Tri vala pentekostalizma
Prvi val
Središnji događaj u nastanku pentekostalnoga pokreta svakako je nekadašnji Parhamov učenik, crnački propovjednik (Afrikanac) Willam J. Seymour (1870. – 1922.). Seymour je bio pozvan u Los Angeles 1906. u malu crkvu Hollinis da propovijeda. Budući da je propovijedao da je „govor u jezicima“ znak „krštenja u Duhu“, vrata crkve ubrzo su mu bila zatvorena. Simpatizeri su se nastavili sastajati sa Seymourom na molitvu u jednoj kući, gdje je više njih primilo „krštenje u Duhu“. Ova brzo narasla skupina preselila se u crkvu u Azusa Street koja nije bila u uporabi. U njoj su se svakodnevno sastajali; okupljali bi se ujutro i ostajali do kasno u noć. Na molitve su dolazili crnci i bijelci, Židovi i kršćani, da bi sudjelovali na izlijevanju Duha Svetoga. Bile su to spontane i emocionalne molitve, nije bilo programa i određenih govornika. Često se događalo da su pjevali hvale Bogu u „jezicima“ i bili zahvaćeni snagom Duha. Tamo doživljeno „Duhovo“ očitovalo se višestruko u ekstatičnom ponašanju: nekontroliranom padanju, krikovima, drmanjem glavom, ramenima i plakanjem. Neobična ozdravljenja i vizionarsko-proročka nadahnuća bila su praćena ekstazama. Vrhunac je bio doživljaj „govora u jezicima“.
Seymour je tri godine bio duhovni vođa tisućama prvih pentekostalaca. Posjetitelji su dolazili da bi primili „krštenje u Duhu“ i mnogi od njih osnivali su pentekostalna središta u drugim gradovima. Od 1907. krenuli su kao misionari izvan Sjedinjenih Američkih Država, tako da su već u dvije godine bili prisutni u 25 zemalja diljem svijeta.
Pentekostalci su se razlikovali od drugih kršćana uvjerenjem da Božja snaga mora biti prepoznatljiva u „darovima Duha“: govorom u jezicima, prorokovanjem i iscjeljenjima. Poučavali su kako doći do posebnoga iskustva, naime, kako primiti snagu Duha, odnosno „krštenje u Duhu“. U početku su vladali oduševljenje, entuzijazam i jedinstvo, no to je uskoro upalo u krizu. Dolazilo je do osobnih sukoba i razilaženja, što je vodilo do razdvajanja. Tako je 1925. bilo 38 pentekostalnih denominacija, danas ih je više od 600 u različitim skupinama. Usprkos svemu, zajednička su im temeljna iskustva i uvjerenja: krštenje u Duhu, govor u jezicima, karizme, proročanstva, vizije, znakovi i čudesa, sve pod nazivom „pentekostalni pokret“.
Drugi val
Nakon početka klasičnoga pentekostalnoga pokreta, „prvog vala“ s „krštenjem u Duhu“ i s time u vezi „govorom u jezicima“, što je započelo s Willamom J. Seymourom, na pozornicu je stupio jedan novi val Duhom ispunjenih kršćana. Anglikanski pastor Dennis J. Bennet susreo je 1959. godine u Los Angelesu bračni par koji je za sebe tvrdio da je primio „krštenje u Duhu“ i „govor u jezicima“. Nakon određene sumnje, zamolio ih je da nad njime mole i da polože ruke. Navodno je pritom osjetio Božju prisutnost i djelovanje Duha Svetoga. Budući da su se u njegovoj zajednici pojavile napetosti zbog novoga pokreta pobožnosti, Bennet ju je napustio i preuzeo novu zajednicu u Seattleu, gdje se velikom brzinom širio krug zainteresiranih za karizmatsku molitvenu zajednicu. U kratkom je vremenu kršteno desetak tisuća ljudi „u Duhu Svetom“. Slična su se iskustva događala i u drugim zajednicama.
Preko evangeličkog pastora Arnolda Bittlingera, koji je karizmatski pokret upoznao u SAD-u, našao je 1962. odjeka i u Njemačkoj. Razlog brzomu širenju karizmatskoga pokreta Bittlinger vidi u trostrukoj čežnji današnjega čovjeka:
- čežnji za istinskim duhovnim životom kao reakcijom protiv kršćanstva koje se prije svega naslanja na razum i ne uzima ozbiljno na znanje visine i dubine ljudskoga života s njegovim radostima i žalostima, s njegovim smijehom i bolima;
- čežnji za istinskim zajedništvom kao reakcijom protiv kršćanstva koje članove zajednice doživljava samo kao statičan broj;
- reakcijom protiv kršćanstva koje Radosnu vijest svodi samo na teološko i filozofsko tumačenje, a ne uzima u obzir čudesna i snažna djela, o čemu govori Novi zavjet.
Katolički karizmatski pokret vuče svoje korijene od skupine docenata i profesora teologije na katoličkom sveučilištu Duquesne u Pittsburghu (Pensilvanija/SAD). U jesen 1966. ta se skupina počela intenzivno baviti svojom osobnom vjerom. Nadahnuće im je bila pentekostalna duhovnost. U siječnju 1967. imali su kontakt s jednim evangeličkim molitvenim krugom. Zamolili su njihove članove da na njih polože ruke. Nakon toga su doživjeli „krštenje u Duhu“ i mogli su govoriti u jezicima. Iz ove, početne jezgre katoličkoga karizmatskog pokreta krenula je iskra na druga katolička sveučilišta, župe i u redovničke zajednice. Nakon godinu dana oko 1000 katoličkih svećenika priključilo se karizmatskom pokretu. Sredinom 1973. bilo je registrirano 1100 molitvenih skupina s oko 200 000 tisuća članova.
Od 1969. priređivani su godišnji nacionalni susreti, a zatim međunarodne konferencije o karizmatskoj obnovi Katoličke Crkve. Na međunarodnoj konferenciji 1973. bilo je 23 000 sudionika, od čega 600 svećenika, 8 biskupa, a kao gost primas Belgije kardinal Leon-Joseph Suenens. U Svetoj godini 1975. održan je međunarodni susret u Rimu, na kojemu je papa Pavao VI. održao govor pred 10 000 sudionika na Duhove u sklopu liturgijskoga slavlja. Američka biskupska konferencija pozitivno se 1969. izjasnila o karizmatskom pokretu, naime, priznali su da sa stajališta teologije pokret posjeduje legitimno utemeljenje. Mišljenja su da sudioništvo u karizmatskim molitvenim skupinama vodi do boljega razumijevanja krštenikove uloge u Crkvi.
Katolički karizmatski pokret pod nazivom „karizmatska obnova zajednice u Katoličkoj Crkvi“ shvaća se kao unutarcrkveni Pokret obnove, koji se svjesno podlaže strukturama Katoličke Crkve. Katoličku karizmatsku obnovu treba promatrati kao produženu ruku duhovnih strujanja i skupina koje su dobile važan zamah nakon Drugoga vatikanskog koncila.
Treći val
Nakon nastanka pentekostalnoga pokreta početkom 20. st. i karizmatskih pokreta šezdesetih godina prošloga stoljeća, osamdesetih godina pozornost je privukao takozvani Treći val Duha Svetoga ili kraće „Treći val“. Začetnik je toga pokreta John Wimber (1934. – 1997.), nekadašnji rock’n roll glazbenik koji se obratio 1962. i postao pastor kvekerske zajednice. Godine 1974. bio je pozvan na Institut za evangelizaciju i rast zajednice (Charles Institute for Evangelism and Church Growth) u Passadeni (Kalifornija), koji je ustanovio C. Peter Wagner. U kontaktu s karizmatskim krugom unutar instituta, upoznao je pentekostalnu duhovnost. Potkraj sedamdesetih 20. st., kako ističe, imao je iskustvo iscjeljenja i ispunjenja Duhom Svetim. Wimber se 1976./77. zahvaljuje na službi pastora te on i njegova supruga postaju „darivatelji Duha“ u svojoj zajednici kvekera. Usprkos tomu kvekeri ga isključuju iz zajednice.
Na Majčin dan 1977. Wimber je od kućnoga kruga osnovao „Vineyard Christian Fellowship“ u Anaheimu (Kalifornija). Potpuno se posvetio izgradnji zajednice. U veljači 1978. slijedilo je u Veneyerd-zajednici prvo iscjeljenje, a nakon nekoliko mjeseci Wimber je primio prvu riječ spoznaje. Majčin dan 1979. se navodi kao datum ispunjenja zajednice Duhom Svetim, a Majčin dan 1981. kao početak opunomoćene evangelizacije. Od siječnja 1982. Wimber na Fuller-Instituteu vodi tečaj MC:510, „The Miraculous and Church Growth“ (Znakovi, čuda i rast zajednice), koji je postao istinski zamah „Trećega vala“. Wimber se od tada, osim službe u Vineyard-zajednici, posvetio po cijelome svijetu predavanjima o „Trećem valu“ i službi iscjeljenja. Iscjeljenje je bitan element „Trećega vala“. Nadnaravna iscjeljenja događaju se kako u okviru potpune evangelizacije, kao i posebne molitve nad bolesnicima.
„Treći val“ shvaća se kao pokret koji se posvećuje izgradnji zajednice i pri tome polaže važnost posebno na nadnaravne znakove i čudesa. U središtu pokreta nalazi se evangelizacija. Sve su aktivnosti usmjerene na to da po mogućnosti mnoge ljude oduševe za Radosnu vijest. Potpuna evangelizacija želi Božju snagu dokazati u znakovima i čudesima. Naviještanju evangelizacije prethode nadnaravni, vidljivi znakovi Božje prisutnosti, napose iscjeljenja. Ako se moć iscjeljenja shvati kao dar, služba iscjeljenja može se ipak naučiti u specijalnim krugovima „Trećega vala“. Polazeći od katoličkoga motrišta, upravo je to prijeporno.
Posebna je zadaća duhovne obnove onesposobljavanje teritorijalnih snaga. Prema „Trećem valu“, demoni su nadležni za određene teritorije, najčešće gradove ili također zemlje. Ti demoni priječe da se na dotičnim područjima ljudi otvore evanđelju. Pokorom, posvećenjem i prije svega borbenim molitvama može se jedno područje osloboditi demonske vladavine i tako pripremiti za evangelizaciju.
Utjecaj na učenje Katoličke Crkve
U novije su se vrijeme dogodile znatne promjene u društvu, pa čak i dramatične: na području moderne fizike, sociologije, antropologije i psihijatrije. Čovjek je stekao iskustva na dotičnim područjima i morao je o nekim fenomenima zauzeti stav. Počelo se naveliko analizirati i pisati o opažanjima koja se dodiruju čovjekove osjetilnosti, a nužno se naslanjaju na meditaciju, vidovitost, čudesna ozdravljenja, demonologiju.
Tradicionalne Crkve nisu mogle ostati izvan tih događanja. Tako je pentekostalni pokret početkom 20. stoljeća zahvatio protestantske Crkve i odrazio se također unutar Katoličke Crkve. To je donedavno bilo nezamislivo. Premda mnogi nisu bili voljni otvoriti se pentekostalnom pokretu ili karizmatskom pokretu obnove, drugi su u ovome novom osobnom religioznom iskustvu vidjeli znak mogućnosti obnove Crkve. Kardinala Leon-Joseph Suenens brižnom je zauzetošću nastojao to integrirati u Katoličku Crkvu. U knjizi Nadanje u Duhu – novo Duhovo Crkve upućuje na to da je Drugi vatikanski koncil otvorio novu viziju kršćanstva s iskustvom, i kako je karizmatski pokret posegnuo za ovom vizijom i dao joj novi život i zanos.
Mnogi su takoreći preko noći otkrili razlog zauzetog djelovanja unutar Crkve. No u vezi s karizmatskim pokretom na temelju iskustva karizmi ili milosnih darova, rodila se vjera u mogućnost izravnoga kontakta s Bogom. Ovaj je pokret stvorio do u detalje opisana izvješća o iscjeljenjima, prorokovanjima, vizijama i čudesima. K tomu također o „govoru u jezicima“, te navodno o novom fenomenu počivanja u Duhu. Neizostavno se ističe kako se život ljudi koji su imali takva iskustva u cijelosti promijenio. Ove neobične fenomene mnogi su autori već odavna dobrano analizirali i zauzeli svoje mišljenje o njima, a ona sežu od pozitivnoga stajališta do krajnjega neprihvaćanja.
Nije nam nakana ovdje baviti se svim tim kritičkim osvrtima jer je literatura preobilna, no posebno ističemo takozvano počivanje u Duhu, nama značajan i izazovan fenomen. Naime, nužno je osvijetliti pozadinu toga fenomena i vidjeti je li u povijesti religije bilo sličnih pojava. To ćemo učiniti u narednom prilogu. Od posebne je važnosti za Katoličku Crkvu jer se ono ukorijenilo također u Katoličkoj karizmatskoj obnovi u Duhu Svetom.
