Jačati usjev krjeposti
Donosimo izvatke iz prve okružnice pape Grgura XVI. Po početnim riječima nosi naslov Mirari vos, a potječe iz 1832. Podnaslovi su urednički.
[…]
Stanje katoličanstva
Svetost svetih stvari se prezire, a sveto veličanstvo štovanja Boga, koje unatoč svemu daje toliko snage ljudskomu srcu i toliko mu je potrebno, ljudi nevaljano zabacuju, oskvrnjuju i izruguju. Stoga se zdrava nauka iskrivljuje i izopačuje, a zablude svih vrsta drsko se šire. Ni sveti zakoni, ni prava, ni ustanove, ni stege, čak ni oni najsvetiji, nisu sigurni pred smjelošću tih kojima samo zloća izbija iz prljavštine usta.
Ova Naša Rimska Stolica preblaženoga Petra, u koju je Isus Krist postavio temelj Crkve, postala je meta neprestanih vrlo grubih uznemiravanja. Vezovi jedinstva iz dana u dan sve više slabe i razrješuju se. Božanski ugled Crkve se pobija i, pogazivši njezina prava, žele je podvrgnuti zemaljskim računicama. Vrhunskom nepravdom žele je narodu učiniti mrskom i svesti je na sramotno sluganstvo. […]
Poziv svim katoličkim biskupima
Nije dovoljno samo oplakivati ove nebrojene nesreće, nego se, kako bi se osiguralo njihovo iskorjenjivanje, moraju poduzeti svi napori. […] Ne daj Bože da, dok pritišću tolika zla i prijete tolike opasnosti, pastiri zakažu u svojoj službi i pogođeni užasom zanemare ovce ili se, napustivši brigu za stado, prepuste besposličarenju i lijenosti. Doista, u jedinstvu duha bavimo se našom zajedničkom stvari ili bolje rečeno Božjom stvari, i protiv zajedničkih neprijatelja imajmo istu budnost u svima i istu predanost radi zdravlja cijeloga naroda.
To ćete sretno ispuniti ako, kao što to zahtijeva vaše zaduženje, budete neumorno pazili na sebe i nauku, često se prisjećajući misli […] da se, prema opomeni prvosvećenika svetoga Agatona,
„od stvari koje su redovito definirane ništa ne smije umanjiti, ništa promijeniti, ništa dodati, nego se moraju očuvati netaknutima u njihovim riječima i značenjima“.[1]
[…]
Zbog toga biste trebali raditi na tome i postojano paziti da se poklad vjere čuva usred takve urote opakih ljudi […].
O osporavanju celibata i ženidbe
I ovdje želimo sve više potaknuti vašu postojanost u korist vjere, tako da se suprotstavite podloj zavjeri protiv kleričkoga celibata […].
Nadalje, časna ženidba kršćanâ zahtijeva našu zajedničku promišljenost da se o njoj, koju je Pavao nazvao „velikim otajstvom u Kristu i u Crkvi“ (Efežanima 5, 32), ne misli išta što je protivno njezinoj svetosti, da se ne potkopava nerazrješivost njezina veza, i da se u nju ne pokušava unijeti bilo što što nije ispravno […].
Jesu li sve religije jednake?
Sada dolazimo do drugoga uzroka najobilnijih zala koje, na žalost, trenutačno pogađa Crkvu, to jest do ravnodušnosti (indiferentizma), izopačena mišljenja koje se lukavstvima nepoštenih proširilo na sve strane, da se vječno spasenje duše može postići ispovijedanjem bilo koje vjere, ako se živi prema odredbama pravilna i poštena ponašanja. Ali u tako jasnoj i očitoj stvari lako ćete iskorijeniti tu vrlo pogubnu zabludu među pukom koji vam je povjeren. Naime, kao što Apostol opominje (Efežanima 4, 5), postoji „jedan Bog, jedna vjera i jedno krštenje“. Neka zadrhte oni koji uskraćuju pristup luci blaženstva kojekakvom vjerom i neka razmotre u svojim srcima, prema svjedočanstvu samoga Spasitelja (Luka 11, 23), da su protiv Krista oni koji nisu s Kristom, da nesretno rasipaju zato što s Njime ne skupljaju, te da će stoga
„nedvojbeno zauvijek propasti tkogod ne bude držao katoličku vjeru i ne bude je čuvao cjelovitom i neokrnjenom“.[2]
Neka poslušaju Jeronima koji o vremenu Crkve raskolom podijeljene na tri dijela pripovijeda kako je, kad bi ga tko pokušavao privući na svoju stranu, u sav glas sveudilj odgovarao: „Moj je onaj tko se drži Petrove učiteljske stolice“.[3] Jer lažno bi tko laskao svojoj savjesti da se je sâm preporodio u vodi. Takvomu bi prikladno odgovorio Augustin:
„Isti oblik ima i loza odrezana s trsa, ali što će im oblik, ako ne žive od korijena“?[4]
[…]
Naličje slobodumnosti
„Koja se gȍrā smrt može dati duši od slobode da zabluđuje?“,
pitaše se Augustin.[5] Dakako, uklonivši svaku uzdu koja je na stazama istine zadržava ljude koji srljaju prema ponoru zbog naravi sklone zlu, mogli bismo s pravom reći da se otvorila „jama bezdana“ (Otkrivenje 9, 2), iz koje je Ivan vidio da suklja dim od kojega pomrča sunce i iz dima izađoše skakavci pustošiti zemlju (Otkrivenje 9, 2–3). Naime, odatle promjene duhova, odatle kvarenje mladeži na gore, odatle u puku prijezir svetih stvari i najsvetijih zakona, odatle jednom riječju pošast za javnu stvar (državu), kobnija od svake druge. Istodobno iskustvo svih stoljeća, od najudaljenije antike, zorno pokazuje kako je društva koja su cvjetala u raskoši, moći i slavi srušilo to jedno zlo: neumjerena sloboda maštanja, dopuštanje razdraživanja, žudnja za prevratima. […]
Zadaće crkvenih predvodnika
Teška srca, ali s povjerenjem u Onoga koji „zapovijeda vjetrovima“ (Luka 8, 25) i donosi spokoj, pišemo vam da, uzevši „štit vjere“ (Efežanima 6, 16), nastavite hrabro voditi Gospodinove bitke.
Vama, više nego ikomu drugomu, priliči stajati kao bedem protiv svake uznositosti koja se podiže protiv Božje znanosti.
Isučite „mač Duha, to jest Riječ Božju“ (Efežanima 6, 17) i neka imaju od vas kruha „koji su gladni pravednosti“ (Matej 5, 6).
Prihvativši da budete marljivi vinogradari u Gospodinovu vinogradu, samo to i činite te ujedno nastojte da se svaki korijen gorčine iščupa iz polja koje vam je povjereno, da svako sjeme porokâ usahne i da se ondje ojača obilan usjev krjepostī.
Očinskim dobrohotnošću prihvaćajte one koji posvećuju duh poglavito svetim naucima i mudroljubnim pitanjima te im budite poticatelji, množitelji i skrbnici, kako ne bi, oslanjajući se samo u snage svoje domišljatosti, nerazborito zastranili sa staze istine i zalutali na put bezbožnika.
Neka se spominju kako je Bog „voditelj mudrosti“ i „popravitelj mudrih“ (Mudrost 7, 15) te se ne može dogoditi da bez Boga naučimo što o Bogu, koji po Riječi poučava ljude da spoznaju Boga.[6]
Oholima, ili bolje rečeno ludima, svojstveno je htjeti na ljudskim vagama ispitivati otajstva vjere, koja „nadilaze svaki razum“ (Filipljanima 4, 7), i pouzdavati se u sposobnost poimanja naše pameti, koja je zbog samoga stanja ljudske naravi slaba i nemoćna. […]
Utjecanje nebesnicima
A da se sve to uspješno i sretno dogodi, uzdignimo svoje oči i ruke u molbi k presvetoj Djevici Mariji, koja jedina uklanja svekolika krivovjerja, koja je naše najveće pouzdanje, dapače sav razlog naše nade.[7] Neka ona svojim zaštitništvom u tolikim potrebama Gospodinova stada izmoli najmilostivije ishode naših nastojanja, vijećanja i djelovanja.
Poniznom molitvom molimo i apostolskoga prvaka Petra i njegova suapostola Pavla, da svi ostanete čvrsti kao bedem i da se ne postavi drugi temelj mimo onoga koji je već postavljen.
Oslonjeni u tu ugodnu nadu, pouzdajemo se da će nas „Početnik i Dovršitelj vjere Isus“ (Hebrejima 12, 2) Krist napokon sve utješiti „u nevoljama koje su nas silno snašle“ (Psalam 45, 2), a kao zalog nebeske pomoći vama, časna braćo, i ovcama povjerenim vašoj skrbi s ljubavlju udjeljujemo apostolski blagoslov.
Dano u Rimu, u Svetoj Mariji Velikoj, 15. kolovoza, na svečani dan Uznesenja Blažene Djevice Marije, godine od upućenja Gospodinova 1832., druge Našega papinstva.
papa Grgur XVI.
latinski izvornik
talijanski prijevod
engleski prijevod
[1] Sv. Agaton papa, Ep. ad Imp.
[2] Atanazijev sažetak Vjerovanja, Denzinger, br. 75.
[3] Sv. Jeronim, 58. pismo.
[4] Sv. Augustin, Psalam protiv Donatove stranke, 234–235
[5] Sv. Augustin, 105. pismo, 2, 10.
[6] Sv. Irenej Lyonski, Adversus haereses, liber IV, caput 11, br. 3; W. W. Harvey, Cambridge, 1857., 2, str. 160 (liber IV, caput 6, br. 3); Patrologia Graeca, svezak 7, stupac 987C; Sources Chrétiennes, 100/11, 442–444.
[7] Sv. Bernard, Govor o rođenju BDM, 7.
