»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Objavljeni moralni zakon


Iako se u narodu, posebno među mladima, voli isticati ona poznata krilatica: Zakoni su da se krše!, ipak je svima jasno koliku oni imaju vrijednost i važnost. Ondje gdje su zakoni dobro uređeni i utemeljeni na pravednosti, može se očekivati napredak i blagostanje, dok njihovo zanemarivanje ili iskrivljivanje znači nazadak u svakom pogledu. Zato je važno cijeniti svaki pravedan zakon, jer uspostavlja red u društvu i osigurava dobre međuljudske odnose. 

Katekizam Katoličke Crkve u svom br. 1976, navodeći definiciju svetoga Tome Akvinskoga, kaže da je zakon “razumna zapovijed, usmjerena na opće dobro, i proglašena od nadležne vlasti”. Idući za sadržajem te definicije, možemo reći da se zakon prije svega mora temeljiti na razumskim zapovijedima, odnosno nužno moraju biti isključeni bilo kakvi iracionalni oblici naredbi, npr. takvi koji se uopće ne bi odnosili na sadržaj točno određenog zakona, koji bi se vodili osjećajima, bili utemeljeni na strasti, strahu i slično. On je, nadalje, usmjeren na opće dobro, odnosno ne smije pogodovati nekolicini povlaštenih, a biti na štetu svima drugima. Iako u tom smislu ni jedan zakon ne može biti apsolutno dobar i pravedan, uvijek mora ići za tim da bude na dobro što većem broju ljudi. Isto tako, zakon ne može donositi tko hoće, nego ga donosi i proglašava nadležna vlast, imajući u vidu opće dobro i razumsku stranu zakona.

Gledano iz perspektive Katoličke Crkve, zakone možemo podijeliti na dvije temeljne vrste, a to su božanski i ljudski zakoni.

Božanski zakoni se dijele na vječni Božji zakon, naravni zakon i objavljeni zakon.

Vječni Božji zakon je Božji plan vezan uz svijet i ljude, a podrazumijeva ekonomiju spasenja, odnosno uključuje Božju odluku stvaranja svijeta i čovjeka, kao i Božju odluku da pošalje na Zemlju svoga Jedinorođenoga Sina da nas otkupi od grijeha. Taj Božji plan podrazumijeva čovjekovu slobodnu odluku kojom takvu Božju nemjerljivu ponudu ljubavi može prihvatiti, ali može i odbiti. 

Naravni ili prirodni zakon je upisan u ljudsko srce, vrijedi za sve ljude svih vremena i u sebi je nepromjenjiv. Naime, Bog je svakom čovjeku u srce usadio osjećaj za istinske vrjednote, koje otkriva svjetlom razuma u svojoj savjesti. To svjetlo razuma nas uvijek potiče da idemo za onim što je dobro, a izbjegavamo ono što je zlo. Tako, po prirodnom zakonu upisanom u naše srce lako možemo prepoznati razliku između pravednog i nepravednog zakona, jer su odredbe prvoga usklađene s našom savješću, dok mu se odredbe drugoga protive.

U tome nam pomaže i objavljeni zakon, odnosno sve ono što je Bog objavio u Starom i Novom zavjetu, a tiče se ljudskog moralnoga ponašanja. Starozavjetni objavljeni zakon je priprava novozavjetnom, a novozavjetni je zakon ispunjenje starozavjetnoga i njegovo dovršenje, koje se zbiva u Isusu Kristu.

Osim te tri vrste božanskoga zakona, možemo govoriti i o ljudskim zakonima, a i njih možemo podijeliti na dvije temeljne vrste. S jedne strane, tu su građanski ili civilni zakoni, koje donosi građanska vlast i služe za uspostavu pravednih međuljudskih odnosa, a s druge strane tu su i crkveni zakoni, koje donosi crkvena vlast i u Rimokatoličkoj se Crkvi ravnaju prema Zakoniku kanonskoga prava, koji je potvrdio papa Ivan Pavao II. 1983. godine.

Objavljeni moralni zakon je isprepleten s vječnim Božjim zakonom i s naravnim zakonom, a kao takav nam je dan na trajno razmatranje i nastojanje oko vlastitoga i zajedničkoga moralnoga usavršenja. On se, kako je već rečeno, dijeli na starozavjetni i novozavjetni zakon. Starozavjetni se temelji na Dekalogu i drugim propisima koje je Bog dao Mojsiju, a novozavjetni se zakon temelji na onome što je Krist naučavao i činio. Iako strarozavjetni moral ili Stari zakon nije bio savršen, on je ipak imao snagu usmjeravati ljude na pravi put i poticati ih na neporočan život pred Božjim licem. On je svojevrstan pedagoški nacrt koji ima zadaću odgajati ljude u krepostima i pripremati ih za Novi ili Evanđeoski zakon, koji smo pozvani na poseban način izbliza slijediti.

Srž starozavjetnoga objavljenog zakona jesu Deset Božjih zapovijedi, odnosno Dekalog ili Deset riječi (grč. deka – deset + logos – riječ), a za koje u Svetom pismu piše da ih je Mojsije izravno dobio od Boga na brdu Sinaju, u vrijeme dok je narod nakon izlaska iz egipatskoga ropstva boravio u pustinji. Tih Deset riječi zapravo predstavljaju naravni zakon, odnosno riječ je o propisima koji su nam upisani u srce i koje same po sebi prihvaćamo kao pravedne, dobre i razumne. Svakome tako njegova savjest kaže da nije dobro ubiti, krasti, lagati, krivo svjedočiti itd., jednako kao što kaže da je važno imati Boga na prvom mjestu i samo njemu služiti, ne huliti na Njega, poštovati roditelje, poštovati bližnje itd. Oni su nam u tom smislu dani kao dar i Božji blagoslov, ali i kao svojevrsna opomena ukoliko zanemarimo naravni moralni zakon u sebi. 

Obično se Dekalog dijeli na dvije ploče, gdje prva ploča sadrži prve tri zapovijedi, odnosno odredbe koje se odnose na štovanje Boga, dok se ostalih sedam, smještenih na drugoj ploči, odnose na ispravan odnos prema ljudima. Ploče Dekaloga su se u Starom zavjetu držale u Kovčegu Saveza, posebno izrađenom kovčegu koji se nalazio u Svetinji na svetinjama, najprije najvažnijem dijelu Šatora sastanka, a nakon izgradnje hrama u posebno svetom njegovu dijelu. U njemu su se, osim ploča Deset Božjih zapovijedi, čuvali još Aronov štap, odnosno štap Mojsijeva brata – svećenika,  i zdjela s manom, tj. posebnom hranom koju je Bog davao Židovima za vrijeme njihova lutanja pustinjom kroz 40 godina. Kovčeg je bio izrađen po Božjem nacrtu, od drveta, ali izvana i iznutra obložen zlatom, a natkriljivala su ga dva kerubina okrenuta jedan prema drugom. Imao je četiri koluta, na svakom kraju po jedan, kroz koja su se provlačile motke prilikom prijenosa. Bio je dugačak približno 111 cm, a visok i širok po oko 67 cm. On je bio posebno svet predmet koji je sažimao cjelokupnu vjeru i cijeli život starozavjetnih Židova, odnosno u sebi je sažimao Savez i Zakon.

Osim Dekaloga, Židovi su imali i niz drugih propisa, a koji se nama danas mogu činiti prilično nerazumljivi i strogi (usp. npr. Izl 21,12-23,13). Tako bi npr. lopov koji bi ukrao jedno govedo morao za naknadu vratiti pet goveda, a onaj koji bi nešto ukrao, ali nema novaca nadoknaditi štetu, bio bi prodan. Ako bi, nadalje, nečije govedo nekoga ubolo, a zna se da je to već prije učinilo i njegov vlasnik nije ništa poduzeo, tada bi se govedo kamenovalo, a vlasnik pogubio. Za svaki prekršaj pronovjere krivac bi morao platiti dvostruko. Ukoliko bi se netko bavio vračanjem, imao spolni odnos sa životinjom, ako bi netko nekoga namjerno ubio, ako bi udario oca ili majku, ako bi oteo nekoga čovjeka ili učinio neko slično djelo, redovito je zato bio kažnjen smrću. 

Isto tako, starozavjetni su propisi vodili računa o sirotinji i pravednosti, pa tako onaj tko bi posuđivao novac siromahu nije smio uzeti kamatu, a ako bi netko siromahu uzeo ogrtač, morao mu ga je vratiti prije zalaska sunca, jer mu je to bilo jedino pokrivalo za hladnu noć. Štoviše, zakonom je bilo propisano da se svake sedme godine treba ostaviti neobrađena zemlja, kako bi se sirotinja mogla hraniti od onoga što je preostalo ili samo niklo. Zanimljiv je i propis prema kojemu bi netko tko bi naišao na zalutalo govedo nekoga vlasnika kojega mrzi morao to govedo vratiti vlasniku, a ne zlurado uživati u njegovoj muci. I mnogim drugim propisima su bili točno određeni i uređeni odnosi među ljudima.

Iako su ti propisi, posebno gledano iz današnje perspektive, bili strogi i neki se mogu činiti nepravednima, njihov je smisao bio u stalnom podsjećanju na posebnost i svetost židovskoga izabranoga naroda, kao onoga koji nije smio činiti zlo, jer je svojim ponašanjem drugim narodima svjedočio o Božjoj uzvišenosti, pravednosti i ljubavi. Zato je svako zlo trebalo odmah iskorijeniti, kako se ne bi popuštanjem uvriježilo i raširilo, pa je u tom smislu svaka kazna bila shvaćena kao poziv na  pokajanje i vraćanje Bogu.

U tom je smislu Stari zakon pripravio put razumijevanju Novoga zakona, onoga koji je donio Isus Krist, a koji ne inzistira samo na pravu i pravdi, nego još više na ljubavi i milosrđu. Taj je Novi, Evanđeoski zakon, Krist kroz cijelo vrijeme svojega djelovanja otkrivao svojim učenicima i drugim ljudima, najčešće navodeći kako je nešto vrijedilo u Starom zavjetu, a kako vrijedi sada. Taj Novi zakon i dalje računa na važnost i vrijednost pravde i pravednosti, ali takve koje neće biti glumljene, nego iskrene. Tako bi npr. započinjao svoju pouku riječima: Čuli ste da je rečeno starima…, te nastavio: A ja vam kažem…, a ti su propisi nerijetko bili strožiji i zahtjevniji nego oni u Starom zavjetu, jer su se ti raniji s vremenom pretvorili u formalnost i licemjerje.

Posebno se Kristov zakon temelji na važnosti Dviju zapovijedi ljubavi, po kojima smo dužni prije svega dati Bogu slavu i izraziti mu zahvalnost, a ukoliko budemo svim svojim srcem, dušom i pameću ljubili Boga, htjet ćemo poradi Boga ljubiti i čovjeka kao same sebe. Vrhunac takve ljubavi je ljubav prema neprijateljima, prema progoniteljima i mrziteljima, a primjer nam je dao sam Isus Krist moleći Oca da oprosti njegovim mučiteljima, jer ne znaju što čine. Zato smo pozvani slijediti Kristov primjer i pažljivo obdržavati sve ono što nam govore Evanđeoski i naravni zakon.


Uz temu “Objavljeni moralni zakon”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 3. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Prilozi
1
2
3
4
5

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 3. razredu srednje škole:

Radni materijali za 3. razred
1
2

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta:

Svi radni materijali
1