Zbiljsko – Prisutni, otajstveno – Skriveni

S njiva gdje radimo, njiva gdje redovito sami živimo uz Tebe zbiljski prisutna al’ otajstveno skrivena, njiva različitih i različito obradivih ili rađenih: gdje se s urednošću pluga uredno oralo i danas se uredno ore, ali i neurednih njiva na kojima lemeši škripe i često se kuju, njiva – našom krivnjom – sa širim ili dužim oblozima ili okrajcima. S ovih i takvih njiva dođosmo ovdje na, za svakoga od nas, zborno mjesto, gdje smo se za oranje i pripremali, odakle smo na njih i poslani.

Pred Tobom smo i ovdje zbiljski prisutnom, ali otajstveno skrivenom – samo u osobnoj vjeri prepoznatljivom. Jedan smo do drugoga ili jedan pokraj drugoga. Nitko od nas i ne misli da si samo ovdje, jer s Tobom smo i tamo gdje inače živimo i svakodnevno jesmo. Danas smo ovdje u prvom redu i s Tobom smo kako bismo se i međusobno susreli, mi jedan do drugoga ili jedan pokraj drugoga.

Boraveći na nekoliko dana u Planini sjeverozapadnoga dijela Domovine, nadam se, kako si Sveprisutni, da nisi zaboravio taj put, jer i tu smo bili zajedno. I uživajući u obitavalištu i Tebi poznata zajedničkoga prijatelja Štefa, uz njegovu užarenu krušnu peć i pod voltom njegove stare župne kuće, pogledom kroz prozor i vidim vani posvuda maglu kako plazi zemljom, maglu u kojoj, kao da su i ona divna brda i šume i kuće i svi oni okolni ljudi iščezli?! Znajući da nam je danas biti ovdje posegnuo sam sa stola za Tvojom knjigom (Pismom) i zaustavih se nad riječima:

Tko od vas, nakanivši graditi kulu, ne će prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj koji polazi da se zarati s drugim kraljem, ne će prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik (Lk 14, 28–33).

Slušam, dok govoriš svojim učenicima, o njihovu temeljnom svojstvu i jedinom imanju. Iz Pisma shvaćam kako nije riječ samo o odnosu između Tebe i učenika, nego je riječ i o odnosu koji se pretače i ide dalje – od Tebe preko učenika sve do drugih ljudi. Vjerojatno si isto mislio pišući nam na slikovit način o gradnji one kule i odupiranju one vojske?! Shvatih kako je uspjeh bilo kojega učenika u poslu s drugim čovjekom sudbinski vezan s osobnim odnosom učenika s Tobom, jedinim svojim Učiteljem, jer:

bez Tebe,
koji si među nas došao u Betlehemsku štalu,
bez Tebe,
koji si umjesto nas dostojanstveno stajao
u Pilatovoj sudnici – pretoriju,
bez Tebe,
koji si radi nas na Kalvariji na križu visio,
bez Tebe –
sve i kad bih htio i
i svim se silama u to upro –
Tvoj ne mogu biti!
Bez Tebe,
koji čovjeka nikada nisi osudio,
bez Tebe,
pred kojim je drugima,
posred Hrama,
kamenje osude iz ruku ispalo,
bez Tebe,
koji si znao pred ljudskom bijedom
iz dna duše se potresti i plakati,
bez Tebe,
u razgovoru sa ženom na Jakovljevu zdencu
i u molitvi Ocu u Getsemanskom vrtu,
bez tebe,
Učitelja,
nema mene –
učenika!

Iz Pisma netom pročitana shvatih pravi razlog po kome Te drugi preko mene spoznaše. Prepoznah uzroke moje doživljene radosti kada sam znao čuti pri posjetu bolesnu čovjeku riječ: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, ili od onoga satnika državnoga vojnoga carstva, po pogrebu njegova oca, riječ svima u kući upućenu u mome prisustvu: Slušajte svoga svećenika, jer on vam donosi duševnu okrepu bez koje ne možemo živjeti, ili ispovijest vjere u kriku bolesne žene: Gospodine, ako mi je ovo malo pošalji mi i još, ili rečenicu majke iza sprovoda njezina sina: Ne trebate me tješiti, jer vidjela sam suzu i u vašem oku… Kroz gore zapamćene i isukane rečenice vjeroispovijesti dotičnih, a posred tako bolnih njihovih životnih trenutaka, spomenuti su zacijelo bili u Tvojoj blizini, jer mi smo – Ti i ja – bili blizu, bili smo zajedno!

Isto tako, po spomenutom Pismu, prepoznajem i razloge u onim mojim životnim stanjima kada Ti preko mene ne posreduješ – očito ne možeš – pobuditi i posredovati vjeru do ovih pored nas. Vidim krivnju samo u svome umišljaju kako ću moći s ovim što sam imam, a, očigledno, u tom slučaju i tako ne ide! I kad se ovo događa, trajno se vrtim u završnom rezultatu – ne ide i ne ide! Dok isto priznajem sam mislim i uvjeravam i Tebe kako je negdje gore ili iznad cijeli postupak uredan, a da je samo rezultat preda mnom pogrješan. Međutim i očito, rezultat ukazuje, kako je krivnja samo u mome postupku ili negdje naprijed ili gore.

Pišeš nam da tko se god između nas ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik (Lk 14, 33). Prije nego što bi se čovjek trebao jedno [jednoga] odreći potrebno je drugo [drugoga] naći. U protivnome svako je odricanje besmisleno – čemu i zašto?! Možda je kod mene po srijedi tada, u momentima kada ne ide, upravo spomenuta besmislena situacija: ovo [i ženu, i djecu, i oca, i majku… i ne znam što sve još…] ostavio sam ili ispustio, a ono [Tebe u Betlehemu, Tebe pred Pilatom, Tebe na Jakovljevu zdencu, Tebe u Hramu, Tebe u Getsemaniju ili na Maslinskoj gori, Tebe na Kalvariji i gdje sve već…] ne mogu i ne dohvaćam. A možda sam Te tada nekako i dohvatio, ali nisam mogao u potpunosti zadržati i prihvatiti, jer sam se trajno okretao natrag kad mi se je u pamet duboko urezalo već spomenuto i samo ono prvo. Ili sam mislio i još uvijek mislim kako mogu i jedno i drugo – svoje zadržati i Tvoje imati – i, očito, oni drugi tada i samo zato preko mene ne vide Tebe.

Vraćam se u svoju svakodnevnicu i prisjećam se česte zauzetosti za samoga sebe… ili onoga ovo mi se isplati, a ono drugo ili treće se ne isplati.

Dok držim pred sobom otvoreno Tvoje današnje Pismo stavljeno u omotnicu na našu adresu s oznakom preporuke i žurnosti, stranice na kojima pišeš, kako među nama onaj koji se ne odreče svega svoga imanja ne može biti Tvoj učenik, sasvim je jasno zbog čega tako često Tvoja Riječ ne seže i ne dohvaća drugoga, trećega – zbog čega Tvoja stvar ne ide dalje! Zar takva stanja nisu ona, s početka ovoga pisanja, spomenuta magla u kojoj se ne vidi drugoga pokraj sebe i taj drugi ne može vidjeti Tebe pokraj mene. Očito pogrješka nije u završnici nego iznad ili negdje gore u postupku.

Ali, Učitelju i Gospodine, zahvaljujući Pismu koga imamo na svojim adresama i uredno držimo na svojim stolovima, sasvim mi je jasno kada i zbog čega kao učenik uspijevam i kada i zbog čega ne uspijevam. Međutim, uza svu spomenutu jasnoću zbunjenost u Tvome poslanju kod mene nije u potpunosti nestala. O čemu je riječ?

Ima dana kada je rad u postupnosti i uredan, a završnica opet s jadnim ili nikakvim učinkom, dana kada s Tobom, isključivo s Tobom, pred drugoga istrčim i dajem sa svoje strane gotovo čitava sebe, a drugi se skloni, sakrije, drugi nekuda i nekako izmakne. Ima dana, već rekoh, kada iziđem bespoštedno sa samim sobom i s Tvojim imanjem, ali ni tada ne ide. Riječ je o danima kada idem od onoga lijevoga do desnoga, a iza susreta s njima osjetim se kao da kamen kuham ili, najblaže rečeno, kao da sam lupio o drvo ili kao da bacam bob u zid. Dani su to u kojima znam čuti: koliko to košta ili ovo razmijenite, ili eto, tako i samo radi običaja… S ovakvima, kada čitava Tebe i gotovo čitava mene ovako mjere, e’, moj Učitelju i Gospodine, na našoj – Tvojoj i mojoj – njivi nije lako biti! Tada s jobovskom boli k’o dijete Te pitam:

Zašto me izvede na ova pusta bespuća –
sama:
da od Tebe trčim od slijepoga do gluhoga?
Zašto me baš njima posla:
da molim i opominjem?
Zašto me
izvede s moga puta s drugim?
Zašto me zavede i
dovede sama u njihova bespuća?

Već je daleko put s kojega,
zbog njih, skrenuh,
toliko je daleko
da više ne vidim ni vrh onoga križa
i ne čujem Tvoga glasa s njega!

Svi su oni proslijedili,
i to u društvu s drugim,
po svojim stazama,
a ja sâm i
to za njih i
još obilježen od njih!

A što ako ove staze ne izbiju nekuda gore? –
Ako se silna bespuća na sliju u cilj križnih greda,
Cilj zbog koga je,
u početku povijesti,
i ubijena ona Zmija?

Pomozi da
i kroz bespuća opstanem,
iz njih nekako iziđem i,
u zajedništvu s njima,
konačnom Cilju stignem!

Oprosti što tada i pred Tobom zdvajam, u takvim danim sjeti se mene i u molitvi prepoznaj one, a puno ih je bilo, nekoć u hodu sa mnom, a danas posustale. Ne znam je li tajna naših nemoći takvih dana u ovome: Ti si i Bog i čovjek, a mi samo ljudi, ali iskustveno znam, da i kada Tebe i Tvoju Istinu [jedino što imam!] drugi ne prihvaćaju, sa mnom si i tada u mojoj ovdje staji, isto tako i u sudnici, sa mnom na ovoj današnjoj, Tvojoj i mojoj – našoj, Kalvariji.

I na kraju čuj, molim Te imaj strpljenja, jednu moju molitvu pred kojom se plašim Tvoga pamćenja radi, nad onim što Ti reknem, tako česta moga zaborava:

Kao nitko i nikada
jedino Ti si mi uvijek najbliži
sve i kada sam od tebe najdalji.
Upornost Tvoga hoda,
stopostotna prisuća sa mnom,
i u trenutcima kada od Tebe bježim,
kada radi slabosti svoje
obećani i sklopljeni savez zanemarim,
u danima kada i od sebe bježim,
mogu li razumjeti
bez bezuvjetne Tvoje ljubavi
prema meni, ljubavi
i u mome proračunu i
mome padu.
Radi te i takve ljubavi
vraćam se natrag,
u hodu obnavljam savez
od Zemlje do Neba,
između tebe Bogočovjeka i
mene slaba čovjeka,
naš savez
do
pokraj nas
drugoga