Predgovor knjizi Susreti s Biblijom Hrvatskoga biblijskoga društva
Svaki prijevod uvijek je prijenos izvornika u jezik na koji je izvornik preveden. Od prijevoda se pak traži da je istodobno i vjeran i dobar. Kažemo da je prijevod vjeran ako sadržaj prijevoda u svemu odgovara sadržaju izvornika i ako su sadržaj izvornika i sadržaj prijevoda međusobno podudarni te se i izvornik i prijevod mogu posve jednako shvaćati, što onda prijevod čini vjerodostojnim. Jednako tako kažemo da je prijevod dobar ako su sadržaj izvornika i njegovi načini i oblici govora i izražavanja usklađeni s načinima i oblicima govora i izražavanja jezika u koji je sadržaj izvornika prenijet odnosno preveden.
Od prijevoda se očekuje i traži da je očuvao sadržajnu i izražajnu cjelovitost izvornika i njihovu neokrnjenost i da posjeduje svježinu i razumljivost svojstvenu jeziku na koji je izrađen. Jednostavnije rečeno, od prijevoda se očekuje i traži da bude zrcalo izvornika u ruhu i duhu svoga jezika. Uvjet za sve to jest da onaj koji radi na prijevodu, osim dobra poznavanja jezika s kojega se prevodi, također dobro poznaje i poštuje i jezik na koji se prevodi, jednako kao i sve vlastitosti toga jezika i njegove načine govora i izražavanja, te da poznaje povijest teksta koji prevodi i okolinu u kojoj je tekst nastao.
Što se kaže o prijevodu općenito, vrijedi i za prijevode Biblije uz nekoliko dodatnih uvjetā sukladno naravi svetopisamskoga teksta. Kao što je u Starome Zavjetu riječ Božja naviještana na jeziku ljudī kojima je bila namijenjena, tako je i u Novome Zavjetu naviještana na jeziku slušateljā, što se događa i danas, te su prijevodi svetopisamskih tekstova za Crkvu prijeka potreba, kojoj cijela Crkva, od biskupa do posljednjega vjernika, mora posvećivati pozornost i o čemu svi moraju voditi skrb.
Prijevod Svetoga Pisma nikada nije samo prijevod, nego je to istodobno i nerastavljivo prijenos svekolika poklada Objave s jezika izvornika u neki drugi jezik, izvornika što su ga kao Božju riječ ljudima u različitim društvenim, uljudbenim i povijestnim okolnostima u rasponu duga niza stoljećā pismom zabilježili ljudi različitih jezikā, načinā govora i izražavanja. Upravo, jer je riječ o pokladu Objave, potrebno je da prijevod u svemu bude vjeran i slovu i duhu izvornika kao i Predaji i crkvenim otcima. Naime, ta višestruka vjernost zajedno s vjernošću izvorniku i vjernošću jeziku na koji se prevodi, temelj je, zrcalo i mjera vjerodostojnosti svakoga svetopisamskoga prijevoda i razlog je njegove opravdanosti i svrhe.
Više je djelomičnih ili cjelovitih prijevodā Svetoga Pisma na hrvatskome jeziku. Vremensko razdoblje tih prijevoda vrlo je široko: ide od dijelova starih glagoljaških misalā, lekcionarā, časoslovā i obrednikā, i seže do Jeruzalemske Biblije i bogoslužnih knjigā obnovljenih i uređenih u skladu s poticajima Drugoga vatikanskoga općega crkvenoga sabora. U uporabi su trenutačno u bogoslužju i u vjerskoj pouci neznatno izmijenjeni prijevodi Biblije Stvarnosti i Jeruzalemske Biblije. Ti su prijevodi sami po sebi dobri, ali nisu savršeni. Potrebna su im poboljšanja kako bi riječ Božja i u ove naše dane na hrvatskome jeziku blistala u svoj svojoj izvornosti i jasnije dopirala do uma i srdca ljudī našega vremena.
Hrvatski je jezik s biblijskim jezikom, odnosno sa svetopisamskim govorom i načinom izražavanja, u doticaju sve od kada su prvi pripadnici hrvatskoga naroda u ona davna vremena povjerovali Bogu i krstili se. Evo, uskoro će tomu ravno 14 stoljećā. I sve od tada Sveto Pismo nastavlja ostavljati dubok trag kako u hrvatskoj uljudbi općenito, tako i u hrvatskomu jezičnomu blagu te u hrvatskoj književnosti.
Samo po sebi se razumije da bi se taj trag trebao naći i u najnovijemu prijevod na hrvatski jezik, koji je iz tiska izišao u prosincu 2025. i koji se u Predgovoru predstavlja kao »novi prijevod Hrvatskog biblijskog društva«. Upravo jer je »novi prijevod«, trebao bi biti nov dodatnim obogaćenjem već postojećih prijevodā i daljnjom doradom jasnoće hrvatskoga jezičnoga svetopisamskoga govora i izražavanja, ili jednostavnije rečeno doradom, dogradnjom i bistrenjem hrvatskoga biblijskoga stila i jezika, dotjerivanjem i poboljšanjem odabira hrvatskih riječi i izraza te napretkom i doradom načina izražavanja, a sve u korist boljega, lakšega i cjelovitijega razumijevanja svetopisamskih riječi i tekstova hrvatskim jezikom napisanima i rečenima.
To se moglo očekivati i očekivanje se čini razložnim. Međutim, taj se je prijevod pogubio između biblijskoga stila i razumljivosti. Razlog je tomu što su prevoditelji i urednici očito na svoj način shvaćajući biblijski stil i razumljivost – da bi uspjeli u svojemu naumu – dobrano skresali ni manje ni više nego sȃmu jezičnu podlogu na koju su svoj prijevod postavili! Iz onoga što se dade razabrati iz Predgovora, glavnu zaprjeku za ostvarenje prijevoda sa svrhom razumljivosti, vidjeli su ni manje ni više nego u jeziku na koji su prevodili. Ishod toga i takvoga postupka jest dvojak. Prvo, napravljen je ukalupljen prijevod, sputan i lišen vjernosti hrvatskomu jeziku i vlastitostima biblijskoga ili svetopisamskoga govora i načina izražavanja, sve unatoč činjenici da se riječ Božja ne može tumačiti i prevoditi samovoljno, odnosno kako komu padne na pamet (usp. 2 Pt 1, 20–21).
Petar Marija Radelj napisao je osvrt na to izdanje zahvativši cijeli niz pitanjā, koja se u tome prijevodu javljaju. Čitatelja vodi kroz prijevod i pomaže mu da uvidi nepotrebna vrludanja prevoditeljā i urednikā mjesto uspravna i ponosna hoda oslonjena ne na tek malen dio, nego na svekoliku uistinu bogatu hrvatsku jezičnu baštinu, zbog čega zamagljuju i sadržaj. Svoje izlaganje obrazlaže činjenicama i na činjenicama ga temelji. Bez želje da se komu svidi, izravan je u govoru i nastoji pomoći čitatelju da lakše i sȃm procijeni vrijednost spomenutoga izdanja, koje k tomu nije ni kanonsko, to jest nema prijeko potrebna jamstva da dotični prijevod nema zastranjenja s obzirom na vjeru i ćudoređe. Jamstvo inače traže crkveni propisi, a daje ga mjerodavna vlast svojim odobrenjem u skladu s kanonskim odredbama o izdanjima prijevoda Svetoga Pisma, i to na način utvrđen zakonom i u propisanomu obliku (usp. ZKP, kan. 825, 827 § 4, 830 § 2-3; ZKIC, kan. 655, 661, 663 § 2; Papinsko povjerenstvo za vjerodostojno tumačenje ZKP, Odgovor na dvojbu s obzirom na kan. 830 § 3, od 20. lipnja 1987.; Zbor za nauk vjere, Uputa o pojedinim oblicima korištenja sredstava društvenoga priopćivanja u promaknuću nauka vjere, izdane 30. ožujka 1992., poglavito brr. 7–12). Jednom dano dopuštenje ili odobrenje vrijedi za sva kasnija nepromijenjena izdanja, ali ne i za izmijenjena ili dopunjena. Dopuštenje ili odobrenje uvijek traže ili pisac odnosno prireditelj ili izdavač, a mogu i zajedno. Kako se u ovdje izloženomu slučaju radi i o ekumenskome izdanju, katolička strana i katolici ovdje nisu bili poštovani iako je za njih riječ o istini evanđelja i stvarima bitnim za vjeru.
U skladu s dvotisućljetnim povijestnim iskustvom Crkve i snagom tih istih propisā novi hrvatski prijevod ne smije se rabiti ni u bogoslužju ni u navještaju riječi Božje, odnosno u propovijedanju i vjerskoj pouci, a ne može se ni širiti u crkvama ili prodavati u katoličkim knjižarama. Pretpostavlja se i očekuje da ih Kristovi vjernici kao takve uopće ne koriste.
Svaki novi prijevod, ali uistinu nov a ne tek imenom, uvijek je dobro došao, jer može pomoći da se izbjegnu daljnja nepotrebna prevoditeljska vrludanja i može pridonijeti većoj jasnoći i usavršavanju biblijskoga ili svetopisamskoga nazivlja i jezika u jeziku na koji je prijevod izrađen i njihovu promaknuću i učvršćenju. A to onda pridonosi poboljšanju navještaja riječi Božje i vjerskoj pouci općenito. Na svima je, koji u Krista vjeruju i u Njemu se nadaju, poglavito na biskupu s njegovim prezbiterima i đakonima, da paze da se Božja paša ne pogazi te
»nejake ovce moraju žvakati izgaženu travu i piti mutež« (sveti Augustin, Govor 47., 14, u CCL 41, 584).
Zajedno sa svetim Efremom Sircem možemo zaključiti:
»Tko, Gospodine, i jednu jedinu riječ tvoju može umom proniknuti? Mnogo je više onoga što nam izmiče od onoga što uspijevamo shvatiti, poput ožednjelih, koji piju s vrela. Naime, riječ Gospodnja pruža različite vidove upravo kao što su mnoge mogućnosti shvaćanja onih koji je proučavaju. Gospodin je svoju riječ ukrasio različitim bojama da se tako svako tko je razviđa može zagledati u ono što mu se sviđa. Različite je vrste blaga položio u svoju riječ kako bi se svatko od nas obogatio onoliko koliko se sam trudi istražujući« (Izlaganje o Četirima evanđeljima složenima zajedno ili Diatesaronu [najstariji sirski prijevod sva četiri evanđelja u jedno sastavljena], 1, 18, u Sources Chrétiennes 121, 52).
U Rimu, o spomenu blaženoga Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, 10. veljače 2026.
✠ Martin Vidović,
biskup naslovnik ninski, nadbiskup
