Uznesena

Naše su oči uprte u Tvoje tijelo, koje nestaje iza obrisa stvorena Svemira. Kad bismo Te mogli vidjeti u Tvom novom boravištu, naša bi zemlja prestala biti ono, što jest: izgnanstvo.

Jest, Gospo, Tvoje proslavljeno tijelo daje nam utjehu, koja je plod najljepše krjeposti na zemlji: nade. Naša je ljubav sitna, a naša vjera pomiješana s Tominim sumnjama, ali nada – ona je velika i neuzdrmana. Ona ispunja srce utjehom povratka u domovinu: vječnu i zemaljsku. Onako kao što si Ti iz rođene grude bila uznesena u Nebo.

Tvoje tijelo, neumrlo i proslavljeno, postaje modelom, prema kojemu će tjelesa znanih i neznanih junaka i junakinja vjere i domovine, raskomadana i obeščašćena, poprimiti sjaj i ljepotu. O kako je krasna dogma o uskrsnuću tijela! Tijelo nerijetko prima više udaraca nepravde nego li duša. Pa zašto da ne bude nagrađeno i proslavljeno?

Et in carne mea videbo Deum…. I u svom ću tijelu ugledati Boga… Te Jobove riječi ispunile su se na Tebi. Ali mi, novovjeki Jobovi, ne odričemo se te želje. Nosimo dušu u slabom tijelu kroz zemlje i kontinente svijeta, da njegovim izmučenim izgledom posvjedočimo za istinu. Da se „veliki“ smiluju bar našemu tijelu i tjelesima naših u domovini, kad već ne vide srce i duh…

Između dvije krajnosti: tijelo kao rob duše i tijelo kao njezin gospodar, Ti pokazuješ pravi put: tijelo kao sudrug duše u vječnoj harmoniji i sreći. To je bila prvotna stvarnost porušena istočnim grijehom.

Ti letiš prema Nebu u Svom tijelu. Mi Te pratimo srcem očekujući čas Posljednjega Suda, te posljednje pravde za naše tijelo. Duša je suđena i bez tog Suda, ali tijelo očekuje Božju plaću.

Učini, Gospo, da naše tijelo ne zaboravi svoju ulogu na zemlji: biti sudrugom duše, da joj bude sudrugom u vječnoj nagradi.

Rajmund Kupareo

Hrvatski katolički glasnik: Mjesečnik za duhovnu izgradnju američkih Hrvata (Chicago), kolovoz 1953., godište XIII, broj 8.