Isusovo uskrsnuće – temelj kršćanske vjere
„Zašto nevjerojatnim smatrate da Bog mrtve uskrisuje?” (Dj 26,8)
Uvod
Kardinal dr. Franjo Kuharić u propovijedi na Uskrs 7. travnja 1996. pripovijeda o svećeniku radniku u Francuskoj koji je ušao u radnički svijet i stekao brojne prijatelje među samim komunistima. Jednomu od njih umrla majka. Došao je izraziti sućut i taj svećenik. Sjeo je među ožalošćene i šutio. Prijatelj komunist udari šakom po stolu i reče svećeniku: „Govori!“ „O čemu?“, upita svećenik. „O uskrsnuću! Ti jedini imaš riječ pred smrću!“
Govoriti o Isusovu uskrsnuću nije lako. To nam potvrđuju i novozavjetni spisi. U Markovu evanđelju imamo o tome samo osam redaka. Ni ostala evanđelja nisu puno rječitija. Isusovo uskrsnuće je eshatološko-transcendentni događaj, ne spada u naš kategorijalni svijet, nadilazi naše iskustvo, izmiče našoj spoznaji i našemu izričaju.
Unatoč tomu ti isti novozavjetni spisi ne dopuštaju nam šutjeti o Isusovu uskrsnuću i stoga ćemo u prvom dijelu govoriti o uskrsnuću pod povijesno-apologetskim vidikom, u drugom dijelu o događaju uskrsnuća i njegovim znakovima, u trećem o značenju Isusova uskrsnuća za Boga, za njega samoga, za čovjeka i njegov svijet.
I. Povijesno-apologetsko razmišljanje o Isusovu uskrsnuću
Da, novozavjetni spisi ne dopuštaju šutjeti o Isusovu uskrsnuću, jer ono je izvorište i trajni temelj kršćanske vjere, s njim kršćanstvo stoji i pada. Kršćanska vjera koja nije uskrsna, nije kršćanska. Iz uskrsnuća se rodila novozavjetna kerigma i Crkva. Ono prožima sve novozavjetne spise i nema u Novom Zavjetu nijednog članka vjere koji se ne bi apriori temeljio na Isusovu uskrsnuću. Ono po čemu se Isus kvalitativno razlikuje od svih drugih vjerskih utemeljitelja i velikana povijesti jest upravo njegovo uskrsnuće.[1] Pavao je toga svjestan i svojim Korinćanima koji sumnjaju u to piše:
„Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Zatekli bismo se i kao lažni svjedoci Božji što posvjedočismo protiv Boga: da je uskrisio Krista kojega nije uskrisio…A ako Krist nije uskrsnuo,… još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!“ (1Kor 15,14–20).
Ne samo da je teško govoriti o Isusovu uskrsnuću nego još više teško je vjerovati u tu temeljnu istinu kršćanstva po kojoj se ono razlikuje od svih drugih religija i ideologija. Već je Pavao u svom propovijedanju naišao na sumnju i otpor. Kad je prema Djelima apostolskim u Ateni na Areopagu, u kolijevci grčke mudrosti, pred epikurejsko-stoičkim mudracima počeo govoriti o uskrsnuću mrtvih, jedni mu se stadoše rugati, a drugi mu rekoše: „O tom ćemo te slušati drugi put“ (Dj 17, 32). Kad je u povodu svoje obrane pred kraljem Agripom spomenuo da je Isus umro i uskrsnuo, rimski upravitelj Porcije Fest reče mu: „Mahnitaš, Pavle! Veliko ti znanje mozgom zavrnulo“ (Dj 26,24). Zašto se stari Grci i Rimljani sablažnjavaju, odbijaju, ne prihvaćaju i ne žele prihvatiti Pavlovu poruku o Kristovu uskrsnuću? Jednostavno zato jer se ne uklapa u njihove kategorije, u njihovo dualističko poimanje čovjeka i njegove sudbine. Veliki grčki mislioci, poput Platona, vjerovali su u besmrtnost duše, ali pomisao na uskrsnuće tijela bila im je potpuno strana, nepoželjna i neprihvatljiva. Što čovjeka čini čovjekom, to je duša koja se nalazi u tijelu kao u zatvoru i čezne za slobodom i blaženstvom koje se postizava u carstvu ideja smrću tijela. Smrt je za velikana stare Grčke, Sokrata, svečani čas, dan oslobođenja kojem ide u susret blagdanskim raspoloženjem. Vijest o uskrsnuću tijela znači povratak duše u stare okove materije, što grčki genij ne želi. Imajući to na umu možemo zaključiti da uskrsna vjera nije nikako mogla poniknuti na helenističkom tlu.
I modernomu čovjeku teško je povjerovati u činjenicu da je raspeti Isus iz Nazareta uskrsnuo. To se tobože protivi znanosti i poznatim prirodnim zakonima. Goethe piše 9. prosinca 1782. svomu prijatelju Lavateru:
„Držiš evanđelje kakvo jest božanskom istinom. Mene pak ni glas s neba ne bi uvjerio da voda gori, vatra gasi, da žena rađa bez muža i da mrtvac ustaje. Što više mislim da je to hula protiv velikoga Boga i njegove objave u prirodi“.[2]
Goethe je progovorio gotovo u ime svog stoljeća, koje neki nazivaju njegovim vremenom Goethezeit. Upravo XVIII. stoljeće, vijek prosvjetiteljstva, otvorilo je u biti svu modernu problematiku oko Isusova uskrsnuća. Nizale su se teorije jedna za drugom da protumače činjenicu prazna groba i naglu promjenu u Isusovih učenika. Neki su izmislili teoriju krađe: Isusovi učenici su noću ukrali i sakrili Isusovo tijelo i pedeset dana nakon toga, kad stvar nitko više nije mogao provjeriti, počeli propovijedati da je uskrsnuo.[3] Nakon što se hipoteza krađe i prijevare nije uspjela održati, racionalisti su pokušali na druge načine tumačiti uskrsnu vjeru prve Crkve primjerice hipotezom prividne smrti – Isus je samo prividno umro; hipotezom zamjene – Šimun Cirenac je umro namjesto Isusa, hipotezom evolucije iz židovsko-helenističkih religioznih ideja. Svi ti pokušaji tumačenja Isusova uskrsnuća nisu ništa drugo nego oživljavanje židovske polemike iz evanđelja (Mt 27,64; 28,12ss).
Danas je još uvijek utjecajna psihološko-evolucionistička hipoteza, kojoj je u biti začetnik njemački liberalni protestantski teolog i egzeget David Friedrich Strauss (1808.–1874.) i koja se u raznim inačica,a javlja u svih tzv. redukcionista koji uskrsnu vjeru ne tumače pomoću ukazanja raspetoga i uskrsloga Isusa nego pomoću religijskih ideja i očekivanja ondašnjega vremena, refleksije učenika i naknadnoga Isusovog utjecaja na njihovu refleksiju. Već je Goethe ustvrdio u svom Faustu, a poslije njega mnogi drugi sve do naših dana, da se na uskrsno jutro ništa nije dogodilo na Isusu, nego samo na njegovim učenicima: „Oni slave uskrsnuće Gospodinovo jer su sami uskrsnuli“.[4] Tragični događaji Velikoga petka nisu mogli izbrisati sve one dojmove koje je Isus ostavio na svoje učenike. „On je bio odveć velik da bi mogao umrijeti“ (Paul de Lagarde). Nakon tragične smrti na križu, nakon preživljena šoka, učenici su počeli u miru u Galileji sve više razmišljati o njemu i njegovu djelu. Uslijed te refleksije i utjecaja koji je Isus na njih ostavio, budi se u njima postupno prvotno oduševljenje i vjera iz koje su proizišle vizije subjektivne naravi bez objektivne stvarnosti. Iz tih vizija rodila se i svijest odgovornosti za Isusovu stvar da ne padne u zaborav. Tako se kod Isusa kao kod nikoga drugoga, primjećuje Ernst Bloch, poraz pretvorio u pobjedu, tragedija u trijumf, svršetak u početak, smrt u novi vječni život.
Ima li to psihološko-evolucionističko tumačenje uskrsne vjere prve Crkve kakvu podlogu u uskrsnim izvještajima ili je ona psihološka kombinacija onih koji ju zastupaju? Günther Bornkamm veli:
„Morali bismo izvrnuti sve uskrsne izvještaje kad bismo ih htjeli izreći Faustovim riječima: ‘Oni slave uskrsnuće Gospodinovo jer su sami uskrsnuli’. Ne, oni nisu sami uskrsnuli. Što proživljavaju u strahu i tjeskobi i što tek polako u njima budi radost i zanos jest upravo ovo: Oni, učenici, obilježeni su na uskrsni dan smrću, a Raspeti i Pokopani žívī. Koji su ga nadživjeli, mrtvi su, a umrli je žȋv“.[5]
Učenici nisu tvorci uskrsne vjere
Objektivni i subjektivni razlozi govore da Isusovi učenici nakon njegove tragične smrti na križu nisu bili nikako disponirani za vjeru u njegovo uskrsnuće. Apostoli su bili Židovi i kao takvi, ukoliko su uopće vjerovali u uskrsnuće, – jer u Isusovo vrijeme liberalno-konzervativna stranka saduceja ruga se takvoj vjeri (Mk 12,18–27) – onda samo u sveopće i na svršetku povijesti, a nikako u pojedinačno i prije sudnjega dana (Dan 12,1–2; 2Mak 7,9.11.14.22–23.29).
Osim toga Isus je završio sramotno na križu, a Zakon kaže: „Proklet je tko god visi na drvetu“ (Gal 3,13). Da bi Bog uskrisio prokletoga čovjeka i to prije svršetka svijeta protivi se svim religioznim osjećajima Židova ondašnjega vremena. Kalvarija je, veli G. O’Collins, „bila povodom duboke teološke krize u Isusovih učenika i uzdrmala njihovu vjeru u Isusa, pa čak i u Boga u čije ime je On govorio i radio“.[6]
Isusovom smrću sve se je srušilo u njegovim učenicima. Njihovo unutarnje raspoloženje opisuje sv. Luka u zgodi dvojice učenika na putu u Emaus (Lk 24,13–35). Karl Rahner vidi u njima „dvojicu modernih egzistencijalista“[7] kojih je životno načelo egzistencijalistička deviza,
„trijezno misliti i ničemu se više ne nadati“ (Camus).[8] Učenici iz Emausa, razočarani napuštaju Jeruzalem, križaju posljednje godine svoga života. Ne mogu se doduše pomiriti s onim što se je dogodilo, raspravljaju o tome, ali su žalosni i bez nade. Stvar s Isusom iz Nazareta pokazala se zabludom: ‘A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela’“ (Lk 24,21).[9]
Ne samo ta dvojica, nego i svi učenici pokopali su sve svoje nade sa svojim učiteljem. Nijednomu od njih ne pada na pamet da bi Isus mogao uskrsnuti. Štoviše, smatraju da je sve propalo, ne snalaze se, puni su straha i beznađa. To je unutarnje raspoloženje Isusovih učenika nakon njegove smrti koje nepristrani povjesničar na temelju uskrsnih izvještaja može ustanoviti. To raspoloženje govori da učenici nisu mogli biti tvorci uskrsne vjere.
Kratko nakon toga raspoloženje je kod njih sasvim drukčije što opet svaki nepristrani povjesničar može ustanoviti. Isti učenici koji su se razočarani počeli razilaziti, ili su se uplašeni povukli iza zatvorenih vrata, skupljaju se u mjestu Isusova smaknuća, istupaju javno i neustrašivo svjedoče pred onima koji su ga ubili: „Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci“ (Dj 3,15). Kako protumačiti tu naglu promjenu? Što se je dogodilo između ta dva oprječna iskustva? Martin Dibelius veli:
„Mora da je nešto nastupilo što je u kratkom roku ne samo izazvalo potpuni preokret njihova raspoloženja, nego ih i osposobilo za novu aktivnost i osnivanje zajednice. To ‘Nešto’ je povijesna jezgra uskrsne vjere“.[10]
II. Događaj uskrsnuća i njegovi znakovi
To nešto sami učenici nazivaju Isusovim uskrsnućem. Kako se je zbilo i što se na samom Isusu između ta dva oprječna iskustva njegovih učenika dogodilo, ostaje ovijeno velom neprobojne tajne. Uskrsna liturgija veliča noć „koja je jedina zavrijedila znati vrijeme i čas kad je Krist od mrtvih ustao.“ Katekizam Katoličke Crkve ističe:
„Zaista, nitko nije bio svjedok očevidac samoga događaja uskrsnuća, i nijedan ga evanđelist ne opisuje. Nitko nije mogao reći kako se ono fizički zbilo. Njegova najunutrašnjija bit, prijelaz u drugi život još je manje zamjetljiva ćutilima“ (KKC 647).
Znači li to da Isusovo uskrsnuće nije povijesni događaj? Ako se pod povijesnim događajem shvaća ono što se može povijesno-znanstvenom metodom dokazati, s drugim događajima usporediti, u povijesni kontekst staviti i pojmovno izraziti, onda Isusovo uskrsnuće nije povijesni događaj.
Isusovo uskrsnuće, iako se dogodilo na razini nedostupnoj našoj spoznaji, ipak time nije rečeno da u cjelovitosti svoje zbilje, u značenju i djelovanju, stoji izvan naše povijesti. Ono se dogodilo u povijesnom prostoru, na povijesnoj osobi Isusa iz Nazareta i tiče se naše povijesti kao nijedna druga stvarnost, jer utemeljuje, osmišljava, preobražava povijest i jamči joj sretan ishod. Sve što nepristrani povjesničar može svojom povijesno-znanstvenom metodom ustanoviti jest Isusova smrt, zatim svjedočanstvo učenika da je uskrsnuo, da im se ukazao i napokon prazan grob. Uskrsna svjedočanstva učenika izražena su na dva načina: u obliku navještaja (uskrsne kerigme) i uskrsnih izvještaja.
Uskrsni navještaji
Uskrsni navještaji su stariji; provlače se kroz sve novozavjetne spise, napose kroz Pavlove poslanice i govore u Djelima apostolskim i to u obliku jednočlanih, dvočlanih i višečlanih vjeroispovijesti, ovisno o tome odnose li se samo na uskrsnuće ili uključuju u sebi Isusovu smrt i svjedočanstvo učenika. Jednočlane vjeroispovijesti bilo da su u obliku iskaza „Bog ga je uskrisio od mrtvih“ (Rim 10,9), „Ta koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom“ (1Kor 6,14) bilo u obliku participa „Onaj koji uskrisi Isusa od mrtvih“ (Rim 4,24) „Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama“ (Rim 8,11a.b; usp. 2Kor 4,14; Gal 1,1; Kol 2,12) potječu iz prvih godina nakon Isusove smrti i izriču vjeru u Isusovo uskrsnuće kao Božje djelo.
Dvočlane i višečlane vjeroispovijesti povezuju Isusovo uskrsnuće s njegovom smrću: „Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime“ (1Sol 4,14; usp. 1Kor 15,3s; 2Kor 5,15), s predanjem za naše grijehe: „Koji je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja“ (Rim 4,25) i s njegovom slavom kod Boga (Ef 1,20; 1Petr 1,21), s našim krštenjem i životom u Kristu (Rim 6,3.8–11).[11]
Uskrsni izvještaji
Uskrsni izvještaji došli su do nas u dvostrukom obliku:
1. izvještaji o ukazanjima i
2. izvještaji o praznom grobu.
1. Isusova ukazanja
O Isusovim ukazanjima postoje brojna svjedočanstva iz prijepavlovske i pavlovske predaje u obliku vjeroispovijesti: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici…“ (1Kor 15,3–5. 6–8), iz svih evanđelja pak u obliku izvještaja. Svi oni svjedoče da se raspeti Isus živ u Božjoj slavi ukazao nekim pojedincima i skupinama, ponajprije Šimunu (Lk 24,34) odnosno Kefi (1Kor 15,5) zatim dvanaestorici, mnoštvu braće, Jakovu, ženama, dvojici na putu u Emaus i na kraju samomu Pavlu. Iz tih ukazanja nikla je njihova uskrsna vjera ne na temelju nekoga njihova unutarnjega hrvanja i oduljega procesa dozrijevanja, kako su nakon Straussa uvijek iznova tvrdili brojni subjektivist. Uskrsna ukazanja nisu nikakve subjektivne vizije, mistična ushićenja ni neka posebna unutarnja rasvjetljenja Isusovih učenika, nego stvarni, iznenadni susreti s raspetim Kristom u kvalitativno novom načinu bivovanja. Sva aktivnost je u Kristu koji se ukazuje, odnosno u Bogu koji daje da se ukaže. Učenici kojima se ukazuje pasivni su; njima je dano da ga vide; oni su iznenađeni, reagiraju ispočetka sa strahom, neshvaćanjem, sumnjom i nevjerom tako da ih Uskrsnuli mora gotovo nadvladati da bi povjerovali.[12]
Učenici nisu vidjeli bilo što ili bilo kakvo nebesko biće, nego raspetoga Isusa u Božjoj slavi. Iz analize uskrsnih ukazanja vidi se da ona u sebi sadržavaju dva vidika: odraz Božje slave na Isusovu liku i prepoznavanje Isusa po znakovima raspeća u toj slavi. Poistovjećivanje uskrsloga Krista s raspetim Isusom nije se moglo dogoditi pomoću samih ukazanja, nego tek pomoću njihove interpretacije. A ta interpretacija nije došla od učenika, nego od uskrsloga Krista. On sam morao se njima u viđenjima iskazati bilo riječima bilo nekim gestama iz prijeuskrsnoga života kao uskrsnuli raspeti Isus. Bez popratnih „audicija“ i bez prepoznavajućih znakova iz prijašnjega Isusova života učenici ne bi mogli ustanoviti da se u ukazanjima radi o njihovom učitelju Isusu iz Nazareta. U nekim ukazanjima uz motiv prepoznavanja izražen je i motiv poslanja učenika u sav svijet da propovijedaju evanđelje svemu stvorenju ((Mt 28,16–20; Lk 24,36–49; Iv 20,14–16; Mk16,9–20). Biti Isusov učenik znači biti „svjedok njegova uskrsnuća“ (Dj 1,22). Isusovo uskrsnuće nije nikakvo ponovno oživljavanje mrtvoga Isusa i nikakav povratak u ovaj prostorno-vremenski život koji je podređen smrti, nego je to konačni proboj granice o koju su se razbijale sve ljudske nade, uništenje posljednjega neprijatelja, smrti. Za Sokrata se veli da je nadvladao umiranje, a Isus je nadvladao smrt (Dietrich Bonhoeffer). „Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje“ (Rim 6,9).
Isusovo uskrsnuće potvrđeno je otkrićem praznoga groba.
2. Prazan grob i njegovo značenje
Svi evanđeoski izvještaji donose svjedočanstva o praznome grobu. Prazan grob sam po sebi nije još nikakav dokaz za Isusovo uskrsnuće, jer odsutnost Isusova tijela može se protumačiti na razne načine: krađom ili premještajem na neko drugo mjesto, kako se je i tumačilo, o čemu imamo tragova u evanđeoskim izvještajima (Mt 28,11–15; Iv 20,2,13,15). Većina teologa slaže se „da je izvještaj o praznom grobu i njegovom jutarnjem otkriću utemeljen. Mnogo toga govori za njega, a ništa odlučujuće i određeno protiv njega“.[13]
Zagovornici povijesnosti praznoga groba donose sljedeće razloge:
1. Mjesto Isusova groba bilo je poznato i pohod žena na grob odgovara običaju ondašnjeg vremena u židovstvu.
2. Da su novozavjetni pisci imali pred sobom neke dogmatsko-apologetske ciljeve poslužili bi se svjedočanstvom muškaraca, a ne žena, jer one po zakonu nisu mogle nikada posvjedočiti istinu. „Stvaratelji legendi obično ne izmišljaju materijal koji izrijekom odmaže“.[14]
3. Propovijedanje uskrsnuća u Jeruzalemu bilo bi nemoguće da grob uistinu nije bio prazan.
4. Nigdje nema nikakvih tragova da bi bilo tko od Židova poricao činjenicu praznoga groba, nego samo njegovo tumačenje u svezi s Isusovim uskrsnućem. Srž rasprave o kojoj svjedoči evanđelje nije bilo pitanje je li grob prazan, nego zašto je prazan (Mt 28,11–15).
5. Marija Magdalena, o kojoj svi evanđeoski izvještaji svjedoče da je prva otkrila prazan grob, bila je u Pracrkvi dobro poznata, i njezino svjedočanstvo moglo se provjeriti, prema tome zaslužuje povjerenje.
Prazni grob dobiva svoj smisao samo u svezi s Isusovim uskrsnućem „kao trag u ovostranosti za događaj uskrsnuća“.[15]
III. Značenje Isusova uskrsnuća
Teološka dimenzija Isusova uskrsnuća
Novozavjetni spisi govore o Isusovu uskrsnuću, kako smo vidjeli, kao o eshatološkom Božjem djelu, „djelu sile i snage njegove“ u kojem se Bog objavio kao Gospodar života i smrti (Ef 1,19s; usp Kol 2,12; Rim 6,4; 8,11; 1Pt 3,18). Ako se događaj Isusova uskrsnuća može usporediti s bilo kojim drugim događajem u povijesti spasenja, onda samo sa stvaranjem ili s Eksodusom. Isusovo uskrsnuće shvaćeno je kao novo stvaranje i novi izlazak s tom razlikom što se ovdje ne radi o oslobođenju čovjeka od povijesnog tiranina, od Faraona, nego o oslobođenju od tiranina povijesti, tj. od grijeha, od smrti i od oca laži, kako Sveto Pismo naziva sotonu. Uskrsnuće spada u novozavjetnu definiciju Boga. Pavao ga gotovo u svim svojim poslanicama definira kao onoga „koji oživljuje mrtve“ (Rim 4,17), „koji od mrtvih uskrisi Isusa“ (Rim 4, 24; 8,11; 10,9; 2Kor 4,14;Gal 1,1;Ef 1,20; Kol 2,12; 1Sol 1,10). To je odsad novo Božje ime koje nadilazi svako drugo u povijesti spasenja.
Kristološka dimenzija Isusova uskrsnuća
U Isusovu uskrsnuću Bog je djelovao kao pravedni Sudac. O tome govori sv. Petar u svojoj prvoj poslanici:
„On (Isus) koji grijeha ne učini nit mu usta prijevaru izustiše; on koji na uvredu nije uvredom uzvraćao i mučen nije prijetio, prepuštajući to Sudcu pravednom“ (1Petr 2,22–23).
Onoga koga su ljudi odbacili i na sramotnu smrt križa osudili Bog je uskrsnućem proglasio nevinim i pravednim (Dj 3,14s), uzvisio ga i darovao mu ime iznad svakoga imena (Fil 2,9), postavio ga svojim Sinom (Rim 1,3s). Uskrsnuće je izvorište svih kristoloških naslova kasnije kristologije.
Soteriološko-eshatološka dimenzija Isusova uskrsnuća
Isusovo uskrsnuće nije samo Božja presuda u korist njegova Sina, nego u isto vrijeme i presuda u korist njegovih protivnika za koje je Sin išao u smrt. Tu misao Raymund Schwager osvjetljuje prispodobom o zlim vinogradarima (Mk12,1–12) u kojoj je Gospodar vinograda prikazan najprije beskrajno dobar šaljući nakon ubojstva slugu, svoga vlastitoga sina. Kad su vinogradari ubili i njegova ljubljenoga Sina, dobrota se pretvorila u osvetu. Za razliku od gospodara u prispodobi Bog u uskrsnoj presudi djeluje drukčije. Čak ni ubojstvo njegova Sina nije ga izazvalo na osvetu, nego uskrisivši ga šalje ga učenicima koji su se u kritičnom trenutku svrstali u tabor protivnika Božjega kraljevstva s porukom: „Mir vama“ (Lk 24,36; Iv 20,19.26) Uskrsna presuda nije samo naknadna potvrda Isusove poruke, nego sadržava u sebi sasvim novi element, ponovno oproštenje onima koji su odbili oproštenje i Sina ubili.[16]
Tako se u Isusovu uskrsnuću objavila nova Božja pravednost koja se pokazala kao bezuvjetna milost koja opravdava i kao stvaralačka ljubav prema nepravednima i bezbožnima. O toj novoj Božjoj pravednosti Moltmann zanosno piše:
„Poruka nove pravednosti, koju eshatološka vjera donosi u svijet, kazuje da krvnik u stvari ne će konačno triumfirati nad svojom žrtvom, a i da žrtva ne će na kraju slaviti slavlje nad svojim krvnikom. Trijumfirat će Onaj koji je umro najprije za žrtvu, a onda i za krvnika i time objavio novu pravednost koja probija pakleni krug mržnje i osvete i stvara od izgubljenih žrtava i krvnika novo čovječanstvo s novom ljudskošću. Tek gdje pravednost postaje stvaralačka i stvara pravo obespravljenima i nepravednima, tek gdje stvaralačka ljubav mijenja mrsko i mržnje vrijedno, tek gdje se rađa novi čovjek koji nije ni potlačen niti tlači, može se govoriti o pravoj revoluciji pravednosti i o Božjoj pravednosti“.[17]
Isusovo uskrsnuće ima univerzalno značenje. To nije, kako Moltmann reče, privatni Uskrs za njegov privatni Veliki petak, nego početak i izvor dokidanja univerzalnoga Velikoga petka, nada koja svijetli prema naprijed u Božju budućnost i baca svjetlo unatrag na polja mrtvih. Nada koja nas ne oslobađa od toga posljednjega neprijatelja ne zaslužuje da se zove nada. Kršćanstvo pozna individualnu i kolektivnu nadu. Prema Pavlu čovjek i njegov svijet stoje u zajedničkom spletu sudbine i nema otkupljenja čovjeka bez otkupljenja svega stvorenoga. Individualna se nada odnosi na uskrsnuće tijela svakoga pojedinoga čovjeka, a kolektivna se náda nàdā oslobođenju svega stvorenja od ništetnih sila, smjera „na život i životne odnose za koje će Bog, a onda i ljudi, moći reći: ‘Gle, sve je veoma dobro: jer sve je postalo novo.’ Smrti više nema. Grijeh je oprošten, zlo nadvladano. Patnja se preobrazila u sreću a suze u klicanje“.[18]
Sažetak
Polazeći od poteškoće govora i vjerovanja u Isusovo uskrsnuće, u povijesno-apologetskom razmišljanju pokazuje se postanak uskrsne vjere utemeljene na ukazanjima, potvrđene praznim grobom, osvjetljuje narav uskrsnuća i u dogmatskom dijelu ukazuje na njegovo značenje za Boga, za Isusa, za čovjeka i njegov svijet.
[1] Vidi M. MATIĆ, Isusovo usrkrsnuće – zdravi Božji svijet, Obnovljeni Život, 49 (1994.) 2, str. 131–150, ovdje133.; MARIJAN VUGDELIJA, Uskrs kod Marka i ostalih sinoptika, Služba Božja 32 (1992.) 1, str. 3–28, ovdje 4; H. KESSLER, Sucht den Lebenden nicht bei den Toten. Die Auferstehung Jesu Christi, Düsseldorf, 21987., str. 19 ss.
[2] Goethes Briefe, Bd. I, Hamburg, 1962., str. 403.
[3] Vidi HANS GRASS, Ostergeschehen und Osterberichte, Göttingen, 41970., str. 13.
[4] Navedeno prema G. BORNKAMM, Jesus von Nazaret, Stuttgart, 1971., str. 169. Takvoj interpretaciji naginju među ostalima: M. BUBER, Zwei Glaubenswisen, u: WW Bd. 1., München, 1962., str. 724–726; H. R. SCHLETTE, Epiphanie als Geschichte, München, 1966., str. 67–75; H.EBERT, Die Krise des Osterglaubens. Zur Diskussion über die Auferstehung Jesu, u: Hochland, 60 (1967./68.), str. 305–331. Razračunavanje s njima vidi u: F. MUSSNER, Die Auferstehung Jesu, München, 1969., str. 22–29; R.PESCH, Zur Entstehung des Glaubens an die Auferstehung Jesu. Ein Vorschlag zur Diskussion, u: ThQ 153(1973.), str. 221–228.
[5] G. BORNKAMM, nav. dj., str. 169.
[6] GERALD O’COLLINS, Uskrsnuće Isusa Krista: neka suvremena pitanja, Obnovljeni Život, XLIX (1994.), str. 115–130, ovdje str. 120.
[7] K.RAHNER,Begegnung mit dem Auferstandenen, u: SchTh, VII, str. 166–173.
[8] ThdH, str. 19.
[9] H. ZAHRNT, Es begann mit Jesus von Nazaret, Stuttgart, 1968., str. 113 sl.; Jesus aus Nazareth. Ein Leben, München/Zürich, 1987., str. 299 ss.
[10] M. DIBELIUS, Jesus, Berlin, 1966., str. 118.
[11] Vidi o tome opširnije G. THEISSEN – ANNETE MERZ, Der historische Jesus, Göttingen, 1997., str. 422; H. KESSLER, nav. dj., str. 110 ss.
[12] W. KASPER, nav. dj., str. 169.
[13] H.VON CAMPENHAUSEN, Ablaufen der Osterereignisse, str 42, cit W.KASPER, nav.dj.153;.
[14] G. O’COLLINS, nav.dj., str. 124; vidi M. VUGDELIJA, nav. dj., str. 9; J. KREMER, Zur Diskussion über „das leere Grab“, u Resurexit 137–168, ovdje str. 157.
[15] KURT SCHUBERT; ‘Auferstehung Jesu’ im Lichte der Religionsgeschichte des Judentums, u: Resurexit, 207–229, ovdje str. 217 ss.
[16] RAYMUND SCHWAGER, Jesus im Heilsdrama. Entwurf einer biblischen Erlösungslehre, Innsbruck, 1990., str. 174.
[17] GG 165; EH 79.
[18] UzZ 74; usp. 91.sl. 104, 124, 127 sl; ThdH 178; PdTh 89, 246; ISTI, Sprache der Befreiung. Predigten und Besinnungen (=SdB), München, 1972., ovdje str. 137 sl.; ISTI, Die Zukunft Christi. Kommt Jesus wieder; (=KJw) Radius 1/3(1966.), str. 6–13, ovdje str. 9.
