“Neka mi bude po Tvojoj riječi” (Lk 1,26-38)

U tradiciji i iščekivanju Izraela Davidova kuća igrala je značajnu ulogu: Mesija, sin Davidov, vezan je uz sudbinu Davidove loze; posebno su povezani izraelski narod, kao i Marija i Josip. Anđeo pohodi Mariju i reče: Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom! … Ne boj se Marijo! Ta našla si milost u Boga! (r. 28. 30.). Naglasak leži na izričaju: pomilovana i našla si milost. Ona, Marija, ovdje saznaje o veličini svojeg djeteta: Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji (r. 35.). Sin Svevišnjega znači: bit će na Davidovu prijestolju, vladar nad Izraelom. Duhom Svetim osjenjen upućuje na Šator u koji se Bog spustio, ušatorio: A onda oblak prekri Šator sastanka i slava Gospodnja ispuni Prebivalište. Marija vjeruje i time postaje uzor vjere, nama darovana kao središte i posrednica.

Lk 1, 26–38

²⁶U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galile- jski grad imenom Nazaret ²⁷k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zva- la Marija. ²⁸Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« ²⁹Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. ³⁰No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. ³¹Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. ³²On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, ³³i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

³⁴Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« ³⁵Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. ³⁶A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. ³⁷Ta Bogu ništa nije nemoguće!« ³⁸Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

Luka u svojoj „pripovijesti djetinjstva“ izvještava o Ivanu Krstitelju i Isusu. U opisu Krstiteljeva rođenja očituje se velik čudesan događaj: Elizabeta i Zaharija su bez potomstva i ušli su u duboku starost. No usprkos tome postaju roditelji. Još je veći čudesni zahvat kod Isusova rođenja. Djevica Marija zaručena s Josipom zatrudnjela je – premda nije „spoznala“ muža – po Duhu Svetom. Ivan Krstitelj je velik: A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da u pripraviš putove (Lk 1, 76). Velik je i Isus iz Nazareta: rodio se Spasitelj, Krist, Gospodin (Lk 2, 11). „Čudo“ se događa u jednom i u drugom slučaju: Bog djeluje gdje je ljudsko djelovanje nemoguće. Bog djeluje s ljudima, po ljudima, na ljudima. On je Bog koji daruje život.

Povijest Zaharije i Elizabete pripada cijelom nizu biblijskih muževa i žena iza kojih stoji čudesno rođenje: Abraham i Sara, Jakov i Rahela, Elkan i Ana. Njihove su ljudske mogućnosti na kraju, ali čeznuto dijete ipak na kraju dolazi. Djeca se ne „stvaraju“, ona su dar. Svako je dijete znak da Bog čovjeka ljubi i želi da u ovome svijetu bude života. Čudesna rađanja o kojima izvještava Stari zavjet, događaju se na raskrižju povijesti spasenja. Bez njih Bog ne bi ispunio svoja obećanja. Na njima se može iščitati što je Bog namjeravao s ljudima: dovesti ih na put spasenja.

Isusovo rođenje beskrajni je zahvat čudesnoga rođenja koje pokazuje kako je život čudesan ako ga promatramo Božjim očima. Lukina pripovijest podudara se s ispoviješću vjere rane Crkve: Isus je Sin Božji. On je to od samoga početka, od začeća. U njegovu rođenju leži smisao rođenja. Naime svaki početak zemaljskoga života predokus je vječnoga života i svaka radost nad rođenjem djeteta predokus je nebeskoga blaženstva.

Isus je Sin Božji, ne samo od rođenja, nego od trenutka začeća. To je bît njegova bića. Njegovo čovještvo nije time umanjeno, naprotiv, Začet po Duhu Svetom, kao što molimo u Vjerovanju naslanjajući se na Matejevo i Lukino evanđelje, Isus rođen od Djevice Marije započinje zemaljski život.

Veliko obećanje

Anđeo naviješta Isusovo rođenje, Spasitelja. To se odnosi i na Mariju, inače Isus ne bi bio uistinu rođen kao čovjek. Izričaji o Mariji puni su sadržaja i poticajni za razmišljanje. Evanđelist Luka u prvom poglavlju Evanđelja, istina, navodi samo suhoparne biografske datosti: Djevica, stanuje u Nazaretu, zaručena s Josipom iz Davidove loze, imenom Marija. Teološki odlučujući izričaj odnosi se na anđelovu riječ:

• r. 28. Zdravo milosti puna! Gospodin s tobom!
• r. 30. Našla si milost u Boga.

Zdravomarijo ima svoje uporište u Lukinu evanđelju. Već prvi pozdrav najavljuje kakvu radosnu vijest anđeo ima za Mariju. Ona ne može ostati hladna na priopćenje, nego će to obilježiti njezin cijeli život. Milost koju dobiva jedinstvena je. Bog je jedan jedini i Isus je Sin jednog jedinog Boga, mesijanski spasitelj kao što će ga anđeli navijestiti pastirima. Gospodin s tobom nije posebna želja, nego stvarnost njezina života: ona je Isusova majka. Budući da je Isus prema Mateju, koji citira proroka Izaiju (Mt 1,23), Emanuel, s nama Bog, zbog toga važi i za Mariju, njegovu majku: Gospodin s tobom!

U Lukinu evanđelju odjekuje Veliča (magnificat):

• 48. Pogleda na neznatnost službenice svoje:
• Odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
• 48. Jer velika mi djela učini Svesilni.

Obećanje Mariji, koliko god bilo veliko, samo je izričaj većega najavljivanja Isusa Krista. Anđeo o njemu govori:

• 32. On će biti veliki zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova.
• 33. i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvi jeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.
• 35. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.

Ovi su redci ukrašeni starozavjetnom teologijom. Naslonjeni su na proroštvo proroka Natana, da će Bog Davidovoj kraljevskoj kući pribaviti vječno postojanje (2 Sam 7). No ovo ujedno znači da se Bog ne veže na ljudsku moć začeća, što bi davidovskoj kraljevskoj kući jamčilo neprekinuti niz u nasljedstvu. Ljudska vladavina uvijek je vladavina na određeno vrijeme. Ljudska vladavina ne može predstavljati Božju vladavinu. Izrael je to bolno iskusio: davidovski kraljevski lanac raspao se neopozivo pet stoljeća prije Kristova rođenja. Je li Bog time pobijen?

Pobožni Židovi nisu se s time pomirili. S njima su istoga mišljenja bili i prvi kršćani, napose kršćani židovskoga porijekla. Sigurno: Bog ne djeluje jednostrano tamo gdje su ljudi zakazali. Mora sasvim iznova započeti. U pitanju je njegova stvarateljska riječ. Da se to doista i dogodilo, to je ono što slavimo Isusovim rođenjem, o Božiću. Isus jest i ostaje Davidov sin. Kad bi bilo drugačije, izraelska povijest bila bi lažna. No Isus to nije po Josipu, premda on potiče iz Davidove kuće, nego po Duhu Svetom. Luka kasnije piše: bijaše – kako se smatralo – sin Josipov (Lk 3,23). Onaj tko vjeruje, znade to bolje. Da će mlada djevojka (žena) prema Izaijinu proročanstvu roditi Emanuela (Iz 7,14). Da je djevica, govori već židovski prijevod Biblije na grčki jezik (Septuaginta) stoljećima prije Kristova rođenja. Bog će čudesnim zahvatom ispuniti svoje obećanje. U obzorju te nade treba promatrati Isusovu povijest od samoga početka.

Majčinska vjera

Milost koju Marija doživljava sastoji se u tome da će ona biti Isusova majka. O ovome Isusu ovisi sva njezina sreća i spasenje. Jer Isus je Sin Božji, koji u Božje ime treba uspostaviti kraljevstvo Božje, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja (Lk 1,32s.). Luka će u cijelom evanđelju pripovijedati kako je Isus ispunio ovaj nalog. Luk se proteže od njegova djelovanja, preko uskrsnuća i sve do budućnosti, do ostvarenja kraljevstva Božjega. Marija je time prožeta. Njezina uloga majke jako je naglašena. Anđeo Gabrijel to tri puta naglašava:

Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus (Lk 1,31).

Trudnoća vodi do rađanja. To je ženina stvar. Davanje imena kod Židova bila je stvar muža. Tako će Zaharija pogođen nijemošću napisati na ploču Ivan mu je ime (Lk 1,63). Kod Marije i Josipa je drugačije: ona, Marija, daje ime. Davanje imena mala je ispovijest. Ime Isus znači: Bog pomaže. Marija je prva koja svoje dijete naziva imenom. Nomen est omen. Marija je prva koja priznaje Isusa: iz ljubavi prema svome djetetu.

Starac Šimun proriče mladoj majci prigodom Isusova prikazanja u Hramu da će joj mač probosti dušu (Lk 2, 35). Umjetnici svih vremena, potaknuti ovim proročanstvom i njegovim ostvarenjem, pretočili su to prema svojoj zamisli u glasovitu pietà. Luka je u tome suzdržaniji i ne govori o Mariji pod križem. No on znade kojim će putem ići Isus i da će Marija sudjelovati na tome putu.

Luka ističe u svojem pripovijedanju navještenja Marijinu sliku iznenađujućim oznakama. Znakoviti su u tome glagoli kojima opisuje njezino reagiranje:

• r. 29. ona se smete i stade razmišljati
• r. 34. nato će Marija
• r. 38. nato Marija reče.

Ovo nema ništa s tihom, sramežljivom ženom, kako se Mariju obično predstavlja. Naprotiv, njezina zbunjenost pokazuje da je dirnuta, zahvaćena. Ona razmišlja i pita: kako će to biti? (r. 34.). Lukinoj slici o Mariji pripada razmišljanje; na kraju pripovijesti o Isusovu djetinjstvu kaže se: majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu (Lk 2, 51). Marija je u mnogim slikama prikazana s knjigom. Ona je ideal izobražene žene koja znade što govori, znade kada šuti jer stoji pred otajstvom živoga Boga.

Marijina zadnja riječ jest ispovijest: Evo službenice Gospodnje (Lk 1,38). Podložnost bi ovdje bila kriva riječ. Bolja je poslušnost: Marija sluša i prihvaća što je čula, Riječ Božju iz anđelovih usta. Čitamo li redak dalje, pojavljuje se novi pogled na novozavjetnu sliku o Mariji:

• Tih dana usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin
• Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu (Lk 1,39s).

Marijino ustajanje ukazuje na njezinu pokretljivost, njezinu slobodu. Taj daleki put nije bio bezopasan, pogotovo za mladu ženu. I ne samo to. Marija ide u pohod Elizabeti, a zapravo je trebalo biti obrnuto jer Marija nosi Gospodina, Elizabeta „samo“ preteču. Marijin put judejskom pustinjom opjevan je stotinama pjesama i prikazan tisućama slika. Ovo je svakako slika puta kojim će Isus ići, koji ne čeka da mu ljudi dođu, nego im ide u susret i traži ih.

Stvaralačka riječ

Da se Isusovo rođenje od Djevice Marije smatra nemogućim, nije stajalište samo prosvjetiteljstva, nego i Novoga zavjeta. Sve nove spoznaje biologije, genetike, ginekologije naglašavaju ono što je već i Mariji nejasno: Kako će to biti kad ja muže ne poznajem? (Lk 1,34). Naime nema naravnoga tumačenja za njezinu trudnoću. Svaki pokušaj osuđen je na propast jer Isusovo rođenje treba zahvaliti Božjoj stvarateljskoj riječi.

Isus nije ideja, nego Sin Božji. Doduše, točno je da postoji izraelska mesijanska linija iščekivanja i da je ista našla svoje ispunjenje u Novom zavjetu, hranjena također vjerom u uskrsnuće Isusa Krista. Nema sumnje da novozavjetna evanđelja cijelo događanje oko Krista promatraju kao „ispunjenje“ Pisma. No prst se najčešće upire na povijest navještaja, na tvrdnju: Bogu ništa nije nemoguće (Lk 1, 37). Mnogima to zvuči kao Božja samovolja, da je riječ o nasilnoj sili kojom se poništavaju svi prirodni zakoni i tako stvara vječno spasenje. Međutim grčka riječ rhêma ne znači samo „stvar“, nego „riječ“, djelotvornu riječ. Tada navještaj podsjeća na izvješće o stvaranju. Kao što nema naravnoga tumačenja zbog čega postoji život na ovome svijetu, tako nema naravnoga tumačenja za rođenje Isusa, Sina Božjega od djevice. Naime svako tumačenje polazi od ograničenja Božjega djelovanja i time ga svodi na ljudsku razinu.

Djevičansko rođenje stvar je vjere: vjere u Božju stvaralačku riječ. Marija upravo tako shvaća i prihvaća Gabrijelovu navjestiteljsku riječ. Riječ koju anđeo ima za nju, Riječ je Božja. Time je ona „službenica Božja“.