Utorak, 27 srpnja

Obeščastiti proroka – razmišljanje uz 14. nedjelju kroz godinu (B)


Čitanja: Ez 2,2-5; Ps 123,1-4; 2Kor 12,7-10; Mk 6,1-6


Događaj koji se dogodio u Nazaretu, a u kojem su Isusovi sumještani odbacili njegovo mesijansko poslanje i djelovanje bio je vrlo bolan, do mjere da se Isus čudio njihovoj nevjeri, kako kaže Evanđelist. Kruti stav koji su mještani Nazareta zauzeli prema Isusu, te nakon toga i odbacivanje koje je uslijedilo, bilo je doista porazno, pa se Isus s tim teško mirio. On nije bio napadan čovjek i nije došao sebi graditi slavu, već njima donijeti riječ istine i spasenja, no upravo to je bilo ono što ih je zasmetalo. Osjetili su da on govori vrlo snažnim jezikom i vrlo su ga brzo diskreditirali. On je govorio iz svijesti punog zajedništva s Ocem, iz svijesti da svoje slušatelje treba osposobiti za takvo snažno i izravno zajedništvo.

Prorok doista govori u Božje ime, a lažni proroci u svoje ime. Prorok iznosi spasenjski nauk, ma koliko mogao biti težak, jer zna da ne treba podilaziti slušateljima. Prorok oslobađa ljude da idu iznad granica svojih mogućnosti s Bogom koji nam omogućuje pronaći istinu. Danas mnogo ljudi funkcionira po ključu lažnih proroka. Pronađu oko sebe u ambijentu hrpe poluistina i laži kojima se oblijepe kao parolama jer se žele zaštiti od prave istine, one Božje koja prodire u srce i središte bića. A jer je zahtjevno otvoriti Bogu srce i odreći se vlastitih šablona i granica, radije tražimo opravdanja. Pravi proroci naviještaju jednu svetu Božju istinu, a lažni su tolerantni prema svemu, osim prema onom što je Božje i ispravno. Čak velikodušno druge pozivaju na toleranciju svojih ideja, a što su oni svojim životom utjelovljeno negiranje Božje istine, oko toga se ne opterećuju. Vjerojatno se i Isus svojim sumještanima u Nazaretu učinio prezahtjevnim i netolerantnim, čim su se pitali odakle njemu to što govori. Tako redovito čini svaki onaj tko se ne želi udaljiti od svojih pogleda i ne želi da mu Isus Božji Sin ponudi jasnije i dublje uvide o Bogu.

Ne trebamo se zavaravati da u društvu u kojemu živimo, jednako tako nemamo odbacivanja Božjih proroka i Božjih poruka. Ponajprije gluhi smo za onaj redoviti navještaj Božje riječi, pri čemu se ne odnosimo prema njemu kao prema neponovljivoj riječi Boga živoga koja je upravljena meni za moj život. Doživljavamo je tako spuštenoga tona kao određenu formalnost koja se tiče općih životnih stavova i određenih ćudorednih normi, ali je rijetkost da je doživljavamo kao živu riječ za svoj život i za sama sebe, kao živu riječ koja me mijenja jer mi prodire do srži bića. Upravo je takvom riječju raspolagao Isus, te je u biti to bila najveća novost koja se osjetila iz njegova govora. A oni koji su gluhi na takav izravni poziv na zajedništvo s Bogom i odgovornost pred njim, dopustili su da im lažni proroci napune uši svojim izopačenim idejama. Svi tako samouvjereno žele biti učitelji samima sebi o Bogu, što je već znak da su pod utjecajem lažnih proroka koji u takvo stanje duha dovode ljude i u njemu ih ostavljaju.

No naš Učitelj je bio pravi prorok, koji je dobro došao u naše živote, jer bez njega bi ljudi ostali u uhodanom poimanju Boga, gotovo beživotnom, dok je on posvijestio Očevu blizinu među nama. On je proročki znao dotaknuti bitne točke života, pa makar mi to i odbijali njemu priznati da je jedini pogodio bit onoga što nas tišti i što nam treba. Pa makar ga mi i odbacili, on nam ne može ne reći što je bitno za naš život. On je zato prorok i za naše vrijeme, koji nas svojim životom i jasnom riječju potiče na odgovorno i sveto življenje. Samo oni koji ne žele izići iz svoje zemaljštine ostaju gluhi i opiru se njegovoj riječi. Ne dopustimo si luksuz da obeščastimo proroka koji je među nama, jer neposluhom i odbacivanjem bismo obeščastili sami sebe. Nevjerom prema njemu iznevjerili bismo sebe i svoju žeđ za istinom i želju za spasenjem, jer njih ne može zadovoljiti nitko doli Bog jedini. Prihvatimo stoga Isusa kao istinskog proroka koji je došao probuditi našu zamrlu svijest i savjest i posluhom mu iskažimo pravu počast koja će nam biti zaštita od lažnih proroka ovoga vremena i njihovih poluistina o životu, te laži o našem Gospodinu. Ne budimo srca okorjela i ne odbacimo ne samo njegov nauk, već i njegovu prisutnost, pa ćemo uživati posvemašnji blagoslov i mir. Dopustimo Kristovoj snazi da u nama čini svoja čuda, pa da njegove ruke u našem životu izvrše silna djela, te i nas osposobi za proročanski život u kojemu ćemo ga odvažno naviještati u svijetu koji ne voli i koji odbacuje proroke. Častimo ga primajući ga u svoj život, a častimo ga i time što ćemo ga u svome životu donositi drugima kao Proroka, Mesiju i Spasitelja svijeta.