Sveti Ilija – pobjednik pa bijednik
Ilijin povijesni lik. Iako je opisan samo u šest poglavlja Prve Kraljeva (17-22) i imenito naveden više od 40 puta kao i u nekoliko drugih starozavjetnih knjiga, Ilija prorok jedan je od najskromnijih i ujedno najveličanstvenijih likova Staroga Zavjeta. Jednako stoji kao Božji glasnik i pred nemoćnom seoskom udovicom u poganskoj Sarfati sidonskoj kao i pred moćnim izraelskim kraljem Ahabom (874.-853.). Monumentalno djelo i osoba Providnosti, taj prorok Ilija! Ne osvrćemo se na sve Ilijine postaje, ali neke se ne mogu mimoići. Stari Zavjet završava s Malahijom, koji kaže: “poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan velik i strašan“ (3,23). Isus reče za Ivana Krstitelja: „on je Ilija koji ima doći“ (Mt 11,14). Nije dakle došao kao preteča nego, zajedno s Mojsijem, kao Isusov pratitelj na Taboru u divnu Preobraženju (Mt 17,3).
Ostatak ostataka. Nikada ne bijaše snaga u svemu narodu, nego u izabranima. U „Ostatku“, u Ostatku ostataka. U vrijeme Ilije proroka možda bijaše oko milijun Izraelaca, ali onih koji Boga priznavahu pravim Bogom i prizivahu ga pravim imenom bijaše, prema Božjoj riječi, 7.000: „Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sva koljena koja se nisu savila pred Baalom i sva usta koja ga nisu cjelivala” (1 Kr 19,18).
Tišba. Ilija potječe iz Gileada, pustinje s istočne strane rijeke Jordana, iz mjesta Tišbe, maloga seoceta, ni po čemu poznata osim po Ilijinu podrijetlu. Ali zar je važno odakle je. Važno je da dolazi u ime Boga velikoga, kojemu on služi (1 Kr 17,1).
– Pa ni Nazaret ne bijaše ništa posebno. Čak dotle neposebno da se ljudi pitahu: „Zar išta dobra može doći iz Nazareta?“ (Iv 1,46). Vidjet ćeš, Natanaele, Sina čovječjega kako uzlazi na nebo. Eto što je Nazaret. Nije značajno odakle si, nego kako stojiš pred Bogom, kako se Bogu moliš, obdržavaš li Božje zapovijedi. Bitno je ulaziš li u onih „sedam tisuća“ izabranih koji ne saviše koljena pred satanom i njegovim sjajem i zavođenjem, koji ne cjelivahu baale ovoga svijeta? Ili si među milijun drugih, koji ne žele zaostati za svijetom kojemu je požuda kriterij misli, riječi i djela?
Potok Kerit. Kada se Ilija zakune živim Bogom, onda je to božanska istina. Kada on kaže da ne će pasti kapi kiše, onda ne pada kapi kiše! Najprije se, u vrijeme suše, nekako snalazi pokraj potoka Kerita iz kojega pije vodu, a gavrani mu hranu donose. Ali i taj potok presuši. Ne znamo ni gdje je.
Sarfata. Ilija ide na sjevero-istok u Sarfatu libanonsku, 13 km južno od Sidona, gdje čini dva biblijska čuda. Najprije susrete jednu udovicu. Reče joj da mu pripremi pogaču. Ona mu odgovori da nema od čega, da će i ona nešto malo prezalogajati i zajedno sa sinom siročetom umrijeti. „Pripravi meni, kako ti rekoh, pa će biti sve u redu“, uzvrati Božji čovjek Ilija. I žena posluša. Bog sve obrnu kako samo on zna i kako čovjek nikada ni zamisliti ne mogaše. I nikada ne ponesta brašna iz onoga ćupa, ni ulja iz onoga vrča (1 Kr 17,16).
– Čovjek raste kada daje i dijeli, a ne kada sebično skuplja i ne da nikomu ništa. Bog blagoslivlje radosna djelitelja i darovatelja.
– Kao da čuješ Isusovu rečenicu: „Idi pa i ti čini tako!“ (Lk 10,37).
U istoj Sarfati i drugo čudo. Udovici se razbolje taj sin i nakon pogoršanja bolesti, dijete izdahnu. Ilija ga uze i pomoli se: „Jahve, Bože, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova“. I „ono oživje“ (1 Kr 17,22). Žena povjerova u Boga Jahvu.
Karmel. Planina od 39 km duljine i 7-8 km širine u Galileji na granici s Libanonom. Silan je taj prizor između Ilije, pravoga proroka, i 450 poganskih krivih proroka, u službi boga Baala, koje izraelski kralj Ahab prigrli zajedno sa ženom Jezabelom iz Fenicije.
– Nigdje proroka ni proročkoga sina. Svi se dadoše zavesti za šaku šekela ili iz straha za svoju kožu, a ne dušu. A druge pobiše. Pravi je prorok nepodmitljiv i neustrašiv. Svjedok do svjedočenja krvlju. Bog daje manje utakmice svomu protivniku, ali onu posljednju zadržava za sebe. Evo je. Jedini Ilija osta na bojnom polju, kao Jahvin glas i glasnik.
Ilija kralju Ahabu: Sakupi sav Izrael preda me na gori Karmelu i 450 proroka Baalovih koji jedu za stolom Jezabelinim (18,19). – Ahab skupi.
Ilija narodu: Dajte nam dva junca. Neka oni izaberu sebi jednoga. Neka ga sasijeku i stave na drva, ali neka ne podmeću ognja. – Narod spremno učini tako.
Ilija baalovcima: Ja ću spremiti drugoga junca i ne ću podmetati ognja. Vi zazovite ime svoga boga, a ja ću zazvati ime Jahvino; bog koji odgovori ognjem, pravi je Bog (18,24). – Narod u jedan glas: Dobro!
Ilija: Zazovite ime svoga boga, ali ne stavljajte ognja.
Baalovci: Zazivahu od jutra do podne. I skakahu i prigibahu koljena, ali ne bi odgovora.
Ilija im se oko podne naruga: Glasnije vičite, možda spava (18,27). – Ništa. Žrtva još uvijek nespaljena.
Baalovci: A oni okrenuše vikati još glasnije i parati se noževima sve dok ih ne obli krv. Ali ne bi nikakva odgovora.
Ilija: Popravi žrtvenik od 12 kamenova. Iskopa jarak oko žrtvenika. Složi drva. Rasiječe junca i stavi ga na drva.
Ilija: Polijte vodom junca na drvima! – Narod izli nekoliko posuda vode.
Ilija: Ponovite! – Oni ponoviše.
Ilija: I treći put! – Oni i treći put. Jarak se ispuni vodom.
Ilija: „Jahve, Bože Abrahamov, Izakov i Izraelov, objavi danas da si ti Bog u Izraelu, da sam ja sluga tvoj. Usliši me, Jahve, usliši, da bi sav ovaj narod znao da si ti, Jahve, Bog i sada ćeš obratiti njihova srca“ (18,36-37). Puče grom iz vedra neba i oganj Jahvin proguta paljenicu i drva, kamenje i prašinu, čak i vodu u jarku isuši. – Narod u jedan glas: Jahve je Bog, Jahve jest Bog!
Ilija narodu: Pohvatajte proroke Baalove, da nijedan ne utekne. – Narod sve pohvata.
Ilija ih s narodom odvede do potoka Kišona…. i voda ih odnese.
A Ilija, princ s potoka Kišona, ukloni iz Izraela sve lažne proroke, njih 450 na broj. Ne trebate nam! Mi smo Božji narod. Hoćemo Boga za oca svoga. Hoćemo Boga za kralja vijek!
Ilija disciplinira svoju narav, a potom – kako napreduje – uspijeva čak i prirodu disciplinirati, ne samo da mu gavrani jutrom donose kruha, večerom mesa, a vodu pije iz Kerita, nego kada on rekne kiši da se zaustavi, nastane suša; a kada naredi da nastane prolom, ne trebaše dugo čekati.
– Mi se zaustavljamo pred čudesnim događajem na Karmelu i u Kišonu. Ali nismo li možda mi u današnjoj situaciji u obrnutu položaju? Mi, Crkva – kler i puk? Zar nam svijet ne dovikuje; „Vi, kršćani, viknite tomu svomu Bogu da malo bolje otkupi grješni svijet“. Ili: „Ne treba nama Kristov žrtvenik, imamo mi znanost i ekonomiju, psihologiju i tehniku, civilizaciju i kulturu. Imamo mi kruha i igara“. Iz dana u dan, iz godine u godinu tako se ponavlja. A mi nastojimo moliti, žrtvovati se, živjeti po Božjim zakonima. A svijet nam još jače dovikuje: „Molite još žarče, vaš Bog spava, probudite ga, zaposlen je ili otišao na odmor“. Itd.
Ali ne samo to: nismo li mi ponekad taj svijet? Mi u Crkvi, kršćani, svećenici i redovnici? Kako prigovaramo Bogu Abrahamovu, Bogu Isusovu? Kako prigovaramo svojoj domaćoj Crkvi, užoj zajednici? Ugroženo nam zajedništvo, posvuda niču nesloge. Svatko nam kriv. Jedni na druge ljuti. Tabanamo oko žrtvenika svoje samovolje i pjevamo litanije svomu sebičnomu baalu?
Jezabela i Ilija. Ali kako je Bog – Bog, kako nas uvijek provjerava u kušnji, tako se i najveći prorok nađe na ispitu i umalo ne nastrada. Žena kralja Ahaba, Jezabela, poganka, koja uvede tuđe bogove u izabrani narod, zaprijeti Iliji da će ga ubiti što ukloni njezine proroke. I umjesto da se karmelski pobjednik uputi na dvor i hrabro ukori Jezabelu, on se neočekivano „uplaši, ustade i ode da bi spasio život… A sam ode dan hoda u pustinju; sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: ‘Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih’“ (1 Kr 19,3-4).
– Kako je otužno gledati da jedna zla žena ubrzanim koracima goni proroka Gospodnjega koji se dvometraškim korakom baca niz ledinu života čak do te mjere da zaželje umrijeti. O bijedo naša ljudska! Ali Ilija se pokorava riječi Božjoj, koliko god bilo duboko poniženje. I Jezabeli će doći kraj kada se prevrši mjera njezinih zala.
Četrdeset dana. Ilija, ustani, uzmi i stavi štogod u usta, dalek je pred tobom put. Ne skanjuj se! Govori mu u dva maha anđeo Božji. Ne zna Ilija koliko je još toga životnoga puta pred njim. Četrdeset dana ili četrdeset godina? Uze hrane i diže se na put u nepoznato, koje je samo Bogu znano, i što će ga sve putem pogoditi. Diže se u vjeri u Božje vodstvo. Njemu je cilj Horeb, vršak brda Sinaja, mjesto gdje Bog razgovaraše s Mojsijem i uruči mu dvije ploče svojih zapovijedi. Iliji je životni cilj, ne čuvati te ploče na polici, nego obdržavati Božje zapovijedi u životu kao mjerilo hoda i rada, kao pravilo govora i tvora.
– Kolik je put pred nama, to samo Bog zna. U njegovu se Providnost uzdamo. U Božjim je rukama svaka minuta naša. I nismo mi gospodari svoji, ni gospodari te jedne minute. Samo znamo: što budemo bolje obdržavali Božje zakone, od prve do desete, to ćemo biti u savjesti mirniji.
Horeb. Nakon 40 dana i noći Ilija doprije do Horeba. Uđe u neku spilju i prenoći.
Božji glas: Što ćeš ti ovdje, Ilija?
Ilija: Revnovao sam gorljivo – zelo zelavi – za Jahvu, ali me htjedoše ubiti…
Božji glas: Iziđi pred spilju, Jahve prolazi. Ali Jahve ne bijaše ni u olujnu vihoru, ni u potresu, ni u ognju, nego tek u „blagom lahoru“. To je Božja objava!
Samarija. Neki Nabot, Samarijanac, imaše vinograd blizu kraljeve palače. Ahab mu zaiska vinograd u zamjenu za drugi ili za novac. Nabot mu odgovori: Baština se ne daje niti prodaje (21,3). Te kralj kraljici, kraljica gradskim poglavarima, starješine nitkovima, krivokletni nitkovi Nabota optužiše da bijaše proklinjao Boga i kralja, gradski ga suci osudiše. I Nabot kamenovan.
Jezabela Ahabu: Uđi u vinograd – tvoj je!
Ahab na klanac, a Ilija na klanac. „Nađe li me, neprijatelju moj“, reče mu Ahab. Ilija mu uzvrati: „Nađoh te, jer si se prodao da činiš što je zlo u očima Jahvinim“. Bog će pomesti tvoje potomstvo. Ahab se skruši i Bog mu oprosti. Evo Bog je strpljiv, božanski strpljiv! Ali je i pravedan, božanski pravedan!
Ilija i Elizej. Po riječi Gospodnjoj, nasljednik je Ilijin prorok Elizej koji bijaše nazočan kad „ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo“ (2 K 2,11), tj. nesta ispred Elizejeva pogleda. Crkva je proglasila da je samo Uskrsli Gospodin i njegova zemaljska majka Marija dušom i tijelom u nebeskoj slavi. Nijedna druga osoba, pogotovo ona koja nije preobražena, uskrsnula na novi život, nije u nebu. Ilije proroka nema u Općem Rimskom kalendaru.
Zaštitnik. Sveta Stolica, točnije Kongregacija za širenje vjere, na molbu apostolskoga vikara fra Pave Dragičevića (1740.-1766.) dopusti 1752. da Ilija prorok bude zaštitnik „Bosanskoga kraljevstva“.[1]
Kongregacija za bogoštovlje godine 2008. odobri vlastiti kalendar za BK BiH, gdje je sv. Ilija Tišbijac na stupnju blagdana, kao “zaštitnik Bosne i Hercegovine”, 20. srpnja. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji Svecu je posvećeno 11 župa, u Banjolučkoj 3, u hercegovačkim biskupijama također 3 i samostan s crkvom otaca karmelićana u župi Grabovici na Buškom jezeru. U Hrvatskoj kudikamo više župa imaju sv. Iliju za zaštitnika.
Sveti Ilija, silni Proroče, svi te istinski molimo za zagovor kod Boga Sabaota, da živimo u slozi i miru, jer te na svoj način štuju: i židovski vjernici, i katolici, i pravoslavci, i muslimani.
[1] J. Jelenić, Spomenici kulturnoga rada franjevaca Bosne Srebreničke, Mostar, 1927., str. 308. Tu čitamo da apostolski vikar biskup fra Grgo Ilijić Varešanin (1798.-1813.) piše Svetoj Stolici o svjetovnom kleru i među ostalim kaže: „Dana 20. srpnja, kada se slavi blagdan sv. Ilije Proroka, kojega je bila dopustila ista Apostolska Stolica za glavnoga Zaštitnika ovoga Bosanskoga kraljevstva Otpisom (Reskriptom) od 26. kolovoza 1752. ostaje za svjetovni kler označen kao određen dan umjesto Oficija sv. Jeronima Emilianija“. Valja priznati da još nitko nije objavio spomenuti pisani dokument ako u toj formi postoji.
