Sveti Pavao i razlučivanje darova Duha Svetoga

Mnogobrojna novozavjetna svjedočanstva o djelovanju Duha Svetoga govore o tome da Duh, za razliku od snaga ovoga svijeta (1 kor 12, 2), donosi slobodu i ne uvodi u novo nasilje. Gubljenje samokontrole nije obilježje Duha Svetoga, naprotiv (usp. 1 Kor 14, 32 sl.). Plod je Duha dapače samosvladavanje (Gal 5, 22; 2 Pt 1, 6). „Razumni“, racionalni darovi Duha, kao što su razborito prosuđivanje i spoznaja Božje volje, u Bibliji se posebno ističu (Rim 12, 2; kol 1, 9 sl.; usp. također Iz 11, 1 – 6). Neprestano se susreće zaziv razboritosti za preispitivanje i samokontrolu (Dj 26, 25; Rim 12, 3; 1 Tim 2, 9; 2, 15; 3, 2; Tit 1, 8; 2, 2 – 6; 1 Pt 4, 7). Nije nužno novo, nepoznato iskustvo Duha da bi kršćanin bio svjestan ispunjenja Duhom Svetim. Tko prizna Krista ima puninu Duha po Kristovoj prisutnosti (Gal 2, 20). Duh Sveti djeluje u pogledu na cjelokupno svjedočanstvo Pisma kao začetnik radosti, ali ne ekstatične ukočenosti.

U prilogu “Počivanje u Duhu” i “Toronto blagoslov” pružili smo povijesno-fenomenološki presjek toga blagoslova, a ovdje želimo pokazati koliko je on drukčiji od izlijevanja Duha Svetoga. Za razliku od djelovanja Duha Svetoga, djelovanje „Toronto blagoslova“ vodi gubitku samokontrole. Ljudi pod dojmom ovih fenomena djelomično nisu više kadri podignuti se ili zaustaviti svoje grčevito smijanje. Očita je opasnost od manipuliranja i fiksiranja na pojedinoga voditelja. Entuzijastični fenomeni vode prije svega čovjeka u nesigurnost i bezvoljnost. Temeljno djelovanje Duha Svetoga može se sažeti u tri točke oslanjajući se na 1 Kor 13: vjeru, ljubav, nadu. Duh podiže vjeru, razotkriva Riječ Božju i time vodi do spoznaje Boga (1 Kor 2, 4 sl.; Ef 1, 13 sl.; Gal 3, 14). Duh potiče ljubav prema Bogu, njegovoj zajednici i bližnjemu (Rim 5, 5). Duh hrani nadu u otkupljenje (Rim 8, 11). Na ovim novozavjetnim dohvatljivim djelovanjima Duha moraju se mjeriti svi „plodovi“, a to znači i „plodovi“ svih karizmatskih pokreta.

Pavlove iscrpne primjedbe o učinkovitosti darova Duha u bogoslužju i njihova suzdržanost prema ekstatičnim pojavama često su analizirane (usp. 1 Kor 12 – 14). Apostol traži čestitost i urednost kod službe Božje (1 Kor 14, 40). Djelovanje bogoslužnoga događanja na nekršćanina Pavlu je od velike važnosti (1 Kor 14, 23). U smislu misionarske odgovornosti, Pavao se bori protiv ekstremnih karizmatika, a za urednu i „razboritu“ službu Božju, što je iznenađujuće za njegovo vrijeme: „Jer Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira“ (1 Kor 14, 33. 40). Pavao odbacuje središnje značenje ekscentričnih doživljaja za izgradnju zajednice i življenje vjere pojedinca (1 Kor 12). Također iz misionarske odgovornosti upozorava od prenaglašenosti entuzijastičkih fenomena (1 Kor 14).

Novo izlijevanje Duha

U izvješćima o „Toronto blagoslovu“ i u proglasima neokarizmatskih pokreta stalno se ponavlja da predstoji novi veliki izljev Duha, odnosno da kršćanin mora biti ojačan snagom Duha Svetoga. No ispušta se iz motrišta da je Isus Krist „nositelj Duha“ u kojemu se ostvarilo ispunjenje starozavjetnih proročanstava. Po Isusu Kristu i njegovu djelu otkupljenja, na sve ljude koji u njega vjeruju dolazi Duh Sveti. Svi članovi zajednice Isusa Krista imaju udjela u ispunjenju Duha Svetoga. U vezi s time darovi Duha nisu stupnjevito posjedovanje, nego različito izražavanje istoga Duha (1 Kor 12, 4). Fenomeni „Toronto blagoslova“, prema tome, ne mogu biti označeni kao dodatno ispunjenje Duha, koje drugim članovima nedostaje. U Novom zavjetu nema naznake o konačnom, novom i na nov način izlijevanja Duha, što bi nadilazilo Pedesetnicu. Biblija za konačna vremena, naprotiv, prognozira otpad od vjere po cijelome svijetu i različita zavođenja. Izričito se spominju lažni proroci, čudesa, i upozorava na to da se treba čuvati takvih „nositelja“ spasenja (usp. Mt 7, 15 – 23; 24, 4 – 14; 2 Sol 2, 9 – 12; Otk 13; 1 Iv 4, 1. 6; 2 Kor 11).

Djelovanje Duha Svetoga u Novom zavjetu (dobrano i u Starom zavjetu) shvaća se prije svega kao događaj stvaranja zajedništva. Po Duhu se događa pripadnost Kristu i sudioništvo u njegovu tijelu (Rim 8, 14). Duhom nošena povezanost članova zajednice s Kristom i međusobno, nestaju sve razlike: podrijetla, nacije, rase, roda i socijalnoga stanja (Gal 3, 28). Isticanje posebnih darova Duha, odnosno posebnoga „pomazanja“, dovodi u opasnost jedinstvo zajednice ako se iskristalizira svijest elite i duhovne stupnjevitosti. Protiv ove u ranome kršćanstvu skrivene opasnosti, apostoli su se borili svom odlučnošću. Danas takvi pokreti poput „Toronto blagoslova“ stvaraju u kršćanstvu zbunjenost i sukobe, povećavaju razdor i međusobnu udaljenost. Ovo stvara probleme u pastoralu. „Umišljenost“ da posjeduju Duha, da su „blagoslovljeni“, očito je prisutna svijest da su iznad drugih koji nisu njima ravni. Pavao osuđuje precjenjivanje ekstatičnih darova u Korintu, na temelju čega se pojedinci izdižu uz izgovor da to izgrađuje zajednicu. Ne ponavlja li se to upravo i danas? No važan kriterij djelovanja Duha Svetoga svakako je „povezivanje“ svih s Kristom i međusobno. Nema dvojbe da sudionici susreta poput „Toronto pokreta“, koji traže utjehu i rješenje vlastitih poteškoća, nažalost, umjesto željenoga mira puni su straha, imaju poremećaj spavanja, depresiju i nesigurnost u vjeri. Nužno je pojave „Toronto blagoslova“ usporediti s New Ageom i drugim egzotičnim smjerovima. To je otvaranje krivom duhu; ljudi očekuju doživljaj sreće, uranjanje u nutrinu, tj. „nutarnje ozdravljenje“, čišćenje svega što ih pritišće. Istovjetne pojave „počivanja u Duhu“ poznaju joga, okultisti i već spomenuti New Age.

Sveti Pavao o karizmama

Uvodno nekoliko riječi o pojmu „karizma“. Karizma je riječ koja se često upotrebljava neodređeno. Riječ koja u Novom zavjetu i otačkoj literaturi nije postigla status teološkoga stručnog izraza. Religijsko-znanstveni i pobliže religijsko-sociološki koncept karizme vuče neizravno značenje iz Pavlove teologije i posebno smjera na religijske fenomene kojima se pripisuju obilježja: originalnost, neposrednost, spontanost i dinamičnost, čija je oznaka nesvakidašnja. To je trenutak stran tradiciji i rutini, revolucionaran, uznemirujući, koji postavlja u pitanje sve institucionalno.

Riječ „karizma“ (harisma) ovisi o korijenu haris (milost). Oba se pojma nalaze u Novom zavjetu pretežno kod Pavla. Od 155 mjesta u Novom zavjetu, oko 100 mjesta nalazi se u Pavlovim poslanicama. Pojam harisma od ukupno 17 mjesta, 14 puta pojavljuje se u trima Pavlovim autentičnim poslanicama, naime, u Prvoj Korinćanima, Drugoj Korinćanima i Rimljanima. Haris temeljno označuje prije svega: dražest, ljupkost, čar, milosnu skrb, brigu, a reakcija na to jest „zahvala“. Iz toga je u kršćanskom rječniku nastao stručan pojam „milost“. U usporedbi s time „karizma“ se može definirati kao konkretan, Duhom potaknut oblik te milosti. „Karizma“ je milost kao slobodno darovani dar, koji Duhom potaknut u zajednici i u pojedinoj osobi, zadobiva svoj oblik. Zanimljivo je da se pojam haris prije Pavla u grčkome profanom jeziku vrlo rijetko pojavljuje. Njegov sadržaj treba u bîti zahvaliti Pavlu. Što je Pavla potaknulo da posegne za ovim pojmom i da ga osmisli, može se dobrano iščitati u 1 Kor 12.

Za prosudbu sada tako visoko cijenjenih darova Duha, Pavao Korinćane podsjeća na njihovo ranije pogansko iskustvo. Želio je istaknuti njihovo ranije – u poganstvu – oduševljenje. Što to znači? Pavao je ovim podsjećanjem htio izbrisati njihovu raniju pogansku ekstatičnost i entuzijazam iz kršćanskoga života. Takav stav i poimanje ne govore ništa o iskustvu Kristova duha. Samim time što Pavao podsjeća na poganska iskustva, upućuje na višeznačnost ekstatičnih fenomena u kršćanskoj zajednici.

Sveti Pavao o „darima Duha“ (1 Kor 12 – 14)

Pavao se u Korintu sučeljava s pneumatika, s „darima Duha“. Pojam „dari Duha“ u cijeloj Bibliji susrećemo samo ovdje kod Pavla u 1 Kor 12, 1 i 14, 1. 12. Pneumatika je shvaćan kao iskustvo: ekstatičnosti, entuzijazama, zanosa. Očito je da Pavao „dare“ želi staviti u odnos s Duhom, jer je jasno da su karizme djelovanje Duha Božjega. Pavao o tome kaže:

O darima Duha ne bih, braćo, htio da budete u neznanju. Znate kako ste se dok bijaste pogani, zavedeni, zanosili nijemim idolima. Zato vam obznanjujem: nitko tko u Duhu Božjem govori ne kaže: ’Proklet Isus.’ I nitko ne može reći: ’Gospodin Isus’, osim u Duhu Svetom“ (1 Kor 12, 1 – 3).

Prije nego se osvrnemo na sam tekst, potrebno je barem donekle rasvijetliti pozadinu stanja zajednice u Korintu. Treba imati na umu da ovo Pavlovo pismo Korinćanima nije sistematski poučak, nego pismo odgovor na pitanja koja su u zajednici bila goruća. Jedno od takvih svakako je bilo značenje „darova Duha“. Moramo računati s time da su u zajednici vladali neredi poput svađa, razdora, bračne nevjernosti, neredi na bogoslužjima. Jedno je od takvih bilo pitanje uporabe „darova Duha“. Pavao ih želi poučiti o karizmama kao „darima Duha“. Svjestan je da kao kršćani pridošli s poganstva slijede svoje prijašnje mitove i običaje. Vezani su od djetinjstva uz poganski kult. Pavao njihova ranija poganska božanstva naziva izričito nijemima/bez riječi (grč. afona; r. 2.). Možda ovo nema neku posebnu težinu. No on ovaj pojam ipak upotrebljava da bi upozorio na nijemost i neodoljivost ovih božanstava. Želi posvijestiti da je nijemost ovih idola utjecala na to da su ljudi njima bili zaneseni. Nijemi idoli nikada ne daju odgovor, a onoga koji traga i pita, prepuštaju samome sebi. Nije li upravo tada moguće drugima moćno vladati? Idoli su nijeme snage jer je odnos s njima nemoguć. Pavao se neprestano zauzima za to da njihovu nijemost dovede u razgovor, napose neartikulirani govor u jezicima. Neshvatljiva ekstaza mora biti zahvaćena shvatljivim riječima ako želi imati smisao i značenje. Onaj tko je izvan toga, mora imati priliku to dokučiti. Pavao zato traži da taj zanos, taj ekstatični dar bude protumačen. Treba ga „protumačiti/prevesti“ (hermeneia) u razuman govor. Želi da se članovi zajednice u Korintu oproste od zanosne ekstaze i da se okrenu razboritom govoru i razmišljanju. Dakle, sva iskustva treba tumačiti u kontekstu Krista.

Pavao kani ozbiljno zahvatiti u život zajednice u Korintu, u njihovo bogoslužje koje se obavljalo pogrešno. Trebalo je razlučiti Svetoga Duha od poganskoga, suprotstaviti se entuzijastičkom zanosu. Taj zanos može ljude neizmjerno zahvatiti i nositi, ali to ipak nije znak prisutnosti kršćanskoga. Zanos nije jasan znak prepoznavanja istinskoga Boga. Pavao sasvim jasno ističe: iskustvo Duha nužno zahtijeva razlučivanje duhova. Upravo ekstatično, neodoljivo iskustvo mora biti kritički preispitano.

Pavao Korinćane ne želi ostaviti u „neznanju“ o „darima Duha“. Zajednica je bila ponosna svojim članovima koji su, prema njihovu shvaćanju, bili zahvaćeni Duhom. Smatrali su da oni trebaju Pavla tome poučiti. No Pavao im upravo to predbacuje:

I ja, braćo, nisam mogao govoriti vam kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete jer još ste tjelesni. Doista, dok je među vama zavist i prepiranje, zar niste tjelesni, zar po ljudsku ne postupate? Jer kad jedan govori: „Ja sam Pavlov”, a drugi: „Ja sam Apolonov”, niste li odveć ljudi? (1 Kor 3, 1 – 4).

Njihovo entuzijastičko „kršćanstvo“ sliči poganskom nadahnuću i poganskoj ekstazi na fatalan način. (Ovo bi trebalo i te kako imati na umu!).

Korinćani tu „rastrganost“ poznaju iz njihove poganske prošlosti. Ako ih to još prati kao kršćane, to znači da trebaju pronaći kriterij kršćanskoga Duha pokretača. Moraju znati da ni snaga religioznoga doživljaja, ni miris zanosa, ni senzacionalni govor u jezicima, nisu jamstvo Božjega Duha. Božji Duh koji kršćanina ispunjava, pokreće, aktivira, vodi do spoznaje, to je Isusov Duh: A mi imamo misao Kristovu (1 kor 2, 16). Pavao na drugome mjestu govori o „Duhu Gospodnjem“, dapače: „Gospodin je Duh“ (2 kor 3, 17). Iskonska kristološka  ispovijest glasi da je „Isus Gospodin“ (Rim 10, 9); „I svaki će jezik priznati: ’Isus Krist je Gospodin!’ na slavu Boga Oca“ (Fil 2, 11).

Ulomak 1 Kor 12, 4 – 11:

Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednome se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dar liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakome napose kako hoće.

Što nam ovaj tekst otkriva kao odgovor o stanju zajednice u Korintu? Prije svega da iz motrišta ne smijemo ispustiti specifičnost sredine iz koje ovi kršćani obraćenici potječu. Njihova je kolijevka grčko pogansko središte. Proricanja, gatanja i vračanja nisu im bila strana. Posvuda su postojala brojna svetišta i hramovi posvećeni božanstvima gdje im je proricana sudbina i budućnost. Najpoznatije mjesto okupljanja bio je Orakul u Delfima. Neki lik, posrednik, padao bi u zanos i u tome stanju izgovarao višeznačna proricanja, od čega bi možda nešto pogodio, što bi onda trebalo biti dokaz njegove vizionarske sposobnosti. Toga, nažalost, ima i danas posvuda: u medijima, pa do službeno (a često i neslužbeno) registriranih vidovnjaka, vračara i svih vrsta okultnih seansi. Reklo bi se: ništa novo pod nebom!

Među kršćanima je dakle došlo do precjenjivanja darova Duha, na što Pavao reagira i mora dati odgovor. Tako se u 1 Korinćanima 12 – 14 bavi iscrpno pitanjem „darova Duha“. Pavao se bavi spektakularnim „darima Duha“ jer oni su bili problematični. Zbog toga odmah na početku u 12, 4 svjesno zamjenjuje izraz pneumatika (darovi Duha) u milosni darovi (grč. harismata). Time ispravlja koncepciju u korintskoj zajednici. Naime, u Korintu su se „darovi Duha“ prosuđivali kao čvrsto posjedovanje i kao znak prepoznavanja savršenoga kršćanina. Prihvaćali su samo izvorne fenomene, posebno ushićen „govor u jezicima“ i „čudesna djela“. Pavao se tomu višestruko suprotstavlja. Nitko nema istu puninu svih darova i nitko nema iste darove kao drugi. Karizme su toliko brojne i različite koliko i ljudi. On predstavlja mnogovrsnost karizmi nasuprot jednom Duhu (pneumi):

„Različiti su dari, a isti Duh“ (r. 4.). U 12. poglavlju navodi tri kataloga karizmi. Prvi katalog u 12, 8 – 11:

• redak : riječ mudrosti / riječ spoznanja
• redak 9. – 10. a: (vjera) / karizma (dar) liječenja / čudotvorstva
• redak b – e: prorokovanje / razlučivanje duhova / različiti jezici / tumačenje jezika.

Pavao te karizme u njihovu mnoštvu izvodi iz Duha. Prve dvije po izboru riječi potpadaju pod proroštvo. Drugu skupinu od triju karizmi predvodi pojam vjera (pistis), a slijede dar liječenja i čudotvorstva. Vjera se ovdje ne može promatrati kao opći pojam kršćanske vjere, nego tu stoji kao posebna snaga koja čini čudesa:

Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznaje; i kad bih imao svu vjeru (pistin) da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!“ (1 Kor 13, 2); Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori: ’Digni se i baci u more!’ i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje (pisteue) da će se dogoditi to što kaže – doista, bit će mu! ( Mk 11, 23).

Ova dva primjera ne podsjećaju samo na tradiciju o Isusu, nego se odnose i na iskustvo ranokršćanske zajednice. Liječenje bolesnih i izgonjenje zlih duhova našlo je odjeka u misionarskom djelovanju. Služilo je kao konkurencija helenističkim čudotvorcima; sviješću snage posjedovanja Božjega Duha pokušalo se to nezdravo stanje izliječiti i osloboditi demonskoga utjecaja.

Što je Pavao htio poručiti ovim odgovorom? Nakana mu je bila ovu temu o „darima Duha“ staviti u teološku suvislost s Trojednim Bogom: jedan Duh (pneuma), jedan Gospodin (Kyrios), jedan Bog (Theos) (usp. r. 4. – 6.). Tri su različite uloge Trojednog Boga, kao Oca, Sina i Duha Svetoga. Dok su „milosni dari“ ranije vezani za Krista, sada su djelo Duha. Djelovanja su različita, ali sve proizlazi od Boga, što je u 12, 1 bilo pripisano Duhu. Ovo jedinstvo u mnoštvu Pavao želi utisnuti u srce. Ništa nije usmjereno jedno protiv drugoga, naprotiv, sve ima svoj izvor u Jednome (Bogu).

Shvatiti to bilo je od velike važnosti za tako mladu, tek nastalu zajednicu, koja je počela različito vrednovati darove Duha, prema važnosti po njihovu sudu. No, nismo li i mi također poput Korinćana? Spominjali smo da su Korinćani bili pod utjecajem svoje kulture i da su svoje prijašnje običaje i ritualne obrede unosili u novo, kršćansko okruženje. Pavao je imao potrebu posebno upozoriti ih da darovi koje Bog daje nisu samo na osobnu korist nego „svima“ (grč. hekasto; r. 7.), za opće dobro. Božji Duh koji po nama djeluje, djeluje samo radi toga da možemo pridonijeti izgradnji njegova djela u naše vrijeme. Drugim riječima: ako smo Kristovo tijelo, sastavljeno od mnogo udova, naša je zadaća sudjelovati u izgradnji Njegova tijela, Crkve kao zajednice.

Ulomak 12, 12 – 27: slijedi poznata prispodoba o tijelu koje je oblikovano snagom Duha kao Kristovo tijelo, i to od mnogo udova:

Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist (r. 12.).

Tijelo je sazdano od mnogo udova – metaforički govor – i drži se zajedno snagom jednoga Duha. No ti se udovi javljaju za riječ u dvama fiktivnim dijalozima (r. 15. sl., 20.). Očito su u svojoj mnogovrsnosti nužni i moraju zajedno djelovati, što zapravo relativizira položaj različitosti. Namjera je svakako sačuvati jedinstvo u mnoštvu; da se mnoštvo ne raspadne u zbrci nepovezanih pojedinačnih elemenata. Na što ovo upućuje? Korinćani su, naime, djelovanje Duha ograničili samo u određenom smjeru. Pavao se protivi njihovu uniformiranom pogledu i postaje branitelj pluralizma. Pod nadređenim pojmom „djelovanje Božjega Duha“ može se više toga razumjeti nego što Korinćani pretpostavljaju. Nitko se ne treba osjećati kršćaninom drugoga reda nasuprot trijumfalnim karizmaticima. Svakomu (hekasto) se „daje očitovanje Duha na korist“ (12, 7); svaki član zajednice ima udjela na sveopćim darima Duha po krštenju. Krštenjem svatko dobiva posebne „milosne darove“: „A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakome napose kakao hoće“ (1 kor 12, 11). Svatko ima nenadomjestivu zadaću za cijelu zajednicu.

U r. 27. slijedi eksplicitno prenošenje na skupinu adresata: „A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi“.

Redci 28. – 30.:

I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci? Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače?

Slijedi druga i treća tablica karizmi. Ovdje donosim daljnji niz karizmi, gdje se navodi mnoštvo uloga unutar zajednice. Svakako je uočljiv trolist: apostoli, proroci i učitelji. Redak 29. sl. još jednom lista uloge s različitim pitanjima, dok r. 31. a zaključuje odlomak zahtjevom „čeznuti za višim darima“.

Redak 28.	Redak 29. sl.
Apostoli	Apostoli
Proroci	Proroci
Učitelji	Učitelji
Čudesa	Čudesa
Liječenje	Liječenje
Zbrinjavanje	–
Upravljanja	–
Razni jezici	Govore jezike
–	Tumačenje (jezika)

Ove dvije tablice karizmi svojevrsno su ponavljanje. Treća tablica 12, 29. sl. formulirana je u obliku pitanja: „Zar su svi …“? Pavao u svojemu karizmatskom konceptu postavlja oslonac čvrstim službama: apostole, proroke, učitelje. Riječ je o razvojnom i institucionalnom procesu službi, što on veže uz svoj karizmatski integrirajući model. To su procesi koji se zbivaju unutar zajednice, bilo da ih je Pavao potaknuo bilo da su nastali kao plod kršćanskoga života u samoj zajednici, a Pavao ih je prepoznao. Do izražaja dolaze posebno opunomoćeni: „Bog neke u Crkvi postavi…“! Nositelji službe Riječi posebno su autorizirani, a to su svakako apostoli (usp. 1 Kor 1, 1; 9, 1; 15, 9). Svaki treba obavljati službu u zajednici koja mu je povjerena.

Pavao je očito imao problema s pojedinim karizmama i zato ih pokušava integrirati u život zajednice. Karizme nisu privatno vlasništvo pojedinca; nisu namijenjene pojedincu za njegovu osobnu izgradnju. Karizme nisu spontane pobude, nego duhovne, moralne i po zvanju proizašle sposobnosti, koje imaju veze s karakterom, slušanjem i shvaćanjem, s vjerom, nadom i ljubavi. Ne smiju se rabiti kao u egzotičnim krugovima. Njihovo je mjesto u zajednici i za izgradnju zajednice.

Pojedine su karizme, onda kao i danas, djelovale neuobičajeno. Izazivale su sumnju i nevjericu. Duhovna umišljenost pojedinih samozvanih karizmatika bila je – i ostala do danas – kamen spoticanja.

Sažeto se može reći: Pavao se u svojem argumentiranju poslužio pojmom koji je u profanom grčkom jeziku bio potpuno beznačajan: harisma (karizma). Kod Pavla pojam karizma stoji usko povezna uz riječ haris (= milost). Božja milost po njemu je nedjeljiva od iskustva pneume (Duha). Karizme su, dakle, Duh u njihovu konačnom obliku pojavka. Ovaj tako oblikovan pojam karizme može samo Pavao upotrijebiti kao integrativni model za svoju zajednicu. Tablica karizmi koju je on načinio (1 Kor 12), može se razvrstati u četiri skupine:

• kerigmateske karizme: ovdje je riječ posebno o službi naviještanja
• ekstatične karizme: pod time se misli na čudotvorstvo i govor u jezicima
• organizacijske karizme: obuhvaćaju službu uređenja i vodstva
• karitativne karizme: među njih se ubrajaju sva solidarna pružanja pomoći.

Navedene karizme ne stoje nepovezane jedne pokraj drugih, nego ih Pavao različito vrednuje; tako službi naviještanja daje prednost. Odlučujući kriterij ostaje njihov doprinos izgradnji zajednice. Karizme kao sredstvo profiliranja ili kao osobna taština, Pavao to bespogovorno odbacuje. Organizacijske i karitativne službe važnije su od ekstatičnih karizmi. Konačno, veličina prema kojoj se karizme vrednuju jest ljubav. I najbolje karizme, ako ne potiču iz duha ljubavi, nisu u službi izgradnje zajednice (usp. 1 Kor 13).

Iz Pavlova poimanja karizmi jasno se vidi da one proizlaze iz jednoga Duha, od Kyriosa (Gospodina) i Boga; svaka pojedina karizma, kao i cijeli paket. Po tome su „milosni dar“, „djelotvorna snaga“ i „služba“. Karizma je đakonska (službenička) energija i kao takva pripada drugima.

Karizme su darovi koji postaju zadaća. One trebaju drugima biti od koristi: A svakomu se daje očitovanje Duha na korist (1 Kor 12, 7). Postoje u „svima“ a ne samo u pojedincu; one su u Crkvi i zajednici. Ne služe isticanju i izdizanju pojedinca, nego služe izgradnji Crkve, pri čemu Pavao shvaća nutarnju i vanjsku izgradnju Crkve. Nitko nema sve i nema nikoga da nema ništa. Svi imaju određene darove, kvalitete, i to trebaju unijeti u zajednicu.

Pavlovo interveniranje u Korintu proizlazi, dakle, iz njegovih teoloških kriterija. Stalo mu je do izgradnje zajednice. U izgradnji zajednice treba obuzdavati jednostranosti, a zapostavljeno poticati u izrastanju. Klasičan primjer toga jest takozvani govor u jezicima, jer kao ekstatično svojstvo postaje opasnost gušeći druge nadarenosti. U vrtlogu ekstaza – govoreći jezikom glazbe – tonovi se guše, od melodije nema ništa (usp. 1 Kor 14, 7 – 9)! Pavao je u raspravama sa svojim protivnicima upravo prisiljen služiti se ekstatičnim stilom govora.

Kratko o riječi „karizmatski“

Danas se često upotrebljava pojam „karizmatski“, no, nažalost, malokad pravilno. Pojam „karizmatski“ može značiti sljedeće.

• „Pripadajući karizmi“: označuje sve što pripada posebnom svojstvu karizme.
• „Posebno svojstvo“: Bog, dijeleći karizmu, obraća se pojedincu na poseban način i razvija njegovu osobnu posebnost.
• „Neposredno“: karizme se daju pojedincu neposredno, vezano uz situaciju.
• „Intenzivno emocionalno“: ovo usko, nebiblijsko značenje, riječ je dobila od pentekostalnih Crkvi. To je dovelo do toga da se riječ „karizmatski“ shvaća u smislu izrazito osjećajno, zaneseno, religiozno zaneseno. Pojam „karizmatski“ ne može se poistovjetiti sa „spontano“ ili „entuzijastički“.
• Karizmatsko iskustvo: to je zbivanje u kojem pojedinac prihvaća i vrši od Boga ponuđene karizme.

U novijoj sociologiji religijâ riječi „karizma“, „karizmatski“ i „karizmatik“ poprimile su općenito i stvarno značenje koje ništa ne govori. „Karizma“ ovdje upućuje na izvanrednu kvalitetu ili rađanjem stečenu nadarenost neke vrsne osobe. Nažalost, danas se također u Crkvi olako pojedince naziva „karizmaticima“ – a neki čak sami sebe smatraju takvima – bez stvarnoga svetopisamskog uporišta.