvom Duha. Vladalo je uvjerenje da su od uskrsnuloga i uzdignutoga Gospodina dobili dar Duha Svetoga. Luka iskustvo Duha u ranoj Crkvi opisuje jasnim crtama, u čemu se podudara s Ivanom (Iv 20, 19 – 23) i Pavlom (Rim 12; 1 kor 12 – 14). No, pri tome treba svakako razlikovati između Isusova djelovanja „u Duhu Svetom“ i Isusova djelovanja i Duha Svetoga u zajednici/Crkvi. Kao što je Isusovo djelovanje ukorijenjeno u snazi Duha Svetoga, i time u samome Bogu (usp. Lk 1, 35; 3, 22; 4, 1. 14. 18), tako uzdignuti Krist živi u Duhu Svetom (Dj 1, 8. 16; 8, 29 – 39; 10, 19 – 23 a; 13, 2; 16, 6 sl.; 20, 22).

3.  Duh Sveti u životu ranokršćanske zajednice / Crkve

Informacije o Duhu Svetom i ranokršćanstvu crpimo iz dvaju izvora: Djela apostolskih i poslanica apostola Pavla. Oba su nam izvora važna i nužna. Doduše, oba govore različito o Duhu Svetom. Razlog tomu treba tražiti u nakani izričaja ovih autora. U Djelima apostolskim povjesničar Luka, pojednostavnjeno rečeno, pripovijeda iz određenog vremenskog odmaka (od oko 80. do 90. godine pos. Krista) o početcima Crkve, dok Pavao pristupa kao teolog i dušobrižnik mnogo ranije (50-ih godina pos. Krista) u konkretnoj situaciji formirajući zajednice, i to među poganima. Dosljedno tomu njihov je govor i pristup poimanju Duha Svetoga različit. Dakle, kad govorimo o poimanju Duha Svetoga u ranokršćanstvu, treba imati u motrištu povijesnu, teološku i pastoralnu pozadinu. Apostol Pavao kao veliki teolog kršćanstva daje dublji odgovor na ovo pitanje od Luke, no ipak ćemo započeti s Djelima apostolskim jer se u njima Duh Sveti provlači kao crvena nit i ima središnju ulogu. Činjenica je:

• da Duh Sveti postoji i da ga se može primiti
• način na koji se prima jest krštenje
• Kako se pojavljuje? Kao prateći pomoćnik, kao nutarnja snaga.
• Tko ima udjela u njemu? Samo judeokršćani ili i pogani obraćeni na kršćanstvo?

Uskrsnuli Krist obećava svojim učenicima neposredno prije uzašašća ostvarenje izlijevanja Duha:

I dok je jednom s njima blagovao, zapovijedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo „koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim“ (Dj 1, 4 sl.).

Zašto su učenici morali čekati dolazak Duha Svetoga? Zato što Duh još nije bio došao na njih. Onoga trenutka kada je sišao na Pedesetnicu, nitko od vjernika na cijelome svijetu više ne mora čekati na Duha Svetoga; sasvim suprotno od onoga što zastupaju pentekostalci i mnogi karizmatici (usp. Dj 10, 44 – 48; Gal 3, 2. 14). Tko bi doslovno shvatio gore navedeni tekst, morao bi dosljedno tomu poći u Jeruzalem i čekati primanje Duha. Zašto u Jeruzalem? Možda nam prorok Joel nudi odgovor zašto učenici upravo u Jeruzalemu trebaju primiti Duha:

Svi što prizivaju ime Gospodnje spašeni će biti, jer će na brdu Sionu i u Jeruzalemu biti spasenje, kao što Gospodin reče, a među preživjelima oni koje Gospodin pozove (Joel 3, 5; usp. Zah 12, 10).

4.  Pedesetnica – Duhovo

Izlijevanje obećanoga Duha događa se na vrlo simboličan način i u važnom trenutku, na blagdan kada se prinose prvine, na Pedesetnicu (grč. Pentêkostê):

Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istom mjestu. I evo iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih.

Svi se napuniše Duhom Svetim i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.

A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakoga naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezicima. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: „Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašavaju veličanstvena djela Božja.“ Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugoga pitali: „Što bi to moglo biti?“ Drugi su pak, podrugujući se, govorili: „Slatka su se vina ponapijali!“ (Dj 2, 1 – 13).

Luka je ovaj događaj smjestio u blagdan koji traje tjedan dana, u drugi od triju velikih hodočasničkih blagdana židovske godine, na blagdan u povodu žetve pšenice (usp. Izl 23, 16). Obilježava se točno sedmoga tjedna, odnosno pedesetoga dana nakon blagdana Pashe, brojeći od prvoga dana nakon šabata pashalnoga tjedna (usp. Lev 23, 15 sl.). To je razdoblje dobilo ime sefira (= brojenje). Pedeseti dan bio je Šavuot, kada se održavala sljedeća žetva. Na Šavout koji je poslije kod kršćana dobio ime „Duhovo“, dogodio se, prema biblijskom izvješću, silazak Duha Svetoga nad apostole, što ga nazivaju i „Duhovskim čudom“. Riječ „Duhovo“ potječe iz grčke riječi pentêkostê, pedeseti (dan). Prvo „Duhovo“ slavilo se na „blagdan žetve“, pedeseti dan nakon Uskrsa (usp. Dj 2, 1 – 13).

U Djelima apostolskim pojam pneuma (duh) susreće se 68 puta, 37 puta u prvih 12 poglavlja, što je najzgusnutija pojava u cijelome Novom zavjetu. Prema nalogu Uskrsloga učenicima da ostanu u Jeruzalemu i čekaju „Obećanje Očevo“, Duha Svetoga (usp. Dj 1, 4), spomenuta je poveznica grad Jeruzalem. On služi kao mjesto događanja iz kojega kreće širenje kršćanske vjere. Jeruzalem će se neprestano spominjati: iz Jeruzalema kreće misionarsko djelovanje. Luki je Jeruzalem u njegovu dvojakom djelu (evanđelju i Djelima apostolskim), geografsko središte i jamac kršćanskoga identiteta. Drugi nalog slijedi u obliku obećanja: … bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje (Dj 1, 8). Autori u ovome s pravom vide programsku rečenicu cijelih Djela apostolskih. Treba naglasiti da se prvotna jeruzalemska zajednica formirala od pripadnika preduskrsnoga Isusova pokreta (Dj 1, 13 sl.). To su jedanaestorica (bez Jude), ženâ koje su bile oko Isusa i Marija Isusova majka. No navještaj ne može početi zato što nešto nedostaje. Nedostaje nadahnjujuća snaga Duha Božjega koji će sići na Pedesetnicu na sve koji pripadaju jezgri zajednice. U Dj 2, 1 – 4 Luka po svoj prilici upotrebljava tradiciju koja je bila povezana sa spektakularnim popratnim pokretom „govora u jezicima“ (usp. 1 kor 14, 1 – 25). Da je Luka poznavao ovu glosolaliju, da je to cijenio kao ekstatičan fenomen i da je to doveo u vezu s Duhom Svetim, razotkriva njezino spominjanje u Dj 10, 44 – 46. Naime, u Kornelijevoj kući Duh Sveti silazi na sve koji su slušali Petra; njegova ih je pratnja čula „govoriti drugim jezicima i veličati Boga“ (r. 46.). Pavao u Efezu polaže ruke na Ivanove učenike i na njih „dođe Duh Sveti te stanu govoriti drugim jezicima i prorokovati“ (Dj 19, 6). Luka iz „govora jezicima“ u Dj 2, 4 dodavanjem atributa „drugim“ (heterais) stvara „govor drugim jezicima“, što je u Dj 2, 6 – 11 potvrđeno zastupnicima brojnoga mnoštva naroda. Propovijed učenika čuli su „na svojem materinskom jeziku“, dijalektu (dialekto, r. 6. i 8.), odnosno „jezicima“ (r. 11.). Luka time slijedi misionarsku namjeru. Sve su jezične zapreke svladane, nema nikakve zapreke u komunikaciji u naviještanju evanđelja.

Izvješće o Pedesetnici oblikovano je čujnošću i vizijom, slinim šumom s neba i ognjenim jezicima (Dj 2, 2 sl.), motivom Božje objave (theofania), kao što u Starom zavjetu prati Božji dolazak na brdu Sinaju (usp. Izl 19, 16 – 19: grmljavina i sijevanje, teški oblak nad brdom, snažno zvučenje truba, Gospodin silazi u oblaku ognja; (usp. također „obnovu Pedesetnice“ u Dj 4, 31: „I pošto se pomoliše, potrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i svi se napuniše Duha Svetoga te stanu navješćivati riječ Božju smjelo“). Ove popratne pojave nevidljivih fenomena služe učiniti Duha vidljivim. Događaj na Pedesetnicu Luka vidi kao središnji korak u „okupljanju Izraela“ na putu prema Crkvi. Prema njegovu konceptu plana spasenja, nakon vremena obećanja u Starom zavjetu, zajedno s događajem s Kristom i oko Krista, ostvarenje je ispunjeno. Zato taj događaj mora biti vidljiv. No zanimljivo je da tekst ništa ne govori o nutarnjem biću onoga koji je „izliven“, naime, Duha.

Popis naroda u Dj 2, 8 – 11 ostavlja dojam da su tu prisutni zastupnici iz svih naroda i zemalja pod nebom. No ova lista ne obuhvaća u ono doba poznate zemlje, nasuprot pretjeranom navodu u r. 5.: „A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakoga naroda pod nebom.“ Spominje se da je ovdje riječ o pobožnim ljudima, Židovima koji potječu iz različitih naroda, ali sada borave u Jeruzalemu. Redak 11. navodi također „sljedbenike“ koji su prešli na židovstvo. Ovi Židovi iz dijaspore ne borave u Jeruzalemu kao hodočasnici za kraće vrijeme, nego tu žive. Ovo se s povijesno-socijalnoga motrišta može prihvatiti sa sigurnošću. Naime, u ono vrijeme bilo je kao i danas, Židova po cijelom svijetu, a koji su čeznuli u starosti se nastaniti u Jeruzalemu. (Zar se to ne događa i s našim ljudima koji su život proveli u tuđini, da starost žele provesti u „starome kraju“?) U prilog tome govore u Jeruzalemu sinagogalne zajednice Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca, te onih iz Cilicije i Azije (Dj 6, 9), ili prisutnost čovjeka poput Barnabe koji je bio rođen na Cipru (Dj 4, 36). Luka očito pred sobom ima jedan cilj kad ovo spominje. Prema njemu, prerano je djelovati misionarski među poganima. Navodeći svjedoke događaja na Pedesetnicu, poimence Židove, a izostavlja pogane, i naglašavajući Židove iz dijaspore koji prebivaju u Jeruzalemu, izbjegava mogućnost da će se oni vratiti u svoje zemlje i mogućnost evangeliziranja među poganima. No istodobno oni zastupaju zemlje svojega podrijetla.

Karizmatici se izričito pozivaju na izvješće o silasku Duha Svetoga na Pedesetnicu (Dj 2, 1 – 13) i u njemu vide podlogu njihova djelovanja. Polaze od toga da se sve upravo tako kronološki dogodilo kao što stoji u izvješću. Ne shvaćaju da ovaj događaj treba tumačiti u smislu prenošenja poruke za izgradnju vjere. Previše su usmjereni na izvanjske znakove i dolazak Duha kao ekstatični događaj. Učenike sebi predočuju u pijanom, otuđenom ushićenju, pa sve do umovanja da su se, po uzoru na današnje karizmatike, smijući se i drhteći, valjali po podu. Tako karizmatski sljedbenici s pojmom Pedesetnice (Duhovo) uglavnom povezuju nadnaravno djelovanje snage. Ne uviđaju da je istinsko značenje toga događaja mnogo dublje. Naime, moramo znati da je izlijevanje Duha na Pedesetnicu obilježeno dvama različitim pogledima: istinskim dolaskom Duha Svetoga, koji je kao i kod svih prijašnjih pojavljivanja ostao nevidljiv i nedohvatljiv ljudskome razumu, te popratnim čudesnim znakovima koje je Bog dao kako bi svojemu narodu predočio da je Isus, kojega su oni razapeli, istinski Mesija.

Nevidljivo događanje koje se zbilo bilo je ponovno rađanje vjernika primanjem i nastanjenjem Duha Svetoga. Neodvojivo povezano s ovim događajem dogodilo se ujedno krštenje i pečaćenje vjernika s Duhom. Značenje ove nutarnje povezanosti bit će nam istinski protumačeno tek u Pavlovim poučnim pismima:

Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni (1 Kor 12, 13; usp. Rim 6, 1 – 11); zatim: Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga (Tit 3, 4 – 7).

Učenici su bili vjernici, pripadali su narodu izraelskom i u određenom smislu nalazili su se na području Staroga saveza, što znači da još nisu bili nanovo rođeni. Rođenje nanovo bilo je, prema Pismu, moguće tek kada je Bog poslao Duha njegova Sina kako bi stanovao u srcima otkupljenih:

… A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: ’Abba! Oče!’ Tako više nisi rob nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu (Gal 4, 4 – 7).

Tek dovršetkom djela otkupljenja Isusa Krista, koji je kao uskrsnuli i proslavljeni svojom krvlju ušao u nebesko svetište, omogućeno je novo rođenje po Duhu i time izlijevanje Duha. Jer, Duh je izliven da bi bio primljen, a mogli su ga primiti samo oni koji su bili posvećeni jednom zauvijek ostvarenom žrtvom tijela Isusa Krista (Heb 10, 10). U tome smislu vjernici su u Kristu nanovo rođeni uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih (1 Pt 1, 3). Tako su učenici na Pedesetnicu izlijevanjem Duha „nanovo rođeni odozgor“ (Iv 3, 3). Duh im je bio prosvjetljenje za spoznaju Boga u Kristu (usp. 1 Kor 2, 10 – 16; 2 Kor 4, 6). Bili su oboružani snagom Duha Svetoga, bili su opečaćeni Duhom. Usred staroga, zemaljskoga naroda saveza s Bogom, koji je zbog njegove nespremnosti na obraćenje i njegova otpada bio ostavljen po strani i trebao biti osuđen, nastao je novi narod Božji koji je svoje spasenje, svoj život, svoju snagu primio samo od Gospodina i Isusa Krista.

Citat: Joel 3, 1 – 5

Trebalo bi nešto reći o citatu proroka Joela (3, 1 – 5), na kojeg se karizmatici također rado pozivaju. Petar ga navodi u svojem govoru (Dj 2, 14 – 36):

Nisu ovi pijani, kako vi mislite – ta istom je treća ura dana – nego to je ono što je rečeno po proroku Joelu: „U posljednje dane, govori Bog:

’Izlit ću Duha svoga na svako tijelo i proricat će vaši sinovi i kćeri,
vaši će mladići gledati viđenja, a starci vaši sne sanjati.
Čak ću i na sluge i sluškinje svoje izliti Duha svojeg u dane one
i proricat će’“ (Dj 2, 15 – 18). 

Ovaj tekst nije lako protumačiti u ovome kontekstu. Je li se izlijevanje Duha što ga je prorok Joel najavio, na Duhovo uistinu i ispunilo, odnosno doslovno i potpuno ostvarilo? Ne smijemo zaboraviti da je riječ o tisućljetnom iščekivanju ispunjenja. Petar spominje i silne znakove koji će se dogoditi pri ispunjenju proročanstva iz Joel 3, 1 – 5:

Pokazat ću čudesa na nebu gore i znamenja na zemlji dolje, krvi i oganj i stupove dima. Sunce će se prometnuti u tminu, a mjesec u krv prije nego svane Dan Gospodnji velik i slavan (Dj 2, 19 – 20).

Na Duhove se nije dogodilo ništa od toga. Također nisu svi Izraelci bili ispunjeni Duhom, nego samo neki od Kristovih vjernika. Čitamo li pažljivo tekst, vidimo da Petar ne kaže da se ispunilo to što je prorok Joel najavio. On slušateljstvo podsjeća da je Bog prorekao izlijevanje svojega Duha Izraelu i da duhovski događaj odgovara Božjem obećanju. Ovo je predispunjenje i dio ispunjenja Božjega proročanstva, a potpuno će se ispunjenje dogoditi tek na Dan Gospodnji (sudnji dan).

Zanimljivo je kako Petar nastavlja svoju propovijed. Bilo je sasvim logično da govori o Duhu Svetom, o bîti i djelovanju Duha koji je „sišao“ na zemlju. Premda karizmatici često i uporno naviještaju „Duha Svetoga“ u ovome kontekstu, Petar, sasvim suprotno, ispunjen Duhom i nadahnut Duhom na Duhovo naviješta Gospodina, Isusa Krista! Upravo je to dokaz da je bio vođen istinskim Duhom Svetim, o kojemu naš Gospodin svjedoči: On će mene proslaviti (Iv 16, 14).

U vrlo sažetim i prodornim riječima Petar naviješta Isusa Krista židovskom slušateljstvu: Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promisli Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada (Dj 2, 22 – 24). Zaključno će izlijevanje Duha povezati upravo s Njim: Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate (Dj 2, 32 – 33). Petar time narodu objavljuje nešto sasvim novo što izričaji Staroga zavjeta još nisu razotkrili: obećanje izlijevanja Duha, vezano je od Oca na osobu Isusa Krista. Sin, otkupitelj i Mesija, jest taj koji izlijeva Duha i po njemu se ispunjaju starozavjetna obećanja. O vjeri u Njega ovisi primanje izlivenoga Duha Svetoga.

5.  Izlijevanje Duha Svetoga u Djelima apostolskim

Postoje još i druga izvješća o izlijevanju Duha Svetoga. Tako Dj 8, 14 – 17:

Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.

Jeruzalem je središte apostolima, mjesto puno posjedovanja Duha. Gdje god budu utemeljene nove zajednice, bit će priznate i ojačanje legatom iz Jeruzalema. U slanju Petra i Ivana izražena je uloga hijerarhijske službe. Delegirani apostoli mole i polažu ruke kako bi posredovali Duha Svetoga. Posredovanje Duha ovdje se događa službom i obredom. Pripadnici i zagovornici karizmatske obnove ovo bi trebali imati jako na umu! Molitva služi (usp. Dj 1, 14; 9, 12; 10, 31) kao priprema za primanje Duha. Molitvom i polaganjem ruku apostola novokršteni Samarijanci primaju Duha Svetoga.

Ovdje se nameću pitanja: ne idu li u ranokršćanstvu krštenje i primanje Duha zajedno? U Dj 1, 5 iskustvo Duha metaforički je pripisano Pedesetnici kao krštenje. U Dj 9, 17 sl. Ananija – koji nije bio apostol – polaže na Savla ruke, koji je nakon toga ispunjen Duhom Svetim i daje se krstiti. Prema Dj 10, 44 – 48, krštenju prethodi primanje Duha. Na ovim je primjerima očito da su pri krštenju uočljivi različiti momenti: oproštenje grijeha, darivanje Duha, primanje u zajednicu. Darivanje Duha povezano s polaganjem ruku, smjera na utemeljenje zajednice, odnosno Crkve. Samarićani doživljavaju njihovo vlastito Duhovo kao priključenje spasenjskoj liniji duhovske zajednice u Jeruzalemu.

Čini mi se važnim ovdje navesti još jedan ulomak iz Djela apostolskih, 10. poglavlje o krštenju pogana:

Dok je Petar još govorio te riječi, siđe Duh Sveti na sve koji su slušali tu besjedu. A vjernici iz obrezanja, koji dođoše zajedno s Petrom, začudiše se što se i na pogane izlio dar Duha Svetoga. Jer čuli su ih govoriti drugim jezicima i veličati Boga. Tada Petar reče: „Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao mi?“ I zapovjedi da se krste u ime Isusa Krista. Tada ga zamole da ostane ondje nekoliko dana (Dj 10, 44 – 48).

Ovo je kratki ulomak iz jako opsežnoga poglavlja Dj 10, 1 – 11, 18, koje je sastavljeno od pet scena: prva: Kornelije u Cezareji (10, 1 – 8), druga: Petrovo viđenje (10, 9 – 16), treća: susret Petra s Kornelijevim glasnicima u Jopi (10, 17 – 23), četvrta: opisuje događaje u Kornelijevoj kući (10, 24 – 48), peta: govori o Petrovu opravdanju u Jeruzalemu (11, 1 – 18). Petrov govor nije još završen, a Duh silazi na sve nežidovske slušatelje (r. 44.), oni počinju govoriti u jezicima (glosolalija) i veličati Boga (r. 46.). Vjernici iz Jope koji prate Petra „čude“ se (r. 45.) i utvrđuju da je Duh izliven i na pogane. Taj i poveznica je s onim prvim izlijevanjem Duha u Jeruzalemu na Duhovo, a u Dj 11, 15 to jasno potvrđuje: „I kad počeh govoriti, siđe na njih Duh Sveti kao ono na nas u početku“. Dakle, događa se Pedesetnica (pentekoste) za pogane, to jest da nakon Crkve nastale od obraćenih Židova na početku, sada nastaje univerzalna Crkva od Židova i pogana. Riječ je o silnom izlijevanju Duha za uključivanje pogana u Crkvu. No za potpuno uključivanje nedostajalo je još krštenje, što u ovom slučaju slijedi nakon primanja Duha. Petar pravilno tumači djelovanje Duha i naređuje da se, Kornelije i njegova obitelj, kao i njegovi prijatelji, odmah krste (r. 47. sl.). Ne smijemo zanemariti zaključnu napomenu: Tada ga zamole da ostane ondje nekoliko dana (r. 48. b). Petar i njegova pratnja ostaju u ovoj poganskoj kući. Tako nova kućna zajednica u Cezareji prvi put predočuje Crkvu sastavljenu od Židova i pogana. Ona ovdje doživljava njezin trenutak rođenja, ona je stvarnost.

6.  Način pojavljivanja Duha

Ovo je pitanje različito prikazano u Djelima apostolskim. Najčešće se govori da Duh Sveti čovjeka „ispunja“, da je on „pun Duha Svetoga“. Duh se ovdje shvaća kao nutarnja snaga po kojoj čovjek govori ili djeluje. O tome postoje brojni primjeri:

• Onda Petar pun Duha Svetoga reče …“ (Dj 4, 8)
• „… svi se napuniše Duha Svetoga te stanu navješćivati riječ Božju smjelo“ (Dj 4, 31)
• „… De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti“ (Dj 6, 3)
• „… izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga …“ (Dj 6, 5)
• „Ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio“ (Dj 6, 10)
• „Ali on (misli se na Stjepana), pun Duha Svetoga, upre pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu“ (Dj 7, 55)
• „U one dane dođoše u Antiohiju neki proroci iz Jeruzalema. Jedan od njih, imenom Agab, usta i po Duhu pretkaza da će uskoro nastati velika glad po svem svijetu. Ona i nasta za Klaudija“ (Dj 11, 27 sl.)
• Kao reakcija na progon Pavla i Barnabe iz Antiohije pizidijske, zaključno se kaže: „A učenici su se ispunjali radošću i Duhom Svetim“ (Dj 13, 52).

Plod toga „ispunjenja“ najčešće je bio snažan govor, prorokovanje ili naviještanje riječi Božje. Duh daje usmjerenje i on je putokaz.