Nakon Franje – Franjo, ili nakon Franje – Benedikt?  

Prijenos tijela pape Franje iz Doma svete Marte u baziliku Svetog Petra svečano je slavljen na Vazmenu srijedu ujutro, a osim što je medijski izazvao veliko zanimanje, mnoge je potaknuo i na dodatno teološko i dubokovjerničko promišljanje. Naime, sama je ceremonija bila vrlo svečana i lijepa, dostojanstvena i dostojna Svete Stolice, a sve se tijekom nje činilo skladno i uzvišeno, od prekrasne liturgijske odjeće, preko pjevanja zbora, do držanja kardinala i svih drugih koji su sudjelovali u prijenosu. Iako nismo sigurni da bi sam Sveti Otac bio time oduševljen, jer je uvijek izražavao želju za jednostavnošću u svemu pa tako i u bogoslužju, nama se sve to učinilo upravo onako kako bi trebalo biti i kako dolikuje dostojanstvu Svetog Oca i dostojanstvu Katoličke Crkve.

Osobito bismo u tom smislu istaknuli komornika Svete Rimske Crkve kardinala Kevina Josepha Farrella, prefekta Dikasterija za laike, obitelj i život, a koji po svojoj trenutačnoj službi ima najvažniju ulogu i ima mogućnost prenositi snažne poruke putem verbalne i neverbalne komunikacije. Iako je riječ o prelatu koji se u tradicionalnoj podjeli na liberale i konzervativce redovito svrstava u prvu skupinu, odnosno iako je bilo vjerojatno da će to na neki način biti uočljivo u ceremoniji prijenosa tijela Pape, moglo se primijetiti nešto sasvim drukčije. O tome posebno svjedoči činjenica da je nosio liturgijsko ruho koje nije viđeno od pontifikata pape Benedikta, a može se pretpostaviti da iza toga nije dovoljno iščitati tek želju za dostojanstvenošću obreda, nego je vjerojatno da se time svim vjernicima, a osobito kardinalima koji će uskoro ući u konklave, poslala važna poruka.

Naime, sve je odisalo ozbiljnošću i strahopoštovanjem pred tajnom smrti i vodilo onoj unutrašnjoj tihoj radosti koja izvire iz Kristova uskrsnuća i potiče na zahvalnost Spasitelju na djelu otkupljenja, uključujući i duboku i iskrenu molitvu Gospodaru svega za dušu Svetog Oca. Trenuci su to bili koji su maknuli u stranu i težinu, a mnogi bi rekli i konfuznost pontifikata pape Franje, a također su barem na to kratko vrijeme otklonili pomisao na ono što će se zbivati u konklavama, gdje se, s obzirom na aktualni sastav kardinalskog zbora, očekuje da će više kardinala slušati ljudski glas, nego što će osluškivati šapat Duha Svetoga.

Je li odjeća kardinala Farrella u tom smislu znakovit signal kardinalskom zboru, ne možemo ni znati ni tvrditi, ali na temelju onoga što smo vidjeli u izravnom televizijskom prijenosu, ostavlja dojam da bi se moglo upravo takvim tumačiti. Drugim riječima, čini nam se da je poslana poruka da se pontifikatom pape Franje zašlo u procese koji se nisu pokazali najsretnijima i da bi se bilo dobro vratiti natrag. To se posebno odnosi na ozbiljan izostanak svetoga kroz proteklih 12 godina Papinog upravljanja Katoličkom Crkvom, a tu težnju za neizmjernim, koja se najbolje izražava svečanošću bogoslužja, nikako nije mogla nadomjestiti Papina neposrednost i njegovo neumorno nastojanje u širenju ovozemaljske bratske i kršćanske ljubavi. Kako smo već jednom ranije ustvrdili, sada s jednakom uvjerenošću ponavljamo: u pontifikatu pape Franje mnogi su katolici duhovno umirali od gladi za Bogom.

Čini nam se da je kardinal Farrell toga itekako svjestan i da je stoga poslao poruku ostalim kardinalima kakvog bi narednog papu valjalo izabrati. Ono što nam je posebno bilo zanimljivo, tiče se samog komornika i njegovih stavova, odnosno činjenice da je po njima (bio) vrlo blizak papi Franji i zbog toga se nije moglo očekivati da će odjenuti pluvijal koji je nosio papa Benedikt, a ipak je to učinio. Je li to znak da su i vrlo liberalni kardinali shvatili da Crkvi treba novi Benedikt, a ne novi Franjo, vrijeme će pokazati, ali na temelju svega što se moglo vidjeti u prijenosu tijela pape Franje, sve nas upućuje na takav zaključak. Pitanje je kako će to sami kardinali protumačiti i hoće li mariti za takvu moguću poruku, ali nama ostaje čvrsta vjera da je svaki papa, unatoč izraženom ljudskom elementu, uvijek izabran Božjom voljom, neovisno o tome je li riječ o onome koji nas izravno i ustrajno nastoji učvršćivati u vjeri, ili je riječ o onome koji to propušta, jer se tada osobito žeđa za Bogom i svetošću Crkve.