Kupareove molbenice
Molitva je čin krjeposti bogoštovlja koji se sastoji u traženju odgovarajućih darova ili milosti od Boga. U raspravi O pravoj vjeri sveti Ivan Damaščanin (675.–749.) ostavio nam je dvojno određenje molitve:
Προσευχή ἐστιν ἀνάβασις νοῦ πρὸς Θεὸν ἢ αἴτησις τῶν προσηκόντων παρὰ Θεοῦ.
Proseukhḗ estin anábasis nū͂ pròs Theòn ḕ aítēsis tō̃n prosēkóntōn parà Theū͂. –
Molitva je uzdizanje uma k Bogu ili traženje od Boga onoga što je prikladno.[1]
Ta dva određenja prihvatila je kršćanska predaja sve do Katekizma Katoličke Crkve (1992., br. 2559) i pri tome razlikuje:
- generičku definiciju: uzdizanje uma k Bogu / ascensus intellectus in Deum, ne samo radi stjecanja znanja o njima, nego radi korištenja takva znanja kao sredstva sjedinjenja s Bogom (To se može činiti hvalom i zahvaljivanjem, ali prošnja je glavni čin molitve.);
- i vlastitu definiciju: traženje od Boga onoga što je prikladno / petitio decentium a Deo.
Radnja je: moliti, prositi, tražiti, iskati, pitati, zazivati, pasti na koljena, preklinjati, obraćati se, savjetovati se, vapiti, izražavati želje. Način je: čestito, gorljivo, iskreno, ponizno, predano, revno, skrušeno, usrdno, žarko. Predmet je: ono što je čestito, dolično, prikladno, odgovarajuće, primjereno, potrebno. Namjera je:[2]
Ne molimo radi toga da bismo promijenili Božju odluku, nego da bismo postigli ono što je Bog odredio da se ispuni po molitvama svetih; naime, da ljudi moleći zavrijede primiti ono što im je svemogući Bog odredio dati prije vjekova.
Molitva, stoga, nije ništa komplicirano, nego nešto posve jednostavno.
Rajmund Kupareo (1914.–1996.) u svojem je pjesničkom ostvaraju ostavio 20 pjesama u stihu i sedam u prozi koje su zapravo molitve.[3] Njima bi se mogla pridodati razmatranja Uznesena i Križ.
On se moli Isusu (Božiću!, Cvijete snježnih poljana!, U čašu spoznaje, Isusu Radniku, Srce probodeno!, Kriste!), Duhu Svetomu (Duhovski poliptih), Blaženoj Djevici Mariji (Kraljici svibnja, Majko milosrđa!, Marijo!, Molitva Gospi za posljednju uspavanku) i anđelu koji je hrabrio Isusa na Maslinskoj gori (Molitva anđelu koji je tješio Krista u vrtu).
Osluškuje i tumači molitvu zvonâ u nevremenu (Molitva zvonova u oluji).
Većina je Kupareovih molitava „za“ (proaktivna, proegzistentna): za moj otok, za naš Emaus, za naša polja, za naše gore, za naše more, za naše rijeke, za naše šume, za povratak nade, za povratak riječi, za povratak zore, za sjenokosce, za svjetlo božićne noći i za srce drage zemlje.
Kupareo molitelj ne zaboravlja reći: hvala (Zahvala).
Molbènica je u hrvatskom jeziku postala osobita riječ katolicizma; od XIX. stoljeća označava posebnu molitvu Gospi Pompejskoj (Gospi od Ružarija, Kraljici svete krunice),[4] a s prevođenjem bogoslužnih knjiga na hrvatski nakon II. vatikanskoga sabora postala je stručni naziv za molitvu kojom se na jutarnjoj molitvi časoslova Bogu posvećuje dan i dnevni posao i za zazive molitava za bolesnika prije primanja Poputnine, kod bolesničkoga pomazanja…[5] Dakle, riječ je o biranim zazivima kojima se čovjek usuđuje uobličiti molitvene nakane. Zato sam ovomu probiru dao naziv „molbenice“.
Rekli su o ovom probiru
Željko Bistrović:
Malo, zaokruženo remek-djelo pjesništva koje bih preporučio svakomu katoliku da pročita i dopusti da odzvanja u njegovoj duši.
Molitvu za povratak riječi uvrstit ću u svoju antologiju, u vademecum svoje duše jer je vapaj za rođenjem novoga čovjeka koji će povratiti „iskonsko ruho riječi“, koji će nam vratiti mir, pravdu, ljubav i slobodu.
Neven Hrvatić:
Kupareovo pjesništvo nije za čitanje u dahu, nego se pjesme/molitve rađaju i nastaju, ostaju ili nestaju sa željom jasnom ili skrivenom i ponovo vraćaju. Tako ću ih dalje i čitati kao jutarnju pobudnicu, podnevnu hvalbenicu ili večernju zahvalnicu.
Maja Nodari:
Kupareove su molitvene riječi jake. Moćne. Duboke. Iskrene. Gorljive. Vjerne. Nježne.
Cijela niska odabranih Kupareovih pjesama poput biserne je molbenice što udivljeno, smjerno i pročućeno slavi Božje djelo. I klečeći na koljenima, vapeći u mraku, stradajući u grijehu i praznini, očiju uprtih u Majku milosrđa, ali ujedno i uživajući u divoti naših šuma, rijeka, otoka, mora, polja – u ljepotama koje usrećuju srce. I bude nadu.
Kuparova Zahvala je poput Očenaša. Jednostavna, divna molitva. Valja je svakodnevno uputiti Gospodinu. (Opširnije ovdje.)
Stjepan Lice:
Lirika Rajmunda Kuparea, njegove pjesme i pjesme u prozi, lirika su jednostavnosti, čežnje i povjerenja. Njegova lirika neposredni je iskaz njegove osobnosti, odraz njegova života. Istovremeno je svjedočanstvo vremena i molitveni iskaz duše. U njegovoj molitvi sabiru se molitve svih onih koji s njim dijele isto vrijeme i istu kob, molitve onih koje on imenuje „prognanicima mira“. (Opširnije ovdje.)
Rajmund Kupareo, Molitve
Molitva za svjetlo božićne noći
Podaj nam Tvoje svjetlo koje si iz raja povuk’o za sobom
Kao što meteor vuče kosu zlatnih prama,
Da kroza nj nađemo pukotinu neba koju si napravio
Silazeći k nama.
Podaj nam Tvoje svjetlo koje je srce ubogih pastira
Priljubilo uz jaslice, k’o magnet mira i sreće,
Da za tvojim blagoslovom hladne ispružimo ruke,
Kao što ih nad badnjakom pružamo ovu dragu veče’.
Podaj nam Tvoje svjetlo koje je glave neoćutnih živina
Zadržalo netremične, pune toplih uzdisaja,
Da oslijepimo zauvijek zemlji, da u svojim zjenama
Zadržimo lik Tvoj prepun sjaja.
Podaj nam Tvoje svjetlo koje je rastaljeno bjelinom
Ispunilo u spilji oštre raspukline,
Da se ispune provalije plemena i klas
Da se ne izrane koji će k Tebi doći iz daljine!
Podaj nam Tvoje svjetlo da nam od njegova žara
Preplanu čela i ruke i oči,
Da nam dlanovi zadrže naslage zlata
Kad se budemo s Tobom rukovali ove svete noći.
[1939.]
Božiću!
Pošalji anđela Svoga da skupi raspršene pastire po zamrznutim livadama svijeta!
I nek im javi da se Ti još uvijek rađaš u jaslama njihovih staja, premda su one ove zime bez sijena i bez živina!
I nemoj se, Božiću Mali, skloniti ni u jednu špilju, jer one su danas opasne.
Odaberi koju porušenu kuću bez krova i bez prozora da primiš poklone porušenih srca!
Ti imaš krov svod nebeski.
A Tvoje oči prodiru i kroz zidove.
Zato se ne bojimo studeni, jer Tvoje srce na kilometre daleko grije.
Ne bojimo se noći, jer Tvoje su oči dva neugasiva sunca, od kojih sve duše svjetlo primaju.
Ne bojimo se gladi, jer Ti si Kruh vječnoga života.
Dođi, Božiću Mali, sa Svojom Majkom da utješi bezbrojne sirote i udovice!
Dođi sa svetim Josipom da popravi slomljene stolove mira!
Dođi s bezazlenim živinama, jer mi ih nemamo da Ti ih za ogrjev darujemo.
Dođi, samo dođi već jednom, Bože pravedna mira!
[1942.]
Cvijete snježnih poljana!
Našle su Te pastirice u zapuštenoj staji.
Tvoj miris izbrisao je teški zadah špilje.
Kako su bile sretne što su u bezlistnoj zimi našle tako bijeli cvijet!
Mi novovjekovni pastiri ponosni smo što taj cvijet nosimo u srcu.
To je neizmjerni dar Tvoje dobrote, Božiću!
Ali Ti se bojiš da Te ne istjeramo na snijeg i led.
Ostavio si majku, da se preseliš k nama.
Bojiš se i s pravom, jer su Te mnogi nosili u zapučku kao obični zemaljski cvijet i bacili Te kad im više nisi trebao.
Ali ne boj se!
Mi prognanici mira dobro znamo da se ne će naći nitko koji bi nad našim grobom usadio cvijet.
Zato ćemo Te zadržati u srcu da jednom proklijaš iz našega tijela na neznanom grobu u obliku križa.
Ti ne ostavljaš one koji Te nađu, ali dopuštaš da Te svaki posjednik proda kao što djevojke na uglovima prodaju cvijeće.
Jer i Ti si cvijet.
Jao onima koji Te izgube, jer više ne znaju za ljepotu, koja jedina usrećuje srce.
Oprosti, dobri cvijete, što je mraz našega nehaja često povrijedio Tvoje latice!
Širi Svoj miris iz našega srca!
Nek naša okolica zna da još živi plemenitost, istina, dobrota i ljepota na zemlji!
Procvati baš sada, u danima ledenosti srca i osjećaja, u danima straha i nemira!
Opij nas svojim mirisom da zaboravimo zadah mržnje!
[1942.]
U času spoznaje
Isuse!
Bili smo oholi u mislima
I držanju svome,
Kad smo se divili ljepoti i jakosti svojoj,
A vidjeti nismo htjeli,
Da si Ti skvasio ruku u srebrenoj vodi,
Da nas od grijeha opere;
Da si Ti istiještio ulje zelenih maslina,
Da nas Tvojim Duhom ojača;
Da si Ti požnjeo pšenicu sočnih polja,
Da nas Tvojim Tijelom nahrani.
Vidjeti nismo htjeli,
Da tamjan ima više ljubavi od nas;
Da cvijeće ima više snage od nas,
Jer mi nismo spremni žrtvovat’ se kao oni.
Braća smo slijepcu iz Jeriha,
Otvori nam oči da progledamo,
Isuse!
[1935.]
Molitva Isusu Radniku
Božanski Radniče, na čijim je žuljevima i ranama
Ostao trag naših patnja i naših svagdanjih muka,
Molim Te, daj da uvijek nađe uposlenja i rada
Utruđena radnička ruka!
I kao što prah s Tvoje pile i s Tvoga postružnjaka,[6]
Premda je na oči padao, nije zastro Tvoga vida,
Čuvaj tako sjajnost duše nosačima ugljena u luci,
Što resko prodiru crnim obrvama, da ti se duša kida!
I radi svetoga mira Tvoje siromašne kolibice
Smekšaj njihove kvrgave, pravedno stisnute šake,
I mir im daj na tvrdim ležajima u hladnim barakama
Nek ih što prije ogriju pravednosti Tvoje zrake!
Još Te molim, Isuse, koji si iskusio ljudsku zloću,
Očuvaj one, kojima je doteščao život u radu
I Svojom milošću ispuni prazninu tih života,
Oživi svetu, nepravdom ljudskom zapretanu nadu!
Pohodi često, božanski Radniče, Svoju bolesnu braću,
Da ojačaš njihova obnemogla pluća i kosti,
Oni Ti mjesecima umiru, a umrijeti ne mogu,
Uvjeri ih o beskonačnom trajanju budućih radosti.
Budi svima vođ u svetoj revoluciji i borbi,
Da svojim alatom jurišaju i razbiju vrata neba,
Jer samo se kroz njih ulazi u mjesto istinite pravde,
Koje na zemlji nema, a njihova je duša treba.
Bdij nad svojim staležom, božanski Radniče i Brate,
Da se ni jedan ne izgubi komu su žuljevite ruke,
I pouči ih, da će u Tvojem kraljevstvu biti gospoda,
Zato što su ovdje bili sluge i sirote puke!
[1937.]
Molitva anđelu koji je tješio Krista u vrtu
„Apparuit illi angleus de coelo confortans eum.” (Luc. XXII, 43)
„Ukaza mu se anđeo s neba i počne ga hrabriti.” (Lk 22, 43)
Ukaži se, jer nas tmine biju,
O Anđele dobri. Zrake mnogo vrijede
Tvojih očiju.
Zatišje nam krila daj, jer vihor reže,
I rukama dirni obraze nam blijede,
Da se osvježe.
Ukaži se i samo nam javi,
Što si reko Kristu, kada znoj ga osu
Onaj krvavi;
Na put ćemo poći, makar s križem pali
I ispiti kalež za nas, za sve, što su
Tvrdo zaspali.
[1935.]
Srce probodeno!
Nikad ne će zacijeliti Tvoja rana, dok bude ljudi na zemlji.
Jer uvijek će biti grješnika koji će crpsti iz Tebe vodu oproštenja.
Ti si rastvorena vrata.
Što bi bilo od nas da ih zatvoriš?
Nestalo bi svjetla što kroz njih svijetli; nestalo bi milosti što kroz njih silazi.
Nastala bi tama i neutaživa glad.
Ljudi su u svojoj zlobi pogodili Tvoje želje.
Ti bi od velike ljubavi bilo iskočilo iz zatvorenih grudi, da podigneš i poljubiš pogaženo čovjekovo srce.
A čovjek je u najvećem grijehu, onda kad je koplje zarinuto u Tebe, naišao na izvor sreće i milosti.
Cijelo nebo nije moglo obujmiti Tvoju ljubav, a čovjeku si dopustio da kopljem dođe do njezina dna.
Dobro srce!
Osveti se nama, svojim ubojicama!
Istim kopljem probodi naše srce da se iscijedi iz njega nečista krv!
Možda ćeš u dubini našega srca naći svoje ime.
Očisti nas i posveti!
Kriste!
Kad više na križu nisi mogao govoriti ustima, progovorio si velikim Srcem.
Možda si se pobojao da ljudi ne će vjerovati Tvojim riječima nego djelima.
I dao si im rudnik u kojemu je skriveno sve blago vječnosti.
Bogatiji više ne možemo biti.
Nemoj dopustiti, Srce probodeno, da postanemo siromasi tražeći ljubav zatvorenih srdaca.
[1942.]
Kriste!
Zatvorio si umorne oči, da ne gledaš naša zlodjela.
Buka buntovnika zapečatila je šutnjom tvoja usta.
Oluja naših strasti raspršila je latice tvoje krune.
Ti šutiš.
Govori, Gospodine, jer jao nama ako zaboravimo tvoj glas!
Pogledaj, jer jao nama, ako nas više ne prepoznaš!
Nikada svijetu nisi bio tako blizu kao na križu.
Još i danas može svatko probiti kopljem tvoje srce.
I batom udarati po tvojim rukama i nogama.
Ali jednako može svatko obujmiti Tvoje oproštenje i sakriti se u rane Tvoje ljubavi.
Kako bi bio nesnošljiv križ našega života, da ti nisi prije na križu visio!
Kriste!
Mi ne možemo zamisliti križ bez Tebe, bez trnove krune, oštrih čavala i probijena srca.
Ali ni Ti ne ćeš prepoznati nas bez istih oznaka.
Učini, Gospodine, da se sve jače poznaju na nama oznake i plodovi Tvoga križa!
[1942.]
Molitva za naš Emaus
Kako je teško lutati po svijetu izgubljen
i biti nepoznat onima koji su bili naši gosti!
Kako je teško ljubiti, a ne biti ljubljen
i biti pozvan u kuću tek iz samilosti!
Tko će nas prepoznati – bolesne i stare?
Dati nam prenoćište – bez novca i časti?
Ni od koga nismo tražili milodare,
tek slobodu, neokrnjenu od ičije vlasti.
Bar ti ostani s nama! K Tebi se spremamo,
koji si ostao sam u životu, smrti i uskrsnuću.
Rastvori nam svoj dom, kad svojega nemamo!
Putnici smo Vječnosti: uvedi nas u Tvoju kuću!
1971.
[iz ciklusa Nagrada jadu i hvalospjev bolova]
Duhovski poliptih
I.
Ti si Vihor,
dopuštaš ipak da Ti prkose
jablani srca.
Ti si Voda,
al’ nikada nisi pogasio
vatromete uma.
Od skromnoga pruća pališ vatru odricanja,
da bi se na žeravi srca rascvjetali
kukuruzi.
II.
Svi koji Te slušaju
Tvojom su opijeni pjesmom,
nju čak i djeca razumiju
kad im majke pjevaju
uspavanku.
III.
Ti si Ljubav
od koje se misli rumene obzorja,
bez nje bi stvorenja zanijemjela sva,
jer ona je iskonski tvorac
riječi.
IV.
Skupio si nas na molitvu
u društvu Majke.
Kad je ona odsutna Ti ne silaziš,
a ni Krist
koji Te je poslao.
V.
Ti si Sloboda.
Nikad se ne zna gdje ćeš se pojaviti:
svi su krajevi Zemlje Tebi na domaku.
Učini da iz ljudskoga srca lete
golubovi!
VI.
Uvijek si u pokretu:
samo pod Tvojim dahom
iz nakovnja srca vrcaju zvijezde
nebotičnih želja.[7]
VII.
Cvijeće je plamen Tvojega ognja.
Djevojčice ga sabiru
u pregače,
a mučenici
u prsa.
Od njegova mirisa padaju u zanos
mudraci,
pjesnici
i svetci.
Zagreb, 1975.
Marijo!
Tvoje su ruke bijeli kandelabar na kojem je položeno Svjetlo svijeta.
Tvoje ruke ne možemo zamisliti bez Isusa.
I kad bismo svoja umorna srca naslonili na Tvoje ruke, naišli bismo zacijelo na srce Kristovo.
U nestalnosti sutrašnjice tražimo oslon Tvojih ruku.
A nije ni najmanje teško prepoznati Tvoje bijele ruke između milijuna ruku okrvavljenih i iznakaženih.
U Tvojim je rukama „Svjetlo koje rasvjetljuje narode“.
U prisilno zamračenje srdaca unesi Svjetlo koje si Ti porodila.
I nastat će tihe, intimne večeri, u kojima ćemo se skupljati oko Tebe.
Pričat ćeš nam krasnu priču o dvjema grlicama, koje su svoj život položile za Isusa.
I zato svaka bijela duša poslije smrti poleti u nebo u obliku grlice.
Učini da i s nama bude tako!
Nemoj nam nikada sakriti svoje ruke, makar ih bio led naših zlodjela.
Jer što bismo bez Tvojih ruku i svjetla na njima?
Marijo, unesi Svjetlo u naše dane!
[1942.]
Kraljici svibnja
I ovoga krvavoga svibnja, skrivenu u cvijeću naših cvjetnjaka i voćnjaka, upravljamo Ti žarku molitvu za srca tužnih majki današnjice.
Daj im osjetiti dio Tvoje beskrajne radosti, kad nađu svoju izgubljenu djecu, raspršenu po bojištima svijeta.
Koliko si suza prolila u ona tri dana, dok si tražila maloga Isusa!
A mnoge majke ne plaču tri dana nego već tri godine.
Ti najbolje znaš što znače njihove suze.
Daj im osjetiti dio Tvoje bezmjerne jakosti, kad začuju tužnu vijest.
Ti si držala u krilu mrtva Isusa, a naše će majke uzalud pružati ruke za nestalom djecom.
Spusti na te neznane ruke Svoga Sina, da osjete blizinu neba, kamo su pošla njihova djeca.
Marijo!
Ti znaš da nitko ne dršće od straha koliko srca naših majki.
Svako bezimeno bojište ispisano je majčinim imenom.
Umirući neprijatelji postaju braća u zazivu toga imena.
A Ti, velika majko, učini, da svi živi postan braća u zazivu Tvoga imena!
Nek tišina svibanjskoga jutra siđe u srca naših majki!
Nek im cvijeće odmori tužne oči!
Nek im draga zvona dočaraju slavu uskrsnuća u kojem nestaju sve suze i uzdasi!
Marijo!
Blagoslovi srca naših majki koja stvaraju svijet!
Iz toga blagoslova nek iziđe ljepši, novi naraštaj, odraz njihove ljubavi.
Nek i naša gruda bude lijepa, plemenita i dobra kao srca naših majki koja Ti blagosloviš!
[1942.]
Majko milosrđa!
Jesen zaključava vrata svojih spremnika da osigura zimu kruhom i vinom.
A mi siromasi zemlje zaključat ćemo se u Tvoja svetišta da isprosimo od Tebe Kruh vječnoga života.
Zima je na vratima, majko! Zima, kojoj je snijeg i led naših brda tek blijedi okvir i dječja igračka. Zima je to srca koje se nema kamo zakloniti.
Ti si nam simbol ljubavi, dobrote i milosrđa.
Ljubav je Tvoja zgrijala Isusa u hladnoj špilji, a po dahu živina mogao se smrznuti kao što bi se smrznuo i po dahu cijeloga čovječanstva koje širi zadah mržnje, krvi i strasti.
Dobrota je Tvoja podržala križ Isusu.
Jeruzalemske žene još su više ražalostile Njegovo Srce i otežale breme križa jer su rodile bogoubojice.
Sve majke današnjega naraštaja ne će olakšati njegov križ koji je danas mnogo teži, jer izgleda da nije načinjen od drva, nego od najtežega željeza.
Milosrđe Tvoje u nebu ne pozna granice jer je u Tvojim rukama riznica neba.
Majko milosrđa, daj veliku milost svijetu: da bude milosrdan!
[1942.]
Molitva Gospi za posljednju uspavanku
Ti prva si obujmila vječnost,
a prekinula nisi s vremenom.
Zvjezdana klizaljko, po kojoj je Noći Svete
na zemlju sletjelo božansko dijete,
nakrcano grijeha naših bremenom.
Tek kasnije, mnogo kasnije,
kad susrelo se s nama,
i njemu je bivalo sve jasnije,
u gorkim mukama,
što znači tama,
bol u srcu,
rane na nogama
i rukama.
O, ti, što u svome uspavljuješ krilu
i veselo Dijete i mrtvoga Boga,
bezizgledno čekanje o nit je tanku
života našeg objesilo silu.
Majko, kraj našeg sjedni samrtnog loga
i božićnu pjevaj uspavanku!
[1993.]
Zahvala
Gospodine!
Zahvaljujem Ti za sve što sam primio:
Za milosti koje sam tražio,
A nikad ih nisam dobio,
I za one koje sam primio,
A nikad ih nisam spoznao.
Moje su misli sitne, a želje sebične,
Jer i dok Ti zahvaljujem,
Uvijek za nečim uzdišem.
Gospodine!
Udijeli mi milost najveću:
Tvoje ne zaboraviti darove!
[1936.]
Molitva za sjenokosce
Sjedni, Gospodine, na meke otkose trave
I slušaj kako fijuču kose!
Po njihovu ritmu njišu se kosaca glave
I njihove noge bose.
Al’ znaj da jednako rad im kosi dane
I da im se srca u strahu njišu:
Ne će li blago ostat’ bez hrane
Kad zima dođe uz snijeg i kišu?
Barem zbog betlemskih jasala svaku
Molitvu njihovu primi!
Sijeno je najmekša postelja seljaku
I ljeti i zimi.
Al’ nemoj ni živine zaboravit’ dvije
Koje su te u spilji branile od leda!
Ti znaš da hranu lako naći nije
Kad pritisne bijeda…
Resnik kraj Zagreba [1940.]
Srce drage zemlje
10. IV. 1941.
Bože, Ti si htio
da njezino srce dâ na površinu
bijelo proljeće.
Ti si nad njim bdio,
čuvao mu život kroz tešku sudbinu
mnogo stoljeće.
Nek ga uvijek nosi na cvjetnome dlanu,
kroz zimu pustu snijegom zasijanu,
bijelo proljeće!
Sve je svoje dane
srce to drago ispisalo u krvi
borba i pregnuća.
Vidao si rane,
tješio ga nadom u dan ovaj prvi
uskrsnuća.
Nek’ ga uvijek prate do konačne mete
zvona naša draga, puna drage sjete,
zvona uskrsnuća!
Ti si dobro znao,
da je ovo srce blago kao janje
puno ljubavi.
Zato si mu dao
ugledati danas ispunjene sanje:
dom svoj ubavi.
Neka uvijek gori kô baklja u noći
za pobjedu pravde koja mora doći
puna ljubavi!
Molitva za moj otok
Oživi na licu crvene makove
Mladosti, Bože, za utjehu palima!
Nek viču djeca dok love rakove
Po našim bijelim žalima!
Produži jutra da kuće srušene
Opet se naše dograde,
A majke skupe plahte sušene
Po rubu poljske ograde!
Učini da jednom muka prestane
Neokopanih loza i smokava,
Da tuge samotnih cesta nestane
I jeze poljskih lokava!
Tad anđela pusti da zvoni poljima
Od uvale do gorskih potoka,
Da obnovu slave u srcima boljima
Preživjeli ljudi moga otoka.
[1945.]
Molitva za naše gore
U adventu snijegom ovijaju tjeme,
Da silazeć’ nježnu ne izraniš nogu
A u ljetu ploče otkrivaju nijeme,
Da podsjete ljude starom Dekalogu.
– Ne daj da bi tuđu osjetile nogu!
U noći do Tvojeg propinju se neba
I prinose naše molitve i muke.
Neprijatelj kad na naše more vreba,
Naginju se oštro nad drage i luke.
– Ne daj da ih tuđe opogane ruke!
U spilje im sakrij kiše s vjetrovima
I sakupi munje u njihova bila!
Nek njihovi lanci budu željeznima,
A obronci strmi bijesnog orla krila!
– Da ih tuđa nikad ne osvoji sila!
[1948.]
Molitva za naše šume
Bar se Ti razumiješ u ljepotu šuma,
I kakvu moć čudnu imaju dok ginu:
Pretvore se vješto u svadbena kola
I k’o tihe lađe skliznu na pučinu.
Djedovi su naši Tebi bili vjerni.
Kipove su svete djelali bez grješke.
Dizali oltare, kapele i crkve.
I križeve krasne, ah, križeve teške!
O, daj da izdanci naših šuma niknu,
Da oblake vršci uskoro im love;
U njima da ptice gnijezde se i ljudi,
Izdjelaju da se iz njih zipke nove!
[1948.]
Molitva za naše rijeke
Uokviren vodom, pod najljepšim nebom,
Prostire se dom naš u brjegova nizu.
O, ne daj da štakori, namamljeni hljebom,
Okvira tog starog bridove nagrizu!
Da odbace vrbe svoju crnu tugu
I njihove grane svirale da budu!
Da proljeće mrtvo oživi u lugu,
I zaječi pjesma na Savinu rubu!
[1948.]
Molitva za naša polja
Možda se Ti čudiš na večernjoj šetnji
Da pred Tobom drže šešire na glavi
Ljudi, kojih šake stišću se u prijetnji
I psuju kad pjev se žetalački javi.
Pratio si djeda i „Pesa” bez lanca,
Kako su u brazdi padali sve dublje.
Sjećaš li se našeg Riđana i Vranca,
Kojima su žvale plamtjele k’o zublje?
Tuđinci sad broje zrna našeg žita
I mjere mošt mladi, pijani od krvi.
Gdje su naša polja zlatno-zagasita?
Zašto su nam trse rastočili crvi?
O, budi milostiv i daj da se vrate
Izgnana djeca na tlo materino,
Da zasjevši za stol blaguju uza Te
Blaženi Tvoj Kruh i piju Tvoje Vino!
[1948.]
Molitva za naše more
Ti, što naše srce pjenom mora opi
I baci k’o sidro u Jadrana dno,
Dopustiti nemoj da puknu konopi
Koje grizu tuga i bol ujedno!
Kolijevkom su našom bili mora vali,
Uspavanke vjetra skladao je huk.
Za tjeskobe srca jedva da smo znali
Vozeći se dragom uz gitare zvuk.
Putnicima nismo zatvarali vrata,
Iskrena smo srca nudili svoj dom.
A sad naše more dušmanin svojata
I utvrde gradi na tlu njegovom.
U moru je temelj cijele naše slave,
Iako je tužna ova naša kob.
Pospješi čas sreće da nam braća jave,
Da je mržnja u njem hladan našla grob!
1948.
Molitva zvonova u oluji
Bliješte ognjene pukotine neba
Uz neslućeni strah i jad.
Zvona na „neveru” zvone, jer selo probuditi treba:
Grȁd, grȁd, grȁd…
Žena je kleknula i svetu Barbaru moli,
Da bi rastjerala vještice u zraku.
Tèžāk je rastvorio prozor, da dade oduška boli
I zamišljen se prekrižio u mraku.
Osjeća, kako dršću humovi okopanih vinograda
I mladice, što ih je rodio znoj.
Srce mu se svija pod težinom grȁda,
Bespomoćno gleda njegov bijeli sloj.
Jedina je nada molitva zvonova,
Da probude Boga, koji teško uvrijeđen spava,
Jer samo zvona mogu ušutkati riku gromova
I dati snagu, kad klone umorna glava.
Stari Grad, 11. V. 1939.
Molitva za povratak zore
Nekad je znala dražiti
pijevce na dvorištu rane,
i s blagim snom osnažiti
oči neprospavane,
a onda se naglo skrila
da je ne vide pogledi prosti.
Kažu da se preplašila
dimnjaka što uvrede šaraju
njenoj stidljivosti.
Ne boj se, mila! Iziđi
iz tamnih skrovišta gora!
Nek ti kosu razigraju usjevi
i ukrase koralji mora!
Vrati se, vrati, mila,
da se bolesnoj djeci ožare lica
od tvojih poljubaca!
Zar ne vidiš da noć koprenu baca
i pijetli šire krila,
da bi novi navijestili dan
dugo, dugo očekivan?
Naše srce, jutarnja zvijezda,
već svijetli!
[1973.]
Molitva za povratak nade
Sve se za tvoj povratak sprema:
kiše su oprale mnoge uspomene,
krovovi se novi od sreće rumene.
Zašto te nema?
Ti bi htjela da se vrate proljeća
onamo gdje si ti usnula.
Zar ne znaš da su mnoga stoljeća
u jedno se zgusnula?
Pojavi se već jednom u punome sjaju,
očarana ljepotice,
da se naše čežnje, prestrašene ptice,
smire u tvom zagrljaju!
[1973.]
Molitva za povratak riječi
Tko će nam povratiti
u iskonskom ruhu
riječi ove svagdanje naše,
koje mnogima ništa ne znače
kao ni sve rođeno u duhu?
Stvori, o Bože, ponovno čovjeka
da stvarima nadjene ime
koje će trajati dovijeka,
i da u izrazima
riječi budu prozirne kao voda
i ožive s njima
mir, pravda, ljubav i sloboda!
Zagreb, 1973.
[1] Sv. Ivan Damaščanin, De fide orthodoxa, III. knjiga, 24. poglavlje (Patrologia Graeca, svezak 94, Lutetiae Parisiorum, 1863., stupac 1089).
[2] Sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II.–II., 83. pitanje, 2. članak, odgovor: „Non enim propter hoc oramus ut divinam dispositionem immutemus, sed ut id impetremus quod Deus disposuit per orationes sanctorum esse implendum; ut scilicet homines postulando mereantur accipere quod eis omnipotens Deus ante saecula disposuit donare.“
[3] U uglatim je zagradama naznačena godina prve objave tiskom, kada iz pjesnikove bilješke nije očito kada ju je spjevao.
[4] Kao tehnički izraz za posebnu molitvu Kraljici presvetoga Ružarija preko brojnih izdanja vrlo raširenih molitvenika ustalio ju je fr. Jerko Vlahović (1846.–1931.).
[5] Jeronim Šetka, Hrvatski kršćanski termini slavenskoga porijekla, Makarska, 1965., str. 85; Jeronim Šetka, Hrvatska kršćanska terminologija, Split, 1976., str. 163.
[6] Postružnjak je blanja, strugalica, tesarski alat za obradbu drva, postizanje glatke površine i uklanjanje suviška pri uglavljivanju.
[7] Nebotičan znači visok tako da se čini da dotiče nebo.
