Poputnina
Katolički svećenik s Presvetim Oltarskim Svetootajstvom i ministrant-svjećonoša sa svijećom u prijenosnom svijećnjaku u lijevoj ruci i zvonom u desnoj ruci kojim najavljuje Tko prolazi, žure k bolesniku kroz goli i hladni zimski krajolik. Slikar iz Donje Austrije smješta prizor u zimski dan koji jenjava, kao kada su učenici u Emausu rekli Uskrslomu:
„Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!“ (Luka 24, 29)
Ledenu hladnoću odaju mjestimične nakupine snijega, oblaci nošeni vjetrom, vjetar u ministrantovoj crvenoj tunici, kota pripijena uz njegova leđa, moceta prevrnuta s leđa na vrat, rukavice, šal i kapa preko ušiju te vjetar u svećenikovoj reverendi oko nogu i u donjem dijelu kote s čipkom. Jato vrana na pustopoljini oživljava pustoš. Bernatzik je bio meštar u hvatanju atmosferskoga ugođaja.
Svećenik nosi Hostiju u okrugloj spremnici (piksidi) koja je uložena u tok (bursu)[1] koja mu visi na prsima o užetu preko vrata.
Sličan prizor opjevao je Rajmund Kupareo u pjesmi prvi put objavljenoj godine 1941.:
Isus na saonicama (Viaticum)
Idemo, Isuse! Na kraj sela
Baka neka žudi Tvoje lice.
Vozit će nas preko polja bijela
Saonice.
Danas će i ribe sretne biti,
Kad osjete Tvoje noge meke,
Jer mi ćemo jutros prolaziti
Iznad rijeke.
O, kako je teško gladnom zecu,
Kad pred nama traži spas u bijegu!
Svrni pogled blagi na tu djecu,
Što kleče u snijegu!
Vratit ću se sam, jer na kraj sela
Ti ćeš baki otkrit’ Svoje lice,
A onda će preko neba bijela
Letjet saonice.
Efodij, viatik, poputnina
Opskrbu potrepštinama potrebnima za putovanje, tj. hranu, novac, odjeću i namirnice stari su Grci objedinjeno zvali ἐφόδιον/ephódion. Pridjevska istovrijednica te riječi na latinskom je vĭātĭcus (poputni) tj. ono što se odnosi na cestu, put, putovanje; oproštajni (obrok, objed, ručak ili večera). Poimeničena imenica vĭātĭcum (pòputnina i pòpudbina) znači putni novac, opskrba za putovanje.
Naknadno je poputnina sadržajno i slikovito dobila značenje opskrbe za životno putovanje i konačno, metaforom, opskrbu za prelazak iz ovoga svijeta u onaj. U prijekršćanskoj uporabi ona je bila istoznačnica za Haronovu cijenu (lađarinu za prijevoz preko Aheronta, rijeke boli), u kasnolatinskoj, kršćanskoj uporabi jelo i piće za konačno putovanje te na kraju Euharistiju koja se dijeli umirućoj osobi. U tom se značenju zadržala i ustalila u uporabi u svetom bogoslužju.
Novozavjetna Euharistija kao poputnina ima svoj pralik u starozavjetnoj perikopi o poputnini koju je anđeo dao proroku Iliji:
Ilija „ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: »Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.« Zatim leže i zaspa. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: »Ustani i jedi.« On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio, pa opet legao. Ali se anđeo Gospodinov javi i drugi put, dotače ga i reče: »Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!« Ustao je, jeo i pio. Okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba.“ (Prva o Kraljevima 19, 4–8).
U prvoj kršćanskoj uporabi poputnina je značila sve što je davalo duhovnu snagu i utjehu umirućima i omogućavalo im da putuju u vječnost s većim povjerenjem i sigurnošću. Iz toga razloga u drevna vremena obuhvaćala je sva svetootajstva koja su se dijelila na samrti: krštenje (kako svjedoče sv. Bazilije i sv. Grgur Nazijanski), potvrdu, pokoru, posljednje pomazanje, Euharistiju, ali i molitve koje su drugi prinosili ili činili za njih, npr. milostinju (kako ističe sv. Ciprijan) i konačno sve što je težilo pomirenju umirućih s Bogom i Crkvom. Tijekom vremena poputnina se općenito primjenjivala na Euharistiju, pa je konačno dobila utvrđenost, isključivi i tehnički smisao svete Pričesti koja se daje onima koji su u smrtnoj opasnosti.
Svećenik Kotorske biskupije don Josip Matović (1732.–1811.) ovako je na hrvatski preveo učenje Rimskoga katekizma o tome:[2]
„Za koji razlog ovi sakramenat zove se putničko brašno i večera? [Sakramenat tijela Isukrstova] često se još naziva od svetijeh pisaca putničko brašno i za što je piće duhovno s kojim se uzdržajemo u putovanju ovoga života i za što pripravlja nami put k slavi i k blaženstvu vječnomu.“
Još je godine 325. Nicejski sabor 13. kanonom odredio o umirućima:[3]
„Što se tiče onih koji [ovdje dolje] dolaze kraju, i dalje će se poštovati drevni i redoviti zakon tako da se onomu koji napušta tijelo nikako ne uskraćuje posljednja i nužna poputnina. Ali tko u stanju očaja zadobije zajedništvo s Crkvom i bude pričesnik prinosa pa opet ozdravi, neka bude među onima koje prati samo zajedništvo molitve. Općenito pak svakomu tko leži na samrti i traži da mu se udijeli milost (zajedništva i) pričesti, biskup će je uz (odgovarajuću) provjeru morati dati iz žrtvenoga prinosa.“
Katekizam Katoličke Crkve (1992.) poputninom naziva sakramente ispovijedi, bolesničkoga pomazanja i Euharistije (br. 1525) kao zaloge prelaska iz smrti u vječni život, svetinju dovršetka zemaljskoga hodočašćenja i pripremu za nebesku Domovinu.
Djelitelj
Prvih stoljeća Poputninu su dijelili ne samo biskupi i svećenici, nego i đakoni i klerici nižih redova, pa čak i svjetovnjaci. Za vrijeme progona oni su u svoje domove nosili posvećene čestice i pričešćivali se. Euzebije u Crkvenoj povijesti (VI, 44) pripovijeda kako je Serapion, starac u smrtnoj opasnosti, primio Poputninu od svoga nećaka, dječaka, kojemu je posvećenu česticu predao svećenik. Reimski nadbiskup Hincmar (806.–882.) zahtijevao je od pohoditelja biskupija da se raspitaju pričešćuju li svećenici bolesnike vlastitim rukama ili po komu drugomu i daju li posvećenu česticu bilo kojemu laiku da je nosi doma radi davanja umirućemu. Nakon desetoga stoljeća više se ne spominje da su laici umirućemu nosili Poputninu, ali su je đakoni redovito dijelili, a u bolesnikovu kuću znali su je prenositi i podđakoni da bi je tamo svećenik podijelio. Redoviti djelitelj Poputnine sada su mjesni župnik i njegovi pomoćnici, odnosno bolnički i zatvorski kapelan.
Primatelj
Prema mišljenju bogoslovaca i pravilu Crkve Poputninu su dužni primiti svi Kristovi vjernici, čak i djeca koja su dosegla dob razuma, kada su u smrtnoj opasnosti.
Poputninu se ne smije davati kada postoji opasnost od nemogućnosti probavljanja svetih prilika zbog neprestana kašlja, poteškoća s disanjem ili gutanjem i učestala povraćanja. U takvim slučajevima prvo se može dati malo hrane ili pića da se ispita hoće li Kristov vjernik moći progutati svetu Hostiju ili kap posvećena Vina. Isto se može učiniti i u slučaju groznice i na drugi način poremećene svijesti. Mnogi preporučuju da se gutanje iskuša s neposvećenom česticom. Javni grješnici (javni kamatari, priležnici, ozloglašeni zločinci, poimence izopćeni ili prokazani) ne smiju primiti Poputninu dok se ne poprave, ako to dopuštaju okolnosti, nepravde i sablazni čiji su uzrok bili, a o naravi i opsegu te obveze mora odlučiti ispovjednik u svakom pojedinačnom slučaju.
Posvećene prilike
Prije se Poputnina obično davala pod prilikama kruha, jer se Presveto Svetootajstvo, koje se trebalo nositi u kuću umiruće osobe, obično čuvalo samo pod tim prilikama. Spomenuti događaj sa starim Serapionom to potvrđuje, jer je svećenik dao uputu dječaku da umoči posvećenu česticu u vodu prije nego što je dâ svomu stricu ili ujaku. Čini se da na taj obred aludiraju akti sinode u Kartagi potkraj IV. stoljeća u kojima stoji: „Neka mu se Euharistija ulije u usta“, a odnosi se na davanje Poputnine umirućemu, koji zbog osušena grla nije mogao progutati Hostiju. Negdje u dvanaestom stoljeću počeo se napuštati običaj primanja svete Pričesti iz pobožnosti pod obje prilike. Nema dvojbe da se, sve dok je taj običaj prevladavao, Poputnina davala na isti način kada se dijelila nakon Mise slavljene u sobi umirućega bolesnika, što se često činilo.
Grgurovski sakramentarij sadržavao je dva odvojena obrasca za podjelu Poputnine:
„Tijelo Gospodina našega Isusa Krista očuvalo te za život vječni“
i
„Krv Gospodina našega Isusa Krista otkupila te na život vječni“.
Ponekad se Hostija uranjala u Predragocjenu Krv, kao što je vidljivo iz brojnih drevnih obrednika, a sinoda u Toursu propisuje:
„Sveta žrtva (Hostija) mora se umočiti u Krv Kristovu, kako bi prezbiter uistinu mogao reći: Neka ti Tijelo i Krv Gospodinova budu na korist.“
Premda je od davnine bio običaj da se sveta Pričest za vrijeme Mise prima pod objema prilikama (kao i Poputnina nakon Mise), ipak se nikada nije vjerovalo da oni koji se pričešćuju samo pod prilikama kruha nisu primili cjelinu Tijela i Krvi Kristove.
Obred u bolesničkoj sobi
U bolesničkoj sobi treba po mogućnosti pripremiti stol ili stolić kraj podnožja postelje ili na drugom mjestu koje je vidljivo bolesniku, na koji će se položiti sveta Hostija, raspelo, dvije upaljene svijeće, čašu od vina s malo vode da svećenik očisti prste, čistu krpu ili ubrus za bolesnika, posudu s blagoslovljenom vodom i grančicu (ružmarina) za škropljenje.
Pri ulasku u bolesničku sobu svećenik kaže: „Mir domu ovomu“, na što se odgovara: „I svima koji prebivaju u njemu.“
Ako se bolesnik prethodno nije ispovjedio, svećenik će zamoliti nazočne da napuste prostoriju; zatim sluša ispovijed, nalaže laganu pokoru i poziva bolesnikove ukućane da nazoče Pričesti.
Ako bolesnik ima poteškoća s gutanjem Hostije zbog osušena grla, može mu se dati malo vode prije nego što primi svetu Pričest, ili se Hostija može staviti u malo vina ili vode u žlici, ili se može dati malo vina ili vode odmah nakon primanja Hostije. Ako postoji bojazan da osoba ne će moći progutati Poputninu prije smrti, ne treba je dati. Ako se pričesti i smrt nastupi prije nego što je može progutati, treba je ukloniti s pričesnikova jezika i staviti ili u korporal ili u neku posudu i čuvati na sigurnom mjestu i odložiti u sakrarij. Ako Hostija ne bude vidljiva u ustima, ništa više ne treba učiniti.
Ako svećenik, nakon što je izvadio Presveto Svetootajstvo ustanovi da se bolesnik ne može pričestiti, može Njime dati blagoslov bolesniku.
Ako bolesnik ne može zadržati svetu Hostiju, treba je izvaditi i odnijeti u crkvu u korporalu ili čistoj posudi. Tamo je treba čuvati na prikladnom mjestu dok se ne pokvari, kada je treba staviti u sakrarij.
Poputnina se uvijek dijeli sa naramenicom (štolom) bijele boje.
Priređeno prema: Augustin Joseph Schulte, Viaticum, The Catholic Encyclopedia, svezak 15, New York, 1912.
[1] Tok, uklopnica ili bursa dvostruki je četverokutni poklopac od kartona, presvučen u tkaninu boje misnoga ruha u kojem se nosi korporal do žrtvenika i od njega, a služi i kao spremnica u obliku vrećice u kojoj se nosi pričest bolesniku.
[2] Katekism rimski po naredbi s. Sabora tridentinskoga, preveo Josip Matović, U Mlezieh 1775., str. 191 (dio I., poglavlje IV., točka 5).
[3] Denzinger, br. 129: „De his, qui ad exitum veniunt, etiam nunc lex antiqua regularisque servabitur; ita ut, si quis egreditur e corpore, ultimo et necessario viatico minime privetur. Quod si desperatus, et consecutus communionem, oblationisque particeps factus, iterum convaluerit, sit inter eos, qui communionem orationis tantummodo consequuntur. Generaliter autem omni cuilibet in exitu posito et poscenti sibi communionis gratiam tribui, episcopus probabiliter ex oblatione dare debebit.“
