Kritička analiza međugorskoga fenomena u svjetlu crkvenoga nauka
Na predstavljanju knjige Djevice premudra biskupa Ratka Perića u Sarajevu 13. studenoga 2024. angažirani katolički laik Mario Glibić rekao je sljedeće.
Uvod
„Sjaj istine blista u svim djelima Stvoriteljevim (…); Istina prosvjetljuje čovjekov razum i oblikuje njegovu slobodu, vodeći ga da upozna i ljubi Gospodina.“ Tim je riječima sv. Ivan Pavao II. 1993. godine započeo svoju, možda i najvažniju, encikliku Veritatis splendor; ništa manje aktualnu danas, nego u vremenu kada je objavljena. Knjiga Djevice premudra jedan je od plamičaka u sjaju istine, kao što se vidi već iz podnaslova O Međugorju iz ljubavi prema istini. Stavimo li vrijeme njezine objave u vremenski kontekst, uočit ćemo da je već peto desetljeće da se Međugorski fenomen nalazi pred očima katoličke javnosti. Prošlo je više od tri desetljeća otkako je Crkva izdala svoje posljednje službeno stajalište o neautentičnosti tamošnjih događanja, u vidu Zadarske izjave. (Dokument iz rujna 2024. pastoralnoga je karaktera i ne dotiče se pitanja autentičnosti ukazanja.) Imajući u vidu dosadašnju praksu, teško je očekivati da će se konačan i definitivan sud o tom pitanju proglasiti dokle god se tvrdi da viđenja traju.
Tijekom istoga vremena, nije nedostajalo polemikâ i raspravâ, tekstovâ i knjigâ, teoloških i marioloških članakâ, bilo sa strane onih koji su mišljenja da je riječ o autentičnim viđenjima Blažene Djevice Marije, bilo od onih koji smatraju da ondje nema ničega vrhunaravnoga. Postoje i treći, oni koji relativizirajući smatraju da je pitanje autentičnosti ukazanja nebitno ili možda tek u drugom planu, a važno je samo da vjernici odlaze tamo moliti se i sudjelovati u liturgiji i pobožnostima.
Jednostavna pretraga na internetskim knjižarama ukazat će da većina objavljenih knjiga i knjižica na temu Međugorja pripada kategoriji onih koji navodna ukazanja smatraju autentičnim privatnim objavama. Istina se, međutim, ne utvrđuje većinom, podsjetio je krajem prošloga stoljeća kardinal Ratzinger.
Officium invigilandi vel interveniendi
Manje brojnomu nizu kritičkih naslovâ od ove se godine pribrojila i nova knjiga biskupa Ratka Perića, pod naslovom Djevice premudra. Iako je već objavljivao knjige na marijanske (Prijestolje mudrosti, 1995.; Isusova majka, 2015.) i međugorske teme (Biskup Žanić o Međugorju, 2021.), kao i skoro stotinu članaka i sličnih pisanih radova, prvo je ovo djelo u kojemu zbirno objavljuje svoja zapažanja o međugorskom fenomenu.
Ipak, za razliku od mariologâ i publicistâ koji su pisali na temu međugorskih zbivanja, ova nova knjiga nosi dodatnu težinu po autoritetu njezina autora – biskup je Perić, naime, punih dvadeset i sedam godina bio mjesni ordinarij na području na kojemu su se odvijala navodna ukazanja i objave, te je, sukladno tada vrijedećim normama, bio u prvom redu pozvan bdjeti i intervenirati nad svim vidovima fenomena. Svoga prethodnika, biskupa Žanića, naslijedio je ne samo u službi, nego i u dosljednom stajalištu o pitanju fenomena. Njegove prosudbe za vrijeme upravljanja biskupijom nisu privatna mišljenja teologa i biskupa, nego imaju i službeni vid kao interventi mjerodavnoga ordinarija, koji proistječu iz pripadne dužnosti i prava, te iz pažljiva razlučivanja elemenata fenomena i odgovorne primjene odgovarajućih normi po kojima se fenomen prosuđuje.
Verum et falsum
Knjiga temeljito analizira međugorski fenomen kroz teološku, povijesnu i kritičku prizmu. Biskup Perić stručnim, ali jasno razumljivim stilom pruža uvid u fenomen iz perspektive autoriteta koji je osobno bio uključen u temeljito praćenje i procjenu događanja.
Već u uvodnoj riječi biskup Perić tumači temeljni filozofsko-teološki aksiom kojim se vodio u svojoj procjeni fenomena:
Verum ex integra causa, falsum ex quocumque defectu (istina proizlazi iz cjelovita predmeta, a laž proizlazi iz bilo kakva nedostatka) (str. 15).
Drugim riječima, da bi nešto bilo istinito, svi dijelovi ili svi uzroci te tvrdnje ili situacije moraju biti ispravni i potpuni. Ako su svi elementi u skladu s istinom, tvrdnja će također biti istinita. S druge strane, čak i ako samo jedan element tvrdnje ili situacije nije ispravan ili je nepotpun, to rezultira lažnom tvrdnjom. Nije, dakle, potrebno da svi dijelovi budu pogrješni da bi nešto bilo lažno – dovoljan je i jedan nedostatak ili greška.
U tom kontekstu, autor donosi i primjer:
„Prvotna je Crkva uklonila među apokrife ili lažne spise svako ‘evanđelje’ (a bilo ih je oko pedesetak u prvim stoljećima) ako je sadržavalo i jednu očitu laž ili izmišljotinu i krivu nauku na području vjere i ćudoređa“ (str. 15).
A zatim zaključuje:
„Vjernici koji dolaze u mjesto gdje nisu nedvosmisleno potvrđena ukazanja kao istinita te pastoriziranje takvih vjernika u stalnoj pretpostavci istinitosti takvih ukazanja riskiraju da svoje pobožnosti utemeljuju na nevjerodostojnosti i neistinitosti“ (str. 15).
Sadržaj
Proučavajući međugorske dubije i dubioze, biskup je Perić u knjizi detaljno obradio i navodima potkrijepio ne jedan ili bilo kakav defekt ili nedostatak, nego čitave nizove nepriličnih poruka, nedosljednih izjava, neispunjenih najava i neautentičnih zbivanja.
Osamnaest poglavlja knjige sastoji se od objavljenih (i dijelom dorađenih) i neobjavljenih tekstova biskupa Perića, u kojima ukazuje na ključne defekte u prosuđivanju Međugorskoga fenomena.
Čitatelj će tako moći saznati da su već u prvim danima navodnih ukazanja, 30. lipnja 1981., djeca koja su prijavila da imaju viđenja izričito pitana koliko će to još potrajati. Pet od šestero djece odgovorilo je: „Tri dana“. Zabilježeno je to na zvučnim zapisima u razgovoru s tadašnjim međugorskim župnikom, o. Zovkom, a jednostavan izračun ukazao bi da su prijavljena viđenja imala završiti 3. srpnja iste godine. Ne samo da traju i danas, 43 godine kasnije, nego ni ta promjena najavljenoga prestanka nikada nije objašnjena.
Ovakav primjer nije bio iznimka, nego tek uvod u sve što je slijedilo i što je detaljno prikazano u knjizi: višestruko najavljivanje „velikoga znaka“, koji se nikad nije ostvario; navodne Gospine poruke u kojima nedvosmisleno zauzima jednu stranu u Hercegovačkom slučaju; poruke u kojima se izriču pohvale ili podrška problematičnim klericima, poput duhovnoga voditelja navodnih vidjelaca, koji je naknadno službeno izopćen iz Crkve; naputak „vidiocima“ da ne trebaju moliti za sebe; premještanje Gospina rođendana (ali, zanimljivo, ne i povezane svetkovine Bezgrješnoga začeća); banalizirajuće i neozbiljne poruke o pokojnicima, neuvjerljiva viđenja raja, čistilišta i pakla…
Posebno je poglavlje, između ostaloga, posvećeno izvješćima o osobama, bilo da je riječ o navodnim vidiocima, ili o drugim vjernicima, koje su navodno fizički dotaknule Gospu – za rame, za ruku, za haljinu, veo, krunu… Brojni su drugi od Gospe primili zagrljaj ili poljubac. Osobit je to odmak od dosadašnjih priznatih ukazanja, koja su uvijek bila isključivo duhovne, a ne tjelesne naravi, a u kontekstu knjige – još jedan u nizu defekata koji opovrgavaju istinitost fenomena.
Više od pet stotina bilježaka ukazuje na bogatstvo izvora kojima se autor služio pri pisanju ove knjige. Riječ je o izvornim i uglavnom neobjavljenim materijalima, poput Kronike vođene u međugorskoj župi, dnevnika pojedinih „vizionara“, zvučnih zapisa razgovora vođenih na samom početku fenomena, u ljeto 1981. godine, te Fonda Međugorje u Arhivu mostarskoga Ordinarijata.
Emotivizam
Iste godine kada je započeo Međugorski fenomen, škotski filozof Alasdair MacIntyre objavio je svoju knjigu Za vrlinom (engleski izvornik After virtue). MacIntyre opisuje svijet zahvaćen relativizmom, koji se odriče razuma, vjere i vrlinâ, te se prepušta emotivizmu.
Emotivizmom naziva poimanje prema kojemu su moralna stajališta izraz subjektivnih emocija, a ne objektivnih vrijednosti. Unutar takve perspektive, moralne odluke nemaju racionalnoga utemeljenja, jer su zasnovane na individualnim osjećajima, a ne na univerzalnom kriteriju dobra ili vrline. Krizu moderne moralne misli MacIntyre vidi posljedicom odbacivanja klasične, aristotelovske tradicije, utemeljene na vrlinama, te svođenjem moralnih prosudbi na osobne preferencije, bez prosuđivanja je li nešto zaista ispravno ili ne.
Ne može li se to analogno primijeniti i na Međugorski fenomen? Oslanjaju li se katolici koji tamo odlaze isključivo na svoje osjećaje i intuiciju ili na objektivna teološka mjerila i procese? Zanemaruje li se mišljenje Crkve, izrečeno kroz dvije biskupijske komisije, kroz negativan sud Biskupske konferencije, i kroz negativno stajalište uzastopnih dijecezanskih biskupa, a sve u korist osobnoga doživljaja, emocijâ i privatnoga suda o tamošnjim događajima? Je li osobno stajalište: „Tamo se lijepo osjećam“ važnije od službene prosudbe: „Ne utvrđuje se nadnaravnost“? Je li emocija važnija od istine, a pastoral bitniji od pitanja autentičnosti ukazanja?
U konačnici, ne će li takva stajališta i ponašanja voditi prema nominalističkoj ideji koju je Umberto Eco smjestio u usta fra Vilima iz Baskervillea:
„Jedina istina jest naučiti da se oslobodimo bezumne strasti prema istini“?
Zaključak
Najnovije djelo biskupa Ratka Perića upravo je odgovor na takva pomišljanja. Knjiga Djevice premudra čitateljima će pružiti jasne, logične, dosljedne, utemeljene i potkrijepljene odgovore na ovakva i slična pitanja. Autor donosi temeljit prikaz povijesnoga konteksta, teološku raščlambu fenomena i pokazuje iznimnu sposobnost zamjećivanja, povezivanja i tumačenja detalja proisteklih iz brojnih izvora kojima se služio, od čega se nemal broj prvi put predstavlja čitateljskoj javnosti. Činjenice su provjerljive, a zaključci izvedeni primjenom logike. U svemu tomu, biskup se Perić vodi katoličkim dogmama i pred očima ima nauk Crkve, onako kako su stoljećima naučavani i ispovijedani. Iz tekstova isijava kontinuitet i tradicija, a ne ruptura i novotarenje.
Podnaslov knjige O Međugorju iz ljubavi prema istini nedvojbeno će ukazati koliko je autoru stalo do istine. A istina nije lijep ukras, nego temelj, poručio je 2017. godine tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Müller, govoreći o fenomenu:
„Ono što se događa u Međugorju tolike godine i što je stvorilo pastoralni fenomen, ne smije počivati na lažnim temeljima. Mi ne možemo odvojiti pastoralno pitanje od pitanja o istinitosti ukazanja.“
Svima koji žele produbiti svoje poznavanje događanja u Međugorju i pripadnoga fenomena, ova će knjiga poslužiti kao izvrstan izvor pouzdanih informacija.
Mario Glibić, dipl. oec.
videozapis (4’29”–16’10”)
