Onezim iz Kolose
Onezim bijaše Frigijac, iz Kolose, najprije rob, koji pobježe od svoga gospodara Filemona, Pavlova prijatelja. Susrete se slučajno u Rimu s Pavlom, koji mu podijeli krštenje i s popratnim pismom vrati ga, kao „brata ljubljenoga“, njegovu gospodaru. Jedan Onezim naslijedi Timoteja na biskupskoj katedri u Efezu. Većina se tumača slaže da bi to bio ovaj Onezim.[1] Cijela je Poslanica Filemonu, pisana iz Rima 54./55. godine, dokaz kako se od roba postaje slobodan, odnosno kako milost Božja može i bivše bjegunce pozvati u duhovno zvanje.
Filemonova obitelj
Evo primjera kako se piše pismo: uljudno, kršćansko:
Pavao, sužanj Isusa Krista, i brat Timotej; ljubljenom Filemonu, suradniku našemu, i sestri Apiji, i Arhipu, suborcu našem, i crkvi u tvojoj kući. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! (Flm 1,1–3).
Ovo je najkraća Pavlova Poslanica, s jednim poglavljem i 328 grčkih riječi. Zapravo privatno pismo Apostolovo, koje sasvim slučajno uđe u Sveto Pismo.
Pavao je u Rimu, u pritvoru: „sužanj Isusa Krista“. Ne kao sluga, ni kao apostol, nego kao sužanj, okovanik, i to Isusa Krista, ne Nerona. S njim je brat Timotej, i on supotpisuje tu kartolinu.
Pismo je upućeno Filemonu, uglednu laiku, bogatašu, Pavlovu dobročinitelju u Maloj Aziji, u Kolosi. Apija je Filemonova žena, koju Pavao naziva sestrom – novi odnosi u Kristu! Neki smatraju da je Arhip Filemonov sin. Arhipa Pavao spominje i u Poslanici Kološanima, ali je sve u kontekstu Laodiceje: „I recite Arhipu: Pazi na službu koju si primio od Gospodina! I ispuni je“ (Kol 4,17). Sve su prilike da Arhip bijaše voditelj zajednice u Laodiceji (vidi Kol 4,15–17). Očito je da se biskupovo vladanje ne podudaraše s očekivanjem vjernoga naroda, pogotovo s nadama apostola Pavla. Doprle do Pavla glasine. I on javnu opomenu. Pazi na službu, na biskupiju! Bilo je koristi od opomene: Crkva časti sv. Arhipa mučenika 20. ožujka.
Pozdrav. Pavao ovdje ne pozdravlja ljudskim, nego božanskim pozdravom: Milost vam i mir! Prelazi iz privatnoga sektora na javni i zajednički: Pozdravlja ne samo Filemona i njegovu obitelj, nego i cijelu zajednicu, „crkvu“, koja se sastaje u kući Filemonovoj na lomljenje kruha. Filemonov[2] dom bijaše kršćanska oaza u poganskoj Kolosi, a njegovo bogatstvo za dobro Crkve.
Zahvala Bogu i pohvala Filemonu
Pavao izražava zahvalnost Bogu i molitvu Gospodinu za sve one koje je on ikada susreo u svome životu, a pogotovo za ovoga svoga dobrotvora kojemu sada piše:
Zahvaljujemo svagda Bogu svojemu, spominjući te se u svojim molitvama, jer čujem za tvoju ljubav i vjeru koju imaš prema Gospodinu Isusu Kristu i prema svima svetima. Nek zajedništvo tvoje vjere bude djelotvorno u spoznanju svakoga mogućeg dobra među vama poradi Krista! Uvelike si me, doista, obradovao i utješio svojom ljubavlju, jer si, brate, okrijepio srca svetih (rr. 4–7).
Apostol uvijek ima motiva za zahvalu Bogu. On zahvaljuje i Filemonu koji ga obradova i utješi svojim karitasom-ljubavlju, što se pokaza kršćaninom prema drugima, primajući u svoju kuću sve koji tuda prolažahu poslom, progonom, pohodom. Filemonova vjera ne osta bez djela. Filemon bijaše imućnik koji mogaše i željaše druge počastiti, putnike razveseliti, umorne osvježiti. I njega Bog bijaše počastio dovevši mu Pavla u kuću da ga Apostol krsti. Ima li veće milosti!
Zauzimanje za Onezima
O čemu se i o komu radi? Filemon, kao bogataš, raspolagaše s više slugu i sluškinja, pravih robova i ropkinja. Pravi rob znači prava roba. Što možeš s ròbom, to možeš i s rȍbom. Jedan od tih robova bijaše Onesimos koji na grčkom znači koristan. Pavao svojedobno pokrsti Filemona i njegov dom. Roba Onezima ne mogaše krstiti, jer ne bijaše pripravljen. Jedne zgode Filemonu se osobito posreći: rodiše mu obilno naranče ili grožđe, svejedno. I zgrnu čovjek velike plodine: lova do krova! Ne zna ni koliko svega toga sabra. Da mu digneš polovicu, jedva bi se i primijetilo. A Onezim gleda u onu golemu hrpu, gleda sebe u punoj dvadesetoj, u ropskome haljetku, rađa se ideja o krađi i bijegu, preko mora, do Rima. Tu je milijunska masa. Tko će ga u Rimu prepoznati? On će sam sebe osloboditi ropstva. Gospar Filemon ne će uočiti koliko mu god uzmeš s one hrpe, jedino bi mogao primijetiti da nema korisna roba – Onezima.
I tako Onezim diže poveću svotu od Filemona. Najprije ode u trgovinu i kupi poskupo odijelo. Obrije se, obuje, umije, začešlja, presvuče, neprepoznatljiv ni sebi, kamoli drugima u gradu Kolosi. Kupio i kovčeg, onaj veliki kožni. Svatko bi rekao da se radi o nekom diplomatu visokoga ranga. Uze običnu iskaznicu kojom se putuje po svemu Carstvu Rimskome. Dospje carskom cestom raznim prometalima do Efeza, oko 200 km od Kolose. Kupi brodsku kartu na obali. Svatko ga živ propušta kada ga vidi onako odjevena i opremljena. Samo pitaju koja mu je kabina, broj. Ne zna on što je kabina, ali dopušta da ga vode s palube u kabinu.
Tako se Onezim, nakon dva-tri mjeseca mediteranske brodoplovidbe, dovuče do Rima. U Rimu, kud će suza neg na oko. Između milijun ljudi u Rimu, naletje na Epafru, Kološanina (Kol 4,12). Onezim sjedi pred jednom gostionicom s jednom Rimljankom. Pričaju grčki. Epafra se vraća s tržnice. Nabavio narezaka, još malo napitaka. Svrati se u gostionicu: susretoše se oči Epafrine i Onezimove.
– Kao da te poznam? veli mu Epafra.
– I ja tebe, odgovori mu Onezim. Nakon prisjećanja, prepoznaše se. Pričaju grčki, koiné. I tako dovede Epafra Onezima k Pavlu. Rukovaše se njih dvojica, otvoriše širom oči jedan na drugoga. Ima Pavao oko sebe 7–8 suradnika iz Grčke i Male Azije, koji se kod njega školuju za misije. Samo ne očekuje Onezima.
– Kako, odakle, kamo? Kako Filemon? Kako sestra Apija? Kako presvijetli Arhip? interesira se Pavao.
– Dobro, Bogu hvala! odgovara Onezim.
– Je li Filemon još uvijek onako imućan? Pavao će.
– Sada je malo manje. Podijelili smo nas dva, smije se Onezim. I otpoče priču odbjegli rob. Pavao sluša razmetnoga sina satima…
– E, slušaj, ti, Onezime, sada mene. Ti si se dobro ispripovjedio, ispovjedio, a nisi ni kršten. Ono što te nekada poučavah, a ti primaše ogluške, i sve ovo što doživje, neka bude priprema za krštenje. Ti si veliki krivac pred društvom i Carstvom. Ako te uhvati policija, može ti željeznim klipom urezati slovo F – fugitivus (bjegunac) na čelu. Zato ću te ja radije krstiti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Da ne hodaš po svijetu kao nekrštena duša. I prvom te lađom vraćam u Efez, a odatle se prebaci u Kolose. Sve s preporukom. Kršćanstvo nije bježanje nego osvajanje, Onezime.
– Ja na oči Filemonu?
– Ti na oči Filemonu, mirno će mu Pavao.
– Ubit će me!
– Ja ću mu napisati da te ne ubije. Ja krstih i njega a sada i tebe. Obojica ste moji duhovni sinovi. Braća se ne mogu krviti i ubijati. Zato te i krstih da se ne bi više krvio i bio!
– Nemam ja njemu odakle vratiti novac koji mi je zapeo za ruke, veli Onezim.
– Ja ću mu napisati da ti dug oprosti, i da te kao brata prihvati, da mu više ne budeš rob nego brat.
– I on tebe u tome poslušati? čudi se Onezim.
– On će mene u tome poslušati. Ali poslušaj me i ti. Onda ćete biti pravi kršćani. Meni je veći rizik zbog Nerona nego zbog Filemona. Ako te uhvate u Rimu kao bjegunca, gotov si! I ja s tobom. Šezdeset je milijuna robova u Rimskom stomilijunskom carstvu stanovništva. Svi bi željeli biti slobodni. A ne mogu. Smislit ću nešto u Duhu Svetome što će ti biti propusnica.
I Pavao ode u drugu prostoriju, uze okrajak pergamene. I otpoče pisati, odnosno izlijevati srce svoje na onu pergamenu. Nigdje nam se Pavao ne čini toliko ekstatičan, euforičan, liričan, patetičan, poetičan. Ne ispuštamo ništa:
Ljubljeni Filemone, premda imam punu slobodu u Kristu da ti zapovjedim što ti je činiti, poradi ljubavi radije molim, kakav već jesam, Pavao, starac, a sada i sužanj Krista Isusa. Molim te za svoje dijete koje rodih u okovima, za Onezima, negda tebi nekorisna, a sada i tebi i meni vrlo korisna. Šaljem ti ga – njega, srce svoje. Htjedoh ga zadržati kod sebe, da mi mjesto tebe posluži u okovima Evanđelja. Ali ne htjedoh preko tvoje volje, da ne bi tvoja dobra volja bila od nevolje, nego od dobre volje. Možda baš zato bȋ za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, kao brata ljubljenoga, osobito meni, a koliko više tebi, i po tijelu i po Gospodinu. Smatraš li me, dakle, drugom, primi ga kao mene. Ako ti je u čemu skrivio ili ti je što dužan, to meni upiši. Ja, Pavao, potpisujem svojom rukom: ja ću platiti. Da ti ne reknem da mi i samoga sebe duguješ! Hajde brate, da se tobom okoristim u Gospodinu. Okrijepi srce moje u Kristu! Uzdajući se u tvoju poslušnost napisah ti, uvjeren da ćeš još više učiniti nego te molim (rr. 8–21).
E hajde odbij takvu molbu! I to Pavlu.
Poruke
Filemone, ja sam tvoj biskup i apostol. I imam pravo izdati dekret tvojoj kršćanskoj savjesti, da natrag primiš ovoga roba koji te orobio, ali ti ne zapovijedam nego te radije molim. Utješi me, kao što Krist utješi i mene i tebe. Samo nas Krist zna pravo utješiti u porazu i poniženju našemu! Zna Pavao da će kudikamo više uspjeti toplom molbom, nego hladnim dekretom! I primit ćeš ga ne kao roba nego kao brata svoga!
Štoviše, primi ga kao mene, starca, presbytes – smije se i sam Pavao dok piše, što mu sve pada na pamet – ako si mi pravi prijatelj, philos, philemonos, poigrava se riječima.
Nekada ti ovaj donositelj pisma, Onezim, bijaše nekoristan, danas ti može biti vrlo koristan. Neka ti bude Onesimos – ne samo po imenu, nego i po službi, po vjeri! Uostalom, svi dobro znamo da smo svi beskorisni sluge, i to nakon što učinismo sve što bijasmo dužni učiniti. Samo je kršćanstvo kadro beskorisne pretvoriti u korisne, zlobne u dobre!
Ako ti je ostao dužan (po tome se zaključuje da je Onezim Filemonu nešto ukrao), upiši meni, ja ću platiti svojom rukom. Nema Pavao zlata i srebra, pogotovo nema onoliko koliko je Onezim odvojio s one hrpe, ali ima nešto za „kirije“ (Dj 28,30), i što mu je Bog dao.
Dao sam ti, Filemone, neusporedivo više od zlata, kao da ga Pavao podsjeća: krsnu milost, posvećenje duše, spasenje u Trojstvu. To je vječno zlato. Zato: ne zaboravi, Filemone, da se duguješ sav meni, ja sam te krstio, u-kristio, u-Krista ucijepio, u Crkvu uključio, u vjeru uveo, na pravi put spasenja izveo. Bog ti je dušu stvorio, ali ja sam je Kristovom milošću obukao!
I kako Pavao zna što znači oproštenje primiti, zna što znači i oproštenje dati. Slugu otpustiti i dug mu oprostiti, rekao bi Isus. I druge tomu učiti. Svaki grijeh nosi dvije sastavnice: krivicu i posljedicu. Krivnja se oprašta, šteta se ispašta, nadoknađuje. Je li to ispaštanje – pokora? I jubilarni oprosti?
Mislio sam zadržati Onezima kod sebe, veli Pavao, ali ne ću, preko tvoje volje, Filemone, jer Evanđelju se ne služi protuvoljno, nego dobrovoljno. Iako je Pavao znao da je Filemon jedan od onih ljudi koji će se na glavu pobiti da učini uslugu drugomu, on od njega ne traži da mu ostavi Onezima koji bi mu bio doista koristan.
Na kraju Pavao izražava uvjerenje da će Filemon učiniti više nego što ga Pavao moli. I Filemon je sigurno učinio, Onezima primio…
Iz Poslanice Kološanima doznajemo da je zajedno s Onezimom išao i brat Tihik, Efežanin.
Što je sa mnom – o svemu će vas obavijestiti Tihik, ljubljeni brat, vjerni poslužitelj i sa mnom sluga u Gospodinu. Njega šaljem k vama baš zato da znate kako smo i da ohrabri srca vaša. Šaljem ga s Onezimom, vjernim i ljubljenim bratom, koji je vaš zemljak: oni će vam priopćiti kako je ovdje (Kol 4,7–9).
Svi su u Kolosi znali za Onezima i njegovu vratolomnu pustolovinu. On za Pavla nije pustolov, nego „vjerni i ljubljeni brat“. To je kršćanstvo.
Pedeset godina poslije
Ovaj put u Efezu. Sv. Ignacije Antiohijski, na putu od Antiohije do Rima (gdje je mučen u Koloseju 107. godine), u prvom poglavlju svoje Poslanice Efežanima piše:
U ime Božje primio sam vašu zajednicu u osobi Onezima, u ljubavi neizreciva, vašega biskupa u tijelu. Molim vas da ga ljubite u Isusu Kristu i da mu svi budete slični. Blagoslovljen Onaj koji vam je dao milost, koje ste dostojni, da zavrijedite takva biskupa.
Kako veličanstvena pohvala Onezimu, koji bijaše izišao sa svojom delegacijom pred Ignacija starca! Biskup „neizrecive ljubavi“ kojega je Blagoslovljeni darovao Crkvi efeškoj. Općenito se smatra da je upravo to taj spominjani Onezim Filemonov i Pavlov. Obrati se Onezim na kršćanstvo i dade se zarediti za prezbitera. I kao što bijaše snalažljiv u masi u Kolosi, tako se kao kršćanin pokaza okretan i spretan – eto tako da ga zajednica izabra za prezbitera. Timotej ga, po svoj prilici, uze sebi za tajnika. Kada Timotej preminu, 93. godine, zajednica izabra Onezima za biskupa, čak u glasovitu Efezu.
Zamišljamo ovako: Na biskupskom ređenju Onezimovu u Efezu diže se za ručkom stari Filemon, koji bijaše Ivanovih godina! Izvadi onu staru pergamenu. Dršću mu ruke i glas od prevelika uzbuđenja. Oči prosuzile. Stade čitati Pavlovu dopisnicu iz Rima. I za uspomenu darova je novomu biskupu s ove tri–četiri suzne riječi:
„Preuzvišeni Onezime! Ovo si ti! Ovo sam ja! Ovo je Pavao! Ovo je veliki Bog! Ovo je njegova milost!“
Onezim sa suzom u oku i zahvalnošću u srcu uze Filemonovo pismo, biljet, i dade da se čita po svim maloazijskim crkvama. Gotovo je sigurno da se prva zbirka Pavlovih Poslanica – Corpus Paulinum dogodila u Efezu, potkraj prvoga stoljeća. Tada upravo u Efezu biskupovaše Onezim, koji živo željaše da i to vlastoručno Pavlovo pismo bude uključeno u kanon Svetoga Pisma, govoreći: „Braćo i sestre, evo što je Bog učinio od mene: od mangupa – biskupa!“ Onezim je metamorfoza, još jače: metanoja – rob pa slobodan; poganin pa kršćanin; grješnik pa obraćenik, lupež pa biskup. Trijumf milosti Božje. Vrati ga Pavao. Eto kako Pavao vraćaše i obraćaše ljude. Onezim uđe u povijest sa svojim lopovlukom, ali i sa svom milošću Božjom koja u njemu ne bijaše uzalud. Pavlovom zaslugom.
Sam se moli Bogu i moli da se za nj mole
Sveti Pavao stalno očekuje molitve od svojih vjernika. Tako i završava ova mala i sadržajna dopisnica:
K tome, pripravi mi obitavalište, jer se nadam da ću vam po vašim molitvama biti darovan. Pozdravlja te Epafra, moj suuznik u Kristu Isusu, Marko, Aristarh, Dema i Luka, moji suradnici. Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim (rr. 22–24).
Pavao se nada da će biti oslobođen iz zatvora. On provede dvije godine u zatvoru u Cezareji Primorskoj, dvije godine u Rimu. Bijaše nakanio u Španjolsku (Rim 15,24), ali vidje da nema ništa od toga. Prepusti stijeg mlađima! Ali u svome optimizmu moli Filemona neka mu pripravi stan, obitavalište, kao članu svoje obitelji, jer će ga njegove i njihove molitve dovesti natrag. Pavao je molitelj, i vjeruje u vjerničke molitve.
Prenosi pozdrave. Pavao nas uči da treba pozdraviti sve! Svi pozdravljaju, sve pozdravljaju. Pozdraviti znači zdravlje drugomu zaželjeti. Poslati mu litru rakije neka ne samo nazdravi, nego i posve ozdravi.
Po molitvi, zdravu prijateljstvu, međusobnu poštovanju osobe i slobode raste naše zajedništvo i redovništvo i svećeništvo.
Sv. Onezimu mučeniku Crkva na zapadu slavi spomendan 15. veljače.[3] A sv. Filemonu i sv. Apiji 22. studenoga.
Opširniji prikaz u: Znamenita imena iz apostolskih vremena, Mostar, 2008., str. 291–303.
[1] „Onesimo“, u: Enciclopedia Cattolica, IX, 1952., str. 131–132.
[2] „Filemone e Appia, santi“, u: Bibliotheca Sanctorum, vol. V., Rim, 1991., 3. izdanje, str. 688–697.
