Nedjelja, 1 studenoga

Prvomučenici Svete Rimske Crkve


Evanđelje je radosna vijest, poruka čovjeku i čovječanstvu o otkupljenosti od grijeha, koju nam je darovao nebeski Otac poslavši svoga Sina na zemlju i koji je, poslušan do smrti Očevoj volji, učinio sve one koji prihvaćaju takvu ponudu spasenja djecom Božjom, učvrstivši ih u nadi u dioništvo buduće nebeske slave. No, ta je ponuda spasenja otpočetka izazivala protivljenje mnogih, pa je tako i sam Krist – jedini Spasitelj svijeta – za svoj neprocjenjivi dar bio razapet i ubijen. Međutim, Krist je ispunio svoje poslanje i Otac ga je uskrisio od mrtvih, darujući mu Ime nad svakim imenom, kako bi se na to Ime prignulo svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika, i kako bi svaki jezik priznao da Isus Krist jest Gospodin (usp. Fil 2,9-11). Tu istinu o Kristovu djelu otkupljenja i njegovu uznesenju u nebesku slavu, kao i istinu da je Krist umro za sve ljude i svima ponudio spasenje, kršćani otpočetka naviještaju i time nastavljaju Kristovo djelo spasenja. Pritom ni oni, poput svoga Učitelja, ne očekuju ni razumijevanje ni lovorike, nego naprotiv, svjesni Kristovih riječi: Ako su mene progonili i vas će progoniti (Iv 15,20b), nerijetko podnose različita poniženja i pogrde, koje ponekad idu sve do mučeničke smrti. Ima tako i danas veliki broj kršćana u svijetu koji su ubijeni in odium fidei, tj. iz mržnje prema vjeri, a u počecima Crkve takvi su progoni bili svakodnevna pojava.

Iako o mučenicima prve Crkve uglavnom imamo tek neke šture podatke, mnogi izvori potvrđuju kako su ti progoni bili vrlo brutalni. Posebno se to odnosi na Rimsku Crkvu, na malu zajednicu kršćana koja je ostavila krvav trag svoga svjedočanstva vjere u Krista i postala nam važan uzor u nasljedovanju Krista. Naime, više je rimskih careva izdalo zapovijed za progonom Kristovih učenika, a u tom se smislu naročito ističu carevi Neron, Decije i Dioklecijan. Više je razloga koji su na to utjecali, ali posebno je neprijatelje kršćanstva ljutila činjenica da se kršćani nisu htjeli klanjati carevima kao božanstvima, nego su radije prigrljivali vlastitu smrt. Uz navedeni razlog progona kršćana, najčešće se spominju još dva, a to je uvjerenje drugih da su kršćani bili ljudožderi, s obzirom da se načulo da blaguju nečije tijelo i piju nečiju krv na svojim sastancima, te zato jer se nisu bojali ići u smrt, a za što su bili optuživani da preziru život.

Počeci progona Rimske Crkve vezuju se uz cara Nerona i jedan povijesno nepotvrđeni događaj zbog kojeg je odlučio malu rimsku kršćansku zajednicu izvrgnuti ne samo službenom progonu, nego i bijesu svjetine. Riječ je o požaru koji je izbio 64. godine u Rimu, a koji su neki pripisali caru Neronu, iako za to nema čvrstih dokaza, nego je vjerojatnije da je on tada bio izvan grada. Naime, Neron je navodno volio pjesništvo, a sebe je smatrao vrsnim pjesnikom pa je u jednom trenutku odlučio stvoriti pjesničko djelo, ali kako nije imao inspiracije, naredio je da se zapali vatra, kako bi ju on iz svoga dvora mogao gledati i tako potaknuti unutrašnje nadahnuće. Međutim, vatra se nekontrolirano proširila i zahvatila rimske četvrti, a kako bi skrenuo bijes naroda sa sebe i sačuvao živu glavu, Neron je za požar optužio kršćane, malu skupinu koja je živjela na periferiji i vjerovala u nekog Krista. 

Iako je, dakle, najvjerojatnije riječ o legendi s obzirom na sam uzrok tog velikog rimskog požara, povjesničari se uglavnom slažu da je Neron za njega optužio kršćane i započeo njihov progon. Mnogi su tada kršćani živi spaljeni u Noronovu vrtu, dok su drugi razapinjani, bačeni u Tiber ili bacani pred divlje zvijeri u arenu. O tome svjedoči rimski povjesničar Tacit u svojim Analima. U tom su Neronovom progonu ubijeni i sveti Petar i Pavao: prema predaji, svetog su Petra razapeli naopačke na križu, a svetom su Pavlu mačem odrubili glavu. Tim apostolskim prvacima Crkva je posvetila poseban dan, a riječ je o svetkovini Svetoga Petra i Pavla, koja se slavi 29. lipnja. Dan poslije Crkva se liturgijski sjeća i žrtve drugih rimskih prvomučenika i stavlja nam pred oči njihovu vjernost Bogu.

U ranijim su vremenima mnogi rimski prvomučenici imali vlastiti spomen, pa su se tako slavili ovim redom: “Marija, Marta, Audifaks i Abak (19. I.), Emerencijana (23. I.), Valentin (14.II.), Tiburcije, Valerijan i Maksim (14. V.), Aleksandar, Evencije i Teodul (3. V.), Jordan i Epimah (10. V.), Petronila (31. V.) koja se štuje kao djevica i kao muče­nica. Primus i Felicijan (19. V.), Proces i Martinijan (2. VII.). Sedam mučenika: Januarije, Filip, Feliks, Silvan, Aleksandar, Vial i Marcijal s mučenicima Rufinom i Sekundom (10. VII.), druga sedmorica: Krescencije, Julijan, Nemezije, Primitivus, Justin, Statej i Eugenij sa Simforozom (18. VII.) Feliks, Simplicije, Faustina i Beatrica (29. VII.), Abdon i Senen (30. VII.), Kirijak (8. VIII.), Tiburcije (11. VIII.), Timotej (22. VIII), Sabina (29. VIII.), Feliks i Adaukt (30. VIII.), Hadrijan (8. IX.), Gorgonije (9. IX.), Protus i Hijacint (11. IX), Nikomed (15. IX.), Hrizant i Darija (25. X), Felicita (23. XII.) i Saturnin (29. XI.)” (izvor). Danas se njihov spomen slavi zajedno 30. lipnja.

O žrtvi rimskih prvomučenika posebno je lijepo svjedočanstvo ostavio sveti Klement I., papa, u svojoj Poslanici Korinćanima. U njoj čitamo ovako:

Ostavimo se starih primjera, pristupimo najbližim boriocima! Uzmimo uzvišene primjere iz svojega doba. Zbog ljubomora i zavisti bijahu najvjerniji i najpravedniji stupovi Crkve progonjeni i sve do smrti su se borili. Stavimo sebi pred oči dobre apostole. Petar s nepravedna ljubomora ne podnese samo ovaj ili onaj jad nego svu silu nevolja, te tako po mučeničkoj smrti dođe na mjesto slave što ga ide. Po ljubomoru i protivljenju steče Pavao nagradu za svoju postojanost. Sedam je puta nosio okove, bježao i bio kamenovan. Posta propovjednikom na istoku i na zapadu i ubra uzvišenu slavu s vjere svoje. Cio je svijet on učio pravednosti, došao je zapadu na granicu, pretrpio smrt mučeničku pred zapovjednikom tjelesne carske straže, rastao se sa svijetom, preselio se na sveto mjesto i postao nam tako najveći uzor postojanosti.

Tim ljudima što su proživjeli svet život pridošlo je veliko mnoštvo izabranika koji su radi ljubomora bili zlostavljani mnogim mukama i mučenjima i postali su nam najljepšim primjerom. Zbog ljubomora progonstvo su pretrpjele žene Danaide i Dirke pošto su podnijele teška i okrutna mučenja, dale se na čvrstu trku vjere te slabašne tijelom plemenitu nagradu primiše. Ljubomor otuđi mnoge duše žena od njihovih muževa i preinači riječ oca našega Adama: Ovo je kost od mojih kostiju i meso od mojega mesa. Ljubomor i svađa raskopaše velike gradove i istrijebiše brojne narode.

Premili, to ne pišemo samo vama za opomenu nego i zato da se sami sjetimo. Ta u istom smo rvalištu i ista nas borba čeka. Zato pustimo isprazne i suvišne brige pa pođimo slavnim i uzvišenim pravcem svoga predanja. Pogledajmo što je pred licem Stvoritelja našega lijepo, što li ugodno i milo. Uprimo svoje oči u krv Kristovu i vidimo kako je ona dragocjena Bogu, jer se proli za spasenje naše i donese svemu svijetu milost obraćenja. (Časoslov rimskog obreda, III – vrijeme kroz godinu I-XVII, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1171-1172.)

Sve nam to pokazuje da je s jedne strane mržnja na Krista i njegovu poruku spasenja otpočetka izazivala protivljenje mnogih, ali i s druge strane poticala one koji su tu poruku razumjeli kao najdragocjeniji biser i najveće blago da nikada i ni pod kakvim okolnostima ne umanje njezinu vrijednost. Stoga je razumljivo da će takva žrtva koju su podnijeli rimski prvomučenici, a kasnije i mnogi drugi kršćani tijekom povijesti do današnjih dana, biti poticajna snaga koja nam se stavlja pred oči i uzor koji valja nasljedovati i u zgodna i u nezgodna vremena. Posebno pri tome valja imati u vidu ono što je i prvim kršćanima davalo dodatnu motivaciju, a što je ranokršćanski pisac Tertulijan sažeo u poznatoj rečenici: Krv mučenika – sjeme novih kršćana. Upravo su, naime, kršćani svojom postojanošću i vjernošću Kristu do mučeništva svjedočili o uzvišenosti Kristove žrtve i Božje ljubavi prema čovjeku i čovječanstvu, a takvo je svjedočanstvo češće znalo očarati one koji su ih promatrali pa bi i ovi postajali kršćani. Na sličan način Božja milost djeluje i danas pa se stoga Crkva u određenom smislu može i radovati progonima, jer se tu mogu i na nju primijeniti riječi svetoga Pavla: Kad sam slab, onda sam jak, i: Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista (2 Kor 12, 10). Na drugom će mjestu reći: Znam komu sam povjerovao (2 Tim 1,12). Upravo to duboko znanje koje je Gospodin sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima (usp. Mt 11,25) i je ona snaga koja nosi Crkvu, i u mirnim vremenima i u vremenima progonstva. To su dobro znali rimski prvomučenici, a važno je da znamo i mi.