Glas Božji u nama
O čemu govorimo?
66. O savjesti, trajnom diktatu ili sudu u nama koji nam prije čina govori je li čin dobar ili zao, preko čina nas potiče ili zaustavlja, poslije čina hvali ili kudi, oslobađa ili grize, donosi mir ili tjeskobu.
Nije riječ o nekom posebnom „etičkom osjetilu“, jer takav je organ apsurd te svatko uviđa da je glas savjesti u čovjeku, u nutrini, u skrovištu pristupačnu samo čovjeku i Bogu. – Niti je savjest samo plod odgoja ili učinak ambijenta, jer u najnepovoljnijim okolnostima savjest neke vodi putem dobra, naprotiv se dogodi da se u vrlo pozitivnim okolnostima nekima zamrači nutrina (Matej 6, 23). – Daleko su od objektivne istine oni koji misle da je glas savjesti iluzija, jer glas je čovječanstva, uvjerenje svih pokoljenja da je glas savjesti stvaran, objektivan, presudan. Nije li ona mučila Kajina, Judu? Dovela do obraćenja Petra, Magdalenu? Opće je uvjerenje izraženo u onoj narodnoj: „Bježi kud te volja, od sebe ne možeš nikud.“
Obveza savjesti
67. Savjest je kao Božji izaslanik, kao jeka naravnoga moralnoga zakona, zato treba slijediti njezin glas. Ako s dovoljnom sigurnošću nešto diktira te ako sudi po ispravnim načelima, ona je apsolutna i jedino zakonita subjektivna norma djelovanja. Takva savjest obvezuje kao što obvezuje Božji i naravni moralni zakon. Ako dvojbeno sudi, ne smije se slijediti, grijeh je za njom se povoditi (Rimljanima 14, 21–23).
A što moramo reći u slučaju da nekomu savjest diktira da je dobro, što nije dobro, da je zlo, što nije zlo, jer neodgovorno – krivo izvodi zaključak ili jer nije mogao uz redovitu marljivost otkloniti to neznanje, iz kojega mu savjest neispravno diktira? Odgovor je očit: i takvu savjest treba slijediti, ali samo dotle dok traje opravdanje za takvo neispravno suđenje ili diktiranje.
Izobličene ili deformirane savjesti
68. Te nijesu, ne smiju biti norme djelovanja. A ima ih mnogo. Iznesimo najglavnije:
a) Krist je često korio farizeje da su mogli uvidjeti istinu, ali da nijesu htjeli (Luka 12, 47; Ivan 9, 41; 15, 24). Odgovorno ili ubrojivo pogrješna savjest jest nakazna, deformirana savjest, koju čovjek ne smije slijediti.
b) U ovom trenutku ne znaš je li već nastupio petak, nemaš opravdanja da jedeš mesa. Nalaziš se u praktičnoj dvoumici. Ne smiješ jesti meso s takvom dvoumicom, jer se hotice izlažeš grijehu, spreman si sagriješiti, griješiš. Ni takva se savjest ne smije slušati, to je dvoumna savjest.
c) Misli kršćanska osoba, koja posjeduje spletenu savjest, ovako: ako pođem k Misi, sagriješit ću jer se izlažem pogoršanju bolesti, ako pak ne pođem sagriješit ću protiv zakona Crkve, koji me obvezuju na slušanje svete Mise. Takva se duša nalazi u stanju perpleksne, spletene savjesti. Jasno da je nemoguće postupati s takvom savjesti. Treba stvoriti ispravan sud; ako se pak ne može, znači da je po srijedi manjak slobode samoodređenja. Takvu savjest treba više žaliti nego osuđivati, ali, dok je čovjek u takvu stanju, ne možemo reći da posjeduje savjest kao mjerilo za postupanje.
d) Razumljivo da je skrupulozna savjest deformirana savjest, jer se čovjek u stanju takve savjesti trajno boji grijeha, posvuda gleda grijeh. Skrupulozan čovjek neka slijedi naredbe duhovnika ili ispovjednika. To je jedini i najbolji izlaz.
e) Popustljiva ili laksna savjest jest najgora deformacija savjesti. Takva savjest minorizira svaki grijeh. Tešku zloću smatra lakom, laku pak nikakvom. Koliko ih ima koji su izgubili senzibilitet na području morala? Koliko ih ima koji gledaju samo na vanjštinu, a za unutarnjost se ne brinu? Zar se ne namjeriš na one koji ismjehuju krjepost, zanemaruju svoje vjerske i moralne dužnosti, a pri svemu tome ne osjećaju grižnju savjesti, jer su popustljivošću postali moralno-vjerski neosjetljivi?
Pravilo za praksu
69. Uvijek postupaj s dovoljno sigurnom ili izvjesnom savješću, kakvu nastojiš steći, kad se prihvatiš nekoga važna posla. Ako ne možeš sâm doći do te sigurnosti, je li čin dopušten ili ne, pitaj savjeta u krjeposnih ili dobrih ljudi, u razboritih osoba, jer krjeposni ljudi su uzori postupanja. Ako ni na koji način ne možeš znati jesi li na stari dobra ili zla, a moraš nešto učiniti, stvori dobru nakanu, kratko se pomoli, pa učini ono što smatraš da je manje pogibeljno za dušu. U životu radi pod ovom lozinkom: Budi sluga ispravne savjesti, a gospodar nižih sklonosti i nagona! Tako ćeš steći pravu slobodu duha i staviti temelje pravom karakteru.
Kako ćeš odgojiti savjest?
70. Doista je treba odgojiti, oblikovati. Lako otupi, rjeđe je preoštra. Vjerno ispunjavaj Božje zapovijedi, svoje staleške dužnosti, pa ćeš sačuvati osjetljivost na svaki mig savjesti. – Čuvaj se zlih prigoda, jer nijesi uvijek sposoban za borbu protiv zla; uostalom, ako voliš prigodu, voliš i pad u grijeh. – Trajno sebe odgajaj; svladavaj sve zle porive. – Nikad ne prestani stjecati krjeposti, i to pozitivnim zauzimanjem. – Razvijaj život milosti u sebi, osobito primanjem sakramenata, revnim vršenjem vjerskih dužnosti.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 65–67.
