Nastanak karizmatskog pokreta
1. Katolički začetci karizmatskog pokreta
Nakon stoljetnoga zaborava Duh je Sveti u 20. stoljeću u Katoličkoj Crkvi i njezinoj teologiji dobio na važnosti. Poticaj tomu svakako je bilo pripisivanje ekstatičnih iskustava Duhu Svetom u takozvanim „pokretima obnove“. Sva događanja imaju obično svoju dulju pretpovijest, pa je tako i s pentekostalno-karizmatskim pokretom. Ključan datum je 1. siječnja 1901., kada su se dogodila dva važna događaja. U Rimu je papa Lav XIII. svečanim pjevanjem himna Veni creator spiritus („Dođi, Duše presveti“) novo stoljeće posvetio Duhu Svetom. Da je spomenutom papi treća božanska osoba – Duh Sveti – posebno ležala na srcu, vidi se iz tri godine ranije objavljene enciklike „Divinum illud munus“ (O Duhu Svetom) iz 1897.
Poticaj su mu za to dali pojedini biskupi, a posebno časna sestra Elena Guerra koja je utemeljila institut Oblate Duha Svetog s nakanom vječnoga klanjanja, nazvanom „cenakul“ prema prostoru Posljednje večere, u istome onom u kojem su učenici, prema Djelima apostolskim (Dj 1, 13), okupljeni čekali dolazak Duha Svetoga. Prema viđenju sestre Guerre, Crkva je trebala biti zahvaćena „novim Duhovima“. Budući da je ta enciklika naišla na slab odaziv u Crkvi, na njezino poticanje novim pismima papi, postigla je da je Papa 1. siječnja 1901. novo stoljeće posvetio Duhu Svetom. Papa sv. Ivan XXIII. proglasio je sestru Guerru 1959. blaženom, a papa Franjo proglasio ju je svetom 20. listopada 2024.
Znakovito je da su u Katoličkoj Crkvi u 20. st. pod vodstvom karizmatskih osoba – posebno u Europi – nastajali duhovni pokreti poput: Communione e liberazione 1954. u Milanu; Fokolarini 1943. u Trientu; Cursillo (prvi) 1949. na Mallorci; Međunarodni pokret kršćanskih žena (GRAl) 1921. u Nizozemskoj; Neokatekumenski Put 1965. u Madridu; Schönstattski pokret 1914. u Vallendaru (SR Njemačka); Zajednica Sant ’Egidio’ 1968. u Rimu.
2. Početci pentekostalnog pokreta
Pogledamo li na pozadinu pentekostalnog pokreta, uočljiva je svojevrsna podudarnost. Naime, istoga dana kada je Papa Lav XIII. 20. stoljeće posvetio Duhu Svetom, na drugoj strani svijeta dogodio se u protestantskom pokretu zanimljiv fenomen. Metodistički pastor Charles F. Parham (1873. – 1929.) i njegova zajednica iz Topeka (Kansas, SAD), osnovao je 1900. Biblijsku školu (Bethel Bible School). U početku je imao 34 studenta koje je trebalo školovati za evangelizaciju širom svijeta. Jedina podloga studija bila je Biblija. Parham je svojim studentima dao zadatak da u biblijskim tekstovima pronađu odgovor na pitanje: što je, prema Bibliji, vidljiv znak „krštenja u Duhu“? Studenti su se oslonili na izvješće u Djelima apostolskim o silasku Duha Svetoga na Pedesetnicu (Dj 2, 1 – 13). Bili su uvjereni da je plod „izlijevanja Duha“ bio „govor u jezicima“. Studentica Agnez Ozman zamolila je 1. siječnja 1901. Parhama da joj kod zajedničke molitve položi ruke (čije?, kamo ili na koga?). Pri tome je osjetila „krštenje u Duhu“ i počela je „govoriti u jezicima.“
Pentekostalni je pokret za podlogu svoga nastanka uzeo upravo doživljaj Agnez Ozman. Tijekom sljedećih dana svi su studenti kao i Parham doživjeli slično iskustvo. To je bilo „rođenje“ prve skupine pentekostalaca (pentekostalci su skupina unutar Protestantske Crkve koji su svoje ime dobili po novozavjetnoj riječi pentêkostê, što označuje pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća, inače židovski blagdan Pedesetnicu). Vladalo je uvjerenje da svaki kršćanin mora težiti za iskustvom „Duhovskoga događaja“, upravo onako kako su apostoli i prvi kršćani to doživjeli. U smislu Djela apostolskih: Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje (Dj 1, 8), „krštenje u Duhu“ smatralo se izvornom snagom istinskoga kršćanstva. Do 1905. više tisuća ljudi primilo je u Parhamovu novom pokretu (Aposotlic Faith) „krštenje u Duhu“.
Pentekostalci su polazili od toga da su se na razini iskustva dogodile dvije stvari: (1) krštenje Duhom polaganjem ruku i (2) govor u jezicima. Od toga su načinili teologiju koja je povezala te dvije stvari. No nisu uzeli u obzir da ovako čvrsto vezanje „krštenja Duhom“ i „govora u jezicima“ (glosolalija) u Bibliji uopće ne postoji. Pavao o glosolaliji govori u svojim poslanicama, a Luka o „primanju Duha“ u Djelima apostolskim. Luka nigdje ne spominje da je „govor u jezicima“ znak primanja Duha Svetoga. Pavao to još manje tvrdi, a „govor u jezicima“ prije svega spominje u vezi sa zlorabljenjem u zajednici u Korintu.
Detaljniji prikaz razvitka pentekostalnog pokreta i katoličkog karizmatskog pokreta pružit ćemo u narednom prilogu.
