Misa: osculum pacis
S liturgijskom se obnovom pružanje mira u euharistijskom slavlju uglavnom prihvatilo kao dobra novina. To je međutim samo djelomično točno: poljubac mira (osculum pacis) susrećemo gotovo u samim počecima misnog slavlja, samo što se on tijekom stoljeća praktički izgubio. Opća uredba sadašnjeg misala u broju 82 određuje:
Slijedi obred mira kojim Crkva moli mir i jedinstvo za samu sebe i za cijelu ljudsku obitelj, a vjernici međusobno izražavaju crkveno zajedništvo i uzajamnu ljubav, prije negoli se pričeste Sakramentom. Što se tiče znaka pružanja mira, neka način odrede konferencije biskupa prema duhu i običajima pojedinih naroda.
U Pavla susrećemo 4 puta poticaj vjernicima da pozdrave jedni druge “cjelovom svetim” /Rm 16,16; 1 Kor 16,20; 2 Kor 13,12; 1 Sol 5,26). Egzegeti smatraju da za Pavla poljubac svetih nije samo uobičajena gesta pristojnosti, nego izražaj međusobnog oprosta, što je bio preduvjet dobrog ispravnog slavljenja euharistije, kao predokus nebeskog slavlja.
U Justinovu prikazu euharistijskog slavlja (oko 150.g), susrećemo poljubac mira nakon molitve vjernika (Apologija, 65); tako da bi pomireni mogli prinijeti darove:
Nakon molitava pozdravljamo jedni druge poljupcem. Zatim donosimo predsjedatelju braće kruh i čašu s vodom i ugrijanim vinom…
Poljubac se mira već koncem 2. st. prebacuje iza euharistijske molitve, odnosno, još kasnije, iza Očenaša. Tako se ova gesta sve više shvaća kao priprava na pričest, da bi zatim zamijenila samu pričest. Kad se bogoslužje sve više klerikaliziralo poljubac je mira u liturgiji ostao rezerviran samo za svećenike i poslužitelje.
Kako se davao poljubac mira? U samim počecima bi svećenik davao poljubac mira đakonu ili poslužiteljima, a vjernici bi poljubac mira izmjenjivali s onima koji su stajali blizu njih (tada su muškarci i žene imali odijeljena mjesta u crkvi). To je bio pravi poljubac, kako nam to svjedoči Augustin u govorima br. 227 i 6:
Kršćani se ljube svetim poljupcem. To je znak mira: što usne iskazuju, treba se ostvariti u vlastitoj savjesti (…) nakon toga recite: “Mir s tobom”. To je veliko otajstvo, poljubac mira; trebaš tako poljubiti, kako voliš.
Poljubac se mira kasnije posvema gubi, tako da od 13. st. susrećemo “pločicu mira” (“osculatorium”), kovanu pliticu s drškom koju bi prvo poljubio svećenik, a zatim ju davao svim ostalima na poljubac.
Kako to da se pravi poljubac počeo gubiti? U počecima je, osobito na Istoku, poljubac bio uobičajeni znak poštovanja i odanosti, Međutim, kasnije se ta gesta svodila samo na obiteljski krug. Tako je i u bogoslužju od poljupca mira ostala tek gesta nalik na zagrljaj koji su si izmjenjivali suslavitelji (klerici!). Poteškoća je u tome što se s poljupcem mira u bogoslužju izgubio bilo koji znak mira, dostupan laicima.
Obnovljeni misal predviđa prvo svećenikovu molitvu za mir, zatim on poželi svima mir Gospodnji. Onda se kao mogućnost predviđa svećenikom poziv vjernicima da međusobno izmijene mir. Zbog čega se ponovno uvodi ovaj prastari obred? Sigurno ne samo zbog poštivanja drevne predaje. Podsjetimo se onoga dijela iz Prve poslanice Korinćanima (11, 17-34) gdje Pavao kori svoje vjernike zbog razdora na njihovim agapama. Bilo je naime slučajeva da su bogati kršćani na agape (koje su prethodile euharistiji) donosili birana jela dovodeći u nelagodu siromašne i stvarajući tako razdor u zajednici. U nastavku Pavao ih podsjeća na predaju o ustanovljenju euharistije, da bi zatim vrlo odlučno rekao:
Stoga, tko god jede kruh i pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se, dakle, svatko ispita, pa tada od kruha jede i iz čaše pije (rr. 27-28).
Egzegeti se slažu da je ovdje za Pavla glavna prepreka za dostojno sudjelovanje u euharistijskoj gozbi upravo razdijeljenost među braćom. To je onaj grijeh koji kršćanina priječi da dostojno pristupi stolu Gospodnjem.
Kristova je volja i volja je Apostola da kršćani budu jedno, jedno tijelo. To je jedini način da Kristovo spasenje djeluje u nama. Duboko je nekršćanski vjerovati da se možemo spasiti bez Crkve, u ovom slučaju bez naše braće, odnosno živeći u nejedinstvu i ne-miru s braćom. Nije, dakle, fraza, nije samo lijepa gesta pružiti subratu ruku za vrijeme euharistijske gozbe. Isus toliko često govori o bratskoj ljubavi, a Ivan naglašava da je nemoguće da netko ljubi Boga, ako ne ljubi svoga brata. Znak mira ne znači samo pomirenje, nego i izraz jedinstva, solidarnosti, bratske ljubavi.
Nije bitan način na koji se daje mir (naša Biskupska konferencija zabranjuje poljubac), važno je da shvatimo duboki teološki smisao toga znaka u euharistiji, da ga znademo vrednovati, narodu protumačiti i preporučiti. Ako se taj znak u nekim sredinama doživljavao kao formalizam, valja nam se upitati zašto je tome tako. Možda sami dovoljno ne uočavamo vrijednost, možda ga dovoljno ne tumačimo. Ili se pomalo pribojavamo prenaglašene tjelesnosti i sentimentalizma? Ne zaboravimo: “Riječ (ona vječna i preuzvišena) je tijelo (sarx, meso) postala”. Bog se ne stidi znakova, sakramenata, sve do najvećeg sakramenta – Krista. Neka i nama znak – znači!
