Pljesak i pukotine: o novom prijevodu Biblije

1. Kad Gospodin povede na “vrtuljke tihane”…

Na jednoj svetoj Misi čitačica je započela ovako Psalam 23.:

Gospodin je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrtuljke me tihane vodi
i krijepi dušu moju…

Umjesto na “vrutke tihane”, prekrasno sročen dio stiha po kojem je osobito poznat Psalam 23., Gospodin tako povede na “vrtuljke”. Vjerojatno je svaki čitatelj ovih redaka posvjedočio više puta sličnim situacijama u kojima bi čitači na svetoj Misi prilično izvrnuli riječ Božju. Kada imamo u vidu da su u svetopisamskim čitanjima česti arhaizmi i da mnogi, i to ne samo mladi, ne razumiju značenje velikog broja riječi, čini se vrlo vrijednim pothvat objavljivanja „novog razumljivijeg prijevoda Biblije“, o kojem se proteklih tjedana naveliko govori. Mediji nas izvješćuju da je riječ o projektu na kojem se radilo 20-tak godina te da su u njemu sudjelovali 21 prevoditelj i 2 prevoditeljice, tim koji je okupila interkonfesionalna i ekumenska udruga Hrvatsko biblijsko društvo. Neobično je da na čelu te udruge nije bibličar, nego završeni prvostupnik računovodstva i financija i ujedno voditelj financijskog odjela Nadbiskupske kurije Zagrebačke nadbiskupije – gospodin Dražen Brodarić. Među prevoditeljima je 20 katoličkih bibličara i 3 protestanta. Prijevod su uredili Mato Zovkić i sada pokojni fra Božo Lujić, obojica katolički bibličari iz Sarajeva. Stil i pravopis odredili su kroatist Marko Alerić i publicist i književnik Boris Beck, a redakturu svih prijevoda “Židovske Biblije” s hebrejskog načinio je rabin Kotel Dadon. Osim što su svi doktori znanosti, zanimljivo je i da su svi, prema vlastitim riječima, i suradnici Hrvatske radiotelevizije. Lekturu i korekturu proveli su Karlo Lenart i Miroslav Vukmanić, članovi Kršćanske adventističke crkve.

2. Novi prijevod – obećanja i razočaranja

Za prijevod se tvrdi da je vrlo vrijedan. Međutim, ono malo što je od njega dosad izišlo u javnost nije se svidjelo svima pa su neki cijeli pothvat sveli pod riječ banalnost. I ne čini se da je razlog takvoj ocjeni tek sentimentalna privrženost službenom prijevodu, tzv. Zagrebačkoj Bibliji, koja je od 1968. do danas toliko lijepo zaživjela u bogoslužju, katehezi, pastoralu i srcima vjernika da se s pravom naziva biserom književnosti, duhovnosti i kulture.

Unatoč tome čini nam se poštenim dati priliku i novom prijevodu, osobito jer bi suprotno značilo obezvrijediti rad i stručnost onih koji su na njemu tako marljivo radili, a među njima ima i više poznatih i priznatih imena. Ipak, sa sve većom dostupnošću tiskanog izdanja kritike postaju snažnije i upućuju na propuste koji bi mogli cijeli projekt dovesti na nemio glas. Zasad nije poznato koliko oni idu na adresu prevoditelja, a koliko na adresu redaktora, sunakladnika i involviranih medija, ali se pretpostavlja da će se ta omaglica uskoro barem djelomično razbistriti, osobito jer su neki prevoditelji vrlo nezadovoljni i tvrde da je redakcija njihova prijevoda izvršena naknadno, nestručno i bez njihova znanja i autorizacije, čime je i njihov rad i njihov ugled obezvrijeđen. 

3. Od teologije do tržišta – sukobi i propaganda

Zapravo, dok tek očekujemo ozbiljne i konstruktivne stručne – teološke i jezične – osvrte, primjećujemo da se na marginama medijskog interesa već počinje voditi pravi rat. Riječ je o sve otvorenijem sukobu između dva nakladnika: Kršćanske sadašnjosti i Verbuma, točnije njegovog medijskog blizanca – portala Bitno.net, koji je preuzeo promotivnu ulogu u vjerničkim krugovima, dok su na tom polju od svjetovnih medija posebno značajni Večernji list, organizator predstavljanja novoga prijevoda Biblije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 12. prosinca 2025., te Hrvatska radiotelevizija.

Drugim riječima, iako bi u srži stvari trebala biti pitanja o konkretnim jezičnim i teološkim poboljšanjima ili mogućim osiromašenjima, nameće se rasprava o pitanjima je li uopće bio potreban novi hrvatski prijevod Svetog pisma, koja mu je nakana, ima li doista crkveno odobrenje kako se tvrdi, je li riječ o stvarno prvom prijevodu s izvornih jezika, na temelju kojeg se kredibiliteta naziva „standardni prijevod“, koja je uloga i mogući interes interkonfesionalne i ekumenske udruge Hrvatsko biblijsko društvo u izdavanju „katoličke Biblije“, koja je financijska pozadina njezina objavljivanja i ovisnosti o Ujedinjenim biblijskim društvima, organizaciji koja na moderan i kreativan način promovira Sveto pismo i uključuje se u različite humanitarne projekte, kao što je npr. prevencija HIV-a, koja je uloga drugih sunakladnika (Verbum, Naša ognjišta i Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije) i kako je uopće došlo do sunakladništva, kako to da su svi suradnici na tom prijevodu ujedno i suradnici Hrvatske radiotelevizije, što to znači za objektivnost i jasno razlikovanje promocije od propagande, kako vrednovati „suglasnost“ HBK i BK BiH i činjenicu da su nadbiskup Dražen Kutleša i nadbiskup Tomo Vukšić napisali proslove i makar neizravno poduprli taj prijevod itd.

U svemu tome vidljivo se aktualiziralo i prešućivano i potiskivano pitanje stanja biblijske teologije u Katoličkoj Crkvi, a koje pokazuje da katolički bibličari nerijetko prianjaju uz protestantske metode proučavanja i poučavanja Svetog pisma, po kojima je izraženija povijesnost od otajstvenosti, kao i da to ima značajne posljedice na cjelokupnu teologiju i katoličku vjeru, dok istovremeno katolički kanon od 73 knjige lagano gubi svoju snagu. Izgleda da je poticaj Drugog vatikanskog sabora na suradnju s nekatoličkim bibličarima (Dei Verbum 22) shvaćen na doslovan, neupitan i nepropitljiv način. U tom svjetlu dobro je ponoviti da je dio finalnog rada na novom prijevodu Biblije povjeren rabinu i dvojici članova Kršćanske adventističke crkve.

Čini se da je projekt otvorio puno pitanja, ali zasad uglavnom ne nudi odgovore. Da se promoviranju tog, bez obzira na moguće mnogobrojne nedostatke, velebnom djelu pristupilo s kršćanskom skromnošću, a ne s pompoznom nametljivošću, mnoge bi neugodnosti bile izbjegnute, a prijevod bi se – kao studijski ekumenski pothvat – mogao objektivnije procijeniti i pozitivnije vrednovati. Nažalost, propaganda je išla u smjeru što prikrivenog, što otvorenog obezvrjeđivanja službenog crkvenog izdavača Kršćanske sadašnjosti pa je normalno bilo očekivati da se uzvrati na sličan način.

To se uzvraćanje ponajprije vidi u videozapisu te crkvene izdavačke kuće od 8. prosinca 2025., a koji se pojavljuje i kao TV reklama te time potvrđuje važnost širenja poruke, koja u cijelosti glasi ovako:

„U obilju ponuda više od pola stoljeća jedna je knjiga temelj hrvatske duhovnosti – Biblija Kršćanske sadašnjosti, jedina Biblija crkvenog izdavača. U prijevodu naših najboljih bibličara brižno je uređivana desetljećima, govori najljepšim materinjim jezikom i poznaje jezik naših otaca. Kršćanska sadašnjost, s vama od 1968. Unatoč svima.“

Te izgovorene riječi u pozadini prate ove napisane misli:

„Riječi koje su oblikovale živote naraštaja… Generacijama cijenjena… Širom Crkve prepoznata. Prijevod koji traje… Katolička. Hrvatska. Provjerena.“  

Čini se da je svaka riječ te reklame pomno birana i predstavlja sažetak oštre kritike novog prijevoda. Kao takva udvostručuje neugodno ozračje, jer je s obje strane više naglasak na isticanju vlastitih kvaliteta i vlastitog doprinosa nego na vrijednosti i važnosti Božje riječi. Osim prestiža, vjerojatno se neće pogriješiti ako se posumnja i na materijalnu motiviranost obiju strana.   

Hvalospjevi novomu prijevodu u međuvremenu su nastavljeni, a dobro poznavanje učinkovitosti metode kopipejstanja i umreživanja omogućilo je zainteresiranoj strani položaj u kojem su gotovo svi mediji svirali u iste diple, dok je prostor za eventualnu kritiku, pa čak i za najbenignije propitivanje uglavnom sužen na privatne profile društvenih mreža, a uz to i pripremljen prostor da se eventualna ozbiljnija kritika unaprijed prikaže nestručnom i zlonamjernom. Kao osobit bonus poslužili su i propagandni materijali za mase, npr. snimanje videozapisa u kojem Baby Lasagna uspoređuje službeni i novi prijevod Biblije, a koji će po gledanosti i po prenošenju poruke neusporedivo nadmašiti videozapis i TV reklamu Kršćanske sadašnjosti.

4. Crkveno odobrenje? – biskup Šaško i kanonske nedoumice

U takvim okolnostima ne čudi što zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško odlučuje objaviti opsežan osvrt na predstavljanja prijevoda Biblije na, kako piše, govorni, a ne standardni jezik. Osvrt nosi nadnevak 27. prosinca 2025., a objavljen je dva dana poslije na mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije i IKA-e, na oba mjesta u obliku kratkog izvatka nakon kojeg slijedi uputa da se cijeli tekst može pročitati na poveznici. Stječe se dojam da je riječ o nespremnosti da se tako važan osvrt stavi javnosti pred oči, a ne čini se uputnim nagađati uzrok takvom mogućem izbjegavanju.

U njemu biskup Šaško na gotovo 16 kartica iznosi vrlo ozbiljnu i izravnu kritiku ne samo prijevoda, nego još više načina na koji se on predstavlja u javnosti, tj. tako da se stvara „dojam dragocjenih otkrića i otvaranja do sada neviđenih i neslućenih obzora“, te osobito ističe namjerno prešućivanje jedne rečenice hrvatskih biskupa, objavljene u Priopćenju sa zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije od 6. lipnja 2024., a koja glasi:

„Na zasjedanju su biskupi izrazili suglasnost da Hrvatsko biblijsko društvo kao svoje izdanje objavi studijski ekumenski prijevod Svetoga pisma na hrvatski govorni jezik na čijem su prijevodu radili katolički i bibličari drugih kršćanskih denominacija.“

U svome osvrtu tumači da novi prijevod Biblije nema crkveno odobrenje iako se tako reklamira, nego tek uobičajenu i nužnu suglasnost biskupske konferencije da se nešto uopće može prepoznati kao crkveno i katoličko. Ističe da su hrvatski biskupi dali suglasnost da Hrvatsko biblijsko društvo objavi prijevod kao svoje izdanje i da se pritom ne spominje suizdavanje niti suizdavači, a pogotovo ne privatne nakladničke kuće. Ipak ostaje činjenica da su nadbiskupi Dražen Kutleša i Tomo Vukšić napisali proslove hrvatskom, odnosno bosansko-hercegovačkom izdanju, i to još prije godinu dana, sedam mjeseci nakon što je prijevod dobio suglasnost, te su time pridonijeli zbunjenosti vjernika, dok nakladnici ustrajno navode da je prijevod objavljen uz crkveno odobrenje.

Štoviše, i Katolička tiskovna agencija BK BiH u prilogu od 3. prosinca 2025. navodi da „novi prijevod ima službena crkvena odobrenja Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine“ pa u svjetlu te tvrdnje argumentacija biskupa Šaška ostaje poljuljana. Ne pomaže puno ni činjenica da u svom Proslovu nadbiskup Kutleša govori o studijskom ekumenskom prijevodu Svetoga pisma na hrvatski govorni jezik, a ne o službenom crkvenom, namijenjenom za bogoslužje ili katehezu, ne o katoličkom i ne o standardnom.

U tom svjetlu važno je spomenuti kan. 825. Zakonika kanonskoga prava, koji u § 1. određuje da izdavanje prijevoda Svetoga pisma na narodni jezik zahtijeva odobrenje Apostolske Stolice ili biskupske konferencije i da oni istodobno moraju biti popraćeni potrebnim i dostatnim tumačenjima, a u § 2. da tako pripremljeni prijevodi „mogu katolički vjernici s dopuštenjem biskupske konferencije pripraviti i izdati i zajedno s odijeljenom braćom”. Kratki uvodni tekstovi u svaku knjigu i štura povremena pojašnjenja teško se mogu nazvati dostatnim tumačenjima, dok kanonska podloga za izdanu suglasnost HBK i BK BiH novom hrvatskom prijevodu ostaje nejasna, jer očigledno nije riječ ni o odobrenju iz kan. 825. § 1., niti o dopuštenju iz kan. 825. § 2.  

Stoga bi bilo poželjno da HBK javno objavi svoj akt br. 355/2024, jer bi se time raspršile mnoge nedoumice, a prepričano izvješće u Priopćenju od 6. lipnja 2025. ne bi bilo podložno različitim tumačenjima, unatoč činjenici da je i biskup Šaško bio na zasjedanju HBK u vrijeme izglasane suglasnosti i vjerodostojan je kao očevidac i sudionik. Ipak, biskup Šaško je i predsjednik Skupštine Kršćanska sadašnjost i njegova bi se kritika mogla protumačiti u svjetlu sukoba interesa, pa je i to razlog zbog kojeg bi bilo vrijedno javnosti predočiti presliku dokumenta.

Nakladnici su obavijestili javnost da je prvo izdanje novog prijevoda Biblije već razgrabljeno i u pripremi je drugo, a bit će zanimljivo vidjeti kakvu će ono imati suglasnost i hoće li imati (dosadašnje ili nove) proslove dvojice nadbiskupa.

Možemo još jednom sa žalošću ponoviti da je šteta što su u tom pothvatu, čini se, na prvo mjesto isplivali ovozemaljski ciljevi, posebno borba za prestiž i materijalnu dobit, dok je riječ Božja gurnuta u drugi plan. Uz to, već su dosad iznesene ozbiljnije kritike ne samo s obzirom na osiromašenje u poetičnosti i posredovanju svetoga, nego i s obzirom na dogmatske i druge upitnosti, nepreciznosti i netočnosti. Ne treba sumnjati da će biti onih koji će slijediti primjer biskupa Šaška, bez obzira na moguću nelagodu i strah od zamjeranja, i objektivno i stručno procjenjivati dovršeni rad. Samo, valja podsjetiti da se rasprava o kvaliteti toga prijevoda zahuktala još 2013. godine te da je i tada Hrvatsko biblijsko društvo u svom priopćenju navelo da se novi prijevod „radi u suradnji s Crkvom“. Pritom je na kritike odgovaralo tvrdnjom da „ako netko izjavi da novi prijevod Svetog pisma dovodi u pitanje ključne vjerske dogme onda to podrazumijeva pomanjkanje temeljne kršćanske kulture i vjerskog obrazovanja“. Hoće li se netko od onih koji su radili na novom prijevodu odvažiti takve kvalifikacije pridružiti biskupu Šašku, ostaje vidjeti.

5. Između „vrtuljaka“ i „vrutaka“ – osobni dojam i otvorena pitanja

I na kraju se vraćamo na „vrutke tihane“, kako bismo u ime onih vjernika koji su zaneseni milozvučnošću prijevoda Staroga zavjeta u izdanju Zagrebačke Biblije i ljepotom prijevoda Novoga zavjeta koji su nam ostavili u baštinu Bonaventura Duda i Jerko Fućak, osluhnuli kako početak Psalma 23. zvuči u „standardnom“ prijevodu.

Nažalost, ti nam stihovi, kao i mnogi drugi koje smo pročitali u Bibliji Hrvatskog biblijskog društva jednostavno ne sjedaju, ne samo zbog nedostatka ritmičnosti i izostanka osjećaja dubine i snage Božje riječi, koji osobito daje dio “na vrutke me tihane vodi”, nego i zbog djelomično drukčijeg sadržaja, do mjere da i izvrnuti „vrtuljci” ljepše zvuče. Hoće li nakon trenutačnih uzburkanih valova ikada doći do kontemplativne bonace i duhovnog radovanja i nad tim prijevodom vrijeme će pokazati, ali čini se slabo vjerojatnim.