Od prikaznih darova do nekrvne žrtve na oltaru

Euharistijska služba

U dosadašnjim razmišljanjima o svetoj Misi rekli smo kako se u uvodnom obredu obraćamo najprije Bogu, molimo oproštenje i vapimo „Gospodine, smiluj se“, a On nas sluša. Zatim izričemo pohvalu i slavu njegovu Imenu, koji „stoluje na visinama“. Sve to zaključujemo zbornom molitvom, tekstovima čitanja, Vjerovanjem i molitvom vjernih kada preporučujemo sebe i sav svijet Božjoj dobroti.

Tako smo došli do glavnoga dijela misnoga slavlja koji nazivamo „euharistijskom službom“. Kao i kod uvoda u misno slavlje, i ovdje se događa određena izmjena, ne u riječima nego u „uzajamnom darivanju“. Mi sada sebe darujemo Bogu, a ovaj žrtveni dio slavlja završava Božjim sebedarjem nama. Naime, u svetoj pričesti Bog nam se daruje pod prilikama kruha i vina koji postaju sveto tijelo i krv Kristova.

Na početku ovoga drugoga dijela u prvim stoljećima đakon bi pozvao vjernike neka dođu pred oltar i donesu svoje darove. A oni su nosili u ruci kruh i vino, komad voska, vune i svile, ili pak zlatni ili srebrni novac. Svećenik bi primio prinesene darove, a na oltaru bi ostavio kruh i vino koje potrebno za misno slavlje. Sve drugo bilo bi spremljeno u prikladnu prostoriju da bude na usluzi za uzdržavanje crkve, svećenika i siromaha. U naše vrijeme umjesto spomenutih darova imamo skupljanje novca, milostinje. Lakše je naime ponijeti malo novca u džepu, nego vreću krumpira, rajčica i kruha u košari. Svojim pak darom mi zapravo prinosimo i darujemo sebe Bogu. To je ono što je važno kad prinosimo milodar za crkvu, svećenike i siromahe.

Prikazanje

Svećenik zatim u dijelu euharistijske službe u ime vjernika prikazuje na oltaru kruh i vino, te zahvaljuje Boga radi njegove darežljivosti i blagoslova. U toj prigodi on moli:

„Blagoslovljen si, Gospodine, Bože svega svijeta! Od tvoje darežljivosti primismo kruh i vino što ti ih prinosimo!“

I dodaje:

„Primi nas Gospodine duhom ponizne i srcem skrušene. Neka bude danas naša žrtva pred tvojim licem takva da ti se svidi, Gospodine, Bože naš.“

Stoga je smisao obreda ovoga drugoga dijela naše prikazanje. Svećenik nakon pranja ruku poziva i vjernike neka mole da njegova i njihova žrtva „bude ugodna Bogu Ocu svemogućemu“. Tim riječima i gestama svećenik pripravlja sebe i nazočne vjernike za najsvetiji čin obreda, na Kristovu žrtvu na križu po misnom kanonu koji počinje svečanim predslovljem.

Predslovlje

Misno predslovlje zapravo vodi nas duhom u Dvoranu Posljednje večere. Na kraju predslovlja kojega svećenik moli ili pjeva, Crkva sa strahopoštovanjem ispovijeda kako nije u stanju sama dostojno zahvaliti Bogu na tome velikome daru. U pomoć poziva anđele i arkanđele neka „s prijestoljima i gospodstvima i sa svom nebeskom vojskom“ upute zajedno s njome hvalu Bogu i pjevaju bez prestanka“.

Okupljena zajednica na kraju predslovlja pjeva i kliče: „Svet, svet, svet, Gospodin Bog Sabaot. Puna su nebesa i zemlja slave tvoje“. Svečano predslovlje zapravo uvodi nas u otajstveni događaj svete Mise. U tom najsvečanijem trenutku mi se nalazimo „pred svetinjom nad svetinjama“. Krist uskoro stiže s neba, a njegovo žrtveno tijelo bit će položeno na oltar, a njegova predragocjena krv izlit će se u posvećeni kalež. On, dakle, koji stoluje na visinama, silazi sa svoga nebeskoga prijestolja po svećeničkim rukama na naše oltare.

Misni kanon

U tom svečanom trenutku nebo se otvara. Poput proroka Izaije „u duhu gledamo“ taj svečani silazak uz pratnju nebeske vojska anđela, svetaca i blaženika koji kliču u zanosu: „Svet, svet i presvet“. Otajstvenim činom, jer i mi se priključujemo nebeskoj četi odabranika, pa svojoj duši i srcu dajemo oduška treptavim glasom koji Kristu pjeva svečano i zanosno: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana u visini!“ Zadivljeni smo načinom kako liturgija Crkve lijepo i umješno umrežuje i sklada ovozemaljsku i nebesku stvarnost. I sve što se govori i u otajstvu događa čini bliskim, prihvatljivim, pa čak i razumljivim našim osjetilima oka i uha, srca i duha. Stoga, odanom vjerom slavimo svete obrede i od toga živimo. Jer, On kojega nebo i zemlja ne mogu obuhvatiti, odlučio je doći među nas u otajstvu Mise koju slavimo na oltaru. Znamo, naime, da nam je pred samu žrtvu na Kalvariji, u Dvorani Posljednje Večere, ostavio samoga sebe kao najdražu i najsvetiju uspomenu. Taj sveti obred Crkva je uokvirila u molitve koje zovemo euharistijskim misnim kanonom. Već dvije tisuće godina ona s radošću i zahvalnošću slavi Euharistiju koja je hrani i izgrađuje, pa bez nje ne može ni živjeti.

Epikleza

Uz euharistijski dar sebe Krist je obećao kako nas ne će ostaviti same, pa nam je poslao Duha Svetoga koji će biti s nama do konca svijeta. Stoga, kad god Crkva nešto važno počinje ili odlučuje, ona zaziva Duha Svetoga. Sveta je Misa vrlo važan čin i događaj. Stoga, prije najsvetijega dijela Mise, pretvorbe, Crkva zaziva Duha Svetoga. Neka se on, koji „djelotvornom snagom svemu daje život i sve posvećuje, udostoji posvetiti ove darove, koje donosimo za žrtveni prinos, da postanu Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista“.

Pretvorba

Nakon toga svećenik se povlači u pozadinu, pa nudeći Kristu svoj glas veli:

„One večeri prije nego će podnijeti muku uze Isus kruh i reče: Uzmite i jedite ovo je moje tijelo, koje će se prinijeti za vas“.

Tada podiže presveto Tijelo, a svi nazočni padaju na koljena. Onda uzima kalež nad kojim izgovara Kristove riječi:

„Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za mnoge ljude na oproštenje grijeha.“

Nakon što je podigao kalež, poklonio i rekao kako je to „otajstvo naše svete vjere“, okupljena zajednica u jedan glas odgovara: „Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kalež, smrt Gospodnju navješćujemo i njegov slavni dolazak iščekujemo“.

Prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice (1 Tim 2, 1)

Obrednik molitava koji slijedi ističe kako se „sada prinosi preslavnome Božjem veličanstvu žrtva čista, sveta i savršena“, sveti kruh života i kalež vječnoga spasenja. Zato moli: „Neka se svi koji prime presveto Tijelo i Krv njegovoga Sina, kao pričesnici svete žrtve, napune svakim nebeskim blagoslovom i milošću. Nakon molitve da „Duh Sveti sabere sve pričesnike u jedno“, upućuje se molitva za papu, biskupe i svećenike. Naime, neobično je važno imati dobre i svete pape, biskupe i svećenike koji su čestiti i pošteni. Bez njih nema Crkve. Gdje nema svećenika, kršćani se osipaju i propadaju. Stoga je važno moliti za duhovne predvodnike, papu, biskupe i svećenike.

Liturgija uključuje u molitvu „i sve koji prinose“, a to su oni koji su naručili Misu i preporučili svoje nakane za žive i mrtve. Oni su dali svoj prinos pa su zavrijedili da se na njih misli, kao i na sve koji su nazočni kod slavlja. U molitve uključuje i sve kršćane diljem svijeta. Ne zaboravlja se ni one koji nisu kršteni, ali se raspituju za Boga i traže ga iskrenim srcem“. Na koncu s posebnim pijetetom moli se za pokojne kojima još možemo pomoći samo molitvom. Svećenik tada uzima pliticu s hostijom i kaležom, pa govori (ili pjeva):

„Po Kristu i s Kristom u i Kristu, tebi Bogu Ocu svemogućemu, u jedinstvu Duha Svetoga svaka čast i slava.“

To je zapravo svečana pjesma Presvetomu Trojstvu, Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, kao izraz naše velike zahvalnosti za dar vjere, života, Crkve, svetih sakramenata i svega što imamo i što jesmo.