Nije ovdje! Uskrsnu!
Što se dogodilo u Jeruzalemu onoga proljetnog jutra u kojem Isus uskrsnu na posve nov način života, najveći dan koji nam učini Gospodin, veličanstveno čudo koje se pretvori u nedokučivo nam otajstvo? Crkva na Uskrs godine A predlaže izbor evanđeoskoga teksta dvojice evanđelista i ujedno apostola: Ivana (20,1-10) i Mateja (28,1-11). Sva četvorica evanđelista opisuju događaje toga jutra i dana, svaki u svom stilu, u pojedinostima, ali i u razlikama, koje nisu ni sitne, nego povećavaju odudaranja u prikazima; događaje koji su preplavljeni radošću i iznenađenjem, strahom i ohrabrenjem. Pokušajmo poredati kronološki, iako u nepotpunu slijedu, doživljaje pojedinih osoba ili skupina od jutra do večeri toga Uskrsa sve koncentrirano oko Uskrsloga. Istaknimo odmah: Nije toliko dokaz Isusova uskrsnuća – „prazan grob“ – „Nije ovdje!“ koliko anđeoska poruka: „Uskrsnu“ te Isusov susret s pojedinim osobama i njegove riječi koje su potvrdile anđeosku radosnu vijest.
– Žene Galilejke: Magdalena, Marija majka Jakovljeva i Josipova, Ivana, možda i neke druge u rano Nedjeljno ujutro, svakako za mraka, pođoše na Isusov grob pomazati mrtvo tijelo, kojemu nisu mogle iskazati posljednje počasti na Veliki petak jer bijaše na pragu neradna subota. Dok su putom išle, razgovarahu međusobno: “Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih?” (Mk 16,3). Međutim, došavši na grob, nađu grobni kamen otkotrljan i anđela gdje sjedi zdesna. Bog s nama! One se preplaše. A anđeo ih ohrabri:
»Vi se ne bojte! Tà znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde vidite mjesto gdje je ležao, pa pođite žurno i javite njegovim učenicima da uskrsnu od mrtvih. I evo, ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti« (Mt 28,5-7).
Što znači uskrsnu? – pitahu se žene. I „udare bježati od groba“ (Mk 16,8).
– Te iste žene, u velikoj mjeri zbunjene ali i duboko u duši radosne, nakon nekoga vremena na povratku u grad naiđu na uskrsloga ISUSA koji im se ukaže i isto im kaže kao i njegov anđeo:
»One otiđoše žurno s groba, te sa strahom i velikom radošću, otrčaše javiti njegovim učenicima. Kada eto im Isusa u susret! Reče im: ‘Zdravo!’ One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: ‘Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!’« (Mt 28,8-10).
Koliko preradosne, toliko i preplašene, nakon što Uskrslomu iskazaše najveći poklonstveni čin, žene u grad prispješe, žurno i u natjecanju, već je svanulo, te prenesoše učenicima sve one riječi, koje im anđeo bijaše rekao, a Isus potvrdio.
– Apostoli s prve i glatko odbiju uopće povjerovati ženskim „tlapnjama“ (Lk 24,10). Vi anđela vidjele? (Mt 28,5) I to dva? (Iv 20,12). Vama se Isus ukazao? Tako po prilici sumnjičavi apostoli.
– Jedna između njih, Magdalena, izgubljena i vjerojatno odvojena od drugih žena, nađe Petra (Iv 20,20) i reče mu da je Isusov grob prazan, da su Gospodina, sve su prilike, neprijatelji ukrali kako bi možda ucjenjivali njegove sljedbenike i njegovu majku. Tko će sada mrtvo tijelo Isusovo otkupiti? Ovo je o krađi već vjerojatnija verzija, pomisli Petar u sebi.
– Petar i Ivan pođoše na grob. Ivan, mlađi, prvi dotrča, ali iz poštovanja pusti Petra, s visokim tlakom zadihana, da prvi poviri. Obojica ustanove da je doista Isusov grob prazan i da su povoji, u koje je bilo umotano Isusovo izmrcvareno tijelo, uredno složeni, kao da je tijelo jednostavno ishlapilo, a povoji ostali netaknuti. Nema govora o krađi. Pljačkaši ostavljaju drukčije otiske prstiju (Iv 20,6-7). Ivan, koji sve to opisuje, dodaje da on „vidje i povjerova“ (Iv 20,8). Povjerova u Gospodinovo Uskrsnuće.
– Isti se apostoli vratiše s groba u grad sa sigurnošću da je Isus uskrsnuo i javiše to i ostalim apostolima. Vjera u apostola sada malo živnu, svakako drukčija nego li kada im žene kazivahu što bijahu doživjele. Već su prošla neka doba dana.
Magdalena, međutim, opet se nađe u vrtu kod groba, sva zaplakana. Nije mogla doći k sebi da Isusa nema u grobu i pogotovo da su ga lopovi ukrali. Okrene se s očima punim suza i ugleda „vrtlara“, koji se tu pojavio, i upita ga sasvim spontano da ga on nije odnio, uklonio. Vrtlar – a bijaše to uskrsli Gospodin – ukazuje se Magdaleni pozdravljajući je uobičajenim riječima: Šalom/Mir, Mirjam! Ona ga u hipu prepozna po glasu. I odgovori: Rabbuni: Učitelju moj! (Iv 20,1-10). Već je sunce moralo poprilično odmaknuti.
– ISUS se potom ukazuje Petru, i to samo njemu. Licem u lice. Oči u oči. Uskrsli Učitelj i propali učenik. Koliko je taj susret trajao? Ne znamo. Eto toliko koliko je bilo potrebno da mu Petar razotkrije svoje vlastito srce probodeno izdajom i odreknućem. Bilo je to veliko pomirenje Petrovo s Isusom. I Isusov veliki dar uskrsnog oproštenja Prvaku Apostolskoga zbora. Sada mu učenik više ne govoraše: Odlazi od mene, Gospodine, grješan sam ja čovjek (Lk 5,8), nego je sigurno rekao: Spasi me, Gospodine, jer sam izgubljen čovjek, koji sam se odrekao i Tebe i sebe! Niti je njemu Isus rekao: Odlazi od mene, sotono, kada ga je ono Petar u Cezareji odvraćao od križa. Tek je sada Prvak apostolski razumio Isusove riječi s Posljednje večere: “Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti braću svoju” (Lk 22,31-32). Sada je k sebi došao pa će od sada moći utvrđivati i braću svoju! Za tu zgodu o Isusovu ukazanju Petru doznajemo tek uvečer istoga uskrsnoga dana kada dvojica učenika između one Sedamdeset i dvojice iz Emausa svjedoče apostolima da su Isusa vidjeli, s njime večerali…, a apostoli njima rekoše: “Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu” – Petru (Lk 24,34).
– Dvojici učenika, Kleofi i, možda, Matiji,[1] na putu u Emaus ISUS se ukaza na Uskrs nekako o zalazu sunca. Neprimjetno im se približi, uključi se u njihov rastrgan i zbunjen razgovor: a mi se nadasmo, a ovo je treći dan, a žene neke od naših…, protumači im Pisma što se sve s njime trebalo dogoditi. Pozvaše ga na večeru. „Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, blagoslovi Boga, pa razlomi te im davaše“ (Lk 24,30). Sve doslovno isto kao na Posljednjoj večeri u istoga evanđelista Luke 22,19: „I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im“. – Zar ovo nije prva liturgijska Euharistija nakon Isusova uskrsnuća?
– Uskrsli ISUS toga se istoga dana, prvoga u tjednu, tj. u nedjelju uvečer ukaza i svim apostolima koji bijahu zaključani na katu u strahu pred Židovima. Isus stane u sredinu, pozdravi ih: Mir vama, i pokaza im svoje probodene ruke i rebra. I dodade:
“Primite Duha Svetoga kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im” (Iv 20,23).
Eto ustanovljenja sakramenta sv. ispovijedi. U tome trenutku ne bijaše apostola Tome kojemu apostoli naknadno ispričaše što se dogodilo, a on im ne povjerova, i to ne dok ne vidi očima, nego dok ne stavi prste svoje u rane njegove. I za to će biti prilike, ali tek do „osam dana“ (Iv 20,26).
Gospa. Ono što nas začuđuje, evanđelisti nigdje ne spominju da se Isus toga dana ukazao svojoj Majci. Zar je to potrebno spominjati? Da se ISUS ne ukaže svojoj Majci? I to onakvoj Majci! Najprije Ocu nebeskomu! A onda Majci zemaljskoj!
Poruke. Vratimo se na dvije glavne riječi Evanđelja po sv. Mateju, koje su i u naslovu:
– Nije ovdje! Nije ovdje gdje ga vi tražite, žene galilejske. Na ovom grobu na Kalvariji u Jeruzalemu od sada stoji epitaf – natpis: Nije ovdje! Ovdje ne leži. Ovdje ne počiva!
– Uskrsnu! On je od sada u svom novom vječnom uskrsnom identitetu Bogočovjeka. On je sa svojim uskrslim tijelom posvudašnji i svevremeni, vječni. Uskrsli je u gladnu i zatvorenu! U žednu i strancu. U bolesnu i siromašnu. U nemoćnu i neuku. Gdje su dvojica ili trojica skupljena u njegovo ime. U svakoj Euharistijskoj žrtvi i gozbi, tj. u sv. Misi na osobit i osoban način. U svakoj sv. ispovijedi i sv. Pričesti koju primaju skrušene duše. U svakoj crkvi i svetohraništu u sve dane do svršetka svijeta. Tu ga trebamo tražiti? Nađemo li ga tu, susrest ćemo se s uskrslim Gospodinom i bit će nam
SRETAN I PRERADOSTAN USKRS!
[1] Na Petrov poticaj, prije Silaska Duha Svetoga, dođe do izbora novoga apostola umjesto Jude izdajnika. Petrov uvjet za kandidata bijaše: da je u društvu s Isusom od početka i da je svjedok Krista uskrsloga. Postaviše Barsabu i Matiju. Pomoliše se Duhu Svetomu. I kocka pade na Matiju (Dj 1,15-26). Neki egzegete pretpostavljaju da je drugi učenik s Kleofom na putu u Emaus bio Matija kojemu dopade 12. mjesto u Apostolskom zboru.