Obitelj: svjetionik uljudbe u doba ekrana
Nema stvorenja na zemlji tako skromna, a opet tako divna kao što je obitelj. To je kolijevka uljudbe, izvor krjeposti i arena gdje čovjek uči voditi svoju prvu bitku protiv sebičnosti i nestrpljivosti. Tko prezire obitelj, prezire samu uljudbu. Tko god to poriče, poriče prvu i najsvetiju istinu: da nijedan čovjek nije stvorio sâma sebe i da je svaki kralj nekoć bio dijete na majčinim grudima.
Pa ipak, živimo u vremenu kada je naravni položaj obitelji napadnut. To, između ostaloga, ima veze i s nečim naizgled nedužnim: malim, svjetlećim zaslonom koji se nalazi u gotovo svakom džepu. Pametni telefon, a s njim i beskrajno strujanje društvenih mreža, prekinuo je obiteljski krug ne silom, nego šaputanjem i odvlačenjem pozornosti. To nije napad grmljavinom i munjom, nego tihim odvajanjem pa osamljivanjem.
Gilbert Keith Chesterton jednom je napisao da je „dom jedina preostala divlja pustolovina“. Obitelj je mjesto gdje se uči voljeti bez uvjeta, svađati se bez neprijateljstva i opraštati bez priznavanja krivnje. Ovdje vas ne ocjenjuju po učinku, ne nagrađuju za vaš izgled i ne odbacuju zbog vaših pogrješaka. Barem, tako bi trebalo biti. U obitelji naučiš živjeti s ljudima koje nisi izabrao, a to je prvi korak prema uljudbi.
Moderna opasnost skriva se u tanahnom narušavanju ove naravne i prirodne veze. Ondje gdje se obitelj nekada okupljala jesti, razgovarati ili čak svađati, sada često sjedi četiri ili pet tijela u istoj prostoriji, svako utonulo u svoj digitalni svemir. Pogled je oboren prema dolje, misli su negdje drugdje, a duh je raspršen po tisuću beznačajnih dojmova.
Ironija je društvenih mreža u tome što nas, iako navodno povezuju, istodobno čine usamljenima. To je suprotno od društvenima. U prošlosti su se mladi igrali na ulici, gradili kolibe i vrištali iz svega glasa u zabavi koja je nicala iz njihove mašte. Danas su mladi i njihova mlađa braća i sestre tihe sjene iza svojih zaslona, palčevi im se okreću brže nego što im srca mogu kucati, sve se manje navikavaju na nelagodu pravoga ljudskoga dodira, a vlastita ih mašta više ne izaziva.
Obitelj bi trebala biti mjesto gdje se ta digitalna magla diže. Ali umjesto toga, često se i roditelji uhvate u istu mrežu. Kako otac može naučiti sina da sluša ako ne spušta telefon? Kako majka može naučiti kćer važnosti pravoga prijateljstva ako se više vremena dopisuje porukama nego što ga provodi sa svojom obitelji?
Ne treba donijeti zakon da bi se spasila obitelj. Ne, nema zakona s kaznama, nema povjerenstva mudrih glava, nema ni protokola. Sve što treba jest jednostavan čin pobune: spustiti slušalicu. Pogledajte svoje dijete u oči. Pročitajte knjigu zajedno. Igrajte igru. Ponovo otkrijte umijeće da budete zajedno.
Uljudbu ne će spasiti algoritmi, nego očevi koji uče svoje kćeri plesati u dnevnoj sobi. Ne će je spasiti smjerovi na društvenim mrežama, nego majke koje uče svoje sinove kako se iskreno ispričati. Ne će je spasiti utjecatelji (influenceri) ni slavne osobe na mreži, nego bake i djedovi koji pričaju priče o svijetu bez zaslona – svijetu u kojem su ljudi doista vidjeli i gledali jedni druge.
Tehnika je dobar sluga, ali loš gospodar. Ostavite pametni telefon na ulazu i uđite kao ljudsko biće, a ne kao sjena. Jer kada je obitelj slaba, društvo se spotiče. Ali kada je obitelj jaka, onda nijedan zaslon, nijedan algoritam, nijedna sila na svijetu ne može slomiti uljudbu.
