Maturanti 1937. na Šalati

Nastavnici i maturanti Nadbiskupske gimnazije na Šalati u Zagrebu godine 1937.

Sjede s lijeva na desno profesori: Dušan Žanko, dr. Mate Ujević, David Bogdanović, izaslanik ministarstva prosvjete iz Beograda dr. Svetomir Ristić, rektor sjemeništa dr. Fran Barac, Petar Grgec, Josip Zlatolas i dr. Slavko Šarić.

U prvom redu stoje s lijeva na desno: Mijo Peter, Stjepan Šegudović, Dragutin Feletar, Stjepan Horžić, Mato Repić, Dragutin Žnidaršić, Vid Cipriš, Srećko Draksler i Ivan Bogdan.

U drugom redu stoje s lijeva na desno: Josip Sodar, Stjepan Golubić, Franjo Glumpak, Josip Lončarić, Dragutin Delija, Stanko Peravić, Josip Šimečki i Valentin Putanec.

U trećem redu stoje s lijeva na desno: Franjo Maček, Ivan Dugi, Gjuro Benić, Kazimir Faerfel, Ladislav Loina i Petar Vitković.

U četvrtom redu stoje s lijeva na desno: Mato Prepelec, Slavoljub Ivanec, Blaž Pavković i Krešimir Ivšić.

U ovoj fotografiji zrcali se povijest Crkve u Hrvata u XX. stoljeću. Među nastavnicima i odgojiteljima postojali su oni skloni suradnji s jugoslavenskim režimom i oni koji to nisu bili. Angažirani katolički laici bili su podijeljeni na domagojevce i križare. Gimnazija je bila zahtjevna, a mnogi nastavnici vrhunski.

Od 27 maturanata te godine, osamnaestorica su zaređena za svećenike, sedamnaestorica Zagrebačke nadbiskupije, a Stjepan Horžić Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije. Trojica su ubijena 1945. kao žrtve komunističke revolucije: vlč. Stjepan Horžić (označen strjelicom, s naočalama), vlč. Dragutin Delija (označen strjelicom) i Slavoljub Ivanec. Daljnju osmoricu komunističke su vlasti osudile na robiju, neke i dugogodišnju: Vid Cipriš, Srećko Draksler, Franjo Glumpak, Stjepan Golubić, Krešimir Ivšić, Franjo Maček i Josip Sodar robijali su u Staroj Gradiški, a Dragutin Žnidaršić u Zagrebu. Jednoga su svećenika komunisti privoljeli na članstvo u režimskom Svećeničkom udruženju.

Taj naraštaj može se pratiti u tiskanim Izvještajima Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu od drugoga (1930./1931.) do osmoga razreda gimnazije (1936./1937.),[1] što odgovara dobi od današnjega petoga razreda osnovne škole do kraja gimnazije. Sjemenište i klasična gimnazija dali su im široku naobrazbu, učvrstili hrvatstvo, unaprijedili pristojnost, građansku uglađenost i osobnu higijenu. Razrednik im je od trećega razreda (1931./1932.) bio dr. Slavko Šarić. Hrvatski im je predavao Miroslav Šimončić pa dr. Mate Ujević, vjeronauk dr. Dragutin Hren, Mladen Relja, dr. Janko Penić i Josip Buturac, latinski i grčki Petar Grgec, francuski dr. Slavko Šarić, povijest dr. Mate Ujević pa Dušan Žanko, matematiku Ivan Oršanić, Karlo Kempni i Janko Raznožnik, zemljopis Nikola Švigir, Ivan Oršanić i Krunoslav Krstić, prirodopis dr. Zdravko Arnold, crtanje Ivan Oršanić, umjetnost Dušan Žanko, fiziku Vilim Lah pa Janko Raznožnik, kemiju Vilim Lah pa Bogdan Babić, prirodu Bogdan Babić, etnologiju i filozofiju Gabrijel Valečić, teorijsko pjevanje, zborno pjevanje i sviranje Miroslav Magdalenić, higijenu dr. Avelin Ćepulić i gimnastiku Dušan Žanko.

Msgr. Stjepan Kožul (1947.), crkveni povjesničar i tajnik kardinala Kuharića, dao je tumačenje te fotografije.

**********

Pogledao sam objavljenu sliku u glasilu Stepinčeve postulature[2] s popisom imena i prezimena osoba, koji su točno navedeni: poglavari i školski kolege mučenika Stjepana Horžića, rođena 1918. u župi Ljubešćica, zaređena za svećenika Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije.

Nastavnici

Profesori Nadbiskupske klasične gimnazije s pravom javnosti, vjerojatno Komisija za polaganje ispita zrelosti (mature): Tu je dr. Svetomir Ristić (1886.–1971.), dakako i David Bogdanović (1869.–1944.), povjesničar književnosti, koji je bio ravnatelj Nadbiskupske klasične gimnazije od 1924. do 1932., dakle još dok je djelovala u zgradi Bogoslovije na Kaptolu od 1922. do 1928. godine, a potom u novom Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu na Šalati, koje je izgrađeno sredstvima zaklade, u koju se prikupljao novac posebice od odredbe nadbiskupa Josipa Mihalovića iz 1872. i 1874. godine na ovamo. Tu je dr. Mate Ujević (1901.–1967.), književnik i leksikograf (na Šalati je djelovao i poznati profesor, Ljubomir Maraković /1887.–1959./, književni kritičar) i dakako profesor Petar Grgec (1890.–1962.), odreda aktivni u Hrvatskom katoličkom pokretu, „Domagojci“ i članovi Seniorata, dok su profesori Dušan Žanko (1904.–1980.) i profesor dr. Slavko Šarić (1907.–1984.), koji im je bio i razrednik, bili u Hrvatskom orlovskom savezu, odnosno Velikom križarskom bratstvu, vezani uz dr. Ivu Protulipca (1899.–1946.) i dr. Ivana Merza (1896.–1928.). Žanko je bio i intendant Hrvatskoga narodnoga kazališta (1941.–1943.), preko Italije (logor Fermo), sklonio se u Argentinu, umro u Venezueli.

Odgojitelji

Od poglavara tu je i dr. Fran Barac (1872.–1940.), rektor Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa na Šalati (1928.–1937.), sveučilišni profesor, kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga od 1925. do smrti. Bio je i rektor Sveučilišta u Zagrebu, tijesno povezan sa zagrebačkim nadbiskupom Antunom Bauerom, zagrebačkim koadjutorom (1911.–1914.) i zagrebačkim nadbiskupom (1914.–1937.) i njegovom skupinom dr. Svetozarom Ritigom, Slovencom Jankom Barleom, i drugima oduševljenim tvorcima stvaranja Versajske Jugoslavije, posebice do razočaranja dolaskom diktature 6. siječnja 1929. i zapravo sloma snova o „jugoslavenskom katolicizmu“, ali i moći Seniorata i snazi Hrvatske pučke stranke, koja je bila već ranije pometena na izborima, a rastao je utjecaj Hrvatske seljačke stranke. O tomu su pisali radove dr. Zlatko Matijević i dr. Jure Krišto u Hrvatskom institutu za povijest, a vrstan prikaz stanja od 1900. i dalje velika Kriština knjiga Stoljeće naroda i Crkve – Povijest Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u 20. stoljeću (izdanje Školske knjige, Zagreb, 2019.).

Uz rektora Barca, tu je i prefekt toga razreda Josip Zlatolas (1911.–1982.). Rođen 6. travnja 1911. u Zagorskim Selima iznad Sutle, zaređen za svećenika na Petrovo 29. lipnja 1935. i dodijeljen na rad u Sjemenište. Bio je uredan, pedantan i marljiv. Bio je kasnije školski vjeroučitelj, vedar i radin s djecom i mladeži, svirao je harmonij i orgulje, nastavio raditi u poraću u župi Sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevki uz revnoga župnika mons. Ivana Gašperta, rodom iz župe Desinić, a Zlatolas je rodom iz susjedne župe Zagorska Sela. Prebendar je Prvostolne crkve, stanuje u kući Zbora prebendara u Novoj Vesi 5a, umirovljeni vjeroučitelj i počasni prisjednik Nadbiskupskoga duhovnoga stola, obavlja razne službe (katedralni sakrista, predsjednik Dijecezanskoga matičnoga ureda i član Dijecezanskoga katehetskoga odbora). U redoslijedu prebendara po imenovanju bio je između Milutina Juranića i Franje Ljubetića. Nenadano je umro 13. srpnja 1982. i sahranjen u grobnici Zbora prebendara Prvostolne crkve u Malim arkadama na Mirogoju, u grobnici Ivana Krstitelja Tkalčića, koju je Zbor otkupio u svoje vlasništvo.

Sjemenište na Šalati

Poteškoće Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa na Šalati u to doba bile su podjele u Hrvatskom katoličkom pokretu, ponešto tanak kadar poglavara, pazilo se na rektora i možda duhovnike, odgojitelji su bili iz Zagrebačke nadbiskupije i nešto iz Đakova, jer su oni na Šalati imali svoje sjemeništarce i držali petinu vlasništva. Veći ugled Sjemeništa i Gimnazije dolazio je od tada poznatih profesora, bio je to kvalitetan profesorski kadar, no s boljkom podjela i razlaza i među njima, posebice politikom većega dijela Seniorata, napose poslije članka dr. Petra Rogulje „Pred zoru“ 1916. godine, uz koje su stali nadbiskup Bauer i krčki biskup Slovenac dr. Anton Mahnič, pod utjecajem svojih slovenskih učitelja dr. Janeza Kreka i dr. Antona Korošca.

Od školske godine 1937./38. Šalatu vode isusovci, rektor i direktor gimnazije bio je isusovac Stjepan Jambreković, bivši zagrebački bogoslov, s iskustvom vođenja gimnazije u Travniku. Provincijal je tada bio Stjepanov sinovac Franjo Jambreković, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, koji je prešao u isusovce, kao i ranije svećenik Josip Vrbanek, zaređen na Kaptolu 1907. godine za Zagrebačku nadbiskupiju, ili pridošli iz Senjsko-modruške biskupije svećenik pjesnik Milan Pavelić, ili iz Splita Bruno Foretić i dr. Ante Alfirević, i drugi, dakako i neki iz Đakova.

Kolege maturanti 1937. na Šalati, njih 27, neki su vjerojatno bili i iz drugih dijeceza. Neki su u ono doba zbog zdravstvenih razloga, osobito sušice, bili i po godinu dana kod kuće na pauzi, pa se kasnije uklopili u Bogosloviju u koje mlađe godište i bili ređeni za svećenike. Dosta ih je zbog bolesti bilo primano u druge dijeceze, od Dubrovnika, Šibenika, Senja…. Neki su bili otpušteni i nastavili školu u gradu, maturirali na Drugoj Donjogradskoj klasičnoj gimnaziji, gdje su maturu polagali i redovnici, te su se neki vratili i nastavili daljnji svoj put u Bogosloviji na Kaptolu… pa bi bili zaređeni za svećenike Zagrebačke nadbiskupije… Neki nisu bili otpušteni, nego su sami pošli iz Bogoslovije u civilstvo, koje Baković označuje da su „zbog ratnog stanja bili kod kuće“.

O maturantima, za koje nisam čuo, ili sam ih susreo u istraživanju

Slavoljub (Slavko, Alojzije) Ivanec, sin Đure, ratara, rođen je 10. kolovoza 1916. u Svetoj Nedjelji. Došao u Bogosloviju na Kaptolu. Pače, 8. listopada 1938. upisao je drugu godinu na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Imao je dobnoga vršnjaka, rođaka: Zvonimir Ivanec, sin pokojnoga Stjepana, ratara, rođen 15. listopada 1916., skrbnik mu je bio Dragutin Ivanec, ratar, koji je upisao Bogosloviju prvu godinu 4. listopada 1938. godine. Primili su i tonzuru, Slavoljub s kolegama 11. ožujka 1940., a Zvonimir 10. siječnja 1941. Obojica su napustila Bogosloviju 1943. godine, Slavoljub vjerojatno već 1942. godine. U danima preokreta 1945. godine, Slavoljub je bio kod ujaka u Orešju, ali su ga partizani ubili na polju Dubravica u svibnju 1945. godine, dok se iz Domaslovca vraćao u Svetu Nedjelju. Nije pripadao ni jednoj vojsci. Pokopan je na župnom groblju u Svetoj Nedjelji. Rođak Zvonko Ivanec pošao je na povlačenje prema Bleiburgu, bio zarobljen od partizana, prošao Križni put i ostao na životu. Kontaktirao sa mnom i javio mi podatke o Slavoljubu, koji je ubijen kao bivši sjemeništarac i bogoslov Zagrebačke nadbiskupije, kako je naznačen u Martirologiju Crkve zagrebačke.

Valentin Putanec (1917.–2004.) postao je poznati jezikoslovac, etimologist, onomastičar i romanist; objavio je veliki Francusko-hrvatski rječnik (1957.) i Gospin plač iz 1642.

O maturantima: Kazimiru Faerfelu, Josipu Lončariću, Stanku Paraviću, Blažu Pavkoviću, Mihaelu Peteru, Mati Prepelcu (1919.–1998.) i Josipu Šimečkom ne znam ništa. Josip Šimečki sigurno je rodom iz Krašića, ali nije postao svećenik, iako ih ima dosta iz Krašića s prezimenom Stepinac, Penić, Šimečki. Josip Šimečki st. (Krašić, 1887. – Krašić, 2. VII. 1961.) bio je kapelan župniku Stjepanu Stepincu u Brdovcu, pa župnik u Pušći, župnik i dekan u Sesvetama 1929.–1952., umro u Krašiću 1961. Drugi je Josip Šimečki mlađi (Krašić, 1909. – Zagreb, 1986.), zaređen 26. lipnja 1932., s njime zaređen i stariji Adam Šimečki, rođen 1907. Josip je poznat sa suđenja Stepinčeva, osuđen na 14 godina robije, vratio se na slobodu 11. prosinca 1959., potom bio subsidijar kod Sv. Marije na Dolcu, pa prebendar Prvostolne crkve do smrti 1986. godine. Sahranjen u prebendarskoj grobnici u Malim arkadama na Mirogoju. Sa mnom je bio na Šalati i koju godinu u Bogosloviji Josip Šimecki, rođen 1947., mlad je umro kao obiteljski čovjek, sahranili smo ga u Stupniku (Lučko).

O šalatskim maturantima 1937. koji su postali svećenici Zagrebačke nadbiskupije

Ivan Dugi, zaređen je za svećenika 1944. godine. Ostale je zaredio nadbiskup dr. Alojzije Stepinac 6. lipnja 1943., a dvojicu: Stjepana Šegudovića i Dragutina Žnidaršića 4. srpnja 1943., čini mi se pomoćni biskup dr. Josip Lach. Ako bi po Petrovu bilo manjih skupina za ređenje, redio ih je pomoćni biskup dr. Franjo Salis-Seewis (Karlovac, 1872. – Zagreb, 1967.), biskup od 1926. godine, ili pak Stepinčev školski drug, pomoćni biskup dr. Josip Lach (Varaždin, 1899. – Zagreb, 1983.), biskup od 1940. godine. Vid Cipriš zaređen je tek 1952. godine, zbog progona crkvenoga, pa komunističkoga. Bio je svjedok na Pokretnom prijekom sudu, mimo svoje volje, protiv kanonika dr. Pavla Lončara, osuđena na smrt, ali su se nadbiskup Stepinac i Papin delegat opat Marcone zauzeli, pa ga je poglavnik pomilovao na 20 godina, a pustio ga na slobodu iz Lepoglave na Staru godinu 1942. Ređenima 6. lipnja 1943. pridružili su se Stjepan Kranjčić, rodom iz Petrijanca (stariji brat bio mu je svećenik i gimnazijski vjeroučitelj dr. Matija Kranjčić (1902.–1945.), zaređen 1925.godine, župnik u Ozlju i gimnazijski vjeroučitelj u Karlovcu, ubijen od komunističkih vlasti na nepoznatom mjestu 1945. godine, a bliski rođak im je biskup dr. Josip Lach), koji je maturirao na Donjogradskoj gimnaziji, te je došao u Bogosloviju i bio zaređen 6. lipnja 1943., te Dragutin Kuže, rodom iz Daruvara, koji je maturirao u Visokom, zaređen za svećenika također 1943. godine i ubijen u lipnju 1945., viđen zadnji put u Bjelovaru, o čemu je posvjedočio Matija Vlahovec, tada bjelovarski kapelan, koji je s njime u zatvoru razgovarao.

Đuro BENIĆ, rođen 7. studenoga 1918. u Mitrovcu, župa Kutjevo, zaređen za svećenika 6. lipnja 1943., nakon kapelanske službe u Kutjevu kod župnika Mirka Mesnera, djelovao kao župnik u Kobašu na Savi i dohranio župnika Matu Ferića, a potom bio župnik u Kuzmici kod Požege, koja je ustanovljena 1968. godine. Umro je u prometnoj nezgodi 2. listopada 1978. Sahranjen na groblju Sv. Ilije u Požegi.

Ivan BOGDAN, rođen 19. studenoga 1918. u Velikoj Trnovitici, župa istoimena, zaređen 6. lipnja 1943., bio najbolji đak i student te generacije, bio kapelan kod Sv. Blaža u Zagrebu (1943.–1946.) i čekao putovnicu za polazak u Rim na studij, što se nije ostvarilo. Poslan za upravitelja župe Uljanik (1946.–1948.), odakle se natjecao ta asistenta na Bogoslovnom fakultetu. Poslan je za upravitelja župe u Kuzmincu u Podravini (1948.-1957., pa u Tomašicu (1957.–1958.) u Garešničkom dekanatu i konačno bio župnikom Velikom Grđevcu od 1958. do smrti, 1. svibnja 1985. Sahranjen je na groblju filijale Pavlovac, gdje mu je živjela sestra Roza, a onamo je planirao poći u mirovinu.

Vid CIPRIŠ, rođen 6. prosinca 1918. u Podgorju Bistričkom, župa Marija Bistrica, zapriječen mu put u svećeništvo zbog „slučaja kanonik dr. Pavao Lončar“ 1941. godine. Želio se uključiti, ali bez uspjeha. Učio jezike i prirodne znanosti, veoma nadaren, svirao vrsno klavir i orgulje, ima preko 50 skladbi… , komunističke vlasti ga uhitile 1945. i osudile, potom boravi u Staroj Gradiški 1945.–1951., gdje je bio u samici….. Vraća se kući u Mariju Bistricu. Rektor Bogoslovije dr. Janko Penić kontaktira kardinala Alojzija Stepinca, s podrškom biskupa Nežića i pozitivnog mišljenja biskupa iz Đakova Stjepana Baüerleina, biskup dr. Lach ga je zaredio 4.5.1952. u kapeli Sv. Stjepana Prvomučenika u Nadbiskupskom dvoru, a kanonik dr. Lončar mu kod katedrale čestitao… Imao Mladu Misu u Mariji Bistrici, tisak odmah digao hajku… Bio je kapelan u rodnoj Mariji Bistrici 1952.–1958., župnik Karlovac-Hrnetić i Banija 1957.–1968., župnik i dekan Križevci 1968.–1981., župnik kod Sv. Petra u Zagrebu 1981.–1988., zatražio i dobio umirovljenje 1. rujna 1988., živio u Svećeničkom domu Kaptol 28, umro 13. studenog 2001., sahranjen u svećeničkoj grobnici na Mirogoju.

Dragutin DELIJA, rođen 14. siječnja 1918. u Donjoj Vlahiničkoj, župa Velika Ludina u Moslavini, zaređen 6. lipnja 1943., bio kapelan u Ruševu, pa upravitelj župe u Voloderu, gdje je mučki ubijen 1. prosinca 1945. i sahranjen po želji rodbine u rodnoj župi Ludini.

Srećko DRAKSLER, rođen 13. siječnja 1918. u Sisku, zaređen 6. lipnja 1943. Bio vjeroučitelj u školi u Mariji Bistrici 1943. do 1948., potom upravitelj župe u Kašini (jer je župnik Mijo Loina /1937.–1947./ bio u logoru Stara Gradiška). Ostao u Kašini upravitelj do umirovljenja 15. rujna 1992., potom u Svećeničkom domu Kaptol 28, gdje je umro 21.03.1994. i sahranjen 24.03.1994. u Kašini, u svećeničkoj grobnici koju je pripremio, i onamo prenio posmrtne ostatke kašinskog župnika Milana Antolića (1921.–+1937.). Bio više puta pod istragom UDB-e i zapljenom imovine, pratili ga redovito od njegove propovijedi kolegi mladomisniku Vidu Ciprišu u Mariji Bistrici 1952. s naslovom „Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa“, držali su ga „ideologom popova u Sesvetskom dekanatu“, izvrstan kateheta, dosljedan i vjeran…

Ivan DUGI, rođen 9. svibnja 1917. u Vratnom, župa Križovljan, Gornjovaraždinski dekanat, zaređen s godinu dana mlađim mladomisnicima, 29. lipnja 1944. Bio kapelan na više mjesta, konačno u Vinici, a potom župnik u rodnoj župi Križovljan, gdje su Nijemci ustrijelili 10. travnja 1941. župnika Ivana Mađerića (1910.–1941.). Bio je veoma nadaren i sposoban, ali za razliku od svih kolega, bio je član Staleškoga udruženja svećenika SR Hrvatske. U svećeničkoj službi bio je revan i savjestan. Ostao je u Križovljanu do nenadane smrti, 22. listopada 1979. Ondje je sahranjen na župnom groblju.

Dragutin FELETAR, rođen 22. listopada 1915. u Donjoj Dubravi u Međimurju, zaređen 6. lipnja 1943., nakon kapelanske službe djeluje kao upravitelj župe u Taborskom (1947.–1961.). Župnik je u Hlebinama (1961.–1965.) te u Legradu (1965.–1974.). Umro je 30. svibnja 1980. u Legradu. Sahranjen je na župnom groblju u Legradu.

Franjo GLUMPAK, rođen 12. svibnja 1917. u Bedekovčini. Zaređen za svećenika 6. lipnja 1943. Bio kapelan u Grubišnom Polju (1943.–1946.). Župnik Petar Sivjanović (1932.–1946.) bio je u veljači 1946. javno strijeljan u Daruvaru, a Glumpak je vodio župu (1946.–1949.), dok nije 1949. godine pošao na robiju te se vratio iz Stare Gradiške 9. studenog 1951. Župu u Grubišnom Polju vodio je novi župnik Ivan Franjetić (1950.–1975.), a Glumpak je od početka 1952. godine postao župnikom u Kraljevom Vrhu. Nesretnim slučajem stradao je na prijelazu željezničke pruge kod Pušće 12. rujna 1960. i sahranjen 14. rujna 1960. u Bedekovčini.

Stjepan GOLUBIĆ, rođen 1. srpnja 1918. u Lemešu, župa Mali Raven kod Križevaca, zaređen 6. lipnja 1943., bio kapelan u Svetom Iliji (1943.–1945.), boravio u Mariji Bistrici od rujna 1945.do siječnja 1946., opet u Svetom Iliji, uhićen 1. travnja 1947. i 13. lipnja 1947. osuđen po Divizijskom vojnom sudu u Bjelovaru osuđen na 7 godina lišenja slobode s prisilnim radom i 3 godine gubitka političkih i građanskih prava, bio u Staroj Gradiški četiri godine, pušten uvjetno na slobodu 18. lipnja 1951. i vršio službu kapelana u Svetom Iliji do 25. listopada 1952. Župnik je u Jalžabetu od 1952. do smrti 23. prosinca 1986., sahranjen u Jalžabetu 26. 12.1986. Nekoliko svećenika doveo do oltara, i biskupa Huzjaka, bio dekan Donjovaraždinskog dekanata i varaždinsko-čazmanski kanonik sa sjedištem u Varaždinu.

Krešimir (Nikola) IVŠIĆ, rođen 24. listopada 1918. u Ludini, gdje su mu roditelji bili na službi kao učitelji, stric mu je prebendar mo. Matija Ivšić, brat učitelja i školskoga nadzornika Josipa Ivšića. Inače su Ivšići plemenitaši iz Boka, župa Susak. Ivšić i Draksler su kolege, učenici mučenika i požrtvovnoga sisačkoga vjeroučitelja Petra Žagmeštra, odgajani u „križarskom bratstvu“. Krešimir je zaređen za svećenika 6. lipnja 1943., bio kapelan u Virju i od komunista osuđen na smrt, ali mu jedan od njih dojavio, pa je žurno pobjegao pješice kroz polja i šume do Bjelovara, te dalje u Zagreb. Upravitelj je župe Cerje (VII. 1945. – 13. prosinca 1946.), gdje je bio ubijen župnik Ivan Janeš (1930.–11.V.1945.), uhićen je na Sv. Luciju 1946. navečer u župnom dvoru, zatvor i Stara Gradiška od 13. prosinca 1946. do 13. prosinca 1951. Po dolasku na slobodu, upravitelj je župe Bukevje do 1953., župnik u Šćitarjevu poslije kolege Ladislava Loine (1944.–1952.), koji je pošao u Odru. No, Ivšića traži kod nadbiskupa koadjutora dr. Šepera dekan i župnik iz Remeta, mons. Leopold Rusan, te bude imenovan župnikom Sv. Šimuna i Jude Tadeja u župi Markuševec (1955.–+24. travnja 1989.), neumorni radnik, pučki misionar, duhovne obnove za djecu i mlade, počasni kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkog, sahranjen 27. travnja 1989. u kapeli Gospe od anđela, kraj župne crkve.

Ladislav LOINA, rođen 24. svibnja 1918. u selu Maturovec, župa Krapinske Toplice, zaređen 6. lipnja 1943. Proveo svećenički život u Turopolju, upravitelj župe Šćitarjevo (1944.–1952.), dalje župnik u Odri (1952.–2001.). Bio dekan Odranskoga dekanata i ekonom Zagrebačke nadbiskupije, član Konzistorija Nadbiskupskoga duhovnoga stola… Umro u Svećeničkom domu Kaptol 7, 9. listopada 2004. Sahranjen u Odri, gdje počiva i njegov brat svećenik Mijo Loina.

Franjo MAČEK, rođen 2. prosinca 1916. u Zagorskim Selima. Zaređen za svećenika 6. lipnja 1943. Bio kapelan u Sv. Ivanu Žabnom (1943.–1945.), pa upravitelj župe Samarica (1945.–1948.), te župnik u Davoru (1948.–1967.), bio u logoru Stara Gradiška (1952.–1953.), skrbio za duhovna zvanja (Tomislav i Jerko Ivančić, Mato Banovčić, Antun Škvorčević, Marko Pišonić, neki franjevci…), župnik u Zaboku (1967.–1975.), pa Zagreb-Kajzerica od 1975. do umirovljenja 1990. Živio sa svojom sestrom u rodnom mjestu. Umro u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu 10. prosinca 2003., sahranjen 12. prosinca 2003. u svećeničkoj grobnici u Zagorskim Selima

Mato REPIĆ, rođen 16. veljače 1918. u Petrijancu, zaređen za svećenika 6. lipnja 1943., djelovao kao svećenik uglavnom u zavičaju. U Lepoglavi je bio upravitelj župe od 1946. i župnik od 1960. godine. Bio je dekan, član i konačno prepošt Varaždinsko-čazmanskoga kaptola, a kao umirovljenik živio u Svećeničkom domu Kaptol 7. Umro je 21. srpnja 2014. Sahranjen u Lepoglavi.

Josip SODAR, rođen 15. veljače 1917. u Pešćenici, župa Vinica, zaređen za svećenika 6. lipnja 1943., bio kapelan u Novoj Kapeli do 1945., u Donjoj Voći do 1946., u Virju do 1947., UDB-a ga uhitila i osudila 28. svibnja 1947. na godinu dana zatvora, po svjedočenju župnika Mirka Bjelića kaznu je izdržavao u Staroj Gradiški, vratio se na slobodu 1. svibnja 1948. u Virje, župnik u Novigradu Podravskom 1948.–1958., gdje su mu umrli njegovi roditelji, potom je župnik župe Rakovec (Vrbovečki) u Križevačkom dekanatu od 1958. do umirovljenja 1. travnja 1983. Bio na oporavku u Svećeničkom domu na Kaptolu 28, pošao u Rakovec na Sv. Jurja, zaštitnika, gdje je naglo umro 20. travnja 1983. Sahranjen 22. travnja 1983. u Novigradu Podravskom u grobnici s roditeljima.

Stjepan ŠEGUDOVIĆ, rođen 2. siječnja 1918. u Jastrebarskom, zaređen za svećenika 4. srpnja 1943., kanonik prof. dr. Stjepan Bakšić ga smjestio kod sestara Milosrdnica u Frankopanskoj u Zagrebu, gdje je djelovao čitav život, bio vjeroučitelj, odgojitelj, kasnije bio i rektor crkve Sv. Vinka Paulskoga. Umro je 24. studenoga 1987. i sahranjen na groblju u Jastrebarskom.

Petar VITKOVIĆ, rođen 1. siječnja 1919. u Belcu, zaređen 6. lipnja 1943., bio kapelan u Bednji, upravitelj župe Orehovica (Zagorska) do 1960., pa župnik u Bartolovcu kraj Varaždina do smrti, 9. veljače 1983. Sahranjen ondje na župnom groblju u Bartolovcu.

Dragutin ŽNIDARŠIĆ, rođen 20. studenoga 1918., zaređen za svećenika 4. srpnja 1943., bio kapelan u Krapini i Stenjevcu, župnik u Vugrovcu, te prebendar Prvostolne crkve do smrti 30. studenoga 1998. Sahranjen u grobnici prebendara Pažura na Mirogoju, koju je dao obnoviti.

Posebno su bili privrženi dr. Merzu, odnosno križarima: Cipriš, Draksler, Ivšić, Žnidaršić, (Kranjčić), te su se i kasnije družili.

Većinu sam pratio do smrti. Kao nadbiskupski tajnik (1972.–1998.) pohađao sam ih na župama, pa u bolesti, bio im na sprovodu i pazio da se napiše i objavi izvješće u Službenom vjesniku Zagrebačke nadbiskupije. Neki su bili posebni, Žnidarčić po dobroćudnosti i plemenitosti, Cipriš po učenosti i vjernosti Crkvi, Draksler do smrti oduševljeni vjeroučitelj, nikada nije dao skupljati milostinju u crkvi, ako tko hoće neka stavi na oltar. Ivšić neumoran u župi, na susjedstvima, posebice kao pučki misionar, uvijek sve bez nagrade.


msgr. dr. Stjepan Kožul


[1] Nadbiskupska klasična gimnazija s pravom javnosti u Zagrebu, Izvještaj za školsku godinu 1930-31, Zagreb, 1931., str. 32–33; Izvještaj za školsku godinu 1931-32, Zagreb, 1932., str. 35–36; Izvještaj za školsku godinu 1932-33, Zagreb, 1933., str. 35–36; Izvještaj za školsku godinu 1933-34, Zagreb, 1934., str. 36–37; Izvještaj za školsku godinu 1934-35, Zagreb, 1935., str. 44; Izvještaj za školsku godinu 1935-36, Zagreb, 1936., str. 39–40; Izvještaj za školsku godinu 1936-37, Zagreb, 1937., str. 41; Marijan Franjčić, Nadbiskupska klasična gimnazija s pravom javnosti u Zagrebu: maturanti 1920.–2017., Zagreb: Glas Koncila, 2017., str. 265. O početcima Nadbiskupkoga dječačkoga sjemeništa u Zagrebu v. Stjepan Razum, Nadbiskupsko dječačko sjemenište i Nadbiskupska klasična gimnazija u prvih 30 godina djelovanja (1920.–1950.), Tkalčić (Zagreb), 8/2004., str. 329–345.

[2] Glasnik Postulature Blaženi Alojzije Stepinac (Zagreb) XXII (2015.), br. 1 od 10. veljače 2015., str. 34.