Negdašnji obrednici, korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema (12): Pohod i doček biskupa, instalacija župnika i proslava zlatne mise

Uvod

Već su najraniji obrednici, izdani nakon Rituale Romanum Pavla V. (1614.), kako krajevni, tako i nevatikanska izdanja rimskog obrednika, običavali donositi razne dodatke, a sa svakim je novim izdanjem broj novih obreda prilično rastao. U prethodnim smo dijelovima uglavnom pružili presjeke tih dodataka, a ovdje ćemo pogledati obrede koje donose tek nekoliko mlađih obrednika, korištenima na području današnje istočne Hrvatske prije Drugog vatikanskog sabora, a riječ je o pohodu i dočeku biskupa, instalaciji župnika i proslavi zlatne mise.

1. Pohod i doček biskupa

Taj pohod pronalazimo samo u Zagrebačkom obredniku iz 1796. i, istovjetan, u Đakovačkom obredniku iz 1878., te, s manjim razlikama, u Priručnom obredniku iz 1933. (Zagrebački obrednik ima i red dočeka prelata ili delegata, te red pohoda arhiđakona, dok ostala dva obrednika toga nemaju.) Obred pohoda biskupa pokazuje kako se u prijašnjim vremenima biskup dočekivao s izuzetno velikim poštovanjem, tako da je u to bila uključena cijela crkvena zajednica, razne bratovštine, svjetovna društva, škole i druge institucije. Kako je današnji pohod i doček biskupa, u odnosu na ranija vremena, bitno simplificiran, detaljno ćemo pokazati kako se to činilo nekada. Najprije ćemo načiniti prikaz pohoda i dočeka biskupa kako to određuju Zagrebački i Đakovački obrednik (navode ćemo donositi prema potonjem), a potom i kako to propisuje Priručni obrednik.

a) Pohod i doček biskupa prema Vrhovčevom i Strossmayerovom obredniku

Vrhovčev i Strossmayerov obrednik pojanprije nalažu kako župnik mora, odmah po primitku obavijesti o biskupovu dolasku, s propovjedaonice obavijestiti župljane o tome i dobro ih pripremiti s kojim poštovanjem valja dočekati biskupa, dok one koji se spremaju za krizmu treba podučiti da se za taj dan dostojno pripreme, te da ih se što više ispovjedi i pričesti. Štoviše, župnik je trebao upozoriti i druge svećenike, ukoliko ih je bilo na području njegove župe, da biskupa dočekaju u roketi, kao i da imaju spremne svoje iskaznice, dok su učitelji morali voditi brigu o tome da se izvedu djeca pred biskupa, kako bi ih on mogao ispitati iz nauka vjere. Čak je i babica morala pokazati kako se krsti u prijekoj potrebi.

Župnik je za taj dan trebao pripremiti određene dokumente vezane uz crkvu (npr. uz utemeljenje crkve, njezinog zaštitnika, potvrdu o posvećenju crkve, pregled imovine, crkvene račune…), župna dobra (potvrde o raspolaganju materijalnim dobrima župe), matice (osim matica krštenih, krizmanih, vjenčanih, umrlih i stanja duša, još i knjigu zapoviedi kraljevskih i naredaba biskupijskih), te izvještaj o stanju vjernika.

Koliko se s posebnom ozbiljnošću držalo do izvještaja o stanju vjernika, svjedoči ova odredba Obrednika:

“Izvještaj o stanju stada svoga, u kom će sud izreći o svojih pomoćnicih i inih svećenicih, koji u području župe mu stanuju, o vjeri i ćudorednosti babice, o broju sposobnjaka za pričest. Da li se svetkovine obdržavaju, svetootajstva primaju, da li djeca školu marljivo pohadjaju. Navesti će tud osobe ili obitelji vjere grčko-iztočne, krivovjerske, židovske, ako ih ima. Navesti će poimence javne sablaznike, oko kojih obraćenja zalud se trsi, ima li pijanica, lihvara, priložnika, i supruga samovoljno razdieljenih, i pričest uskrsnu zanemarujućih” (Đakovački obrednik iz 1878., str. 276).

Za sam obred posjeta biskupa trebalo se itekako dobro pripremiti. Trebalo je tako očistiti i ukrasiti crkvu kao za najveće svetkovine, a uvečer, prije biskupova dolaska, i ujutro, kad biskup prijeđe granice njegove župe, trebalo je zvoniti svim zvonima, dok je na ulasku u mjesto, trebalo za biskupa pripremiti nebo, sag i jastuk. Na dan posjeta valjalo je u sakristiji ili crkvi prirediti veliki stol i na njega poslagati liturgijsko posuđe, knjige i druge crkvene predmete, da bi ih biskup mogao lakše pregledati.

“U sredini pred velikim žrtvenikom pripraviti treba klecalo pokriveno sagom i jastukom providjeno; na žrtveniku nek je misal otvoren, i to list, gdje je molitva o zaštitniku crkve. U svetištu na strani Epistole spremiti je pladanj pokriven bielim platnom, i nanj će metnuti sudić s vodom i zalogaj hljeba, zatim bursu i nadramnicu za svećenika, koji će sakramenat izložiti. Uz oltar na strani Epistole pod nebom, stavit je velik naslonjač za biskupa, i više stolica za dvoritelje njegove” (Đakovački obrednik iz 1878., str. 277).

Tek pošto je to sve bilo pomno pripremljeno, mogao je započeti obred. Naime, prema odredbama obrednika, čim bi župniku dojavili da stiže biskup, on bi obukao roketu, štolu i plašt, te bi, s malim raspelom u ruci, otišao do gradskih (seoskih) vrata, biskupu u susret, a pred njim bi se nosile zastave. Iza zastava bi u ophodu išli kaditelj i egzorcista, zatim križonoša s križem, te akoliti i svećenici, ako ih je bilo. Kad bi, pak, biskup došao u mjesto, ušao bi u prvu kuću i ondje obukao roketu, štolu, mitru i rukavice, a za to bi se vrijeme na putu razastro sag, te na njega stavio jastuk.

Nakon izlaska iz kuće, biskup bi kleknuo i poljubio križ, kojega bi mu župnik stojeći pružio, a kad bi ustao, ophod bi krenuo prema crkvi pjevajući Blagoslovljen ili Ps 83: Kako su mili stanovi… Za to bi se vrijeme upalile svijeće na velikom oltaru, a svećenstvo bi, po ulasku u crkvu, stalo u sredini lađe, u dva reda. Župnik bi, nakon što bi nekome predao križ, uzeo škropilo, duboko se poklonio pred biskupom, poljubio kraj škropila i dao ga biskupu, te mu poljubio ruku. Biskup bi zatim poškropio kler i narod blagoslovljenom vodom, a potom škropilo predao župniku, a ovaj egzorcisti. Župnik bi, zatim, uzeo kadionicu, opet se duboko naklonio biskupu, poljubio kraj žličice, dao ju biskupu, te mu, ljubeći ruke, govorio: Blagoslovi otče prečastni, a biskup bi, blagoslivljajući, stavljao tamjan u kadionicu, koju bi kadonoša klečeći pred njim držao otvorenu. Potom bi župnik okadio biskupa, tako da mu se prije i poslije duboko nakloni, te uzeo križ.

Nakon toga bi ophod krenuo prema glavnom oltaru, a za to bi se vrijeme pjevalo: Dodji Duše Sveti. Kad bi stigli do glavnog oltara, križonoša bi ostavio križ uz oltar na strani Poslanice, a akoliti svijećnjake, svećenici bi se posložili u dva reda, a župnik bi došao do oltara i stao na strani Poslanice, gologlav i okrenut prema biskupu. Biskup bi, pak, nakon što bi mu bila skinuta mitra, kleknuo na pripravljeno klecalo, a za njim bi isto učinili i drugi poslužitelji. Nakon dovršetka pjevanja zaziva, župnik bi, okrenut prema biskupu, započeo responzorij i molio posebnu molitvu za biskupa.

Zatim bi se zapjevala antifona i redak o zaštitniku crkve, a biskup bi došao do velikog oltara, poljubio ga u sredini, te na strani Poslanice pjevao molitvu o zaštitniku. Potom bi biskup sišao na najnižu stepenicu i kleknuo, a za to bi vrijeme župnik, ili neki drugi svećenik, stavio na oltar korporal, otvorio svetohranište i izvadio ciborij, a biskup bi okadio svetootajstvo i zapjevao: Sakramentu dakle ovomu. Za vrijeme dok se pjevalo, biskup bi se popeo gore do oltara, pregledao ciborij, svetohranište i drugo liturgijsko posuđe, te podijelio blagoslov sa Sakramentom: zatim bi se vratio dolje, okadio Sakrament, nakon čega bi ga župnik spremio u svetohranište.

Nakon toga, ophod bi krenuo prema krstionici, uz pjevanje Ps 112: Hvalite djeco gospoda… Kada bi se stiglo ondje, župnik bi otvorio krstionicu, a biskup odložio mitru, nakadio krstionicu tri puta, opet uzeo mitru, te pregledao krstionicu, sveta ulja i posude za njih, a ukoliko mu se prohtjelo, i ispitao babice. Zatim bi pregledao crkvu, a obrednik određuje kako to treba činiti ovako:

“Razgleda crkvu s nutra, zidove, njihov ures u koru i izvan kora. Pregleda pobočne crkvice, žrtvenike, slike, izpovjedaonice; unilazi u sakrištiju, pregleda kaleže i drugo sveto posudje, sud s uljem bolestnika, rublje, knjige crkvene, škrinje, matice krštenih, vjenčanih, umrvših, izprave crkve, zaklade i opazke zadnjega posjeta” (Đakovački obrednik iz 1878., str. 278).

Nakon toga, pošto bi se biskup vratio u podnožje oltara, sav bi narod kleknuo i molio: Izpoviedam se, a biskup bi, stojeći, govorio narodu: Smilovao vam se… i: Oproštenje…, a potom i antifonu: Ako ćeš na opačine gledati… i Ps 129: Iz dubljine…, te na koncu: Pokoj vječni…, uz opetovanje antifone. Potom bi se zapjevalo: Gospode pomiluj…., te Oče naš…, a za to bi vrijeme biskup tri puta poškropio ispred sebe blagoslovljenom vodom i tri puta okadio, te molio responzorij i molitvu za sve biskupe.

Poslije toga s blagoslovljenom vodom, kaditeljem, dvojicom svjećonoša, križonošom s križem i svećenicima koji pjevaju: Koji si Lazara smradna oživio…, izašao bi s mitrom na glavi u groblje, govoreći s ostalima antifonu: Ako na opačine gledaš, te opet Ps 129, s Pokoj vječni i ponovljenom antifonom. Pošto bi to izmolili, kada bi stigli do sredine groblja, križonoša bi stao kod velikog križa, svećenstvo se poredalo u dva reda prema križu, a biskup stao ispred njih, zajedno sa župnikom koji mu je o desnu, a iza njih nositelj blagoslovljene vode i kaditelj, a kroz to bi vrijeme zbor pjevao: Izbavi me, Gospode, od smrti vječne. Dok bi se, pak, to ponavljalo, župnik bi pružio biskupu tamjan, a neki drugi poslužitelj kadionicu, u koju biskup stavio kad. Po završetku: Izbavi me, zbor bi pjevao: Gospode pomiluj…, a biskup bi, odloživši mitru, molio Oče naš…, te poškropio blagoslovljenom vodom tri puta i isto tako okadio. Zatim bi se okrenuo prema groblju, recitirao isti responzorij kao u crkvi i istu molitvu, a zatim i molitvu za sve one koji su sahranjeni u groblju, te završio s: Pokoj vječni… Nakon toga bi biskup napravio rukom znak križa na četiri strane groblja, stavio mitru, a ophod bi krenuo natrag prema crkvi, pjevajući Ps 50: Smiluj mi se Bože…, Pokoj vječni…

Kada bi došao u crkvu, stao bi na sredinu oltara, odložio mitru, i okrenut prema oltaru molio: Gospode pomiluj…, Oče naš…, responzorij, te još jednu molitvu. Potom bi skinuo crnu štolu i plašt, te uzeo bijele, sjeo u naslonjač ili na prijestolje, i održao nagovor. Zatim bi ispitao djecu iz nauka kršćanskoga, te krizmao potvrđenike, a sve dovršio biskupskim blagoslovom. Potom bi pregledao sve ono što je gore naznačeno, a također bi pomno saslušao sve želje i tužbe kako župljana, tako i župnika. Na samom bi kraju, prije odlaska, u običnoj biskupskoj odjeći, stojeći pred oltarom, govorio još Ps 129: Iz dubljine…, te antifonu: Ako na opačine gledaš…, potom Oče naš…, responzorij i zaključio molitvomu.

b) Pohod i doček biskupa prema Priručnom obredniku

Priručni obrednik iz 1933. donosi vrlo sličan doček biskupa, ali dok se u ranijim obrednicima može uočiti posebno poštovanje prema biskupu i slojevitost tog svečanog obreda, stječe se dojam kako je u ovom obredniku više riječ o izvanjskim ceremonijama, nego o dubini obreda. Primjerice, dok raniji obrednici predviđaju svečani doček biskupa na gradskim vratima, Priručni obrednik nalaže kako “predstavnici vlasti ili udruženja mogu biskupa pozdraviti kod slavoluka”, te kako biskup nakon kratkog odzdrava “kreće u župni dom, da se obuče i spremi za pohod crkve” (str. 147-148). Dok je on u župnom dvoru, škole, društva i narod se svrstavaju u dvoredove od crkve do župnog ureda, a zatim biskup kreće u crkvu svečano u procesiji, po točno određenom redu: najprije križ, pa ministranti, pjevačice, potom svećenstvo, te biskup pod baldahinom.

Pred crkvenim, pak, vratima župnik bi dočekao biskupa i kratko ga pozdravio, te mu pružio tamjan, uz riječi: Blagoslovite, prečasni oče, a nakon biskupovog blagoslova, pružio mu i škropilo, a biskup bi njime blagoslovio narod. Potom bi župnik uzeo kadionicu i naklonio se pred biskupom, te ga okadio tri puta. Nakon toga, ophod bi krenuo u crkvu, do glavnog oltara, na kojem bi gorjele svijeće, svećenstvo bi se razdijelilo sa strane Poslanice i Evanđelja, dok bi biskup kleknuo na klecalo pred oltarom. Župnik bi, pak, stane sa strane Poslanice. Čim bi ophod stupio u crkvu, zasvirale bi orgulje, a pjevači zapjevali: Evo svećenik veliki, a potom bi župnik zapjevao: Dođi Duše Presveti…, nakon čega bi se pjevao responzorij i molila molitva za biskupa, te molitva o zaštitniku crkve, jednako onako kako su to određivala ranija dva obrednika.

Zatim bi svi kleknuli, župnik bi otvorio svetohranište, a biskup bi, nakon što bi okadio Sakrament, zapjevao: O kolika tajna to je…, nakon čega bi slijedio responzorij i molitva, a potom bi biskup blagoslovio narod Sakramentom, okadio ga, te bi ga župnik spremio u svetohranište i zatvorio. Biskup bi tada skinuo plašt i stavio crnu štolu, a svi bi kleknuli i molili naizmjence Ps 129: Iz dubine…, s Pokoj vječni. Nakon toga biskup bi započeo: Gospodine, pomiluj…, pa bi se molio Očenaš, a kroz to bi vrijeme biskup poškropio i okadio podnožje oltara, a potom bi se molio responzorij i molitva. Poslije toga bi biskup skinuo crnu štolu i s oltara održao narodu govor, te podijelio blagoslov. Nakon toga bi djevojke (prema ranijim obrednicima to su bila djeca) polagale ispit iz kršćanskog nauka, a zatim bi se biskup vratio u svečanom ophodu u župni dom.

Obred kojega donosi Priručni obrednik ispušta dosta u odnosu na dva ranija obrednika, a osjeća se manja svečanost i potreba za pojednostavnjenjem obreda. Gotovo sve se odvija u crkvi, te na putu od župnog doma do crkve i nazad, dok je u ranijim obrednicima obred obuhvaćao ophod kroz cijelo mjesto, kroz dijelove crkve, te odlazak na groblje.

2. Instalacija župnika

Od negdašnjih obrednika, korištenih na području današnje istočne Hrvatske, samo Priručni obrednik iz 1933. ima obred instalacije župnika. Ipak, vrlo sličan obred možemo pronaći u Stadlerovom obredniku iz 1887., a istovjetan u Zagrebačkom obredniku iz 1933., što upućuje na međusobnu ovisnost.

Uvođenje župnika na župu, prema Priručnom obredniku, započinjalo je tako da se narod i školska djeca poredaju u dvoredove od crkve prema župnom domu, a onda se formira ophod tako da naprijed ide križonoša uz dva akolita sa svijećama, potom svećenici, dvojica po dvojica, u roketama, te na kraju dekan ili delegirani instalator, u roketi, štoli i plaštu bijele boje, a s desne njegove strane ide župnik, također u roketi. Kada bi došli do glavnih, zatvorenih, vrata, dekan bi novom župniku pružio blagoslovljenu vodu i ključeve crkve, koje bi ministrant nosio na jastučiću, te bi pri tome govorio: “Primi ključeve od crkve i uđi s vlašću da upravljaš narod, koji ti predaje Bog, da podjeljuješ sakramente, te zaslužiš unići u stanove vječne.” Zatim bi župnik otključao vrata, a potom bi ga vodili do velikog oltara, gdje bi dekan, klečeći na najnižoj stepenici, započeo himan: O dođi, Stvorče, Duše Svet…, a po njegovu bi se završetku dekan i novi župnik popeli do oltara i okrenuli prema narodu, a dekan bi, ili njegov zamjenik, pročitao, ili svojim riječima protumačio, ispravu o kanonskom imenovanju župnika.

Nakon toga bi se okrenuo novom župniku i upozorio ga na njegove dužnosti, tj. “kako mu je dijeliti sakramente, pasti povjerene mu ovce spasonosnom naukom vjere i u svemu se brinuti za njih” (str. 154). Zatim bi uzeo s oltara Obrednik, pružio ga novom župniku, koji bi klečao na najvišoj stepenici oltara, da ga dotakne, te govorio: “Oblašću prečasnoga u Kristu oca i gospodina biskupa, koja mi je povjerena, stavljam te u stvarni posjed ove crkve i svih prava duhovnih i vremenitih. U ime Oca i Sina  i Duha Svetoga.” Zatim bi ga upitao obećaje li da će se brinuti za svoje stado po uzoru na Isusa Krista, na što bi ovaj potvrdno odgovorio.

Potom bi dekan dao župniku cjelov mira i govorio: Mir Gospodnji bio vazda s tobom, a novi bi župnik zapjevao: Tebe Boga hvalimo…, te bi slavili misu toga dana. Na kraju bi župnik zamolio blagoslov Presvetog Trojstva, zagovor Blažene Djevice Marije i zaštitnika te župe, te bi se zajedno s drugima, u povorci, vratio u župni dom, gdje bi mu dolazili čestitati.

3. Proslava zlatne mise

I ovaj obred pronalazimo samo u Priručnom obredniku (i Zagrebačkom priručniku), a prema njemu najprije svećenik jubilarac krene s ophodom iz kuće ili nekog drugog mjesta prema crkvi, i to tako da su na čelu ophoda zastavnici sa zastavama, potom križonoša između dvojice akolita s upaljenim svijećama, zatim svećenstvo u roketama, te na kraju svećnik jubilarac u roketi i bijeloj štoli. Za vrijeme ophoda bi se pjevalo: O dođi Stvorče…, a kada bi stigli do velikog oltara, jubilarac bi kleknuo na najnižu stepenicu, dok bi najodličniji od svećenika uzeo plašt, stao na vrh stubišta, te okrenut prema svećeniku jubilarcu, molio responzorij i ovu molitvu:

“Svemogući vječni Bože, koji si po zakonodavcu svojem Mojsiju htio, da se pedeseta godina tajinstveno nazove jubilejem, i koji si zapovjedio, da se te blage godine svi opraštaju poslova i dugova, a robovima da se daje sloboda: podaj, molimo, obilje milosti svoje ovomu slugi svojemu N. svećeniku, koji pobožno slavi jubilej svetoga svećeništva. Daj, da on, koji je po tvom daru navršio pedesetu godinu, dobije oproštenje svih nemarnosti, što ih je po ljudskoj slabosti počinio u svećeničkom staležu, a i tvoj blagoslov, kako bi mogao ustrajati neumoran u vršenju tvojih zapovijedi, ići od kreposti do kreposti i napokon prevalivši put ovoga života postići veselje slave nebeske i trajan boravak u onoj kući, što nije podignuta rukama. Po Kristu Gospodinu našem. O. Amen” (str. 156-157).

Nakon toga bi svećenik jubilarac služio svečanu ili votivnu misu, na čijem kraju bi se pjevao himan: Tebe Boga hvalimo…, a zaključilo bi se posebnom molitvom.

* * * * *

Iz prikazanoga se presjeka ova tri obreda jasno vidi koliko je nekada narod držao do važnosti uloge biskupa i svećenika, te koliko je bila naglašena sama svečanost obreda, u koju su bili uključeni svi stanovnici mjesta, kako bi ta slavlja zasjala u svoj svojoj ljepoti i veličini. Iako se može steći dojam kako je sama liturgija bila u drugom planu, dok je bila prenaglašena ceremonijalnost, jasno je kako su i takvi obredi bili prosječnom vjerniku veoma rječiti i znakoviti, što neumoljivo stavlja pred oči prilično siromaštvo današnjih vremena, kao i gotovo potpuni gubitak javnosti i socijalne dimenzije tih događanja.

Zaključak

Ovim smo pregledom zaokružili naš prikaz negdašnjih obrednika, korištenih na području današnje istočne Hrvatske i Srijema prije Drugog vatikanskog sabora, a u njemu smo kroz dvanaest nastavaka pokazali njihov povijesno-geografski okvir, pružili prilično detaljan presjek svih izdanja svih korištenih obrednika, kako rimskih, tako i krajevnih, a također smo, slijedeći strukturu samih obrednika, manje ili više detaljno, dali prikaz gotovo svih onih obreda koji su svoje mjesto našli barem u nekom od naznačenih obrednika.

Kako se tom tematikom gotovo nitko u Hrvatskoj nije sustavno bavio, bio je to često „rudarski posao“, koji je, osim međusobne usporedbe mnoštva obrednika, zahtijevao i pabirčenje po velikom broju, tematski raznorodnih, knjiga, članaka i internetskih stranica, ne bi li se iz toga mogao izvući kakav koristan podatak. Nadamo se, ipak, kako smo svojim istraživanjem postavili dostatan temelj za eventualna daljnja detaljnija istraživanja, te time svima onima koje ta tematika bude zanimala prilično olakšali pristup.

Uopćeno gledano, možemo zaključiti kako su se u okviru današnje Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, u vremenu od 1614. god., kada je papa Pavao V. izdao Rituale Romanum, do Drugog vatikanskog sabora, koristili obrednici na latinskom, ali i na hrvatskom jeziku, što uglavnom nije bilo omogućeno drugim liturgijskim knjigama, odnosno u prvo vrijeme (venecijanska) latinska izdanja Rimskog obrednika, potom Kašićev prijevod Rituale Romanum na hrvatski jezik (1640.), dok su nakon turskog razdoblja počeli prevladavati latinski obrednici nekoliko dijeceza, a tek je u drugoj polovici 19. st. u tim liturgijskim knjigama opet zaživio hrvatski jezik.

Obredi su, dakako, bili plod svoga vremena i ne bi ih trebalo vrednovati kriterijima suvremene liturgijske teologije, ali nipošto ne treba zanemariti njihovu veliku eklezijalnu i socijalnu dimenziju, koje se u današnjim vremenima pokazuju prilično nedostatnima, a obred postaje gotovo privatan čin. Također, ranija je vremena resilo veliko bogatstvo i različitost obreda, dok je današnja liturgija, stjecajem okolnosti, postala prilično unificirana i racionalna, a zbog oštrog prekida sa starim vremenima i zbog nejasnog puta naprijed, bez velike mogućnosti da se ta unificiranost i racionalnost umanje.

S druge strane, iako danas mnogi javno izriču želju za vraćanjem na staro, ne treba izgubiti iz vida činjenicu kako svako vrijeme nosi svoje, a u tom smislu valja cijeniti i objektivno vrednovati obrednu ljepotu ranijih vremena, ali nipošto zaboraviti kako ona ipak više nije primjenjiva, nego je znatno bolje okrenuti se budućnosti, odnosno, cijeneći prošlost i sadašnjost, liturgiju učiniti liturgijom.