Isusova Posljednja večera nova je Pasha svijeta

Slavljenje Gospodinova prolaska i oslobođenja

Dan prije svoje smrti Isus je slavio Pashu sa svojim učenicima. Pashalna je večera bila njegova oproštajna, zadnja večera prije povratka k Ocu. Slavio ju je u kontekstu židovske Pashe, a poznato je što je Židovima značila Pasha. Sama riječ dolazi od aramejskoga glagola „pasah“ što znači prolaziti. To je blagdan na koji su Židovi slavili „spasenjski Gospodinov prolazak“ kojim ih je oslobodio robovanja u zemlji egipatskoj.

Knjiga Izlaska u detalje opisuje kako se dogodilo to oslobođenje. Mojsije, vođa Izraelaca, naložio je da svaka obitelj zakolje janje koje će navečer blagovati. Krvlju janjeta trebalo je poškropiti dovratnike kuća, jer te je noći Gospodin odlučio proći zemljom egipatskom i osloboditi Izraelce. Tako su postala dva temeljna znaka Božjega spasenjskoga prolaska: janje i krv janjetova. Od svojega izlaska iz Egipta, Židovi su svake godine svečano slavili Pashu koja je postala središnji blagdan godišnjih liturgijskih događanja.

Slavljenja Pashe u Isusovo doba imalo je uhodani obred i red. Slavljenje je predvodio domaćin koji bi na početku blagoslovio čašu vina i pružio sustolnicima da piju iz nje po redu. Iza toga izrekao bi blagoslov nad beskvasnim kruhom i drugim jelom, kiselim zeljem i vazmenim janjetom, nakon čega se blagovalo. Blagovalo se gorko zelje umakano u kašu jabuka, oraha i smokava. Tada bi netko (obično najmlađi član obitelji) upitao što to sve znači. Onda je slijedilo čitanje ulomaka biblijskih tekstova i tumačenje izlaska iz Egipta:

„Taj dan neka vam bude spomendan. Slavite ga kao blagdan u čast Gospodinu. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljenja do koljena. Toga sam, naime, dana izveo vaše čete iz zemlje egipatske. Kad vas vaša djeca zapitaju: što vam ovaj obred označuje, odgovorite im: Ovo je pashalna žrtva u čast Gospodinu koji je prolazio mimo kuća Izraelaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao“ (Izl 12, 14).

Pranje, blagovanje i podizanje blagoslovne čaše

Nakon toga uzimalo se i pilo drugu čašu nad kojom je domaćin izgovorio ili otpjevao pohvalni psalam (Ps 113–114):

„Hvalite, sluge Gospodnje, hvalite ime Gospodinovo. Uzvišen je Gospodin nad sve narode, slava njegova nebesa nadvisuje. Kad izađe Izrael iz Egipta, Judeja mu posta svetište, a Izrael kraljevstvo njegovo. Dršći zemljo pred licem Gospodnjim, pred licem Boga Jakovljeva. On hrid pretvara u slap vodeni i stijenu u izvor vode“.

Nakon svečanoga čitanja ili pjevanja psalma („Hallela“) slijedilo je pranje ruku i nogu, pa onda večera u punom smislu riječi. Janje se za pashalnu večeru klalo u hramu toga dana poslije podne.

Na kraju slijedila je treća „čaša blagoslovna“ i zahvalna, koja se zove „berakha“ (grčki „euharestia“).

Obred Pashe ima za Židove višedimenzionalno značenje. Najprije to je bio spomen-čin, sjećanje na veliki spasenjski događaj oslobađanja njihovih otaca iz egipatskoga ropstva. Osim toga to je bio i određeni mistagoški događaj kojim su se i oni sami uključivali, dok bi blagovali Pashu, u veliku povorku naroda koji po nadnaravnoj Božjoj intervenciji izlazi iz Egipta. Osjećali su se, dakle, dionicima toga milosnoga događaja. Blagujući Pashu Židovi su očekivali ponovni Gospodinov spasenjski zahvat, zahvat mesijanskoga vremena, pravo oslobođenje.

Eto, u takvom ozračju Isus blaguje Pashu sa svojim učenicima, o čemu imamo kronološki dva različita izvješća: ono sinoptikâ i Ivanovo. Sinoptici vele da je to bilo „prvoga dana beskvasnih kruhova, 14. dana mjeseca nisana“ (Mk 14, 12), a po Ivanu to bijaše „pred sam blagdan Pashe“ (13, 1). Ivanova kronologija danas se smatra vjerodostojnijom i povijesno točnijom. Ako je Ivanova kronologija točnija, onda to ima svoju duboku simboliku koju je Isus namjerno odabrao. U tom, naime, slučaju kad su se pred blagdan klali pashalni janjci, on je visio na križu.

Isus – janje za čišćenje od grijeha i Prolazak kroza smrt na život

Isus je, stoga, novo pashalno janje. U prikazu i opisu evanđelista Isus se ponaša kao domaćin, koji predvodi ceremoniju pashalne večere. Za nju veli:

„Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke“ (Lk 22,15).

Stoga, on uzima čašu, zahvaljuje, otvara večeru i blagoslivlja. Nešto je ipak bilo neuobičajeno na samoj večeri. Nakon blagoslova kruha, Isus daje učenicima neka to blaguju uz riječi:

„Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje“ (Mt 26,26).

Jednako tako učinio je i sa čašom na kraju večere uz riječi:

„Uzmite i pijte, ovo je krv moja, novoga i vječnoga saveza, koja se prolijeva za vas i za mnoge na oproštenje grijeha“.

A onda Isus izriče i svoj oporučnu želju:

„Ovo činite meni na spomen“ (Lk 22, 19; 1 Kor 11,24).

– Ako je Isus blagovao Pashu po židovskom običaju, pitamo se gdje su pashalni znakovi janjeta i krvi? U evanđeoskom izvješću spominje se pashalna večera koju su učenici pripravili. Ali, ne spominje se janje. No, spominje se Tijelo Isusovo koje im on daje blagovati uz riječi, „ovo je tijelo moje“; kao i njegovu krv koja se prolijeva za mnoge ljude. Novi pashalni znakovi su, dakle, Tijelo i krv Isusa Krista. A Isus je novo pashalno janje. Pa zar ga preteča Ivan Krstitelj nije tako i najavio: „Evo jaganjca Božjega, evo Onoga koji oduzima grijehe svijeta“ (Iv 1, 29). Ako je Isus to „novo pashalno janje“, nije li onda njegova Posljednja večera i Nova Pasha?! Da, to je Pasha svijeta i Božji spasenjski prolaz kojim Bog zahvaća čitavi svijet i oslobađa ga po novom Janjetu, Sinu svome Isusu Kristu, koji je Ocu bio poslušan sve do smrti, smrti na križu.

Svojim slavljem Posljednje večere, uz muku smrt na križu u okviru židovske Pashe, Isus je želio reći i poručiti: Sada se zbiva oslobođenje svijeta; sada se događa spasenjski prolazak Gospodinov koji po Kristovoj žrtvi zahvaća čitavi svijet. Stoga je Isusova Posljednja večera na Veliki Četvrtak, sa žrtvom muke i smrti na Veliki Petak, postala „Pashom svijeta“. Ta dva događaja u dva dana, povezala je osoba Isusa Krista, Jaganjca Božjega koji je, u trenutku dok su se klali pashalni janjci u hramu, visio i umirao na križu za spasenje svijeta. Možda je tu i razlog zašto je Krist anticipirao pashalnu večeru dan ranije. Učenici će tek nakon uskrsnuća shvatiti da se „u Isusu Kristu dogodila velika Pasha svijeta“ o kojoj sv. Pavao napisati da je „žrtvovana Pasha naša, Krist“ (1 Kor 5, 7). Isus je, dakle, na Posljednjoj večeri ostvario svoje obećanje iz sinagoge u Kafarnaumu:

„Ja sam živi kruh koji je s neba sišao. Ako tko jede od ovoga kruha živjet će uvijek. Kruh koji ću ja dati jest tijelo moje za život svijeta. Tijelo je moje prava hrana i krv moja pravo piće. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu“ (Iv 6, 51).

Kada god zajednica slavi svetu Misu, ona ispunja njegovu oporučnu želju: „Ovo činite meni na spomen“.