Majka Gospodina moga
Blagdan Marije Bogorodice u Crkvi se slavi od V. stoljeća. Godine 1931. obilježena je 1500. obljetnica održavanja Trećega ekumenskoga koncila u Efezu, 431. Na tom je Koncilu Marija, Isusova majka, službeno nazvana Bogorodicom, Theotòkos (=Božji porod). U novoj se liturgijskoj reformi svetkovina Bogorodice slavi na prvi dan Nove godine. Crkva toga dana u sv. Misi u godini B određuje evanđeosku perikopu o trima židovskim obredima (Lk 2,16-21). Najprije ćemo o značenju tih obreda, zatim o biblijskoj objavi Marijina bogomaterinstva, potom o koncilskoj definiciji Marijina bogomajčinstva i zaključno o Danu mira.
Židovski obredi nakon porođaja. Kada bi se rodio prvi dječak, obitelj je trebala zakonski ispuniti tri religijska obreda.
»Kad se navrši osam dana, da se Dječak obreže, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća. Kad se zatim, po Mojsijevu Zakonu, navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem, da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu, kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem, dvije grlice ili dva golubića« (Lk 2,21-24).
Obrezanje. To je bio ukorijenjen, nezamjenljiv i neizostavan židovski zakon da se moglo obrezanje obaviti čak i subotom. Taj je čin obavljao vještak ili liječnik, zvan mohel. Obred se nakon Isusova rođenja propisno dogodio osmi dan u Betlehemu. Po tom je činu dječak Isus bio službeno priključen izraelskom narodu. Toga je dana Dječaku ujedno dano ime:
Koje ćete ime dati svomu djetetu? – pita dežurni mohel Josipa:
„Ime mu je Isus“, kako ga i anđeo prozva i naredi da ga se nazove (Mt 1,21). I Majka ponovi: „Ime mu je Isus“, kako ga i anđeo prozva i naredi da ga se tako nazove (Lk 1,31). Slično se dogodilo i s Ivanom Krstiteljem u Ain Karimu kada njegova majka Elizabeta zaželje da se novorođeni sin nazove „Ivan“ i kada je i otac Zaharija, nakon 9-mjesečnih duhovnih vježbi u potpunoj nijemosti, napisao i istodobno na glas izgovorio: „Ivan mu je ime!“ (Lk 1,60.64).
Isus se podloži zakonu, ne dokidajući ga, kako sam reče, nego dođe da ga ispuni.
Otkupljenje prvorođenca. Svako muško prvorođenče treba biti Bogu posvećeno (Izl 3,2). Time se pokazuje da je dijete Božji dar s neba, a ne izvorno pravo roditelja. Knjiga Brojeva (18,16) govori o otkupljenju prvorođenaca. To znači da je prvorođenac u Božjem posjedu ili pravu, i roditelji ga trebaju „otkupiti“ da imaju pravo i odgovornost odgajati ga. Ta se „otkupnina“ kao neka simbolika sastojala u tome da se dade „pet srebrnih šekela“ svećenicima najprije u Svetištu u Šilu, zatim u Hramu Jeruzalemu, nakon što je Hram sagrađen. Tako bi se „otkupilo“ prvorođeno dijete na koje ima pravo samo Gospodin Bog. Svota se morala dati svećenicima: nije se smjela uzeti prije nego se navrši 30 dana od rođenja, niti se smjela odgađati. U Svetištu u Šilu zatim u jeruzalemskom Hramu čuvale su se tri najveće svetinje židovske religije: Ploče Dekaloga, posuda mȁne iz pustinje i Mojsijev čudesni štap. Nakon rušenja Hrama, 587. godine, nema više traga tim svetim relikvijama.
Ne bismo se nimalo začudili da je sv. Josip uzeo oba zaručnička prstena s urezanim autogramima: Marija – Josip, koje su od dana prstenovanja čuvali kao izraze svoje ljubavi. A sada ih daju kao najveće izraze svoje vjernosti Bogu. Tako će oni Dijete, prvorođenca i jedinorođenca, „otkupiti“ da imaju pravo, povlasticu i radost biti odgovorni za Božje dijete!
Očišćenje nakon porođaja. Obred se odnosio samo na ženu – iako sveti pisac kaže: nakon „njihova čišćenja“, misleći općenito na žene. Kada bi žena rodila muškića, smatrala bi se „nečistom od krvi“ četrdeset dana; a kada bi rodila djevojčicu, osamdeset dana (Lev 12). Žena je nakon poroda mogla obavljati svoj posao u kući i oko kuće, ali nije mogla ići ni u Šilo i u Jeruzalem i sudjelovati u vjerskim obredima prije očišćenja. Na kraju toga vremena trebala je doći u Svetište i donijeti janje za žrtvu paljenicu i golubića za žrtvu okajnicu. U slučaju da zbog siromaštva ne može donijeti janje, bila bi dužna donijeti drugoga golubića ili grlicu (Lev 12,8). Žrtva od dva golubića ili dvije grlice zvala se sirotinjska žrtva. Marija je donijela sirotinjski milodar (Lk 2,24). To znači da se Isus doista rodio u obitelji koja je bila sirotinjska, gdje su članovi u obitelji dobro znali kako se treba boriti za svaki komadić kruha, potrebna za život. I Gospa se podložila zakonskom očišćenju, kao i druge žene rotkinje. Ona koja je bezgrješno čista od trenutka svoga začeća u svojoj majci Ani, Ona koja je bila i ostala djevicom i prije poroda i u porodu i nakon poroda, Ona koja nije trebala apsolutno nikakva očišćenja, jer je bila savršeno čista kao nijedna ljudska osoba na ovome svijetu, poslušno se podložila zakonu.
– Kako divan primjer poniznosti, poslušnosti vanjskim zakonima u svojoj vjerskoj zajednici, u Crkvi.
Grčka je mudrost došla na istinitu i duhovitu ideju: da dijete nije čak dano ili darovano roditeljima, nego im je posuđeno. Pa i jest tako. Ako ti Bog dijete posudi, dobro i jest. Ako ne posudi – to je njegovo pravo. Ali ako posudi, onda te obvezuje najvećom roditeljskom odgovornošću u kojoj ćeš položiti račun i na Dan suda vratiti posuđeno![1]
– Ako itko, mi u Crkvi i u vjeri moramo biti svjesni da je život od svoga naravna začeća dar, vele-dar, dar nad darovima, koji samo Bog daruje. Bucanje po životu jest nedopustivo zadiranje u Božji dar i plan, kojim se čini silan kvar i živi dar-mar i smrtni grijeh. I zove se smrtni jer je protiv života. Bog ne voli da mu se itko unosi, eksperimentalno ili znanstveno, eugenetski ili transdženderski, u Njegove božanske patente, planove života, odluke o muškoj ili ženskoj osobi. I ne samo da ne odobrava takve promjene iz roda u rod ili protunaravno ponašanje osoba, nego ih na svoj božanski način sankcionira odgovarajućim mjerama.
Elizabetina pohvala Mariji. Vratimo se na svetkovinu Bogorodice Marije, na biblijski spomen i koncilsku definiciju. U susretu između Marije i Elizabete, u pohodu nakon utjelovljenja (Lk 2,39-45), kada je Elizabeta čula Marijin pozdrav šalom – mir, zaigra joj čedo u utrobi od radosti. Ta se radost djetetova prelila i na majku djetetovu koja je u tome trenutku, ispunjena Duhom Svetim, iz svega glasa uskliknula: „Blagoslovljena ti među ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ (Lk 1,42). Taj se Elizabetin blagoslovni usklik nadovezuje na pozdrav arkanđela Gabriela i Crkva od ta dva pozdrava sastavlja molitvu Ave Maria, koja se izgovara već 2000 godina. A nakon svoga pozdrava Mariji, Elizabeta izražava svoje začuđenje i divljenje: „Otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?“ (Lk 1,43). Svetopisamski tumači mogu do iznemoglosti raspravljati što je Elizabeta mislila pod onom riječju „Gospodina“ – je li to samo sin rođakinje joj Marije? Je li to samo Mesija? Je li to onaj koga će njezin Ivan navijestiti? To je izričit izraz za Mariju da je „majka Gospodina moga“ – meter tou Kyriou mou – majka Kyriosa/Adonaja/Gospodina moga, pojam koji se pridaje isključivo Gospodinu Bogu. Elizabeta ne ulazi u pojmove naravi i osobe, nego po nadahnuću Duha Svetoga izriče otajstvenu istinu, da je Marija, rođakinja njezina, prava Majka Božja, Adonajeva, Bogorodica u vremenu, a da joj Marija o tome nije bila ništa ni progovorila. U tome i jest objava: da je Elizabeti to nadahnuo Duh Sveti. Ona je prva objavila da je Marija: Majka Božja, majka Gospodinova. Biblijska „pradogma“. Do istoga zaključka dolazimo i iz drugih mjesta Novoga Zavjeta: budući da je Marija „Majka Isusova“ (Mt 1,16), a Isus je „Sin Božji“ (Lk 1,35), odnosno pravi „Bog“ (Iv 1,18), onda je Marija „Majka Božja“, Bogočovjeka Isusa.
A crkveni će oci, koncilski biskupi i patrijarsi, nekada i svojim oštrim raspravama i nerijetko polemikama i anatemama, izbrusiti izričaje koje mi danas imamo u dogmatskoj definiciji Marijina bogomaterinstva.
Definicija Efeškoga koncila. Dok je nadahnuta Elizabeta radosno objavila jednostavnim riječima jednu od pet najvećih istina naše svete vjere, tj. da je Marija začećem Sina Božjega i njegovim rođenjem u ovoj ljudskoj povijesti postala majkom Božjom ili Bogorodicom, ta ista istina na razini filozofskoga rječnika, teoloških škola, patrijarških katedri, nije imala lagan hod, spoznaju, usuglašenje i formulaciju, pa ni na Efeškom koncilu koji je sazvan 431. godine. Ljudski su elementi dolazili do izražaja, čak dovodili do okršaja među raznim crkvenim predstavnicima. Trebalo je vremena, strpljivosti i nadasve Božje pomoći da se suprotnosti prevladaju i da dođe do jedinstvena obrasca ili formule ujedinjenja ispravna nauka. Budući da su na Efeškom koncilu padale teške osude između pristaša Carigradskoga patrijarhata i Aleksandrijskoga patrijarhata, tj. od jednih na druge, intervencijom cara Teodozija II. Koncil je, nakon nekoliko sjednica, raspušten 431. godine. Tek do dvije godine, 433., dođe do usuglašenja suprotstavljenih škola, katedri i patrijarhata u obrascu sjedinjenja, Formula unionis, a glasi: “Ispovijedamo stoga da je Gospodin naš Isus Krist, Sin Božji Jedinorođeni, savršeni Bog i savršeni čovjek s razumom obdarenom dušom i tijelom, koji je po boštvu rođen od Oca prije vjekova, koji je kada su se ispunili dani, radi nas i radi našega spasenja po čovještvu rođen od Marije djevice, da je upravo on istobitan s Ocem po boštvu, a istobitan s nama po čovještvu. Došlo je naime do sjedinjenja dviju naravi; zato ispovijedamo jednoga Krista, jednoga Sina, jednoga Gospodina. Suglasno tom shvaćanju nepomiješanog sjedinjenja priznajemo svetu Djevicu za Bogorodicu, jer Bog, Riječ postala je tijelo i čovjek, i [Riječ] je već od začeća sa sobom sjedinila hram koji je primila od nje”.[2] Papa Ivan Pavao II. taj usuglašeni obrazac nazva: splendida/sjajna Formula sjedinjenja.[3]
Svjetski dan mira. Papa Pio XI. na Božić, 25. prosinca 1931., u povodu 1500. obljetnice Efeškoga koncila, objavljuje encikliku Lux Veritatis – Svjetlo istine, kojom prenosi vjerski nauk i naslov o Bogorodici i određuje da se njezin blagdan proširi na cijelu Crkvu Katoličku. U nekim je zemljama ta svetkovina zapovijedana, a u drugima, kao u nas, nije. Papa Pavao VI., sveti, na Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije 1967. određuje da se od Nove 1968. godine, na svetkovinu Marije Bogorodice, obilježava i Svjetski dan mira.
Mira ne bijaše među narodima ni prije toga dana ni nakon njega. I danas protubožje sile zla iz jednoga naroda nastoje nametnuti svoj „svijet“ drugomu dijelu čovječanstva, dok se drugi nastoje osvetiti 70 puta više nego što bi sam izazvani čin zaslužio. Ljudske osvete rađaju nove osvete, a oproštenje vodi k miru.[4]
Gospo Blažena, Majko Božja Marijo! Ti si svjesno i s ljubavlju prihvatila Božju Riječ, i rodila tu Riječ, Mudrost, Život, Spas, Mir. Mi ti zahvaljujemo na toj spremnosti, častimo te i molimo: Daj kod svoga Sina, Kneza mira, izmoli mir našemu narodu i svim narodima svijeta. Neka nam ova Nova godina bude ne samo nova, nego blagoslovljenija, plodonosnija i mironosnija nego ove dosadašnje!
[1] Usp. W. Barclay, The Gospel of Luke, Edinburgh, 1973., str. 18-20. Prvo izdanje studije izišlo je 1953., zatim još 2 izdanja i potom mnoštvo reprint izdanja. Posljednje: 2019.
[2] Denzinger-Schönmetzer, Enchiridion Symbolorum, Definitionum et Declarationum de rebus fidei et morum, br. 272. Hrvatski prijevod: Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 272.
[3] Ivan Pavao II., apostolsko pismo A Concilio Constantinopolitano I., 1981., br. 3.
[4] U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, glavnom tijelu UN, ima 5 stalnih i 10 nestalnih članica/država. Stalne od 1945.: SAD, Kina, Francuska, Velika Britanija i Rusija/SSSR. Što je to institut veta? To je zabrana kojom jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti može zahtijevati, i mora joj se udovoljiti, da se ne proglasi neka rezolucija u vezi s očuvanjem i promicanjem mira u svijetu. Do svibnja 2022. godine: Rusija/SSSR od 1946. uložila je 121 put veto, ponajviše u vlastite svrhe. SAD: 82 puta, i to većinom u korist Izraela. Francuska i Britanija nisu ulagale veto od 1989. godine. Britanija: svega 29 puta, Francuska: 16 puta. Kina: 17 puta. Tim su institutom te pobjedničke velesile svijeta nakon Drugoga svjetskog rata sve do sada vezale sebi ruke da ne dođe do pravedna mira. To bi bio „mir“ koji svijet daje!
