Krist kao put k Bogu
Krist je o sebi rekao da je „Put, Istina i Život“ (Ivan 14, 6). To znači da u Kristu možemo motriti kako su realizirani svi ideali pravoga vjernika na putu k Bogu. Nije Krist samo uzor koji moramo nasljedovati, On je naš pomoćnik, vođa na tom putu, da se zajedno s Njim vratimo Ocu (br. 5). Možemo promatrati Krista kako rasvjetljuje sve idejne stupnjeve koje smo postavili u iznošenju ovoga prikaza katoličke moralke.
Promotrimo ga na putu k vječnoj sreći. Krist je bio „gledatelj“, presretan, jer je bio Bog, dakle uživatelj u vječnom blaženstvu. Sa sobom je nosio nebo. Ali bio je i putnik, jer je bio Bog u ljudskoj naravi. Punim pravom ljudi u Njemu mogu naći uzor, jer se u svemu ljudima upriličio osim grijeha (Filipljanima 2, 7; Druga Korinćanima 5, 21; Prva Petrova 2, 22). Došao je dignuti grijeh, dakle, uništiti njegov žalac, dati mogućnost da grijeh bude izbrisan i da tako čovjek očišćen dođe k Bogu.
Kristovo tijelo na zemlji, za njegova zemaljskoga putovanja kao čovjeka, nije bilo proslavljeno. Krist je bio i patnik. Ali svaki je njegov čin bio ne samo krjepostan, nego i zaslužan. On je jednostavno mogao reći da uvijek čini ono što se Ocu nebeskomu sviđa (Ivan 8, 29). Svaki je čin otvarao beskrajnu riznicu zasluga pred Ocem nebeskim. Zasluživao je i za ljude, jer radi njih je i došao.
Divimo se kako se Krist pokazao pravim čovjekom u očitovanju raznih osjećaja prema bližnjemu, prema apostolima, sunarodnjacima po tijelu, prema prijateljima, npr. prema Lazaru (Ivan 11, 11), koga naziva prijateljem. U Kristu osjećaji nijesu nikada predusreli razum niti zavladali razumom. Ti su osjećaji uvijek bili u potpunoj službi razumu i višim ciljevima: slavi Božjoj i spasu duša. On se žalostio, zanosio, plakao, a sve je to bilo u službi spasa ljudskih duša, da dokaže da je čovjek i da nama bude kao uzor.
Borio se Krist protiv grijeha. Tko se bori protiv grijeha, vojuje za Kristov ideal, a taj je ideal istovremeno sreća čovječanstva.
„Odgurnuli smo Te, jer si odviše čist za nas: osudili smo Te na smrt, jer si bio osuda našega života“ (Giovanni Papini),
kako govori obraćenik Kristu. Što očekujemo? „Ni u jednom vijeku, kao u ovom, nijesmo bili tako strahovito žedni nadnaravnoga spasenja“, kliče isti pisac.
Ipak je Krist za svoga života na zemlji bio podložan zakonu. Pozvao je ljude riječju i primjerom da poštuju ljudske zakone (Matej 22, 21; Marko 12, 17). Još više: ljudskim se zakonima treba pokoravati radi Boga (Ivan 19, 11). Iznad i protiv legalizma farizeja upućuje na duh zakona, na istinu, a vanjštinu stavlja u drugi red, u ovisnost o nutrini.
Sve su krjeposti u Kristu sjale. Jedna mu je osobito na srcu: krotkost i poniznost (Matej 11, 29). Zato je on prvi i glavni štovatelj Oca nebeskoga. Nitko se na svijetu nije našao da Mu spočitne i najmanju ljagu grijeha (Ivan 8, 46). Nitko Ga nije nadvisio u ljubavi prema čovjeku. Samo On je dao sebe da druge spasi i da od spašenih primi pogrde za usluge, nezahvalnost za ljubav.
Otišao je iz ovoga svijeta. Pobrinuo se da ljudima ostavi sredstva da Ga slijede. Pošao je ljudima pripraviti mjesto. U vječnosti će skupiti sve oko sebe, u jedan ovčinjak, u potpuno jedinstvo, da svi budu jedno, kao što je on jedno s Ocem (Ivan 17, 11–22).
Uz Krista vjernik ima i Mariju i svetce. I oni mu mogu poslužiti kao uzori, kako će oblikovati život, da mu bude kao priprava za nebo. U Mariji i svetcima čovjek ima zagovornike, pomoćnike, a u moralnom životu najprije uzore. Moćna je snaga uzora, napose u stjecanju krjeposti, jer ono je teško, a živi primjer jače privlači.
A moć sakramenata? Na putu k Bogu sakramenti su kao svakodnevna, pomoć. Svaki sakrament dijeli milost po Božjoj odredbi, zato se sakramenti dijele i djeci i onima koji su u nesvijesti. Ali i svaki sakrament dijeli posebnu milost koja posebno pomaže čovjeka u životnim potrebama.
Tako sakrament Krštenja dijeli posebnu pomoć čovječjem razumu i volji, da se ne zatvore svjetlu vjere;
– u sakramentu Potvrde duša prima pomoć protiv straha i obzira svijeta;
– Euharistija napose ujedinjuje s Kristom, jača protiv sebeljublja, da ovo ne spriječi ljubav prema Bogu;
– Ispovijed liječi ostatke grijeha, donosi mir u dušu;
– Bolesnička Pomast olakoćuje dušu bolesnika, jača protiv tegoba zadnjih časova života;
– sveti Red daje posebnu milost protiv osjećaja slabosti, koji odvraća od službe spojene sa svetim Redom;
– Ženidba postaje izvor milosti potrebne za vršenje ženidbenih dužnosti.
Bilješka
Od kapitalne je važnosti moralni odgoj. Taj mora početi od djetinjstva. Tu dolaze najprije u obzir sredstva za odgoj dječje volje, jer volja ili htijenje jest glavni, odgovorni faktor dobra i zla. Zato će odgojitelj posvetiti pažnju odgoju dječjih temperamenata, pravilnu stavu prema pojavama dječjega prkosa, umjerenosti i taktu u kažnjavanju i nagrađivanju.
Ne smije se svaki dječji „ispad“, pa izgledao on i nemoralan, ocijeniti kao smrtni grijeh ili kriminal. Nedostaju komponente smrtnoga grijeha. Ipak je sasvim pogrješno, ako bi se npr. dječje psovke „poticale“. Niti njih pustiti bez osvrta, niti ih drastično kažnjavati da se ne stvori kompleks, duševni slom. Mirno reagiranje odgojitelja, nadasve dobar primjer, uvijek će biti najbolji lijek protiv tih dječjih „nemoralnih“ ispada. Stvaranjem dobrih navika tjeraju se zle navike, postavlja se temelj krjepostima.
Dječak-djevojčica već počinju uviđati razloge. Oni počinju birati ciljeve, sredstva. Pozvani su da se svladavaju, podlažu redu i disciplini, autoritetu, shvaćanju dužnosti. To će sve doći do vrhunca u pubertetu, kad pubescent otkriva svoj „Ja“, stvara svoj životni plan, oblikuje nazor na svijet i život, upućuje se u životno zvanje. Teško je pubescentu priznati auktoritet. On nastoji biti radikalan, ali u nekoj samostalnosti. Odgojitelj mora pristupiti pubescentu s razumijevanjem oca, nježnošću majke, auktoritetom učitelja. Poštovati njegovu samostalnost, ali uvjeravanjem i toplinom osjećaja stvarati pogodno tlo da sam pubescent uvidi opravdanost borbe protiv zla i grijeha, a da se zanese za idealima krjeposti.
Ni doba mladosti nije najpogodnije za moral, jer moralni propisi stavljaju ograde, a bujna mašta u mladosti ne dopušta mirno rasuđivanje. Mladiću nedostaje karakter. Kako će trajno i stalno provoditi u život moralna načela kad je u njemu još život u nekom vrenju? Previše je promjenljiv. Jako mu imponira tjelesna snaga, a do duhovne snage (samosvladavanje, otpor nasrtajima požude) manje drži. Možda mu najviše odgovara „borbeni etos dalekoga ideala“ (Eduard Spranger). Zato je pitanje primjera i uzora jedno od najefikasnijih sredstava moralnoga odgoja u doba mladosti.
Ne znam kako bio težak moralni odgoj mladića-djevojke, nikada se ne smije sustati, jer samoodgoj nikada ne završava. Tko završi posao odgoja i samoodgoja, taj je dezerter života. Osim naravnih sredstava odgoja i samoodgoja, vjerniku su na raspolaganju i nadnaravna sredstva, osobito sakramenti Ispovijedi i Pričesti. Ispitivanje savjesti i jačanje protiv zla a opskrbljivanje snage u dobru, eto programa moralnoga odgoja kako ga zamišlja vjera.
Ako dublje analiziramo svrhu moralnoga života, naći ćemo da taj život teži k nekomu jedinstvu. Karakter je neko jedinstvo, a karaktera nema bez krjeposti razboritosti ili razumnosti, koja uviđa pravi cilj života, i uvijek procjenjuje što odgovara što ne odgovara tomu cilju. Steći krjeposti, pod vodstvom razboritosti, pod inspiracijom ljubavi, znači uspješno dovršiti sliku Božju u čovjeku. A to je, eto, konačan cilj moralnoga reda.
Poznati Boga i odraziti ga u životu: to je svrha života na zemlji. Plod će toga biti jedinstvo s Presvetim Trojstvom u nebu, u vječnosti. Ta vječnost jest ujedno i vječna sreća.
„A ovo je vječni život: spoznati Tebe, jedinoga pravoga Boga, i Onoga koga si poslao, Isusa Krista“ (Ivan 17, 3).
Poznati, odraziti i vratiti se Bogu od koga smo i stvoreni.
Katolička je moralka nauka o povratku čovjeka Bogu!
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 175–178.
