Jubilejska godina
Uvod
Uoči Nedjelje Božjega milosrđa (Bijela nedjelja) 11. travnja godine 2015. papa Franjo je bulom Misericordiae vultus (Lice milosrđa) proglasio izvanredni jubilej[1] milosrđa u razdoblju od blagdana Bezgrješnoga začeća, 8. prosinca 2015. do blagdana Krista Kralja 20. studenoga 2016. godine. Odmah na početku bule iznosi dva razloga zbog kojih se odlučio otvoriti izvanrednu Svetu godinu milosrđa upravo na blagdan Bezgrješnoga začeća. Prvi razlog je teološke naravi (br. 3). Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije prvi je čin Božjega milosrđa u povijesti čovječanstva, Božji odgovor na prvi čovjekov grijeh. Na težinu grijeha Bog odgovara puninom milosrđa. Milosrđe će uvijek biti veće od svakog grijeha, i nitko ne može postaviti granice Božjoj ljubavi koja prašta, ističe Papa (br. 3).
Drugi razlog je pastoralne naravi (br. 4). Blagdan Bezgrješnoga začeća 2015. ujedno je pedeseta obljetnica zatvaranja Drugoga vatikanskoga sabora. Ta činjenica je ponukala Papu da upravo na taj blagdan otvori izvanredni jubilej milosrđa želeći na taj način oživjeti duh Drugoga vatikanskoga sabora i dvojice njegovih papa, pape Ivana XXIII. koji ga je na blagdan Materinstva Blažene Djevice Marije 11. listopada 1962. otvorio, i Pavla VI., koji ga je vodio i na blagdan Bezgrješnoga začeća 1965. zatvorio.
Papa podsjeća na programatski govor Gaudet Mater Ecclesia pape Ivana XXIII. u kojem je, otvarajući Koncil, pred saborskim ocima naznačio put kojim treba ići, a to je put milosrđa:
Sada Kristova Zaručnica više voli koristiti lijek milosrđa nego posegnuti za oružjem strogoće (…). Dok ovim ekumenskim koncilom podiže baklju katoličke istine, Kristova se Crkva želi pokazati najljubaznijom majkom svih, dobrohotnom, strpljivom, pokretanom milosrđem i dobrotom prema djeci koja su se od nje odijelila.[2]
Da je Koncil tim putem hodio svjedoči govor pape Pavla VI. prigodom njegova zatvaranja:
Želim najprije napomenuti da je religija našega Koncila bila u prvom redu ljubav (…) Stara pripovijest o Samarijancu bila je paradigma duhovnosti Koncila (…). Struja ljubavi i divljenja potekla je s Koncila prema cijelom modernom svijetu. Osuda pogrješaka, da, jer to iziskuje ljubav, ništa manje no istina; ali prema osobama samo upozorenje, poštovanje i ljubav.[3]
Papa Franjo nije zaboravio podsjetiti na svetoga papu Ivana Pavla II. velikoga apostola Božanskoga milosrđa, kako ga je u Angelusu od 16. rujna 2007. godine nazvao Benedikt XVI. Samim svojim imenom Ivan Pavao II. najavio je da u sebi želi objediniti duh dvojice svojih prethodnika i Drugoga vatikanskoga sabora te Crkvu voditi zacrtanim putem milosrđa što je drugom svojom enciklikom Dives in misericordia – Bogat milosrđem (1980.) i naznačio. Godine 2000. uveo je blagdan Božjega milosrđa i odredio da se slavi na prvu nedjelju po Uskrsu (Bijela nedjelja). Znakovito je i to da je pet godina kasnije upravo uoči toga blagdana 2. travnja 2005. preminuo.
Razmišljajući o jubilejskoj godini Božjega milosrđa osvrnut ćemo se na jubilejske godine kroz povijest u Crkvi, u starozavjetnoj predaji i u Novom Zavjetu.
Jubilejske godine u povijesti Crkve
Prvu crkvenu jubilejsku godinu u povodu 1300. obljetnice Isusova rođenja proglasio je bulom Antiquorum habet fida relatio papa Bonifacije VIII. (1294.–1303.) i odredio da se kao takva slavi svake stote godine, a Klement VI. (1342.–1352.) bulom Unigenitus Dei Filius svake pedesete. U želji da svaki naraštaj doživi barem jednu jubilejsku godinu papa Pavao II. bulom Ineffabilis providentia godine 1470. sveo je vremenski razmak na dvadeset i pet godina. Od četrnaestoga stoljeća pa do naših dana proteklo je dvadeset i šest redovitih jubilejskih godina. Zadnja od njih bila je dvije tisućita godina. Papa Ivan Pavao II. je bulom Incarnationis mysterium 29. studenoga 1998. godine odredio da se dvije tisućita obljetnica Isusova rođenja slavi kao Veliki jubilej od Božića 1999. do Bogojavljenja 2001. godine.
Uz redovite jubilejske godine u povijesti Crkve od šesnaestoga stoljeća pa do danas bilo je i tzv. izvanrednih jubilejskih godina koje bi pojedini pape u povodu nekoga izvanrednoga događaja proglasili jubilejskim. Tako su primjerice u XX. stoljeću Pio XI. godinu 1933., a Ivan Pavao II. 1983. u povodu 1900., odnosno 1950. obljetnice Kristove otkupiteljske smrti proglasili jubilejskim godinama. Pio XII. je o stotoj obljetnici proglašenja dogme o bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije 8. prosinca 1953. godine enciklikom Fulgens corona godinu 1954. proglasio jubilejskom Marijanskom godinom, a Benedikt XVI. je skupa s ekumenskim carigradskim patrijarhom Bartolomejom I. u povodu dvije tisućitoga rođendana svetoga Pavla uvečerje blagdana Petra i Pavla 28. lipnja 2008. svečano otvorio izvanrednu jubilejsku Pavlovu godinu koja je trajala do istoga blagdana 2009. godine. Godina 2016. bila je izvanredna jubilejska godina posvećena Božjemu milosrđu.
Crkvene jubilejske godine imaju svoju pretpovijest u Starom Zavjetu na što je, otvarajući prvu crkvenu jubilejsku godinu, upozorio i sam Bonifacije VIII.
Jubilejska godina u starozavjetnoj predaji
Zamisao jubilejske godine u starozavjetnoj predaji javlja se nakon Izraelova useljenja u Obećanu zemlju. U vrijeme nomadskoga načina života među Izraelcima nije bilo nikakvih društvenih razlika. Svi su se doživljavali kao jedan izabrani Božji narod, izbavljen iz egipatskoga ropstva čudesnim Božjim zahvatom. Ulaskom u Obećanu zemlju svako je pleme, osim Levijeva (njihova je baština Bog) dobilo po jedan dio zemlje. Siromaha nije smjelo biti. Zemlja se nije smjela otuđiti; zemlja je Božje vlasništvo, nad njom počiva Božji blagoslov, gubitak zemlje bio bi gubitak Božjega blagoslova.
Međutim ulaskom u Obećanu zemlju (XIII. stoljeće pr. Kr.), prijelazom s nomadskoga na ratarski način života, uspostavom kraljevstva, urbanizacijom stanovništva, razvitkom obrta, trgovine i financija dolazi do raslojavanja izraelskoga društva gotovo u stilu staroga Istoka: na jednoj strani stoji kralj sa svojim dvorom nasuprot mnoštvu podanika, a na drugoj gradsko plemstvo i svećenstvo, veleposjednici i veletrgovci, službenici i obrtnici nasuprot širokim slojevima siromašnih seljaka i stočara, dužnika i najamnika, sirota i udovica, stranaca i robova.[4] Vodeći su slojevi pljačkali vlastiti narod gore nego strana vojska, primjećuje G. Fohrer,[5] što potvrđuju i proroci napose Amos i Hošea u Sjevernom, a Izaija, Mihej, Sefanija i Jeremija u Južnom Kraljevstvu.
Amos, prorok pravde, nabraja društvene grijehe vodećih slojeva u Izraelu žigošući ih kao zločin protiv Boga Izraelova: prodavahu i kupovahu pravednika za srebro, nevoljnika za sandale, gaze po glavi siromahu i sirotinju na zlo vode, sin i otac k istoj djevojci idu (Am 2,6–8; 8,4–6), ne znaju činiti pravo, u dvorcima gomilaju nasilje i tlačenje (3,10), pravdu pretvaraju u pelin, poštenje bacaju u prah, tlače pravednika, primaju mito, ne daju siromahu da dođe do svoga prava, mrze sudca koji dijeli pravdu i govori pošteno (5,7–12). U svemu tome sudjeluju i dvorske dame koje Amos oslovljava, ne baš otmjenim izrazom, bašanske krave, jer i one svojim prohtjevima za luksuznim životom vrše pritisak na svoje muževe i preko njih posredno tlače potrebite i ugnjetavaju siromahe (4,1).
Prorok Hošea ne ide toliko u detalje, nego ukazuje na opću iskvarenost:
Nema više vjernosti, nema ljubavi, nema znanja Božjega u zemlji, nego proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje, jedna krv drugu stiže (Hoš 4,2).
Za to stanje optužuje vodeće slojeve, a najviše svećenike koji su znanje odbacili, Boga zaboravili i nisu ništa drugo nego zasjeda razbojnička (Hoš 4,4–7; 6,9).
Izaija govori o tajkunizaciji svoga vremena. Pohlepni i nezasitni bogataši davali bi seljacima kredite uz visoke kamate ili na hipoteku. Nemogućnost vraćanja kredita za mnoge je značilo, današnjim rječnikom rečeno, ovrha: gubitak očevine i gubitak slobode:
Jao vama koji kuću kući primičete i polje s poljem sastavljate, dok sve mjesto ne zauzmete te postanete jedini u zemlji (Iz 5,8; 10,1–2).
U kritici i osudi nehumanoga ponašanja tlačitelja naroda: glavara, sudaca, službenih proroka, svećenika, veleposjednika, veletrgovaca i zakupnika, izgleda da je Mihej među prorocima osmoga stoljeća bio najoštriji. Dok Amos za njih kaže da gaze po glavi siromaha (Am 2,7), a Izaija da gaze lice siromaha (Iz 3,15), Mihej se služi slikama iz kanibalizma i veli da ljudima deru kožu s tijela i meso s kostiju njihovih (Mi 3,2).
Otprilike sto godina kasnije Sefanija (oko 630.) i njegov nešto mlađi suvremenik Jeremija preuzimaju društvenu i religioznu kritiku svojih prethodnika iz osmoga stoljeća. Sefanija poput Izaije (Iz 1,21) kori nepokorni, okaljani, nasilnički grad Jeruzalem (3,1) i sve odgovorne u njemu: knezove, sinove kraljeve, sudce, proroke i svećenike uspoređujući ih sa divljim zvijerima, lavovima, vucima, lažljivcima i idolopoklonicima (1,8; 3,3–4).
Jeremija se u ranijem razdoblju svoga djelovanja bavi socijalnom kritikom i poput Izaije tvrdi da u Jeruzalemu nema nijednoga čovjeka koji čini pravo i traži istinu (Jer 5,1). Jeruzalem je grad laži, u njemu je sve samo tlačenje (6,6), u narodu ima zlikovaca koji
kao ptičari vrebaju iz zasjede, postavljaju zamke, hvataju ljude. Kao što je krletka puna ptica, tako su njihove kuće pune grabeža; postadoše tako veliki i bogati, tusti i ugojeni (5,26–27).
Svi gramze za plijenom od najmanjega do najvećega, svi su varalice od proroka do svećenika (6,13; 8,10).
Proroci po Božjem nalogu žele da se Izrael vrati svojoj prvotnoj jednakosti, a po tome i Bogu saveza. Svojom nesmiljenom kritikom društvenih prilika utjecali su na zakonodavstvo, stvoreni su brojni zakoni za zaštitu potlačenih i poniženih siromaha, od kojih su najznačajniji i ujedno najzahtjevniji oni od subotnje godine kad je na kraju svake sedme godine trebalo otpustiti sve dugove:
Na završetku sedme godine opraštaj dugove. Ovako neka bude opraštanje: neka svatko oprosti dužniku svoje potraživanje; neka ne utjeruje duga od svoga bližnjega ni od svoga brata kad se jednom proglasi Gospodinovo otpuštanje dugova. Možeš tražiti od tuđina, ali ono što se tvoga nađe kod tvoga brata, treba da otpustiš, da ne bude siromaha kod tebe (Pnz 15,1–4).
I na slobodu pustiti sve robove:
Ako se tebi proda brat tvoj – Hebrejac ili Hebrejka – neka ti služi šest godina, a sedme ga godine otpusti od sebe slobodna. Kad ga slobodna od sebe otpustiš, ne šalji ga praznih ruku. Daruj ga čime između stoke svoje, s gumna svoga i iz badnja svoga; čime te već Gospodin, Bog tvoj, blagoslovio, od toga i njemu daj. Sjećaj se kako si bio rob u zemlji egipatskoj i kako te Gospodin, Bog tvoj, otkupio. Zato ti ovo zapovijedam danas (Pnz 15,12–15).
Otpuštanje dugova i oslobađanje robova odnosilo se samo na članove izabranoga naroda, a opravdavalo se povijesno-spasenjskim motivom, iskustvom darovane slobode:
Sjećaj se kako si bio rob u zemlji egipatskoj, i kako te Gospodin, Bog tvoj, otkupio. Zato ti ovo zapovijedam danas (Pnz 15,15).
U tom podsjetniku izraženo je načelo i obrazloženje Svete godine: budući da živiš od Božjega milosrđa, dužan si biti milosrdan.
Međutim Izrael je to tijekom vremena zaboravio. Zakoni subotnje godine, napose puštanje robova na slobodu, nisu se obdržavali o čemu svjedoči prorok Jeremija tvrdeći da su veleposjednici kratko nakon usvajanja zakona, ponovno uzimali svoje robove i ropkinje i prisiljavali ih da im služe (Jer 34,8–22). Babilonsko sužanjstvo (597–539 pr. Kr.) prema Jeremiji je posljedica neobdržavanja subotnje godine (Jer 34,17–22).
Po povratku iz babilonskoga sužanjstva zamisao subotnje godine ponovno oživljava i slavi se, prema Levitskom zakoniku, ne više svake sedme nego svake pedesete godine kao sveta jubilejska godina:
Nabroj sedam sedmica takvih godina. Sedam sedmica iznosit će ti 49 godina. A onda… na Dan pomirenja zatrubite u trubu širom svoje zemlje. Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobođenje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu. Ta pedesetgodišnjica neka vam je jubilejska godina (Lev 25,8–12).
Zakonima otpuštanja dugova i oslobađanja robova dodan je, za povratnike iz babilonskoga sužanjstva vrlo važan zakon, zakon povrata zemlje prvotnim vlasnicima. Ustanovom te svete jubilejske godine htjelo se u Božjem narodu ponovno ostvariti jednakost i ravnopravnost tako da se svakom pojedincu, obitelji i plemenu u slobodi i na vlastitom posjedu omogući novi početak.
Od Nehemije (445–433 pr. Kr.), obnovitelja jeruzalemskih zidina i religioznoga života po povratku iz babilonskoga sužanjstva, saznajemo da se to nije obdržavalo (Neh 5,1–13).
Budući da čovjek vlastitim silama nije u stanju ostvariti visoke ideale jubilejske godine, zakon kod proroka Izaije (Tritoizaije) poprima eshatološki smisao i postaje obećanje:
Duh Gospodina Boga na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Gospodinove i dan odmazde Boga našega (Iz 61,1–2).
Proročanstvo proroka Izaije je u izabranom narodu kroz stoljeća budilo nadu da će sam Bog ostvariti što je preko proroka najavio. Gotovo svi političko-religiozni pokreti u Izraelu do Isusova vremena nestrpljivo su iščekivali dolazak Pomazanika Gospodnjega po kojem će Izraelu osvanuti godina milosti, a poganima dan odmazde. Pa i posljednji od proroka, najveći među rođenima od žene (Mt 11,11; Lk 7,28), Ivan Krstitelj, očekivao je Sudca svijeta s vijačom u ruci koji će pročistit svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim (Mt 3,12; Lk 3,17).
Jubilejska godina u Novom Zavjetu
U ozračju takva mesijanskoga iščekivanja Isus na početku svoga javnoga djelovanja u sinagogi za vrijeme službe Božje u Nazaretu čita navedeni tekst proroka Izaije, koji Luka, služeći se prijevodom sedamdesetorice (Septuaginta), donosi u ponešto izmijenjenom obliku, a u hrvatskom prijevodu glasi:
„Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene (Iz 58,6d, LXX),
proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Lk 4,18–19a).
Usporedimo li taj Lukin tekst s tekstom proroka Izaije (Iz 61,1–2), uočit ćemo neke razlike koje nisu slučajne. Isus, prema Luki, ne preuzima doslovno tekst proroka Izaije nego ga prerađuje tako da nešto ispušta, nešto dodaje i nešto mijenja. Ispušta sve što se odnosi isključivo na Izrael: iscijeliti srca slomljena (Iz 61,1c) i što je usmjereno protiv njegovih neprijatelja: dan odmazde Boga našega (Iz 61,1–2)[6], preuzima iz Septuaginte (Iz 58,6d) na slobodu (en afesei) pustiti potlačene i pridodaje oslobođenje (afesin) sužnjeva (Lk 4,18d) da što jače istakne i proširi oslobodilački značaj jubilejske godine, koju je došao ne navijestiti (kalesai) kako stoji u Iz 61,2, nego proglasiti (keryksai) Lk 4,19a.[7] Taj tako modificirani tekst Isus primjenjuje na sebe tvrdeći:
Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima (Lk 4,21).[8]
Za razliku od navedenoga proroka, Isus dan odmazde Boga našega, namijenjen Izraelovim neprijateljima, izostavlja, želeći time odmah na početku svoga javnoga djelovanja istaknuti univerzalnost svoga poslanja i objaviti da je njegovim nastupom za sve narode nastalo novo razdoblje povijesti spasenja, milosno doba, jubilejska godina Božjega milosrđa, koja će, prema Luki, trajati sve dok se ne navrše vremena pogana (Lk 21,24), a to znači do ponovna dolaska Sina Čovječjega u slavi kada će uslijediti i dan odmazde Boga našega, definitivna dioba između dobrih i zlih, kraj povijesti i vremena s dvostrukim ishodom, o čemu govore brojne Isusove prispodobe.
Vremenski prilog danas nije čisti kronološki podatak, to je teološko-eshatološki pojam kojim je Luka uokvirio cijelo svoje evanđelje (2,11–23,43) služeći se njime, bilo da istakne ispunjenje starozavjetnih obećanja, kao u ovom slučaju ovdje (Lk 4,21), bilo da upozori da je spasenje u ovaj svijet već došlo, kao kod Isusova rođenja kad je anđeo pastirima javio: Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin (Lk 2,11), ili kod Zakeja, kad mu je Isus rekao: Danas mi je proboraviti u tvojoj kući… Danas je došlo spasenje ovoj kući (Lk 19,5.9), ili kod razbojnika na križu: Danas ćeš biti sa mnom u raju! (Lk 23,43). Isusov danas je eshatološko svanuće svih Božjih obećanja.
O Isusovu nastupu u Nazaretu i reakciji slušatelja na njegov govor izvješćuju uz neke razlike i druga dvojica sinoptika: Marko (Mk 6,1–6) i Matej (Mt 13,53–58). Albert Vanhoye u svom članku Jubilejska godina u Lukinu evanđelju upozorio je na neke od njih. Marko i Matej spominju da je Isus nakon dužega djelovanja po Galileji došao u svoj zavičaj (Mk 6,1; Mt 13,54) i naučavao u sinagogi, ne spominjući poimence ni Nazaret ni sadržaj naučavanja.
Luka pak Nazaret, u kojem je Isus othranjen, spominje poimence, a njegov programski, nastupni govor, evanđelje u evanđelju,[9] stavlja na početak njegova javnoga djelovanja kao uvertiru u cijelo evanđelje. U prvom dijelu govora (4,16–22) istaknut je Isusov lik i poslanje, lik – Isus kao Božji pomazanik, a poslanje – proglasiti jubilejsku godinu za sve narode.[10]
Drugi dio govora (4,23–30) donosi reakciju slušatelja na Isusovu samoobjavu i poslanje. Reakcija kod Luke nije ista kao kod Marka i Mateja. Luka ističe da su mu svi povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: Nije li ovo sin Josipov? (Lk 4,22), a kod Marka i Mateja slušatelji su preneraženi, čude se i sablažnjavaju u isto vrijeme, čude se mudrosti i silnim djelima koja se događaju po njegovim rukama i pitaju se: Odakle mu sve to? (Mk 6,2; usp. Mt 13,54), a sablažnjavaju se jer iza toga stoji njihov dosad ni po čemu upadljiv sugrađanin, drvodjelja, kome poznaju oca, majku, braću i sestre. I sablažnjavahu se o njega (Mk 6,3). Veličanstven program i nisko porijeklo nositelja stoje u nesrazmjeru. Jaz bi se, možda, premostio kad bi se drvodjelja u njihovoj sredini iskazao silnim djelima kao u Kafarnaumu, što Isus, čudeći se njihovoj nevjeri, odbija (Mk 6,6).[11]
Treba se čuvati, upozoravaju Vanhoye i Schürmann neovisno jedan o drugome, da reakciju slušatelja iz Lukine verzije (Lk 4,22) ne tumačimo reakcijom iz Markova (Mk 6,3) i Matejeva evanđelja (Mt 11,57).[12] I kod Luke se slušatelji pitaju: Nije li ovo sin Josipov? (4,22), međutim time nije izraženo nisko Isusovo porijeklo, nego naprotiv, po Josipu Isus potječe od plemenita roda, iz kuće Davidove (Lk 1,27), iz doma i loze Davidove (2,4), pa prema tome pitanje ne krije u sebi ništa ponižavajuće, niti je povod sablažnjavanju nad Isusom, niti je razlog njegovu izgonu iz Nazareta.
Što se u pitanju: Nije li ovo sin Josipov? krije, otkriva nam sâm Isus svojim uvidom u misli i želje svojih slušatelja. On zna da su za njegova djela, koja su se dogodila u Kafarnaumu, čuli i da bi mu htjeli reći: Liječniče, izliječi sam sebe! što znači: Liječniče, potvrdi svoje liječničko umijeće ovdje, izliječi sebe i svoje. Iz toga zahtjeva izbija želja: Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju (4,23). Time su Nazarećani odali svoj egoistički, posesivni stav prema Isusu, smatraju ga moćnim i svojim te bi htjeli ne samo diviti se njegovim riječima nego i gledati njegova djela, imati ga u svojoj sredini za se i za svoje zemaljske potrebe, što Isus odbija dajući im, na primjeru dvojice starozavjetnih proroka Ilije (1Kr 17) i Elizeja (2Kr 5), do znanja da Božji naum spasenja nije ograničen samo na Izrael i da nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju pa ni on među njima. Mnogo je udovica u vrijeme velike suše bilo u Izraelu
I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj i mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. i nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac (Lk 4,26–27).
Time je Isus najavio da će se to i s njime dogoditi i da će po Božjem planu poruka spasenja prijeći k poganima. Čuvši to svi se u sinagogi napune gnjevom, jer za pogane su oni, kao i ostali Židovi, očekivali dan odmazde Boga našega, a sada čuju da i za njih vrijedi godina milosti Gospodnje, što oni ne žele prihvatiti. Njihova početna blagonaklonost pretvara se u bijes, ustanu, izbace ga iz grada da ga usmrte. No on prođe između njih i ode (4,28–30).[13] Izgon iz grada Nazareta na početku predznak je izgona iz grada Jeruzalema na kraju Isusova djelovanja.
Isus blagovjesnik Božjega milosrđa
Luka ne spominje da se Isus ikada više vratio u Nazaret. Odlazi, još uvijek sam, u grad Kafarnaum i odmah riječju i djelom započinje širiti ozračje godine Gospodinove milosti. Oslanjajući se djelomično na Marka (Mk 1,21–39), Luka prikazuje jedan Isusov subotnji radni dan, koji se odvija u javnom i privatnom prostoru, u sinagogi i u obiteljskoj kući (4,31–41). U sinagogi naučava i svoj nauk potvrđuje čudom, oslobađa čovjeka opsjednuta od nečista duha, prijeteći zapovijeda zloduhu da iz njega iziđe, i on mu se pokorava priznajući ga Svetcem Božjim i da je došao uništiti ih. Mnoštvo je zaneseno njegovim naukom jer silna bijaše njegova riječ (4,31–37).
Izišavši iz sinagoge Isus odlazi u Šimunovu kuću u kojoj je teško bolesna ležala njegova punica, Na zamolbu ukućana Isus istom riječju kojom je zaprijetio đavlu, zaprijeti groznici i groznica je pusti (4,38–39).
Navečer istoga dana svi koji su imali bilo kakve bolesnike dovodili su ih k njemu, a on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. Polaganjem ruku zlodusi su iz mnogih izlazili priznajući ga Sinom Božjim (4,40–41). Tako je Isus toga dana objavio univerzalnost svoga poslanja, svoju moć i vlast nad bolešću i nad zlim dusima.[14] Luka kao u osvrtu govori o reakciji ljudi:
Kakve li riječi! S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze. I glas se o njemu širio po svim okolnim mjestima (Lk 4,36–37).
Sutradan se Isus povlači na samotno mjesto. Za razliku od Marka (Mk 1,35) Luka ne navodi molitvu kao razlog povlačenja, niti što je Isus tamo radio, nego samo činjenicu iznosi i ističe da ga je mnoštvo tražilo i htjelo zadržati da od njih ne ode (4,42).[15] Time su se stanovnici Kafarnauma prema Isusu ponijeli dobrohotnije od njegovih Nazarećana. Međutim, iako Luka ne donosi razlog njihova pokušaja da ga zadrže, ipak neki komentatori i u njihovoj dobrohotnosti naziru sebične interese, želju imati ga za se, u svojoj sredini kao svoga kućnoga liječnika.[16]
Isus se u svom djelovanju ne da ograničiti na jedno mjesto niti na jednu skupinu ljudi, pa ni na jedan narod. Svjestan svoga poziva i univerzalnoga poslanja (Lk 4,18; Iz 61,1) stanovnicima Kafarnauma objavljuje da po Božjem planu mora (dei) naviještati (euangelisasthai) radosnu vijest o kraljevstvu Božjem, tj. o milosnoj godini Gospodinovoj i drugim gradovima (4,43). Isusovu djelovanju i poučavanju po judejskim gradovima Luka posvećuje glavninu svoga evanđelja, gotovo petnaest poglavlja (Lk 5,1–19,27). U tom središnjem dijelu evanđelja važno mjesto zauzima tzv. mali (Lk 6,20–8,3) i veliki umetak (9,51–18,14), predaja do koje je Luka osobno došao (Lk 6,20–8,3; 9,51–19,27), i po kojoj je njegovo evanđelje obilježeno kao evanđelje milosrđa[17], a on evanđelist siromaha, žena i molitve.[18]
Prije nego će kao putujući propovjednik započeti obilaziti judejske gradove, Isus, prema Luki, poziva učenike (Lk 5,1–11; 17–32), stvara krug dvanaestorice apostola (6,12–16), izabranih iz raznih dijelova zemlje i različitih političko-religioznih krugova od carinika do zelota, čime ponovo ukazuje na svoje univerzalno poslanje, obuhvatiti sva Izraelova plemena i sav svijet. Odsutnost žena iz ustanove Dvanaestorice uvjetovana je povijesnim shvaćanjem da u patrijarhalnom društvu žena nije mogla predstavljati pleme. Da je Isus u ustanovu Dvanaestorice uvrstio koju ženu, ustanova bi izgubila svoje simboličko značenje.[19]
Neovisno o tome Isus je prema ženama pokazao razumijevanje i ljubav kao nitko prije njega. Od brojnih susreta sa ženama spomenimo jedan ili drugi slučaj. Na putu prema Jeruzalemu pred gradom Nainom susreće udovicu koja u pogrebnoj povorci za mrtvim sinom jedincem plače. Njezina tuga i bol ganu ga i kad je ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: Ne plači! Stvaralačka riječ polučuje što naređuje. Zaustavlja pogrebnu povorku, dotiče se nosila i usnulomu mladiću reče:
Mladiću, kažem ti, ustani! I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: Prorok velik usta među nama. Pohodi Bog narod svoj (Lk 7,11–17).
Ostvarilo se ono što je Isus drugom zgodom rekao:
Dolazi čas – sada je – kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će (Iv 5,25).
Proširi se glas o njemu, primjećuje Luka, po svoj Judeji i po svoj okolici i doprije do Ivana Krstitelja u tamnici koji šalje svoje učenike da ga pitaju: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Isus je upravo toga trenutka mnoge bolesnike ozdravio, od muka i zlih duhova oslobodio, mnogim slijepima vid vratio i imajući pred očima proročanstvo proroka Izaije (Iz 35,5; 61,1–3) reče: Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje (Lk 7,22). Prorok će proroka razumjeti; ispunilo se mesijansko proročanstvo, vrijeme jubilejske godine.
Isus nastavlja svoj put ostvarujući svoj program. Pozvan je u goste kod Šimuna farizeja. Iznenada i na iznenađenje svih dolazi i jedna žena, javna grješnica, pada do Isusovih nogu, oplakuje svoju prošlost, suzama kvasi noge, kosom glave briše, ljubi i alabastrenom pomašću maže (7,36–50). Nezamisliv i nedopustiv prizor u židovstvu. Isus dopušta, pobožan farizej u srcu osuđuje, mozgom zaključuje: Isus nije prorok, kako narod misli, jer da jest, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče, da je grješnica (7,39). Isus uzima ženu u zaštitu, ona nije više grješnica, njoj su grijesi oprošteni; njezino ponašanje je izraz zahvalnosti za iskustvo oprosne godine. To nije jedina žena koju je Isus od razornih sila zla oslobodio i novi početak omogućio. Luka navodi mnoge druge koje bijahu izliječene od zlih duhova i bolesti, spominjući poimence Mariju Magdalenu iz koje bijaše izagnao sedam đavola, zatim Ivanu, ženu Herodova upravitelja Huze i Suzanu. One su se pridružile njegovim učenicima, što je za jednoga rabina nezamislivo, i posluživale ih od svojih dobara (8,1–3). Isus se rado zadržavao u kući Marte i Marije (10,38–42). Dok je jedne subote naučavao u sinagogi, ugleda jednu ženu, koja je osamnaest godina bila zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti, dozva je k sebi, položi na nju ruke i reče: Ženo, oslobođena si svoje bolesti, Ona se odmah uspravi i poče slaviti Boga (13,10–14).Ta zgrbljena žena je odraz stanja žene do Isusova vremena. Kroz povijest uvijek podređena, zgrbljena, društvene strukture nisu joj dopuštale da se uspravi. Svojim dolaskom Isus joj vraća dostojanstvo Abrahamove kćeri (13,16), uspravan stav. Od Isusova vremena žena ima pravo da gordo, uspravno hoda.
Dosad je Isus nastupao sâm, a odsad u pratnji svojih učenika putuje po svoj Judeji i ostvaruje svoj program jubilejske godine navješćujući radosnu vijest siromasima (Lk 6,20–23) liječeći i oslobađajući ljude od svih destruktivnih sila, od zloduha, bolesti, grijeha i smrti (5,12–26; 6,6–11; 7,1–17; 7,36–8,1–3). Sila ga je Gospodnja nukala da liječi (5,17) ističe sv. Luka donoseći odmah primjere na kojima Isus iskazuje svoje milosrđe. Čovjek sav gubav dolazi k njemu, pada pred njega ničice moleći da ga očisti: Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.
Biti gubav značilo je biti religiozno i društveno mrtav, najveće zlo koje je moglo u Isusovo vrijeme snaći kojega Židova. Dotični je na sebi morao izvršiti pogrebni obred, razderati haljine, raščupati kosu, prekriti brkove i bradu, napustiti zajednicu, živjeti na samotnim mjestima i kad bi mu se netko približavao iz daleka vikati: nečist, nečist (Lev 13,45 sl.).[20] Ozdraviti gubavca bilo je isto što i uskrisiti mrtvaca (2Kr 5,7), a to može samo Bog. Gubavac vjeruje da Isus to može učiniti, samo ako hoće. Vjeruje u moć njegove volje. Moli za očišćenje, a ne za ozdravljenje, jer je svjestan da je guba i religiozna bolest i da su njome narušeni odnosi s Bogom, što mu je zaprjeka da sudjeluje u Božjoj službi. Stoga želi najprije srediti odnose s Bogom, a onda sa zajednicom. Isus, vidjevši njegovu vjeru, svojom svemoćnom rukom dotiče se gube, što je u židovstvu nečuveno i nedopustivo, a svojom stvaralačkom riječju očituje svoju volju: Hoću. Očistiti se. I odmah nesta gube s njega (5,12–16). Isus ga šalje svećeniku da ustanovi da je zdrav i da ga vrati u zajednicu Božjega naroda, a sâm se povlači na samotno mjesto da moli. Nakon toga, primjećuje Luka, glas se o njemu sve više širio i silan svijet grnuo k njemu da ga sluša i da ozdravi od svojih bolesti (5,15). Došli su iz cijele Palestine i njegovi protivnici, farizeji i učitelji Zakona, koje Luka ovdje po prvi put spominje, koji će ga odsad stalno uhoditi (5,17).
Prisutni su već kod slijedeće zgode (5,17–26). Dok je Isus naučavao, četvorica ljudi donesoše jednoga uzetoga čovjeka i staviše ga pred njega, a on vidjevši njihovu vjeru, reče uzetomu: Čovječe, otpušteni su ti grijesi (5,20). Pismoznanci i farizeji čuvši to, uzbudiše se i u srcu Isusa osudiše kao bogohulnika, jer opraštati grijehe može samo Bog. Isus proniče njihove misli i da im pokaže da je vlastan na zemlji opraštati grijehe, reče uzetomu: Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući. I on odmah usta… i ode kući slaveći Boga, a sve obuze zanos (exstasis), te su u strahu slavili Boga govoreći: Danas vidjesmo nešto neviđeno (5,24–26).[21] Taj danas odjek je i potvrda onoga Danas kojim je započelo milosno doba (4,21).
Nakon toga Isus, prema Luki, nastavlja put i na carinarnici ugleda carinika imenom Levi[22] i reče mu: Pođi za mnom. On sve ostavi, usta i pođe za njim priredivši mu u svojoj kući gozbu na kojoj je sudjelovalo veliko mnoštvo carinika i drugih (5,27–32). Carinici su, ubirući porez za rimsku vlast, varajući vlastiti narod, družeći se s poganima i služeći se njihovim novcem, postali omraženi, prezreni i kultno nečisti. Na njih se gledalo kao na izdajnike, razbojnike, bludnike i grješnike. Druženje s njima i grješnicima bilo je zabranjeno iz vjerskih i nacionalnih razloga. Sustolnik, prema židovskom shvaćanju, ne sudjeluje samo u blagovanju nego i u zajedništvu koje se tom zgodom zazivom blagoslova pred Bogom stvara, čega grješnici nisu dostojni. Bog ljubi pravednika, a mrzi grješnika.
Grješnik ne može biti predmet Božje ljubavi sve dok se ne obrati. Kao što se Bog udaljuje od grješnika, tako mora i svaki pobožni Židov, tvrdili su pismoznanci. Načelo je glasilo: što svetiji, to od grješnika udaljeniji. Iz nacionalnih razloga zabranjeno je družiti se s njima, jer su se svojom službom stavili na stranu osvajača i time postali izdajnici nacionalnih interesa, razbijači narodnoga jedinstva i zajedničkoga otpora protiv bezbožnoga neprijatelja. Prema tome nikakvo čudo da se čuvari Zakona, pismoznanci farizeji sablažnjavaju i prosvjedujući pitaju njegove učenike: Zašto s carinicima i grješnicima jedete i pijete?
Isus, čuvši to pitanje, reče: Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grješnike na obraćenje. (5,31–32). Svoje ponašanje Isus opravdava svojim liječničkim pozivom i poslanjem: stvarati zdravi Božji svijet; iz godine Božjega milosrđa nitko ne smije biti isključen, grješnici najmanje, jer radi njih i njihova spasenja je i poslan. Izazvan nemilosrdnom kritikom svojih protivnika Isus se brani pozivajući se na milosrđe Oca nebeskoga, ocrtano napose u paraboli o Božjem milosrđu (Lk 15,11–32).
Putujući po judejskim gradovima i selima, ostvarujući program jubilejske godine, Isus se zaustavlja u Jerihonu. Zašto baš u Jerihonu? Jerihon je jedan od najstarijih gradova na svijetu. Arheolozi govore da je u njemu, zbog povoljnih klimatskih uvjeta i bujne tropske vegetacije, već u desetom tisućljeću prije Krista, bilo života. U sedmom tisućljeću bio je to već organizirani grad u pravom smislu riječi, opkoljen zidinama, utvrdama i obrambenim opkopom. Kroz dugu povijest sedamnaest puta je bio rušen i obnavljan. Smješten je u dolini 259 m ispod morske površine, deset kilometara sjeverno od Mrtvoga mora, trideset sjeveroistočno od Jeruzalema.
Biblijski gledano Jerihon je prokleti grad. Kad su ga Izraelci pod vodstvom Mojsijeva nasljednika Jošue u XIII. stoljeću prije Krista zauzeli i razorili, Jošua je nad njim izrekao ovu kletvu:
Proklet bio pred licem Gospodinovim čovjek koji pokuša da ponovo gradi Jerihon; gradio mu temelje na svom prvencu, podizao mu vrata na svome mezimcu (Jš 6,26).
Prokleti Jerihon je simbol proklete zemlje još od Adamova vremena: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svoga! (Post 3,17). Eto pravoga razloga zašto se Ješua Novoga Zavjeta, Isus, na svom putu u Jeruzalem u Jerihon svratio. Htio je s njega i sa zemlje skinuti starozavjetno prokletstvo i u Jeruzalemu pribiti na križ.
Drugi razlog zašto se Isus zaustavio u Jerihonu jest čovjek imenom Zakej. Tko je on? Sve što o njemu znamo, saznajemo iz ove zgode; to je jedino mjesto u Sv. pismu gdje se o njemu nešto govori. Za Luku on je nadcarinik, niska stasa, veoma bogat, za mnoštvo on je čovjek grješnik, za Isusa sin Abrahamov, a za Boga ono što mu ime kaže: skraćenica od Zaharija, Bog se spomenu, Bog se smilova, Bog mu iskaza milosrđe.
Luka ističe da je Zakej bio veoma bogat. Ne spominje kako je došao do toga bogatstva. Zloporabom položaja i ovlasti, rekli bismo danas; prijevarom i lopovlukom što je carinicima njegova vremena svojstveno bilo. O tome nam svjedoči Ivan Krstitelj. Kad su mu carinici došli i pitali ga što im je činiti da se spase, odgovorio im je: Ne utjerujte više nego što vam je određeno (Lk 3,12–13). Ubirući porez za rimsku vlast, varajući svoj vlastiti narod, carinici su postali, kako smo već vidjeli, omraženi, prezreni, kultno nečisti i na njih se gledalo kao na izdajnike, razbojnike, grješnike, isključene iz političkoga, društvenoga i vjerskoga života.
U takvu ozračju Zakej je, unatoč svome bogatstvu, bio veliki siromah, nesretan i osamljen čovjek. Biti bogat nije isto što i biti sretan. Osjetio je da u ljudskom životu ima potreba koje se ne zasićuju bogatstvom. Shvatio je da se u njegovu životu mora nešto mijenjati. Čuo je, iako Luka ne spominje od koga i kako, da Isus dolazi u Jerihon. Možda se već pročulo da je Isus na ulazu u Jerihon izliječio slijepoga prosjaka Bartimeja (Lk 18,35–43). Možda se pričalo da u krugu svojih učenika ima jednoga carinika (Lk 5,27–32), da se rado druži i blaguje s carinicima i grješnicima i da slovi kao njihov prijatelj (15,1). Sve je to Zakeja ponukalo da ide vidjeti tko je taj Isus. Ta želja nije samo želja toga trenutka. Za tu želju Luka je upotrijebio izraz tražiti u trajnom obliku (imperfektu, ezetei, quaerebat) što znači da Zakej odavna traga za Isusom. Tu se ostvarilo ono što je sv. Franjo Asiški rekao: Bog traži čovjeka i time ga čini Bogotražiteljem, ili još prije Augustin:
Homo desiderium Dei est – Čovjek je Božje čeznuće.
Zakeja se Bog spomenuo i Isus je morao (dei) proći kroz Jerihon i potražiti ga. Prethodno Božje milosrđe izazvalo je u Zakeju želju za Isusom. Potaknut iznutra, trči van.
Vidjevši da od mnoštva zbog niska stasa neće moći ostvariti svoj cilj, penje se, poput dječarca, na divlju smokvu, ne obazirući se na to što će drugi reći. Je li niski stas jedini razlog zašto se Zakej penje na smokvu? Iako Luka ovdje ne spominje nijedan drugi razlog, ipak između redaka i ovdje, a još više iz njegova evanđelja, možemo iščitati jedan drugi, realniji i dublji razlog, zašto on to čini. Zakej je, kako smo vidjeli, nadcarinik, kultno nečist i kao takav grješnik. Pobožan se Židov ne druži s grješnicima. Oni se drže one: što svetiji, to od grješnika udaljeniji. Zakej je odgurnut, izbačen iz zajednice i to je razlog zašto se popeo na smokvu. Nitko ga nije trpio uza se. Zakej na smokvi simbol je svih prezrenih, odbačenih, otpisanih i osamljenih, radi kojih Isus prolazi prokletim Jerihonom. U ime svih njih Zakej na smokvi svoje isključenosti čeka da vidi tko je taj Veliki prolaznik za kojega se priča da upravo takve ljude traži i spašava. Vidi ga kako se približava. Zaustavlja se upravo kod smokve, gleda prema gore, ugleda Zakeja i zovnu ga jakim glasom poimence: Zakeju, brzo siđi, jer danas mi valja ostati (meinai, manere) u tvojoj kući (19,5). Zakej je protrnuo, kad je iz njegovih usta čuo svoje ime. Tko mu je kazao gdje sam se sakrio i kako se zovem? Zbunjen žurno silazi i prima ga sav radostan.
Kakav šok i kakav škandal za mnoštvo! Luka ističe: A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: ‘Čovjeku se grješniku svratio!’ (19,7). Neshvatljivo i neprihvatljivo! Zar Isus ne zna tko je taj Zakej? Zar ne zna da je on carinik i grješnik, suradnik okupatora i kao takav izdajnik nacionalnih interesa i da je iz vjerskih i nacionalnih razloga zabranjeno družiti se s njim? Mrmljanje mnoštva izazvalo je reakciju kod Zakeja i kod Isusa. Zakej se ne obazire na njih ni na njihov bunt jer on više nije ono što oni o njemu misle. On je sišao sa stabla svoje grješnosti. Isus je svojim pogledom i svojom stvaralačkom riječju od njega stvorio novoga čovjeka, „pravednog“ i „čistog“; ime Zakej u hebrejskom jeziku, navodno, i to znači. Na početku je Zakej kao grješnik htio samo vidjeti tko je Isus, a sada na kraju kao pravednik uviđa da je on Gospodin. Obraća mu se u zanosu pod tim imenom iznoseći mu svoju životnu odluku:
Evo, Gospodine, polovicu svoga imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko (Lk 19,8).
Kakav zaokret u životu jednoga tajkuna! Veliki egoist posta veliki humanist. Dosad je mislio samo na se i na zgrtanje bogatstva, a sada misli na druge i s njima ga dijeli. Luka je ovdje upotrijebio prezent, što bi moglo značiti da se Zakej obvezuje trajno davati polovicu svoga imanja siromasima, a oštećenima vraćati četverostruko. Kakva reakcija na iskustvo milosrđa!
Ni Isus se ne obazire direktno na mrmljanje mnoštva. On se obraća Zakeju, ne u njegovoj prošlosti. I ovdje je Isus pokazao, kao i u mnogim drugim slučajevima, da ga ne zanima prošlost čovjeka, već njegova budućnost, ne ono što je on nekoć bio, nego ono što će biti i što treba da bude. Takvim svojim stavom Isus mijenja ljude i oni postaju bolji. Isus se obraća Zakeju s nakanom da čuju i oni koji mrmljaju: Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Tim riječima Isus je Zakeja proglasio čistim i uvrstio ga u zajednicu Božjega naroda iz koje je bio isključen. Završnim riječima Isus opravdava svoj pohod Zakeju i objavljuje svrhu svoga poslanja: Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! (Lk 19,10).
Sažetak
Što se sve iz ove zgode može iščitati? Ne samo finale evanđelja milosrđa, nego i uvertiru sve povijesti spasenja: Jerihon je prokleti grad (Jš 6,26), simbol proklete zemlje još od Adamova vremena (Post 3,17), a Zakej simbol prokleta čovjeka (Post 4,11), udaljena ispred lica Gospodinova (Post 3,23; 4,16). U imenu mu je ipak utisnut Božji zakar, Bog ga se spomenu, sažali (zakar – Zaharija, Zakej), Spasitelja posla (Lk 2,11; 4,18–19.21; 19,10), koji dođe potražiti i spasiti što je izgubljeno, skinuti prokletstvo, grijeh i krivnju na se uzeti, dugove oprostiti i svima proglasiti godinu milosti Gospodnje.
[1] Riječ jubilej potječe od hebrejske riječi jobel, a znači ovan, ovnujski rog, kojim se kao trubom oglašavao p
[2] Govor pape Ivana XXIII. na svečanom otvaranju Drugoga vatikanskoga sabora, Gaudet Mater Ecclesia, 11. listopada 1962., br. 7.
[3] PAVAO VI., Govor na zatvaranju posljednjega općega zasjedanja sabora, 7. prosinca 1965.
[4] Vidi G. FOHRER, Theologische Grundstrukturen des Alten Testaments, WdeG, Berlin, 1972., 131. 237; W. H. SCHMIDT, Einführung in das Alte Testament, Berlin/New York, 51995., 37.
[5] G. FOHRER, Theologische Grundstrukturen, 132. 269.
[6] D. BAUER, Das fängt ja gut an. Die Ablehnung Jesu in seiner Heimat (Lk 4,16–30), u: Das Zeugnis des Lukas. Impulse für das Lesejahr C, Kath. Bibelwerk, Stuttgart, 1985., 46–53, ovdje 50;
[7] D. TOMAŠEVIĆ, Lk 4,16–30 – Mesijanski tekst ili ne?, Bogoslovska smotra, 85 (2015.) 2, 443–464, ovdje 456 , bilj. 52, podsjeća da se riječ afesis u Lukinu djelu uz ova dva mjesta ovdje javlja još osam puta, gotovo uvijek u svezi s otpuštanjem grijeha i misli da je to razlog i značenje umetnutoga teksta na slobodu pustiti potlačene (Lk 1,77; 3,3; 24,47; Dj 2,38; 5,31; 10,43; 13,38; 26,18), a u ostalim novozavjetnim spisima samo sedam puta (Mt 26,28; Mk 1,4; 3,29; Ef 1,7; Kol 1,14; Heb 9,22; 10,18
[8] Vidi u: R. SCHNACKENBURG, Osoba Isusa Krista u četiri evanđelja, KS, Zagreb, 1997., 136.
[9] H. SCHÜRMANN, Das Lukasevangelium I, Herder, Freiburg, 1969., 234, 225; A. STÖGER, Das Evangelium nach Lukas I, Patmos, Düsseldorf, 1964., 141 ističe da je Luka zgodu iz Nazareta stavio na početak Isusova javnoga djelovanja kao uvertiru u kojoj odzvanjaju mnogi motivi evanđeljâ i Djela apostolskih. Istu misao zastupa i D. BAUER, Das fängt ja gut an, 52 sl.
[10] A. VANHOYE, L’anno giubilare nel vangelo di Luca, Tertium Millennium 1(1997.) 22–25, 1–2; W. KASPER, Milosrđe. Temeljni pojam evanđelja – ključ kršćanskoga života, KS, Zagreb, 2015., 88 sl.
[11] Vidi u: J. ERNST, Das Evangelium nach Lukas, Pustet, Regensburg, 1977., 172; H. MERKLEIN, Die Jesusgeschichte – synoptisch gelese, KBW, Stuttgart, 1995., 66; A. STÖGER, Das Evangelium nach Lukas I, 138.
[12] A. VANHOYE, L’anno giubilare, 5. Istoga je mišljenja i H. SCHÜRMANN, Das Lukasevangelium I, Herder, Freiburg, 1969., 234, bilj. 91.
[13] G. SCHNEIDER, Das Evangelium nach Lukas. Kapitel 1–10, ÖTK 3/1, GTB Siebenstern, 1977., 110 ističe da do bijesa u slušatelja nije došlo jer im Isus nije ispunio želju za čudom, nego jer je naznačio da je poslan i poganima. Istoga su mišljenja i H. SCHÜRMANN, Das Lukasevangelium I, 238; H. MERKLEIN, Die Jesusgeschichte, 66; P – G. MÜLLER, Lukas-Evangelium, KBW, Stuttgart, 1986., 57; M. ZOVKIĆ, Isusovo poslanje siromasima, bolesnima i potlačenima (Lk 4,16–30), Crkva u svijetu, 34 (1999.), br. 3, str. 293–311, ovdje 302–304.
[14] Vidi u: H. SCHÜRMANN, Das Lukasevangelium I, 244; P – G. MÜLLER, Lukas–Evangelium, 59.
[15] R. FENEBERG, Der Jude Jesus und die Heiden. Biographie und Theologie Jesu im Markusevangelium, Herder, Freiburg 2000., 91 navodi da se Isus u Markovu evanđelju samo triput molio i to uvijek neposredno prije nekoga novoga početka. Prvi put kad je odlučio propovijedati evanđelje po Galileji kao putujući propovjednik (Mk 1,35), drugi put prije polaska u zemlju pogana (Mk 6,46) i treći put prije svoje muke i smrti u Getsemanskom vrtu (Mk 14,32–42).
Međutim nijedan evanđelist nije toliko i tako govorio o Isusu molitelju kao Luka. Na trinaest mjesta u Lukinu evanđelju Isus moli: Isus moli kod krštenja (Lk 3,21), nakon ozdravljenja gubavca (5,15), prije izbora dvanaestorice (6,12), umnažanja kruha (9,16), Petrove vjeroispovijesti (9,18), preobraženja (9,29), nakon povratka sedamdesetdvojice s misijskoga poslanja (10,21), prije nego će učenike naučiti moliti Očenaš (11,1), na posljednjoj večeri (22,17–19), moli za Petrovu vjeru (22,31, u Getsemanskom vrtu prije muke (22,41), na križu za mučitelje (23,34), prije same smrti: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. To rekavši, izdahnu (23,46). Isus moli gotovo uvijek vani u prirodi, većinom na brdu, u osami i po noći.
[16] U. BUSSE, Das Nazareth – Manifest Jesu. Eine Einführung in das lukanische Jesubild nach Lk 4,16–30, 80; usp. H. SCHÜRMANN, Das Lukasevangelium I, 255; G. SCHNEIDER, Das Evangelium nach Lukas, 118; P.-G. MÜLLER, Lukas-Evangelium, 60; J. PIKAZA, Vangelo secondo Luca. Commento della bibbia liturgica. Antico e Nuovo Testamento, ed. Paoline, 31982., 1152.
[17] IVAN PAVAO II., Bogat milosrđem, KS, Zagreb, 1981., 11.
[18] W. SCHMITHALS, Das Evangelium nach Lukas, TVZ, Zürich, 1980., 13.
[19] G. LOHFINK, Wie hat Jesus Gemeinde gewollt?, Herder, Freiburg, 1982., 105 sl. Usp. J. GNILKA, Jesus von Nazaret. Botschaft und Geschichte, Herder, Freiburg, 1990., 184–193.
[20] H. SCHÜRMANN, Das Lukasevangelium I, 275; A. STÖGER, Das Evangelium nach Lukas I, 152. Liturgijski slavopoj slaveći i hvaleći Bogu odzvanja kroz cijelo Lukino evanđelja s usana onih na kojima je Bog po Isusu Kristu iskazao svoje milosrđa (Lk 2,28.38; 5,26; 7,16; 13,13; 17,15; 18,43; 19,37; 23,47; 24,53). Luka želi da se tomu slavopoju pridruže i njegovi čitatelji.
[21] Grčki original: eidomen paradoxa semeron, latinski: Vidimus mirabilia hodie ŠARIĆ prevodi: Danas smo vidjeli izvanredno čudo, a RUPČIĆ: Danas vidjesmo čudesa.
[22] U Matejevu evanđelju pozvani carinik je Matej (Mt 9,9), a u Markovu Levi Alfejev (Mk 2,14). U popisu Dvanaestorice jedino u Matejevu evanđelju uz ime Matej stoji nadimak carinik (Mt 10,3). Marko i Luka su propter veracundiam et honorem Mathei – iz poštovanja i časti prema Mateju to ispustili usvojivši samo obiteljsko ime Levi, a Matej iz poniznosti uz svoje ime veže i nadimak carinik. Vidi o tome U. LUZ, Das Evangelium nach Matthäus I/2, EKK, Benziger /Neukichener 1990., 42, bilj. 12.
